Prijeđi na sadržaj

Vlado Vladić

Dodaj poveznice
Izvor: Wikipedija

Vlado Vladić (Kućani, Rama, 1967.) je hrvatski književnik, književni kritičar, prevoditelj i filozof.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Rođen je 1967. na Kućanima, Rama, Bosna i Hercegovina. Završio je tri fakulteta: studije slavistike (bohemistike i polonistike), bibliotekarstva, filozofije i teologije. Filozofiju magistrirao 1997. i doktorirao 2004. Prevodi s češkoga, engleskoga, njemačkoga, poljskoga, slovačkoga i slovenskoga jezika – filozofska, književna i teološka djela. Službeni je prevoditelj pri Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija za prevođenje pravne stečevine Europske unije na hrvatski jezik. Objavio je četiri pjesničke knjige: Trenuci (Zagreb, 1993.), Razsredištenost (Mostar, 2003.), Litanije za p-ostanak na Kućanima (obojezično, na hrvatskom i engleskom jeziku, Zagreb, 2007.) i Teret smrtnoga života (Zagreb, 2008.); i dvije filozofske knjige: Usud estetičkoga suda (Mostar, 1998.) i Filozofski ekumenizam Karola Wojtyłe (Zagreb, 2005.). Objelodanio je i zbornik ramske gange: Raspivana Rama (Mostar, 1996.). Priredio je i tri knjige u okviru biblioteke Hrvatska katolička baština u izdanju Glasa Koncila i to: o krčkom biskupu Antunu Mahniću (2006.), o Tonu Smerdelu (2007.) i o vrhbosanskom nadbiskupu Ivanu Evanđelistu Šariću (2008.). Objelodanio je brojne književne kritike, studije i eseje te nastupio na brojnim simpozijima u domovini i inozemstvu. Suradnikom je brojnih časopisa. Od 1997. do 2002. honorarno je predavao na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, naizmjenično: estetiku i metodiku nastave etike te držao seminare iz estetike; a na Katehetskom institutu KBF-a u Zagrebu, povijest filozofije. Od 1995. radi u Obrtničkoj školi za osobne usluge u Zagrebu kao profesor etike i vjeronauka. Bio je petnaest godina zaposlen. Zbog neispunjavanja e-matice, koja je prosvjetarski posao pretvarala sve više u administrativni, dobio je naprasni otkaz zajedno s kolegom Domagojem Orlićem. Na to je stupio u štrajk glađu ispred Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, koji je završio nakon sedamnaest dana. Član je Društva hrvatskih književnika u Zagrebu i Mostaru te Hrvatskoga filozofskoga društva u Zagrebu. Oženjen je, otac troje djece.

Djela

[uredi | uredi kôd]
  • Trenuci, 1993.
  • Noina arka, 1996.
  • Usud estetičkog suda, 1998.
  • Razsredištenost, 2003.
  • Filozofski ekumenizam Karola Wojtyle, 2005.
  • Litanije za p-ostanak na Kućanima, stihovi, 2007. (prev. na eng. Domagoj Orlić)
  • Teret smrtnog života, 2008.
  • Sluga Domovine. Život hrvatskoga viteza Vjekoslava Maksa Luburića generala Drinjanina, 2018.
  • Moj manifest. Pjesme i prevratnička poetika na tragu što dalje od Antuna Branka Šimića, 2019.
  • Vrapčanske priče, 2019.
  • Izvorna pravednost svetoga Josipa, 2022.
  • Četvrt stoljeća do književne kritike, 2024.

Objavio je mnoštva stručnih radova, knjiga pjesama i onih iz filozofije. Sudjelovao je u društvenim događajima iz kulture.

Djela je objavio u Književnoj Rijeci, Kolu, Lovrećkom libru, Maruliću, Motrištima, Metodičkim ogledima, Mostu, Novoj Istri, Novoj prisutnosti, Osvitu, Obnovljenom životu, Republici, Status quaestionis, Pisao je o filozofiji pape Ivana Pavla II., Anti Stamaću, Ivi Andriću, Jozefu Tischneru, Zdravku Kordiću, Josipu Sanku Rabaru, pjesmama Petra Milića Periše, o katoličkom pjesništvu, književnim kritikama Fabijana Lovrića, pjesništvu Siniše Očuršćaka, Božidaru Petraču kao književnom povjesničaru i dr.

Priredio:

  • Raspivana Rama: zbornik ramske gange, 1996.
  • Antun Mahnić: O lijepoj umjetnosti, 2006.
  • Ton Smerdel: Duh umjetnosti. Eseji, 2007.
  • Ivan Evanđelist Šarić: Suvremene spasonosne misli: eseji i okružnice, 2008.
  • Jeronim Vladić: Cjelov mira: probrana misao, 2011.
  • Vjekoslav Luburić: Branimo Hrvatsku ISTINOM!, Zagreb, 2020.

Preveo:

Antologije i zbornici

[uredi | uredi kôd]
  • Mnogoglasje: Suvremeno hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine, prir. Zdravko Kordić i Krešimir Šego, 2000.
  • Hercegovina: antologija hrvatske lirike, prir. Vjekoslav Boban, 2002.
  • Jezik i hrid: pisana riječ članova DHK HB, izbor i prir. Zdravko Kordić, 2005.
  • Sesvetski oblok: zbornik poezije (prir. Ivan Babić), 2006.
  • Krist u hrvatskom pjesništvu: od Jurja Šižgorića do naših dana: antologija duhovne poezije (izbor i prir. Vladimir Lončarević), 2007.
  • Kruh i vino: zbornik suvremene hrvatske duhovne poezije, (prir. Josip Sanko Rabar), 2009.
  • Dreams dreamt long ago. lament, struggle, hope, and joy. 20th Century Croatian Poetry in Bosnia and Herzegovina = Davno sanjani snovi. Tužaljka, borba, nada i radost. Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine 20. stoljeća, prir. Vinko Grubišić, Zdravko Kordić i Krešimir Šego, Denver, CO: Outskirts Press, Inc, 2009.
  • 5. Hrvatski žrtvoslovni kongres 2010, (Zagreb, Voćin) (ur. Zvonimir Šeparović)

Nagrade i priznanja

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
 
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća (http://hkv.hr). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Hrvatsko kulturno vijeće.
Dopusnica za korištenje materijala s ove stranice arhivirana je u VRTS-u pod brojem 2021070910003946.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Vlado_Vladić&oldid=7051147"