Henri de Lubac

Henri-Marie de Lubac (Cambrai, 20. 2. 1896. – Pariz, 4. 9. 1991), francuski kardinal, isusovac, jedan od najeminentnijih katoličkih teologa 20. vijeka. Njegov glavni doprinos bio je u teološkim djelima i u sudjelovanju na Drugom vatikanskom saboru, gdje je dao važan doprinos. Pridružio se Družbi Isusovoj sa 17 godina. Studirao je filozofiju u Engleskoj i Francuskoj. Tokom Prvog svjetskog rata služio je u vojsci, gdje je teško ranjen i ostale su mu trajne posljedice ranjavanja. Od 1929. studirao je fundamentalnu teologiju i historiju religije na Bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Lyonu. Tokom njemačke okupacije Francuske u Drugom svjetskom ratu bio je zatvoren nekoliko puta. Osnovao je ugledni teološki časopis Communio 1972. godine, zajedno s teolozima Hansom Ursom von Balthasarom i Josephom Ratzingerom (papa Benedikt XVI.) U časopisu su nastojali dati pozitivan odgovor na teološku i kulturnu krizu, koja je nastala nakon Drugoga vatikanskog koncila. Henri de Lubac aktivno je sudjelovao na Drugom vatikanskom saboru kao priznati i ugledni teolog. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je kardinalom 1983. godine. Umro je u 1991. godine u Parizu.

Biografija

Henri de Lubac je rođen 20. 2. 1896. u Cambraiju u Francuskoj. Školujući se u isusovačkom kolegiju u Mongreu kraj Lyona odazvao se na redovnički poziv u Družbi Isusovoj i kao sedamnaestogodišnjak 1913. odlazi u novicijat. Radi tadašnjeg proturedovničkog francuskog zakonodavstva, u novicijat je morao poći u Engleskoj u Saint-Lenards gdje je započeo svoj teološki studij koji će završiti u Lyonu nakon Prvog svjetskog rata kada su se isusovci mogli ponovno vratiti u Francusku. Godine 1914. zbog izbijanja Prvog svjetskog rata mora poći u vojsku, na bojištu je do 1917. kada biva na svetkovinu Svih Svetih teško ranjen uz glavu, zbog ranjavanja otpušten je iz vojske 1919. godine. Posljedice ovog ranjavanja pratile su ga cijeloga života i jednim djelom uvjetovale njegovo pastoralno djelovanje. To vrijeme, kao i sve godine studija u Canterberyju, Jerseyu, Hastingsu i Lyonu, posvetio je marljivom čitanju djela otaca, osobito sv. Ireneja, zatim sv. Augustina, istočnih otaca i napokon sv. Tome Akvinskog. „To poznavanje patristike, kao i sv. Tome oploditi će sva njegova teološka djela.“

Dovršivši svoj studij i redovničku formaciju biva zaređen za prezbitera 1927. godine. Dvije godine kasnije 1929. postaje profesor fundamentalne teologije, a slijedeće 1930. historije religija. Predavao je do 1942. godine kada ga Nijemci zatvaraju zbog suradnje s pokretom otpora. Kao svećenik i teolog uvidio je kako mu je djelovati u danim prilikama. Nije pružao nasilan i oružani otpor protiv okupatora, ali se nije predao ni iluzionističkom „modusu vivendi“, pružio je drugi oblik otpora. Duhovni otpor, koji je kao katolički intelektualac podupirao i provodio, bile su propovijedi, predavanja i različiti tečajevi koje je održavao za tog teškog vremena. Poslije završetka Drugog svijetskog rata nastavio je predavati u Lyonu. Svojim tumačenjem tomističke neuke o „desiderium naturale vivendi Deum“, tj. odnosa naravi i nadnaravne milosti, „izazvalo je višestruke diskusije i oštre reakcije u crkvenim krugovima.“ Smatra se da je svojom enciklikom Humani generis iz 1950. papa Pio XII. osudivši „novu teologiju“ osudio i de Lubaca. Doista de Lubac je prestao predavati prema savjetu o. Jansensa tadašnjeg generala Družbe Isusove. Ta činjenica ga je teško pogodila, ali on ga je poslušao i pokazao veličinu duha i ljubavi prema Crkvi, koja je postavila pitanje nad njegovim teološkim promišljanjem. Vrijeme šutnje i trpljenja prekida se 1953. kad objavljuje svoje djelo: Mèditation sur l`Eglise (Razmišljanje o Crkvi) koju doživljava kao svoju majku i majku svih kršćana. Opet je počeo predavati 1959. i postaje počasnim profesorom i članom Instituta i Akademije moralnih i političkih znanosti u Parizu.

