Charlie Chaplin

Charles Spencer Chaplin (London, 16.4. 1889. - Cousier-sur-Vevey, 25.12. 1977.), poznatiji kao Charlie Chaplin, engleski glumac, zvijezda nijemog filma, redatelj, scenarist i glazbenik.

Sir Charles Chaplin
glumac, režiser, producent
Portret o. 1920.
Biografske informacije
Rođenje	Charles Spencer Chaplin, Jr. 16. april 1889. , London
Smrt	25. 5. 1977. (dob: 88) Vevey (Švicarska)
Supružnik	Mildred Harris (1918–) Lita Grey (1924–) Paulette Goddard (1936–) Oona O'Neill (1943–)
Profesionalne informacije
Zanimanje	glumac, režiser, producent
Opus
Djelatni period	1914 - 1976
Znamenite uloge
The Tramp (1914-1936) Monsieur Verdoux u Monsieur Verdoux (1947)
Nagrade Oscar za najbolju originalnu muziku 1952 Limelight Oscar za životno djelo 1972
Potpis

Chaplin je jedan od najkreativnijih i najutjecajnijih osoba u eri nijemog filma. U svojim filmovima je nastupao kao glumac, redatelj, scenarist, producent i skladatelj glazbe. Karijera mu se protegnula na 65 godina, od kazališta u Engleskoj u kojima je nastupao kao dječak, pa sve skoro do smrti u 88. godini.

Njegov glavni lik bio je "Skitnica", lutalica otmjenog držanja i džentlmenskog ponašanja. Lik nosi uski kaput, prevelike hlače i cipele, polucilindar te bambusov štap, a zaštitni znak su mu potkresani brkovi.

Djetinjstvo

Charlie Chaplin rođen je 16.4. 1889. u Walworthu u Londonu. Njegovi roditelji bili su zabavljači u varijeteu, a rastali su se prije nego što je Charlie navršio tri godine. Od roditelja je naučio pjevanje. Popis stanovništva iz 1891. pokazuje da je njegova majka, glumica Lily Harvey (Hannah Harriet Hall), živjela s Charliejem i njegovim starijim bratom Sydneyjem u ulici Barlow, u Walworthu. Kao dijete je Charlie s majkom živio i na drugim adresama u i oko Kennington Roada u Lambethu. Njegov otac Charles Chaplin stariji bio je romskog podrijetla. Bio je alkoholičar te je slabo kontaktirao sa sinom, iako su Charlie i njegov brat kratko živjeli s njim i njegovom ljubavnicom. Tamo su poslani kad im je majka doživjela živčani slom nakon čega je poslana u umobolnicu. Ljubavnica Charliejeva oca poslala ga je u školu na Kenningotn Roadu. Chaplinov otac umro je kad je Charlieju bilo dvanaest, 1901.

Bolest grla okončala je pjevačku karijeru Chaplinove majke. Hannina prva kriza došla je 1894. kad je nastupala u The Canteenu, vojnom kazalištu blizu Londona. U kazalište su obično zalazili pijanci i vojnici, a bilo je to najgore mjesto za nastup. Hannah je bila teško ozlijeđena nakon što su na nju počeli bacati razne predmete te je potjerana s pozornice. Iza pozornice, plakala je i svađala se sa svojim menadžerom. U međuvremenu, petogodišnji Chaplin izašao je na pozornicu i počeo pjevati u to vrijeme dobro poznatu pjesmu, "Jack Jones".

Hannah Chaplin ponovno je poslana u umobolnicu. Chaplin je završio u sirotištu u Lambethu u Londonu, a nakon nekoliko tjedana završio je u londonskoj školi za siromašne. Mlada braća Chaplin držali su se zajedno kako bi preživili. Dok su bili dječaci, odlazili su u varijete, a obojica su se dokazala na pozornici. Chaplinove rane godine očajnog siromaštva izvršile su veliki utjecaj na njegove likove. Teme u njegovim filmovima u kasnijim godinama oživit će scene njegova djetinjstva u siromašnom Lambethu.

Iako to Charlie i Sydney nisu znali, imali su polubrata preko njihove majke, Wheelera Drydena, koji je odrastao u inozemstvu s ocem. Poslije se pomirio s obitelji i radio za Chaplina u njegovom holivudskom studiju. Chaplinova majka umrla je 1928. u Hollywoodu, sedam godina nakon što su je sinovi doveli u SAD. Iako je kršten u Engleskoj Crkvi, Chaplin je veći dio života bio agnostik.

Amerika

Chaplin 1914. u filmu "Kid Auto Races in Venice"

Chaplin je prvi put nastupao u Americi s glumačkom družinom Freda Karnoa od 1910. do 1912. Tada, nakon nekoliko mjeseci nazad u Engleskoj, vratio se s družinom Karno u SAD 2.10. 1912. U družini su bili Arthur Stanley Jefferson, koji će kasnije postati poznat kao Stan Laurel (Stanlio). Chaplin i Laurel bili su cimeri u pansionu. Stan Laurel vratio se u Englesku, ali Chaplin je ostao u Americi. Krajem 1913., Chaplinov nastup s družinom vidio je filmski producent Marc Sennett, koji ga je angažirao za filmski studio Keystone Film Company. Chaplin je prvi put nastupio na filmu u komediji Making a Living, objavljenoj 2.2. 1914.

