Roy Jay Glauber
Roy Jay Glauber (New York, 1. rujna 1925. – Newton, Massachusetts, 26. prosinca 2018.), američki teorijski fizičar. Diplomirao (1946.) i doktorirao (1949.) na Harvardovu sveučilištu u Cambridgeu, gdje je radio kao profesor fizike. Bio je najmlađi znanstvenik uključen u Projekt Manhattan i proračunavanje kritične mase atomske bombe. Teorijski je povezao optiku i kvantnu mehaniku. Objasnio je da je temeljna razlika između svjetlosti emitirane iz vrućih izvora (na primjer električne žarulje) i laserske svjetlosti u tome što je svjetlost vrućih izvora mješavina svjetlosti više različitih frekvencija i faza, dok laseri emitiraju svjetlost jedinstvene frekvencije i faze (koherentnu svjetlost). Bavio se teorijom visokoenergetskih sudara hadrona, koherencijama između bozona u Bose-Einsteinovu kondenzatu. Za doprinos kvantnoj teoriji optičke koherentnosti dobio Nobelovu nagradu za fiziku 2005. (te su godine nagrađeni i J. L. Hall i T. W. Hänsch).[1]
| Roy Jay Glauber | |
 | |
| Rođenje | 1. rujna 1925. New York, SAD |
|---|---|
| Smrt | 26. prosinca 2018. Newton, Massachusetts, SAD |
| Državljanstvo | Amerikanac |
| Polje | Fizika |
| Institucija | Harvardovo sveučilište Projekt Manhattan |
| Alma mater | Harvardovo sveučilište |
| Akademski mentor | Julian Schwinger |
| Poznat po | Koherentna svjetlost |
| Istaknute nagrade | Nobelova nagrada za fiziku (2005.) Član Kraljevskog društva (1997.) |
| Portal o životopisima | |
Koherentni valovi
urediKoherentni valovi (koherencija je međusobna usklađenost dvaju ili više procesa) su mehanički ili elektromagnetski jednakih frekvencija, polarizacija i stalnog odnosa faza. Ako se takvi valovi superponiraju, nastaje stacionarna interferencija valova. Koherentne je valove teško dobiti iz dvaju neovisnih izvora, ali se to obično ostvaruje dijeljenjem vala iz jednog izvora u dva snopa i zatim njihovom superpozicijom. U optici je izumom lasera dobiven stalan izvor monokromatskih koherentnih valova, pa se on koristi gdje god je potrebno stvaranje interferencijskih slika, na primjer pri analizi titranja membrana, u interferometriji, u holografiji i drugo.
Dugobazična interferometrija
uredi
Podrobniji članak o temi: Dugobazična interferometrijaDugobazična interferometrija ili VLBI (akronim od engl. Very Long Baseline Interferometry: interferometar s vrlo dugačkom bazom) je vrsta astronomske interferometrije, koja se koristi u radio astronomiji, a predstavlja uporabu međusobno povezanih i pažljivo koordiniranih radio teleskopa razmještenih širom svijeta, tako da djeluju kao jedan. Ona omogućuje istovremeno promatranje s više radio teleskopa, tako da obradom podataka dobijemo promatranje kao da je vršeno jednim radio teleskopom, veličine kao razmak između njih. Utvrđivanje postojanja radioizvora, najčešće izvora čiji su signali vrlo slabi i postizanje što veće rezolucije kod radio teleskopa je ograničeno. Zbog povećanja kutnog razlučivanja (rezolucije) i određivanja strukture vrlo slabih izvangalaktičkih radioizvora, astronomi su sredinom 1960-tih, po načelima optičke interferometrije, konstruirali radio interferometre.
Konstrukcijom radiointerferometara, sustava od dva ili više radio teleskopa, duljina baze (udaljenost između antena) jednaka je efektivnom promjeru radio teleskopa. Na taj je način izbjegnuta gradnja velikih antena, a znatno je povećano kutno razlučivanje (rezolucija). U prvim su interferometrijskim mjerenjima (engl. Short Baseline Interferometry – SBI), radiosignali primani prijamnicima s oscilatorom i preko kabela prenošeni u središnju korelacijsku stanicu.[2] Udruživanje teleskopa pri promatranju na primjer kvazara ili praćenju svemirske letjelice Cassini-Huygens prilikom pada u atmosferu Titana, omogućava znatno povećanje razlučivanja.
Michelson-Morleyev pokus
uredi Podrobniji članak o temi: Michelson-Morleyjev pokusMichelson-Morleyjev pokus je najznačajniji i najutjecajniji pokus s takozvanim nultim rezultatom u povijesti znanosti, izveden 1887. u Clevelandu u suradnji A. A. Michelsona i E. W. Morleyja. Pokus je bio namijenjen utvrđivanju relativne brzine gibanja Zemlje u odnosu na eter, hipotetičko sredstvo kojim se, kako se vjerovalo, šire valovi svjetlosti. Tijekom pokusa osjetljivi Michelsonov interferometar indirektno je uspoređivao duljine putova svjetlosti, koja se gibala u dva međusobno okomita smjera: u smjeru gibanja Zemlje oko Sunca i okomito na taj smjer. Ideja pokusa bila je jednostavna: ako je brzina svjetlosti stalna s obzirom na pretpostavljeni eter kroz koji se Zemlja giba, onda bi se njezino gibanje moglo utvrditi uspoređivanjem brzine svjetlosti u smjeru gibanja Zemlje, gdje bi trebalo doći do zbrajanja brzine svjetlosti i brzine gibanja Zemlje, s brzinom svjetlosti pod pravim kutom prema smjeru gibanja Zemlje. Međutim, razlike nije bilo, otuda naziv nulti rezultat. Izostanak tog učinka obesnažio je stoljetnu teoriju o postojanju etera i pridonio spoznaji kako je brzina svjetlosti univerzalna konstanta. Premda nije pouzdano potvrđeno da je Albert Einstein u oblikovanju teorije relativnosti 1905. pošao baš od toga rezultata, pokus je omogućio prihvaćanje nove fizike i novih pojmova prostora i vremena u usporedbi s klasičnom Newtonovom fizikom.
Optička koherentna tomografija
urediOptička koherentna tomografija je neinvazivna slikovna dijagnostička metoda koja se primjenjuje za morfološki prikaz prednjega segmenta oka, žute pjege i glave vidnoga živca.[3]
Izvori
uredi- ↑ Glauber, Roy Jay, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, preuzeto 14. travnja 2020.
- ↑ [2] "VLBI u astrometriji", e-škola astronomije, Zvjezdarnica Zagreb, 2011.
- ↑ [ http://struna.ihjj.hr/naziv/opticka-koherentna-tomografija/36559/], Struna, Hrvatsko strukovno nazivlje. (preuzeto 14. travnja 2020.)