Branko Mikulić
Branko Mikulić (Podgrađe, 10. 6. 1928 - Sarajevo, 12. 4. 1994), visokopozicionirani dužnosnik SR Bosne i Hercegovine i osmi po redu predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije.
| Branko Mikulić | |
|---|---|
 Branko Mikulić 70'-tih. | |
8. predsjednik Saveznog izvršnog vijeća
| |
| Mandat 16. 5. 1986 – 16. 3. 1989 | |
| Prethodnik | Milka Planinc |
| Nasljednik | Ante Marković |
3. predsjednik Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine
| |
| Mandat 26. 4. 1982 – 26. 4. 1983 | |
| Prethodnik | Raif Dizdarević |
| Nasljednik | Milanko Renovica |
6. predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SR Bosne i Hercegovine
| |
| Mandat 1967 – 1969 | |
| Prethodnik | Rudi Kolak |
| Nasljednik | Dragutin Kosovac |
| Rođenje | 10. 6. 1928. Podgrađe, Kraljevina Jugoslavija |
| Smrt | 12. 4. 1994. (dob: 65) Sarajevo, Bosna i Hercegovina |
| Politička stranka | SKJ |
| Zanimanje | političar, gospodarstvenik |
Podrijetlo, Drugi svjetski rat i školovanje
urediBranko Mikulić je rođen 10. 6. 1928 godine u uglednoj hrvatskoj obitelji iz okolice Bugojna. Mikulićev otac Jura je bio ratar i osvjedočeni slijedbenik HSS-a tj. Stjepana Radića. Tijekom Drugog svjetskog rata Jura Mikulić je bio poslanik na 2. zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) u Jajcu, 29. i 30. 11. 1943 godine. Branko Mikulić je završio nižu gimnaziju u Bugojnu,[1] u ranoj mladosti je bio pripadnik Hrvatskog domobranstva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj,[2] nakon čega se 1943 priključio Narodnooslobodilačkom pokretu.[1] Nakon rata školovao se na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.[1][3]
Politička karijera
urediNakon školovanja vratio se u rodno mjesto, gdje se posvetio politici. U početku je bio zastupnik Bugojna, a nakon toga zastupnik zapadnobosanskog kotara. 1965 godine izabran je za tajnika Centralnog komiteta (CK) Saveza komunista BiH (SKBiH). 1969 izabran je za predsjednika SKBiH. Mikulić se borio da SR BiH bude ravnopravna drugim federalnim jedinicama, te je ponudio razvojni program: tisuću škola, tisuću biblioteka, asfalt u svako selo, kultura i prosvjeta kao jedini način za napredak SR BiH. S mladom ekipom suradnika, među kojima su se isticali Hamdija Pozderac, Todo Kurtović i Hasan Grabčanović, Mikulić je započeo izgradnju sistema socijalne i nacionalne ravnopravnosti, s ciljem potpune afirmacije muslimana, te revitalizacije Hrvata na političku scenu SR BiH. Muslimani, koji su se u ranijim popisima SFRJ tretirali kao neopredijeljeni, su pod njegovom vladavinom izborili pravo na nacionalnu samobitnost. Mikulić je bio zaslužan za ekonomski preporod zapadne Hercegovine, te skidanje etikete ustaškog, klerikalnog i neprijateljskog područja unutar Jugoslavije. Početkom 1970-ih energično se odupro nacionalističkim i liberalnim smjerovima unutar zemlje, zastupajući čvrsti kurs Saveza komunista Jugoslavije (SKJ). Na taj način je preživio čistku iz 1972 koja je pomela hrvatske i srpske reformističke lidere unutar Jugoslavije. Mikulić je održavao blisko savezništvo sa Hamdijom Pozdercem i ostalim bosanskim muslimanima, partijskim liderima u Sarajevu, ostajući u trajnom sukobu sa dogmatskim i informbiroovskim snagama u SKJ. Svoju poziciju je učvršćivao veličanjem Titova kulta, tvrdeći da su svi nacionalizmi jednako opasni, te da su za SR BiH najopasniji oni iredentistički što dolaze iz Beograda i Zagreba. Ovakva dogmatičnost rezultirala je time da je stalno bio na udaru tadašnjih beogradskih liberala, Ljubomira Tadića, Dobrice Ćosića i Mihaila Markovića. Mikulić je uspio učiniti bosansko gospodarstvo konkurentnim, ne samo u domaćim nego i u međunarodnim razmjerima, udruživši privredne kapacitete u tzv. velike sisteme (Unioninvest Sarajevo, UPI Banka Sarajevo, Energoinvest Sarajevo, RMK Zenica, Hepok Mostar, SOKO Mostar i dr.). Mnogi danas tvrde kako je razvoj Bosne i Hercegovine unutar Jugoslavije bio najznačaniji poslije Drugog Svjetskog rata upravo u vrijeme kada je Branko Mikulić bio član predsjedništva SR BiH.