Pionir filmske umjetnosti

Chaplinovi prvi filmovi (1914.) bili su u produkciji Keystone Studios, gdje je kreirao svoj lik Skitnice i vrlo brzo svladao umijeće snimanja filmova. Skitnica se prvi put pojavio pred publikom u Chaplinovu drugom filmu Kid Auto Races at Venice (objavljen 7.2. 1914.), dok je Mabel's Strange Predicament, njegov treći film, (objavljen 9.2. 1914.) bio produciran nekoliko dana prije. Za ovaj film je Chaplin smislio i odglumio lik Skitnice. Chaplin se u svojoj autobiografiji sjetio:

"Nisam imao pojma kakvu šminku da stavim. Nije mi se svidjela odjeća novinara (u Making a Living). Međutim, na putu do garderobe pomislio sam da obučem vrećaste hlače, velike cipele, štap i polucilindar. Htio sam da sve bude kontradiktorno: vrećaste hlače - uski kaput, mali šešir - velike cipele. Nisam bio siguran želim li izgledati mlado ili staro, ali sam se sjetio da Sennet očekuje da budem mnogo stariji muškarac, pa sam dodao male brkove jer sam pomislio da će mi dodati godine bez skrivanja mog izraza. Nisam imao pojma o liku. Ali kad sam se odjenuo, odjeća i šminka su mi dali ideju kakav on treba biti. Počeo sam ga poznavati, a s vremenom sam izlazio na pozornicu kao da sam takav rođen." (Chaplin, My Autobiography, 154. str.).

Krajem godine u Keystoneu, režirao je i montirao vlastite filmove. Odmah je ostvario uspjeh kod publike. 1915. je počeo jednogodišnji ugovor sa studijom Essanay; poboljšao je vlastite vještine i unio malo kompleksnosti u jeftine komedije u Keystone-stilu. 1916. je potpisao unosan ugovor s Mutual Film Corporation kako bi producirao desetak zahtjevnijih komedija. Dali su mu gotovo potpunu umjetničku kontrolu, a snimio je dvanaest filmova u osamnaest mjeseci od kojih se neki smatraju najutjecajnijim komedijama u povijesti filma. Chaplin je poslije rekao kako mu je razdoblje u Mutualu bilo najsretnije u karijeri.

Većinu svojih filmova snimio je za Keystone, Essanay i Mutual. Nakon što je 1918. preuzeo kontrolu nad svojim produkcijama (i ostavio prikazivače i publiku da ih čekaju), poduzetnici su poslušali zahtjeve za Chaplinom prikazujući njegove stare komedije. Filmovi su prerađeni, promijenjena su im imena, a izdavani su po nekoliko puta, prvo u kazalištima, zatim za kućnu upotrebu, a u zadnje vrijeme za VHS i DVD tržište. 12 komedija iz Mutuala 1933. su čak obnovljene kao zvučni filmovi kad im je producent Amadee J. Van Beuren dodao orkestralnu glazbu i zvučne efekte. Popis desetaka Chaplinovih filmova i alternativnih verzija može se naći u knjizi Teda Okude i Davida Maska, Charlie Chaplin at Keystone and Essanay: Dawn of the Tramp.

Kreativna kontrola

Na kraju ugovora s Mutualom, 1917., Chaplin je potpisao ugovor s kućom First National kako bi producirao osam filmova. First National producirao je i distribuirao ove filmove (1918.-1923.), ali mu i dao potpunu kreativnu kontrolu oko produkcije. Chaplin je sagradio vlastiti holivudski studio te koristio svoju neovisnost kako bi stvorio jedinstven, bezvremenski opus koji ostaje zabavan i utjecajan. Iako je First National očekivao da će Chaplin snimiti kratke komedije kao u Mutualu, Chaplin je ambiciozno proširio većinu svojih osobnih projekata u dugometražne filmove, kao što su O desno rame (1918.), Dokoličar (1923.) i dugometražni klasik Mališan (1921.).

1919. je Chaplin zajedno s Mary Pickford, Douglasom Fairbanksom i D.W. Griffithom osnovao kompaniju United Artists. Svi oni su bježali od sve većeg utjecaja i moći filmskih distributera i financijera koji su se udruživali i stvarali holivudski studijski sustav. Ovaj potez, zajedno s potpunom kontrolom produkcije svojih filmova, osigurao je Chaplinovu neovisnost kao filmašu. Bio je jedan od čelnih ljudi studija sve do početka pedesetih.

Svi Chaplinovi filmovi pod markom United Artists su bili dugometražni, počevši s Parižankom (1923.). Taj film su slijedili klasici Zlatna groznica (1925.) i Cirkus (1928.).

