Sydney Chapman
Sydney Chapman | |
Rođenje | 29. siječnja 1888. Eccles, Greater Manchester, Ujedinjeno Kraljevstvo |
---|---|
Smrt | 16. lipnja 1970. Boulder, Colorado, SAD |
Državljanstvo | Britanac |
Polje | Fizika, matematika |
Institucija | Sveučilište u Manchesteru, Sveučilište u Cambridgeu, Sveučilište u Oxfordu, Zvjezdarnica u Greenwichu |
Alma mater | Sveučilište u Manchesteru Sveučilište u Cambridgeu |
Poznat po | Chapmanov ozonski ciklus |
Istaknute nagrade | Član Kraljevskog društva od 1919. Copleyeva medalja (1964.) |
Portal o životopisima |
Sydney Chapman (Eccles, 29. siječnja 1888. – Boulder, SAD, 16. lipnja 1970.), britanski geofizičar i matematičar. Profesor matematike u Londonu i Oxfordu, predavao i na mnogim sveučilištima u svijetu. Istraživao je kinetičku teoriju plinova, geomagnetizam i fiziku atmosfere, posebno atmosferskog ozona, na Opservatoriju za velike visine u Boulderu (Colorado, SAD), otkrio fotokemijski mehanizam koji dovodi do stvaranja ozonskoga sloja (1930.). Istražujući polarnu svjetlost (1951. – 1970.) predvidio postojanje Zemljine magnetosfere. Po njem je nazvan krater na Mjesecu (Chapman (krater)).[1]
Chapmanov ozonski ciklus je postupak kojim se ozon stalno obnavlja u Zemljinoj stratosferi, pretvarajući Sunčevo ultraljubičasto zračenje u toplinu. 1930. engleski geofizičar Sydney Chapman je riješio taj kemijski postupak. Ozon u stratosferi nastaje uglavnom djelovanjem ultraljubičastog zračenja sa Sunca, koje reagira s dvoatomnim kisikom O2:
- O3 + foton (UV zračenje < 240 nm) → O2 + O
Jednoatomni kisik odmah reagira s dvoatomnim kisikom da stvori ozon:
- O2 + O + M → O3 + M
Molekule ozona koje su stvorene na taj način, upijaju ultraljubičasto zračenje sa Sunca valnih duljina između 240 i 310 nm, razbijajući triatomsku molekulu ozona u dvoatomnu molekulu kisika i jedan slobodni atom kisika:
- O3 + (240 nm < UV zračenje < 310 nm) → 2 O2 + O
Slobodni atom kisika odmah reagira s dvoatomnom molekulom kisika da stvori ozon:
- O + O2 + M → O3 + M
Gdje je “M” katalizator koji prenosi višak energije iz kemijske reakcije. Na taj način, kemijska energija koja se oslobađa kada O i O2 reagiraju, pretvara se u kinetičku energiju molekularnog kretanja. Cijeli ciklus omogućuje pretvaranje UV zračenja sa Sunca u toplinu, bez gubitka ozona. Ovaj ciklus omogućuje ravnotežu ozonskog omotača, koji štiti Zemlju od UV zračenja (UVB i UVC), štetnog za većinu živih bića. To je i jedan od glavnih izvora topline u stratosferi, koja je toplija od gornjih slojeva troposfere.[2]
- ↑ Chapman, Sydney, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.
- ↑ Stratospheric Ozone, [2] Arhivirana inačica izvorne stranice od 2. srpnja 2010. (Wayback Machine) "Hrvatska enciklopedija", An Electronic Textbook