Za vrijeme pontifikata Ivana XXIII. (1958–1963) doživljava punu rehabilitaciju. Vraća se na katedru, a Sveti Otac ga imenuje savjetnikom Bogoštovnog povjerenstva za pripravu Drugog vatikanskog koncila. Poslije postaje i peritusom na koncilu a za Pavla VI. od 1963. do 1974. obnaša dužnost savjetnika Tajništva za odnose s nekršćanskim religijama i član je Međunarodne teološke komisije. Papa Pavao VI. predložio mu je 1969. godine uzdignuće na kardinalsku čast, ali on se zahvalio na iskazanoj časti. Njegov nasljednik Ivan Pavao II. također je ponudio de Lubacu kardinalski grimiz, ali ovaj puta sa oslobođenjem od biskupskog ređenja. De Lubac je prihvatio i postao prvi kardinal poslije 1962. koji nije bio biskup. Dogodilo se to 2. 2. 1983. u njegovoj 87. godini života. Jedan od velikih teologa 20. vijeka skupa sa Karlom Rahnerom i Hansom Ursom von Baltasarom koji ga je smatrao svojim učiteljem. Umro je kao 95-godišnjak 4. 9. 1991. godine.

Uloga crkvene Predaje u djelu Henria de Lubaca

De Lubac je posebni naglasak stavljao na crkvenu Predaju, koje je bio vrsni znalac. Sva njegova dijela obiluju citatima iz Predaje. Otkrivanje misli crkvenih otaca služi de Lubacu da bi odgovorio na probleme koje sadašnje vrijeme postavlja teologu. „Pitanja mogu biti razlićita, naglasci drukčiji, ali temeljno nadahnuće treba ostati isto, to jest katoličko.“ Svijest o značenju i važnosti Predaje ponukala je de Lubaca na njeno približavanje i upoznavanje suvremenom čovjeku. 1941. zajedno s Daniéluom je suizdavač „Sources crétiennes“ (Krščanski izvori), izdavačke kuće koju osnivaju za objavljivanje djela crkvenih otaca. Njegovu zauzetost za poznavanje krščanskih izvora možemo pronaći i u predgovoru za izdavanje sabranih dijela na talijanskom jeziku iz 1978. „Da bi božanska objava mogla uroditi plodom , od razdoblja do razdoblja, u našim dušama i našim djelima, uvjeren sam da se treba ukorijeniti u svoju baštinu i piti na njezinim čistim izvorima“

Pisana dijela

Henri de Lubac je bio veoma plodonosan pisac, pisao je mnogo članaka po stručnim časopisima i stručnih knjiga. Naime prvi je članak objavio 1925. a ostao je aktivan do kraja osamdesetih godina. Sustavni prikaz djela de Lubaca u obliku „Opera omnia“ počeo je izlaziti 1979. u izdanju Jaca Book iz Milana na talijanskom jeziku, koji bi trebao obuhvatiti 32 knjige. Na njegovom francuskom jeziku počinje izlaziti slično izdanje u 50 knjiga. Radi se o kritičkom izdanju u koje će biti uvrštena i djela iz koja su ostala ne objavljena, neki mladenački radovi i članci koji su objavljeni u danas teško dostupnim revijama. U Hrvatskoj se ne možemo pohvaliti prisutnošću de Lubacovih radova. 1971. Objavljen je njegov članak „Odnosi između opće i posebnih crkava“ u Crkvi u svijetu 1971., Josip Antolić je napisao članak u Obnovljenom životu 1975. gdje govori o njegovom liku i dijelu, Nikola Eterović objavio je članak „Mistika i mistike u konceptu Henrija de Lubaca“ 1982. U drugom mileniju prisutniji je bolji pogled na de Lubaca i njegova dijela. Nikola Eterović objavio je u djelu svoje knjige „Diplomacija i teologija“ dosta dobar uvid u lik i djela Henria de Lubaca. Prvo značajnije djelo koje se javlja je „Catholicisme. Les aspect sociaux du dogme“ (Katoličanstvo. Društveni vidovi dogme), mnogi govore da je to prva teološka knjiga kojom je svratio pozornost na sebe.