Nakon dolaska zvučnog filma, snimio je Svjetla velegrada (1931.), kao i Moderna vremena (1936.) prije nego što je prešao na zvuk. Bili su to nijemi filmovi u kojima su se pojavili njegova glazba i zvučni efekti. Svjetla velegrada je vjerojatno bio savršena ravnoteža komedije i osjećajnosti. Za zadnju scenu je kritičar časopisa Life, James Agee, 1949. napisao kako je to bila "najbolja gluma ikad zabilježena na celuloidnoj vrpci".

Njegovi zvučni filmovi snimljeni u Hollywoodu bili su Veliki diktator (1940.), Gospodin Verdoux (1947.) i Svjetla pozornice (1952.).

Chaplinov javni nastup na trgu 1918.

Iako su Moderna vremena (1936.) nijemi film, u njemu se ipak govori - obično to dolazi iz beživotnih predmeta kao što su radio ili TV monitor. To je napravljeno zbog publike tridesetih koja se odvikla od nijemih filmova. Moderna vremena je bio prvi film u kojem se čuje Chaplinov glas (u besmislenoj pjesmi na kraju). Međutim, mnogi ga gledatelji smatraju nijemim filmom - i krajem te ere.

Iako su zvučni filmovi postali dominantni nakon pojave 1927., Chaplin nije htio snimati takve filmove i kroz tridesete. Smatrao je kako je film prvenstveno pantomimička umjetnost. Rekao je:

"Kretnje se općenito bolje razumiju nego riječi. Kao i kineski simboli, uvijek će značiti različite stvari ovisno o konotaciji. Poslušajte opis neke nepoznate životinje-afričke divlje svinje, na primjer. Zatim pogledajte sliku životinje i vidite kako ste iznenađeni."

Još jedan primjer Chaplinove svestranosti bila je uvodna špica za film Svjetla pozornice (1952.) na kojoj je potpisan kao koreograf, a za film Cirkus iz 1928. je otpjevao naslovnu pjesmu. Najpoznatija od nekoliko pjesama koje je skladao je Smile, za film Moderna vremena, kojoj su dodani stihovi kako bi uspješnije promovirala ponovno prikazivanje filma u pedesetima. Pjesmu je otpjevao Nat King Cole. "This Is My Song" iz Chaplinova zadnjeg filma, Grofica iz Hong Konga, bio je hit broj jedan na raznim jezicima u šezdesetima, a Chaplinova tema iz Svjetla pozornice je bila hit u pedesetima pod nazivom "Eternally". Chaplinova glazba za film Svjetla pozornice bila je 1972. nominirana za Oscara zbog odgode premijere u Los Angelesu koja je potrajala dva desetljeća.

Veliki diktator

Njegov prvi zvučni film, Veliki diktator (1940.), bio je čin prkosa protiv Adolfa Hitlera i nacizma, a sniman je i objavljen u Sjedinjenim Državama godinu dana prije nego što je SAD napustio svoju politiku izolacionizma kako bi ušao u Drugi svjetski rat. Paulette Goddard ponovno je snimala s Chaplinom, portretiravši ženu u getu. Film je u to vrijeme opisan kao hrabar čin s obzirom na politički ambijent, zbog izrugivanja nacizmu i prikaza progona Židova. Chaplin je glumio oba glavna lika, diktatora Adenoida Hynkela, koji je očigledno temeljen na Hitleru, i židovskog brijača koji fizički podsjeća na Chaplinova Skitnicu, ali to ipak nije Skitnica. Na kraju, dva lika koja je utjelovio Chaplin mijenjaju pozicije kroz složenu radnju. Chaplin je zatim napustio komičarski lik kako bi se izravno mogao obratiti publici. Zanimljivo, Chaplin je rođen 4 dana prije Hitlera.

Politika

Chaplin i Gandhi 1931.

Chaplinove političke simpatije su uvijek naginjale lijevo. Njegovi stavovi su se prilagođavali modernim standardima, ali u četrdesetima (u vezi s njegovim utjecajem, slavom i statusom u Sjedinjenim Državama kao strani državljanin) su viđena kao komunistička. Njegovi nijemi filmovi prije Velike depresije nisu nosili političke teme ili poruke, ali njegovi filmovi iz tridesetih su bili više politički otvoreni. Moderna vremena opisuje radnike i siromahe u strašnim uvjetima. Posljednji dramatični govor u Velikom diktatoru, koji je bio kritičan prema nacionalizmu bez pitanja, i njegova javna podrška otvaranju drugog europskog fronta 1942. kako bi se pomoglo Sovjetskom Savezu u 2. svjetskom ratu bili su kontroverzni. U bar jednom od ovih govora, prema člancima u Daily Workeru, je navijestio kako bi komunizam mogao zahvatiti cijeli svijet nakon rata te ga izjednačio s "ljudskim napretkom".

