Pravoslavlje: razlika između inačica

Za razliku od [[Katolička crkva|Katoličke crkve]], pravoslavlje je razvilo nacionalne i državne [[autokefalna crkva|autokefalne crkve]], tj. takve koje same biraju svoje vodstvo, te danas u pravoslavlju postoji petnaest neovisnih, tj. [[Autokefalna Crkva|autokefalnih]] crkava kojima druge pravoslavne crkve priznaju taj status, te još neke - primjerice [[Makedonska pravoslavna Crkva – Ohridska arhiepiskopija|Makedonska pravoslavna crkva]] i [[Crnogorska pravoslavna Crkva|Crnogorska pravoslavna crkva]] - koje traže takvo priznanje. Na čelu svake od njih stoji [[patrijarh]] ili [[arhiepiskop]] te [[arhijerejski sabor]] ili zbor svih [[episkop (pravoslavlje)|episkop]]a. Najugledniji je [[Carigradski patrijarh]] koji nosi titulu Ekumenskog patrijarha. Svaka pravoslavna eutokefalna crkva dijeli se na [[Biskupija|eparhije]] kojima upravlja [[Episkop (pravoslavlje)|episkop]], a sama eparhija se dijeli na [[Župa|parohije]] kojima upravlja [[Župnik|paroh]]. Stare istočne patrijaršije, [[Jeruzalemska patrijaršija|Jeruzalemska]], [[Antiohijska patrijaršija|Antiohijska]] i [[Aleksandrijska patrijaršija|Aleksandrijska]], gube u [[7. stoljeće|7. stoljeću]] širenjem [[islam]]a svoje dotadašnje značenje, ali i nadalje postoje, a stari značaj im novije pravoslavne crkve ipak protokolarno priznaju. Pravoslavlje se iz Bizanta širi na [[Jugoistočna Europa|Jugoistočnu Europu]], [[Istočna Europa|Istočnu Europu]], [[Armenija|Armeniju]] i [[Gruzija|Gruziju]].

Na područjima Južne, Jugoistočne i Istočne Europe pravoslavlje se u razdoblju nakon [[Crkveni raskol|Velikog raskola 1054. godine]] - nakon kojega su, poslije stanovitih kolebanja, područja današnje [[Srbija|Srbije]], [[Crna Gora|Crne Gore]], [[Sjeverna Makedonija|Sjeverne Makedonije]], [[Bugarska|Bugarske]] i [[Rumunjska|Rumunjske]], koja su kulturalno i politički bila orijentirana prema Bizantu, ostale u sklopu pravoslavlja - širilo u nekoliko navrata. U [[15. stoljeće|15. stoljeću]] nakon turskih osvajanja (jer je turska država smatrala pravoslavlje institucijom podvrgnutu svojoj vlasti, a katoličku naprotiv ustanovom pod utjecajem neprijateljskih sila), te kasnije u [[17. stoljeće|17. stoljeću]] za vrijeme i nakon [[austrijsko-turski rat|austrijsko-turskog rata]]. Osobito je značajno bilo širenje pravoslavlja nakon pada [[Kraljevina Srbija (1718. – 1739.)|Kraljevine Srbije (1718. – 1739.)]] koja je bila pod vlašću Habsburgovaca, te čije su stanovništvo habsburške vlasti uz značajnu suradnju patrijarha [[Arsenija IV. Jovanović|Arsenija IV. Jovanovića]] znatnim dijelom evakuirali i njime naselili slabo nastanjena područja u Panonskoj nizini.

Za vrijeme [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]] bilježi se stanoviti prozelitizam [[Srpska pravoslavna crkva|Srpske Pravoslavne Crkve]] prema katolicima, u prvom redu na osobe koje su stupale u vjerski mješovite brakove. Značajan primjer prozelitizma SPC zabilježen je na otoku Visu.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.intermagazin.rs/istinita-prica-pravoslavnu-crkvu-na-visu-srusili-komunisti-1963-zbog-titove-posete/|title=ISTINITA PRIČA! Pravoslavnu crkvu na Visu srušili komunisti 1963. zbog Titove posete!|author=|date=4. kolovoza 2017,|work=|language=srpski|publisher=Intermagazin|accessdate=4. veljače 2021}}</ref> Među stanovništvom Visa je povodom prelazaka na pravoslavlje nastala napetost, a pravoslavnu Crkvu sagrađenu 1933. godine su naposljetku porušile komunističke vlasti 1963. godine.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.kurir.rs/region/hrvatska/3259383/na-ovom-hrvatskom-ostrvu-je-cvetalo-pravoslavlje-vernici-hrvati-su-podigli-i-hram-svetim-cirilu-i-metodiju-ali-on-nije-preziveo-titovu-posetu-foto|title=NA OVOM HRVATSKOM OSTRVU JE CVETALO PRAVOSLAVLJE: Vernici Hrvati su podigli i hram Svetim Ćirilu i Metodiju, ali on nije preživeo Titovu posetu!|author=|date=29. svibnja 2019.|work=|language=srpski|publisher=Kurir.rs|accessdate=4. veljače 2021.}}</ref>

Nakon Drugoga svjetskog rata, vlasti nove [[Demokratska Federativna Jugoslavija|Demokratske Federativne Jugoslavije]] svim su kolonistima, [[Srpska kolonizacija Kosova u Kraljevini Jugoslaviji|naseljenim za vrijeme Kraljevine Jugoslavije]] i protjeranim tijekom Drugog svjetskog rata (dok je Kosovo bilo dijelom [[Velika Albanija|Kraljevine Albanije]]), zabranile povratak na Kosovo, jer su smatrani eksponentima predratne [[Velika Srbija|velikosrpske]] politike, od koje se novi režim distancirao.<ref name="Bataković">[http://www.kosovo.net/sk/rastko-kosovo/istorija/kosovo_migrations/mk_1.html Dusan T. Batakovic, KOSOVO AND METOHIJA: A HISTORICAL SURVEY]</ref> U [[Ožujak|ožujku]] [[1945.]] godine nova federalna vlada donijela je tzv. ''Odluku br. 153'' kojom je svim tim [[Odluka o privremenoj zabrani povratka kolonistima|kolonistima privremeno zabranjen povratak]] na njihova prijašnja mjesta življenja. Nove vlasti već su početkom [[kolovoz]]a 1945. godine usvojile Zakon o reviziji kolonističkih odnosa, koji je za koloniste predviđao izvjesne kompenzacije u [[Vojvodina|Vojvodini]], odakle su masovno bili iseljeni [[podunavski Nijemci]].<ref name="Jovanović">[http://scindeks.nb.rs/article.aspx?artid=0354-64970603025J Vladan Jovanović, Tokovi i ishod međuratne kolonizacije Makedonije, Kosova i Metohije]</ref> Na taj se način povećao udio pravoslavnog stanovništva u Vojvodini.