[1][3] Mikulić je kao član Predsjedništva CK SKJ, na proslavi Dana borca na Tjentištu - Sutjesci 4. 7. 1981 godine, ukazanja u Međugorju proglasio neprijateljskim. Njegov govor je bio znak za početak žestoke medijske kampanje protiv međugorskog fenomena, fra Jozu Zovku i sve ljude oko njega.[4] Od 1982 do 1983 obnašao je dužnost predsjednika Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine. Mikulić je bio zaslužan za to da je XIV. Zimske olimpijske igre dobilo Sarajevo, koji nije imao nikakvu športsku infrastrukturu niti tradicije u zimskim športovima, u usporedbi sa SR Slovenijom. Uoči Olimpijade, pod pritiskom glasina da ga zovu socijalističkim carem, odbio se useliti u novu državnu rezidenciju u centru Sarajeva, na Mejtašu. Olimpijada u Sarajevu je postigla izuzetan uspjeh. Juan Antonio Samaranch, tadašnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, je nahvalio Mikulića u jugoslavenskim i međunarodnim medijima. Dvije godine nakon Olimpijade, 1986, Mikulić je bio izabran za predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (SIV). Na čelu SIV-a, je sastavio vijeće koje je bilo spremno nastaviti ekonomsku stabilizaciju Jugoslavije. Trinaest od njegovih 28 nominiranih članova bili su mladi ljudi, koji su u došli u SIV sa pozicija u poduzećima ili iz obrazovnih institucija. Među Mikulićevim suradnicima su bili Mile Lasić, Zdravko Grebo, Goran Kapetanović i dr. Kao predsjednik SIV-a tada je najavio smanjivanje inflacijske stope za 90 posto. Ostavku na poziciju SIV-a je podnio 16. 3. 1989 godine, ponajprije zbog konstantnih opstrukcija i napada u dnevnim tiskovinama SR Srbije, a za koje mnogi vjeruju da su bili djelo Slobodana Miloševića i tadašnjeg vodstva SR Srbije. Nakon ostavke Mikulić se vratio u Sarajevo.[1][3][5]
Branko Mikulić je za raspad SFR Jugoslavije izravno smatrao odgovornim Miloševića, kojeg je optužio da je ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini izazvao veliko zlo s ciljem stvaranja Velike Srbije i hegemonije na Balkanu.[5]
Obitelj i smrt
urediMikulić je bio oženjen za Rajku Mikulić, sa kojom je imao kćer Planinku i sina Rodoljuba.[1][3] Gotovo cijeli rat u Bosni i Hercegovini je proveo u Sarajevu. Kada je doznao da boluje od raka, otišao je u Švicarsku gdje mu je boravak uredio Juan Antonio Samaranch. Kratko je boravio u bolnici u Lausanni. Mikulić se početkom travnja 1994 godine vratio u Sarajevo s frankfurtskog vojnog aerodroma, redovitih linija zbog rata nije bilo. Nije želio dalje liječenje, te je umro par dana poslije u opkoljenom Sarajevu. Branko Mikulić je sahranjen na sarajevskom groblju Sv. Josipa u nazočnosti oko 2.000 ljudi. Nekoliko godina poslije umrla mu je i kći Planinka, Mikulićeva supruga Rajka je umrla u Zagrebu gdje je boravila kod sina, dokle je on sam umro od infarkta 2006 godine. Mikulićeva unuka Nastja je, da bi se prehranila, u sarajevskom naselju Dobrinja prodavala u bescjenje umjetnine koje su joj ostale od pokojnog djeda i majke.[6][7]
Odlikovanja
uredi
Reference
uredi- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Mile Stojić (28. 10. 2005). Nesuđeni socijalistički car. Dani Sarajevo. Arhivirano iz originala na 22. 1. 2014. Preuzeto 8. 3. 2014
- ↑ Draško Celing (20. 4. 2013). Policija katoličkog Burundija metkom na molitelje krunice. Glas Slavonije. Preuzeto 8. 3. 2014
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 (engl.) Mile Stojić (28. 10. 2005). Branko Mikulic - socialist emperor manqué. www.bosnia.org.uk. Arhivirano iz originala na 22. 1. 2014. Preuzeto 8. 3. 2014
- ↑ Ivica Lučić (5. 4. 2013). Komunisti su vodili žestoku kampanju protiv Međugorja. Večernji list. Arhivirano iz originala na 22. 1. 2014. Preuzeto 8. 3. 2014
- ↑ 5,0 5,1 Arijana Saračević Helać; Branko Mikulić (dokumentarni film Radio-televizije Bosne i Hercegovine o životu i dijelu Branka Mikulića); 2014.