Chaplin u filmu Mališan. Ova scena iz filma danas je jedna od najpoznatijih u povijesti filma

Zasebno od njegovih kontroverznih govora iz 1942., Chaplin je odbio dati potporu ratnim naporima kao što je napravio za vrijeme Prvog svjetskog rata, što je dovelo do javnog gnjeva, iako su dva njegova sina služila u vojsci u Europi. Tijekom većeg dijela rata, borio se protiv teških optužbi povezanih s njegovom kratkom aferom s glumicom Joan Berry. Nakon rata, suočio se s protestima u mnogim američkim gradovima zbog crne komedije Gospodin Verdoux (1947.), u kojoj je izrazio svoje poglede na kapitalizam. Kao rezultat, Chaplinov posljednji američki filma, Svjetla pozornice, bio je manje političan i više autobiografski. Njegov sljedeći film snimljen u Europi, Kralj u New Yorku (1957.), bio je satira političkog progona i paranoje koji su ga prisilili da napusti SAD pet godina prije. Nakon ovog filma, Chaplin više nije davao javne političke izjave, rekavši kasnije kako bi komičari i klauni trebali biti "iznad politike".

McCarthyizam

Iako je Chaplin ostvario veliki uspjeh u Sjedinjenim Državama te je bio stanovnik od 1914. do 1952., zadržao je britansku nacionalnost. Tijekom ere mcCarthyizma, Chaplin je bio optužen za "neameričke aktivnosti" i osumnjičen da je komunistički simpatizer, a J. Edgar Hoover, koji je naredio FBI-ju da vodi tajne dokumente o njemu, pokušao ga je istjerati iz zemlje. FBI-jeva kampanja protiv Chaplina se pojačala nakon njegove kampanje iz 1942. za otvaranje drugog europskog fronta u ratu, a vrhunac je dosegnula krajem četrdesetih, kad su mu kongresnici prijetili da će ga pozvati kao svjedoka na saslušanjima. To se nikad nije ni dogodilo, vjerojatno zbog straha od Chaplinove sposobnosti da ismije istražitelje. Bila je to vjerojatno mudra odluka, a Chaplin je kasnije rekao, da su ga pozvali, da bi se pojavio odjeven u kostim Skitnice.

Karikatura Grega Williamsa

1952. je Chaplin napustio Ameriku na ono što je trebalo biti kratki put kući u Englesku; Hoover je doznao za to i nagodio se s Imigracijskim uredom da mu ponište dozvolu za ponovni ulazak. Chaplin se odlučio ne vratiti u Sjedinjene Države, napisavši, "... Od kraja zadnjeg svjetskog rata, bio sam predmet laži i propagande od strane moćnih revolucionarnih grupa koje su, svojim utjecajem i uz pomoč američkog žutog tiska, stvorile nezdravu atmosferu u kojoj se liberali mogu izdvojiti i kazneno goniti. Shvatio sam da je praktički nemoguće nastaviti moj rad na filmu te sam se odrekao svog boravišta u Sjedinjenim Državama."

Chaplin se zatim odselio u Vevey u Švicarsku. Vratio se nakratko u Sjedinjene Države u travnju 1972., sa svojom ženom, kako bi primio Oscar za životno djelo. Međutim, u to vrijeme animoziteti prema tada starijem i apolitičnom Chaplinu su nestali, a njegov posjet bio je trijumf.

Posljednji radovi

Posljednja dva Chaplinova filma snimljena su u Londonu: Kralj u New Yorku (1957.) u kojem je nastupio u glavnoj ulozi, te ga napisao, režirao i producirao; i Grofica iz Hong Konga (1967.), sa Sophiom Loren i Marlonom Brandom u glavnim ulogama, u kojem se Chaplin posljednji put pojavio na filmu u maloj cameo ulozi, kao konobar koji pati od morske bolesti, a kojeg je režirao, producirao i napisao scenarij.

U svojoj autobiografskoj knjizi, My Life in Pictures, objavljenoj 1974., Chaplin je odao kako je napisao scenarij za svoju najmlađu kćer, Victoriju. U filmu nazvanom The Freak Victoria je trebala glumiti anđela. Prema Chaplinu, scenarij je bio dovršen te su počele probe (u knjizi se nalazi fotografija Victorije u kostimu), ali je otkazan kad se Victoria udala. "Namjeravam ga završiti jednog dana", napisao je Chaplin; međutim, zdravlje mu se pogoršalo u sedamdesetima te je umro prije nego što se to dogodilo.

U sedamdesetima, Chaplin je skladao originalnu glazbu za svoje nijeme filmove te ih ponovno objavio. Skladao je aranžmane za sve svoje filmove koje je snimio za First National te za Mališana i Cirkus.

Jedan od zadnjih Chaplnovih kompletiranih radova, aranžman za svoj neuspješni film iz 1923., Parižanka, dovršen je 1976.

Odnosi sa ženama

Chaplinove veze s raznim ženama bile su važan dio njegova života i karijere, u pozitivnom i negativnom smislu.