Za Katoličanstvo se kaže da je programsko djelo jer su u njemu dotaknute sve važnije teme kojima se de Lubac poslije bavio u posebnim knjigama, koje su nastajale kao odgovori na duhovne, kulturne i teološke potrebe i rasprave. U djelu govori o društvenoj dimenziji kao bitnoj sastavnici katoličanstva, ustaje protiv totalitarnog zajedništva, misleći u prvom redu, na komunistički kolektivizam kao ograničenje zajedništva jer taj sustav razara čovjeka kao osobu“, razmišlja o odnosu Crkve i svijeta, osobe i društva, osobe i transcendentnosti, te o duhovnom shvaćanju Svetog pisma.

Sudjelujući u pokretu otpora za vrijeme okupacije Francuske, susreo se je i sa komunistima i njihovim svjetonazorima. To mu je dalo povoda za jedno od njegovih poznatijih dijela „ Le drame de l`humanisme atheè“ (Drama humanističkog ateizma). Djelo je to u kojem će se pozabaviti ateizmom i njegovim predstavnicima: Fauerbachom, Nietzscheom, Marxom i Comtom. Ovo djelo zauzimalo je maleni dio njegova životnog rada, ali on je poduzeo pionirski poduhvat na tom polju kao jedan od veoma rijetkih katoličkih teologa koji su tome humanizmu pristupili s poštenim osvrtom i na taj način započeli dijalog sa suvremenim ateizmom“. Rezultat ovog dijaloga naći će se u osnivanju posebnog tajništva za dijalog s ateistima od strane Pavla VI. Djelom „Surnaturel. Ètudes historiques (Nadnaravno. Historijski studij) objavljenim 1946. de Lubac je želio oživjeti izvorno shvaćanje odnosa naravi i nadnaravne milosti kako je postojalo u Predaji prije neoskolastičke podjele na dva reda naravnoga i nadnaravnoga. Polazi od tumačenja sv. Tome o njegovog dasiderium naturale videndi Deum (prirodna želja vidjeti Boga). Ta težnja čovjeku je dostupna samo putem objave koja je plod slobodne Božje volje, a osim toga je i nedjelotvorna. Premda se radi o apsolutnoj želji,“čovjek je ne može ostvariti svojim silama“.

De Lubac zaključuje da se radi o svojevrsnom paradoksu, to jest o otajstvu odnosa Boga i čovjeka koji ljudski um ne može svojim razumom potpuno dokučiti. Ovo tumačenje dovelo je do višestruke rasprave u teološkim krugovima. De Lubac je napisao da je sv. Toma živio u prijelaznom razdoblju te da „njegova misao nije uvijek jednoznačno formulirana; zato i postoje tako oprečna tumačenja.“ Mnogi smatraju da je ovo de Lubacovo tumačenje osuđeno od Pia XII. u njegovoj enciklici Humani generis, poslije koje je prestao izdavati djela i predavati na univerzitetu. U vrijeme ove šutnje priprema djelo Meditation sur l`Eglise (Razmišljanje nad Crkvom) koje objavljuje 1953, donoseći svoja promišljanja o Crkvi koju doživljava kao majku, svoju i dugih kršćana. Ova ekleziološka razmišljanja objaviti će u svojim djelima Corpus misticum, 1944., Paradoks i otajstvo, 1967. i Partikularne Crkve u općoj Crkvi 1971. Da bi pojasnio svoje stavove i uklonio svaku sumnju u svoju pravovjernost 1965 objavljuje „Le Myster du Surnaturel“ (Otajstvo nadnaravnoga). Njegove studije o temi odnosa naravi i nadnaravne milosti predstavljaju možda najorginalniji i najveći obnoviteljski prinos teologiji 20. vijeka.