- ↑ Mile Lasić (11. 3. 2009). Onaj bez kojeg ne bi bilo tako kako je bilo. www.bosanskaposta.no. Arhivirano iz originala na 22. 1. 2014. Preuzeto 8. 3. 2014
- ↑ SARAJEVO - Redovi pred javnim kuhinjama u Sarajevu svaki dan postaju sve duži. Iako smo se već naviknuli na to da u njima većinom stoje umirovljenici, među kojima ima i bivših sarajevskih profesora, šokirala nas je informacija da povremeno u redu iza crkve sv. Josipa na Mirindvoru čeka i unuka Branka Mikulića, bivšeg najpoznatijeg i nekada visokopozicioniranog dužnosnika BiH iz doba komunizma. Podsjetimo, Branko Mikulić u bivšoj državi naslijedio je premijersku fotelju Milke Planinc te obnašao i najviše partijske funkcije u bivšoj SR BiH i SFRJ. Don Luka Brković, župnik u crkvi sv. Josipa na Marindvoru, potvrdio nam je da Mikulićeva unuka Nastja katkad svrati u župni ured i potraži pomoć. Prema njegovim riječima, obično je to novčana ili pomoć u odjeći. U organizaciji Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije svakodnevno se kombijem ili manjim karavanom pred našu crkvu dovozi jedan topli obrok, koji se zatim podijeli potrebitim građanima, bez obzira na njihovu vjersku i etničku pripadnost. Petkom je ta pomoć i veća jer se tada dijele šećer, ulje, tjestenina i brašno. Brankova unuka svraćala je u župni ured kako bi zatražila pomoć. Mi smo čak preko Hrvatskoga narodnog vijeća uputili pismo SDP-u kako bi i on poduzeo određene korake i bar joj materijalno pomogao. Dobili smo samo usmeni odgovor da ne može. Čak smo o svemu obavijestili i njezina oca, koji živi u Švedskoj – ističe don Luka Brković. Ni njemu nije potpuno jasno kako je Mikulićeva unuka dospjela u takvu situaciju. Premda uvijek kolaju i one “čaršijske priče”, prava istina o sudbini unuke nekada slavnog Branka Mikulića sadržana je u nizu nesretnih okolnosti, naime, cijela obitelj završila je tragično i poprilično tužno. Podsjetimo, Branko Mikulić gotovo je cijeli rat proveo u Sarajevu. Kada je doznao da boluje od raka, privremeno ga je premjestio u Švicarsku bivši predsjednik Olimpijskog odbora Huan Antonio Samaranch. No, Mikulić se ubrzo vraća u opkoljeno Sarajevo. Nije želio dalje liječenje i umire ubrzo nakon povratka u Sarajevo. Nekoliko godina poslije umire mu i kći Planinka, nekadašnja ravnateljica Olimpijskog muzeja, Nastjina majka. Nakon toga Nastja odlazi živjeti k teti u Donji Vakuf jer se u to vrijeme razboljela i Brankova supruga, njezina baka Rajka. Brankov sin Rodoljub, koji je živio na zagrebačkoj Trešnjevci, bolesnu je majku prebacio k sebi u Zagreb. No, i Rajka Mikulić ubrzo umire, a prije dvije godine od infarkta umro je i Rodoljub. Tako se unuka Nastja iznenada našla potpuno sama i suočena sa svim životnim nedaćama. Jedno je vrijeme živjela nevjenčano s jedinim sarajevskim taksistom koji ju je ostavio nakon što je potrošio njezin novac. Da bi se prehranila, prodavala je u bescjenje u sarajevskom naselju Dobrinja umjetnine koje su joj ostale od pokojnog djeda Branka i majke Planinke. Doznali smo i to da je trenutačno u Švedskoj, gdje joj živi otac, koji je teško bolestan. To nam je potvrdila i njegova supruga, koja se slučajno zatekla u Sarajevu i dala nam Nastjinu fotografiju. Večernji list, 19. 5. 2008 Preuzeto 8. 3. 2014