Hetty Kelly

Hetty Kelly je bila Chaplinova prva "prava" ljubav, plesačica u koju se Chaplin zaljubio kad je imala 15 godina, dok je njemu bilo 19, kad je Kelly nastupala prije njega u londonskom varijeteu. Chaplin ju je upitao hoće li se naći s njim sljedećeg vikenda, a ona je pristala. Chaplin se ozbiljno zaljubio u nju i zaprosio je. Kad ga je odbila, Chaplin je predložio kako bi najbolje bilo da se nikad više ne vide. Bio je shrvan kad je ona pristala. Godinama kasnije, uspomena na nju postat će 'fetiš' za njega. Bio je slomljen kad je 1921. saznao da je umrla od gripe tijekom velike epidemije 1918.

Edna Purviance

Chaplin i njegova prva velika glavna glumica, Edna Purviance, bili su u vezi tijekom produkcije njegovih filmova za Essanay i Mutual 1916. i 1917. Čini se da je romansa pukla 1918., a Chaplinov brak s Mildred Harris krajem 1918. otklonio je svaku mogućnost pomirenja. Purviance je nastupala kao glavna glumica u njegovim filmovima sve do 1923., a ostat će na njegovom platnom spisku sve do svoje smrti 1958. Ona i Chaplin su se uvažavali do kraja života.

Mildred Harris

3.10. 1918., 29-godišnji Chaplin oženio se s 16-godišnjom popularnom dječjom glumicom, Mildred Harris. Do braka je došlo nakon što je Harrisova ustvrdila da je trudna, što se pokazalo lažnim. Imali su jedno dijete, Normana Spencera Chaplina (poznatog kao "Mali miš"), koji je umro u ranom djetinjstvu; razveli su se 1920. Tijekom razvoda, Chaplin je tvrdio da je Harris imala lezbijsku aferu s poznatom glumicom u to vrijeme, Allom Nazimovom, koja je bila poznata po zavođenju mladih glumica. Harris je uzvratila tvrdnjom da je Chaplin seksualni ovisnik.

Pola Negri

Chaplin se našao u vrlo javnoj vezi s glumicom Polom Negri, s kojom je bio i zaručen. Negri je bila poljska glumica koja je nedugo prije toga stigla u Hollywood. Burne zaruke koje su se svako malo prekidale pa nastavljale, okončane su nakon nekih devet mjeseci, ali su nagovijestile moderne stereotipe o vezama holivudskih zvijezda. Chaplinova javna veza s Negri bila je jedinstvena u njegovom javnom životu. Svoje druge veze je pokušavao održati diskretnima i privatnima (obično neuspješno). Mnogi biografi zaključili su kako mu je veza s Negri poslužila kako bi privukao pozornost.

Marion Davies

1924. je Chaplin imao flert s glumicom Marion Davies, pratiljom Williama Randolpha Hearsta, u isto vrijeme kad je bio u vezi s maloljetnom Litom Grey. I Davies i Chaplin bili su na Hearstovoj jahti u vrijeme misteriozne smrti Thomasa Harpera Incea. Charlie je pokušao nagovoriti da ostavi Hearsta i ostane s njim, ali ona nije htjela te je ostala s Hearstom sve do njegove smrti, 1951. Chaplin se pojavio u rijetkoj cameo ulozi u Daviesinom filmu iz 1928., Show People, a prema nekim izvorima ostao je s njom u vezi sve do 1931.

Lita Grey

Chaplin je upoznao Litu Gray na snimanju Mališana. Tri godine poslije, s 35 godina, spetljao se s 16-godišnjom Grey tijekom priprema za Zlatnu groznicu u kojem je ona trebala nastupiti u glavnoj ženskoj ulozi. Vjenčali su se 26.11. 1924. nakon što je ona zatrudnila (pa nije ni nastupila u filmu). Dobili su dva sina, glumca Charlesa Chaplina mlađeg (1925.-1968.) i Sydneyja Earle Chaplina (1926.-). Brak je bio katastrofa jer su im se karakteri dosta razlikovali. 1928. su se razveli, a Chaplin je morao platiti 825 tisuća dolara, što je tada bio rekord, uz gotovo milijun dolara sudskih troškova. Od stresa senzacionalnog razvoda i prepirke oko plaćanja federalnog poreza, Chaplin je posijedio.

Georgia Hale

Zamjena za Litu Grey na Zlatnoj groznici bila je Georgia Hale. U dokumentarcu Unknown Chaplin, u intervjuu iz osamdesetih, ona je izjavila da se divila Chaplinu još od djetinjstva i da su tada 19-godišnja glumica i Chaplin počeli vezu koja se nastavila još nekoliko godina, koju je opisala u svojim memoarima, Charlie Chaplin: Inmate Close-Ups. Tijekom produkcije Chaplinova filma Svjetla velegrada od 1929. do 1930., Hale je pozvana da zamijeni Virginiju Cherrill u ulozi prodavačice cvijeća.

