Konvencija o statusu izbjeglica

Ženevska konvencija o izbjeglicama iz 1951. godine je i danas osnova na kojoj počiva međunarodno pravo za izbjeglice. Sporazum o pravnom položaju izbjeglica usvojen je 28. jula 1951. na vanrednoj konferenciji UN-a u Ženevi. Na snagu je stupio tek 1964. godine. 1967. je Konvencija o izbjeglicama dopunjena Protokolom o pravnom položaju izbjeglica.

Konvencija iz 1951. štiti izbjeglice. Definiše izbjeglicu kao osobu koja nalazi se izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta; ima osnovan strah od progona zbog njegove ili njene rase, vjere, nacionalnost, pripadnost pojedinoj društvena grupa ili političko mišljenje; i ne može ili ne želi da mu pomogne - ili sebe zaštite toga zemlju, ili da se tamo vrate, iz straha progona. Ljudi koji ispunjavaju ovu definiciju imaju prava i obavezani su prema dužnostima sadržanim u konvenciji.

Izbjeglice u savremenom svijetu

Stvarnosti sukoba, nasilja i progona i dalje izazivaju raseljavanje. Zaštita izbjeglica i dalje je hitno potrebna onima koji su prisiljeni napustiti svoje zemlje. Konvencija iz 1951. i njen Protokol iz 1967. jedini su globalni pravni instrumenti koji eksplicitno pokrivaju najvažnije aspekte života izbjeglice. Prema njihovim odredbama, izbjeglice zaslužuju, kao minimum, iste standarde tretmana koje uživaju drugi strani državljani u datoj zemlji i, u mnogim slučajevima, isti tretman kao državljana. Konvencija iz 1951. također prepoznaje međunarodni obim izbjegličkog problema i važnost međunarodne solidarnosti i saradnje u pokušajima da se oni riješe. Konvencija iz 1951. pokazala je izuzetnu otpornost u posljednjih 60 godina jer su se priroda sukoba, kao i obrasci migracije promijenili. Međunarodni sistem zaštite izbjeglica pomogao je zaštiti miliona ljudi u raznim situacijama. Sve dok se ljudi nastavljaju progoniti, postojat će potreba za Konvencijom iz 1951. i njenim Protokolom iz 1967.