Utjecaj na II. vatikanskom koncilu

De Lubac je kao vrsni teolog imao veliku doprinos u koncilskom nauku, kao savjetnik Teološke pripravne komisije, a poslije i peritus. Njegov utjecaj je vidljiv i kod koncilskih otaca. Njegova djela prije Koncila doprinijela su obnovi teologije, u kojima je svojim historijskim, patrističkim i liturgijskim studijama veoma zaslužan za upoznavanje zaboravljenog blaga Predaje. Njegovo djelo Mèditation sur l`Eglise (Razmišljanje nad Crkvom) nezaobilazno je štivo svih ekleziologa koji su sudjelovali na Koncilu. Pitanje odnosa kršćanstva i nekršćanskih religija te sveukupnog utjecaja de Lubaca prisutna je u dva dokumenta: Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium, i Deklaracija o odnosima Crkve i nekršćanskih religija, Nostra aetate. Upotreba „katoličke metode“, koju je de Lubac zagovarao u svojim djelima vidljiva je u konstituciji Lumen Gentium. Treba svako sjeme dobra koje postoji u srcima i razum ljudi da se „pročišćuje, podiže i usavršava“. U svakom slučaju njegov utjecaj još se mora proučavati u čemu će svakako pripomoći kada se objave svi njegovi osobni dokumenti, posebno oni nastali za vremena Koncila.

Henri de Lubac kao osoba i teolog

Henri de Lubac je bio osoba širokog znanja i širokih pogleda, vidljivo je to iz njegovih djela. Osoba je s rafiniranim uvidom u svoje vrijem i njegove mijene. Među prvim je ustao protiv načela nacizma i antisemitizma, poslije je pisao protiv ateizma, posebno marksističkog u kojem je prepoznao „pokret protiv čovjeka i njegovog pravog dostojanstva“. Zazirao je od sekularizma kojeg je prepoznavao u zapadnoeuropskom društvu. U spisima poslije Koncila izražava svoju zabrinutost zbog krivih reformi koje su bile protivne duhu Koncila, koje su dovodile do negacije kršćanstva i čak do otpadanja osoba i skupina iz Crkve. Od osoba koje su utjecale na njegova promišljanja na prvo mjesto stavlja Pierrea Rousselota, potom kard. Johna Henryja Newmana, Teilharda de Chardina, bio je i u dobrim odnosima s Mauriceom Blondelom. Znao je umješno vrednovati različite izvore, uspješno ih povezivati u nepresušno vrelo žive teološke misli i dati im svoj osebujni biljeg. Svojim rado utjecao je na druge. Osobe na koje je utjecala njegova teološka misao su mnoge, to su primjerice, Bouillard, Fessard, Yves de Montcheulin, Chaillet, Nicolet, Varillon, Danièlou, von Balthasar, Ganne, Ravier i drugi vrsni teolozi. Zanimljiva je izjava kardinala Jean – Marie Lustinger o njegovom razgovoru s Ivanom Pavlom II. u kojem je Sveti Otac priznao de Lubacov utjecaj na krakovskog nadbiskupa u sastavljanju pojedinih tekstova za vrijeme koncila. On ga je i hrabrio i poticao u tome.

Literatura

Josip Antolović, Graditelji suvremene teološke misli, u: Obnovljeni život, 1975.
Henri de Lubac, Drama ateističkog humanizma, Rijeka, 2009.
Drugi vatikanski koncil, Lumen gentium. Dogmatska konstitucija o Crkvi, Dokumenti, Zagreb,7 2008.
Nikola Eterović, Diplomacija i teologija - rasprave, članci i osvrti, Split, 2002.