May Reeves

May Reeves je angažirana za Chaplinovu tajnicu na njegovom dužem putu po Europi 1931. i 1932., a trebala je čitati njegova pisma. Radila je samo jedno jutro, a kad se upoznala s Chaplinom, zaslijepila ga je. May je postala njegova pratilja i ljubavnica na putovanju, što nije bilo po volji njegovu bratu Sydu. Kad se Reeves spetljala i sa Sydom, Chaplin je okončao vezu, ona je napustila njegovo putovanje. Reeves je zabilježila njihovu kratku vezu u svojoj knjizi, "The Intimate Charlie Chaplin".

Paulette Juliet Goddard

Chaplin i glumica Paulette Goddard bili su u romantičnoj i profesionalnoj vezi između 1932. i 1940., a Goddard je većinom živjela s Chaplinom u njegovom domu na Beverly Hillsu. Chaplin je "otkrio" Goddard i dao joj glavne uloge u Modernim vremenima i Velikom diktatoru. Često se govorilo kako nije uzeta u obzir za ulogu Scarlett O'Hare u filmu Zameo ih vjetar jer nije htjela potvrditi da se udala za njega. Nakon što je veza završila 1940., Chaplin i Goddard su javno potvrdili kako su se tajno vjenčali 1936. Ove izjave mogu biti i zajednički napor da se spriječi bilo kakva šteta karijeri Goddardove, jer je Chaplin privatno potvrdio kako se nikad nisu službeno vjenčali. U svakom slučaju, njihov zakonski brak završio je prijateljski 1942., a Goddardovoj je odobrena nagodba. Nastavila je s velikom karijerom u Paramountovim filmovima u četrdesetima, radeći nekoliko puta s Cecilom B. DeMilleom. Kasnije je, kao i Chaplin, živjela u Švicarskoj.

Joan Barry

Chaplin je 1942. imao kratku aferu s Joan Berry, koju je imao u vidu za glavnu ulogu u planiranom filmu, ali njihova veza je završila kad ga je ona počela uznemiravati i počela pokazivati znakove ozbiljnog mentalnog poremećaja (kao i njegova majka). Chaplinova kratka veza s Berry pokazala se kao noćna mora za njega. Nakon što je dobila dijete, 1943. ga je tužila zbog očinstva. Iako su krvni testovi pokazali da Chaplin nije otac Berrynog djeteta, testovi tada nisu bili dokaz na sudu pa mu je naređeno da mora uzdržavati dijete. Ta nepravda je kasnije dovela do promjene u kalifornijskom zakonu pa su testovi postali dokaz na sudu. Federalni tužitelji su ga optužili i za ropstvo u vezi Berryjeve 1944., ali je oslobođen optužbi. Chaplinov imidž u Americi bio je teško narušen ovim senzacionalnim suđenjima. Berry je institucionalizirana 1953. nakon što je pronađena kako hoda bosa ulicama, noseći par dječjih sandala i zvečaljku, i mrmlja: "Ovo je čarolija."

Oona O'Neill

Spomenik Chaplinu u Veveyju

Tijekom pravnih zavrzlama s Berry, upoznao je Oonu O'Neill, kćer Eugenea O'Neilla, te se oženio njome 16.6. 1943. Njemu su bile 54, a ona je tek navršila 18. Stari O'Neill je nakon braka prekinuo sve veze s Oonom, sve do svoje smrti. Činilo se da O'Neill i Chaplin daju jedno drugom ono što im je oboma nedostajalo: ona je žudila za očinskom figurom, a Chaplin je tražio njezinu odanost i potporu kad mu je opala popularnost. Brak je bio dug i sretan, s osmero djece. Imali su tri sina: Christophera, Eugenea i Michaela Chaplina i pet kćeriju: Geraldine, Josephine, Jane, Victoriju i Annette-Emilie Chaplin. Oona je nadživjela Chaplina za 14 godina, ali su joj posljednje godine bile nesretne - žalost zbog Chaplinove smrti odvela ju je prema alkoholizmu. Umrla je od raka gušterače 1991.

Smrt

Chaplin je plivao, igrao tenis, malo pušio i rijetko pio. Međutim, njegovo zdravlje počelo se pogoršavati krajem šezdesetih, nakon završetka njegova zadnjeg filma, Grofice iz Hong Konga. U zadnjim godinama je jako oslabio te je umro u snu na Božić 1977., u Veveyju u Švicarskoj, u dobi od 88 godina. Pokopan je na groblju Corsier-Sur-Vevey u Corsier-Sur-Veveyju, Vaud. 1.3. 1978. njegovo tijelo je ukrala skupina poljskih i bugarskih mehaničara u pokušaju da iznude nešto novca od njegove obitelji. Plan je propao, lopovi su uhićeni, a tijelo je ponovno pokopano 11 tjedana poslije blizu Ženevskog jezera. Ovaj put je tijelo pokopano ispod debelog sloja betona kako bi se spriječili mogući ponovni pokušaji.

Literatura

• Balio, Tino (1979). „Charles Chaplin, Entrepreneur: A United Artist”. Journal of the University Film Association (University of Illinois Press) 31 (1): 11–21. 
• Bloom, Claire (1982). Limelight and After. London: Weidenfeld & Nicolson. ISBN 0-297-78051-4. 
• Brownlow, Kevin (2010) [2005]. The Search for Charlie Chaplin. London: UKA Press. ISBN 978-1-905796-24-3. 
• Canemaker, John (1996). Felix: The Twisted Tale of the World's Most Famous Cat. Cambridge, MA: Da Capo Press. ISBN 0-306-80731-9. 
• Chaplin, Charles (2003) [1964]. My Autobiography. London: Penguin Classics. ISBN 0-14-101147-5. 
• Chaplin, Lita Grey; Vance, Jeffrey (1998). Wife of the Life of the Party. Lanham, MD: Scarecrow Press. ISBN 0-8108-3432-4. 
• Cousins, Mark (2004). The Story of Film: An Odyssey. London: Pavilion Books. ISBN 978-1-86205-574-2. 
• Dale, Alan S. (2000). Comedy is a Man in Trouble: Slapstick in American Movies. Minneapolis, MN: University of Minnesota Press. ISBN 0-8166-3658-3. 
• Epstein, Jerry (1988). Remembering Charlie. London: Bloomsbury. ISBN 0-7475-0266-8. 
• Friedrich, Otto (1986). City of Nets: A Portrait of Hollywood in the 1940's. Berkeley, CA: University of California Press. ISBN 978-0-520-20949-7. 
• Frost, Jennifer (2007). „'Good Riddance to Bad Company': Hedda Hopper, Hollywood Gossip, and the Campaign against Charlie Chaplin, 1940–1952”. Australasian Journal of American Studies (Australia and New Zealand American Studies Association) 26 (2): 74–88. 
• Gehring, Wes D. (2014). Chaplin's War Trilogy: An Evolving Lens in Three Dark Comedies, 1918–1947. Jefferson, NC: McFarland. ISBN 978-0786474653. 
• Gunning, Tom (1990). „Chaplin and American Culture: The Evolution of a Star Image by Charles J. Maland”. Film Quarterly (University of California Press) 43 (3): 41–43. DOI:10.2307/1212638. ISSN 0015-1386. JSTOR 1212638. 
• Hansmeyer, Christian (1999). Charlie Chaplin’s Techniques for the Creation of Comic Effect in his Films. Portsmouth: University of Portsmouth. ISBN 978-3-638-78719-2. 
• Jackson, Kathy Merlock (2003). „Mickey and the Tramp: Walt Disney's Debt to Charlie Chaplin”. The Journal of American Culture 26 (1): 439–444. DOI:10.1111/1542-734X.00104. 
• James, Eric (2000-04-12). Making Music with Charlie Chaplin. Lanham, MD: Scarecrow Press. ISBN 0-8108-3741-2. 
• Kamin, Dan (2011) [2008]. The Comedy of Charlie Chaplin: Artistry in Motion. Lanham, MD: Scarecrow Press. ISBN 978-0-8108-7780-1. 
• Kemp, Philip (ed.) (2011). Cinema: The Whole Story. London: Thames & Hudson. ISBN 978-0-500-28947-1. 
• Kuriyama, Constance B. (1992). „Chaplin's Impure Comedy: The Art of Survival”. Film Quarterly (University of California Press) 45 (3): 26–38. DOI:10.2307/1213221. JSTOR 1213221. 
• Larcher, Jérôme (2011). Masters of Cinema: Charlie Chaplin. London: Cahiers du Cinéma. ISBN 978-2-86642-606-4. 
• Louvish, Simon (2010) [2009]. Chaplin: The Tramp's Odyssey. London: Faber and Faber. ISBN 978-0-571-23769-2. 
• Lynn, Kenneth S. (1997). Charlie Chaplin and His Times. New York, NY: Simon & Schuster. ISBN 0-684-80851-X. 
• Maland, Charles J. (1989). Chaplin and American Culture. Princeton, NJ: Princeton University Press. ISBN 0-691-02860-5. 
• Maland, Charles J. (2007). City Lights. London: British Film Institute. ISBN 978-1-84457-175-8. 
• Marriot, A. J. (2005). Chaplin: Stage by Stage. Hitchin, Herts: Marriot Publishing. ISBN 978-0-9521308-1-9. 
• Mast, Gerald (1985) [1981]. A Short History of the Movies: Third Edition. Oxford: Oxford University Press. ISBN 0-19-281462-1. 
• McCaffrey, Donald W. (ed.) (1971). Focus on Chaplin. Englewood Cliffs, NJ: Prentice Hall. ISBN 0-13-128207-7. 
• Neibaur, James L. (2000). „Chaplin at Essanay: Artist in Transition”. Film Quarterly (University of California Press) 54 (1): 23–25. DOI:10.2307/1213798. JSTOR 1213798. 
• Nowell-Smith, Geoffrey (ed.) (1997). Oxford History of World Cinema. Oxford: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-874242-5. 
• Raksin, David; Berg, Charles M. (1979). „Music Composed by Charles Chaplin: Auteur or Collaborateur?”. Journal of the University Film Association (University of Illinois Press) 31 (1): 47–50. 
• Robinson, David (1986) [1985]. Chaplin: His Life and Art. London: Paladin. ISBN 0-586-08544-0. 
• Sarris, Andrew (1998). You Ain't Heard Nothin' Yet: The American Talking Film – History and Memory, 1927–1949. New York City, NY: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-503883-5. 
• Sbardellati, John (2012). J. Edgar Hoover Goes to the Movies: The FBI and the Origins of Hollywood's Cold War. Ithaca, NY: Cornell University Press. ISBN 978-0-8014-5008-2. 
• Sbardellati, John; Shaw, Tony (2003). „Booting a Tramp: Charlie Chaplin, the FBI, and the Construction of the Subversive Image in Red Scare America”. Pacific Historical Review (University of California Press) 72 (4): 495–530. DOI:10.1525/phr.2003.72.4.495. 
• Schickel, Richard (ed.) (2006). The Essential Chaplin – Perspectives on the Life and Art of the Great Comedian. Chicago, IL: Ivan R. Dee. ISBN 1-56663-682-5. 
• Schmadel, Lutz D. (2003). Dictionary of Minor Planet Names (5th izd.). New York City, NY: Springer Verlag. str. 305. ISBN 978-3-540-00238-3. 
• Schneider, Steven Jay (ed.) (2009). 1001 Movies You Must See Before You Die. London: Quintessence. ISBN 978-1-84403-680-6. 
• Sheaffer, Louis (1973). O'Neill: Son and Artist. Boston and Toronto: Little, Brown & Company. ISBN 0-316-78336-6. 
• Simmons, Sherwin (2001). „Chaplin Smiles on the Wall: Berlin Dada and Wish-Images of Popular Culture”. New German Critique (Duke University Press) (84): 3–34. DOI:10.2307/827796. JSTOR 827796. 
• Sklar, Robert (2001). Film: An International History of the Medium (Second edition). Upper Saddle River, NJ: Prentice Hall. ISBN 978-0-13-034049-8. 
• Thompson, Kristin (2001). „Lubitsch, Acting and the Silent Romantic Comedy”. Film History (Indiana University Press) 13 (4): 390–408. DOI:10.2979/FIL.2001.13.4.390. 
• Vance, Jeffrey (1996). „The Circus: A Chaplin Masterpiece”. Film History (Indiana University Press) 8 (2): 186-208. 
• Vance, Jeffrey (2003). Chaplin: Genius of the Cinema. New York: Harry N. Abrams. ISBN 0-8109-4532-0. 
• Weissman, Stephen M. (1999). „Charlie Chaplin's Film Heroines”. Film History (Indiana University Press) 8 (4): 439–445. 
• Weissman, Stephen M. (2009). Chaplin: A Life. London: JR Books. ISBN 978-1-906779-50-4. 
• Williams, Gregory Paul (2006). The Story of Hollywood: An Illustrated History. Los Angeles, CA: B L Press. ISBN 978-0-9776299-0-9. 

Vanjske veze

Charlie Chaplin na Wikimedijinoj ostavi

• Službene stranice
  • Službena stranica Charlieja Chaplina
  • Chaplinov muzej Arhivirano 2010-09-13 na Wayback Machine-u
  • Chaplinov arhiv
• Biografija
  • Službena Chaplinova biografija Arhivirano 2008-02-29 na Wayback Machine-u
  • Charlie Chaplin's Golden Silence
  • Charlie Chaplin biography Arhivirano 2006-12-01 na Wayback Machine-u
  • Clown Ministry's biography of Charlie Chaplin Arhivirano 2013-04-08 na Wayback Machine-u
  • Charlie Chaplin - Biographical Chronology
  • Charlie Chaplin - Biography - Photos - Kiera Chaplin, granddaughter of Charlie Chaplin Arhivirano 2007-08-14 na Wayback Machine-u
• Filmografija
  • Charlie Chaplin na sajtu IMDb
• Fan stranice
  • The Little Fellow: A Charlie Chaplin Fan Page
• Ostalo
  • Obituary, NY Times, December 26, 1977 Chaplin's Little Tramp, an Everyman Trying to Gild Cage of Life, Enthralled World
  • Chaplin Review Arhivirano 2007-09-29 na Wayback Machine-u
  • Charlie Chaplin Photo Galleries Arhivirano 2008-03-19 na Wayback Machine-u
  • A collection of tribute webpages to Charlie Chaplin at Classicmovies.org Arhivirano 2010-07-16 na Wayback Machine-u
  • Chaplin - An essay by Aaron Hale
  • Charlie Chaplin: A WWW Celebration
  • Charlie Chaplin FBI File Arhivirano 2011-03-02 na Wayback Machine-u
  • The TIME 100: Charlie Chaplin
  • Lloyd vs. Chaplin "Who's the Champeen?"