Wikipedija

August (rimski car)

(Preusmjereno sa stranice Oktavijan August)

August ili Cezar August (lat. IMP·CAESAR·DIVI·F·AVGVSTVS, 23.9. 63. pne. – 19.8. 14. n.e.), u ranom životu poznat kao Gaj Oktavije, a nakon posvojenja od strane Gaja Julija Cezara koji mu je bio praujak (unuk Cezarove sestre Julije) i kao Gaj Julije Cezar Oktavijan bio je rimski vojskovođa i državnik koji je postao prvi rimski car. Nakon njega su se svi rimski carevi nazivali "Cezar August".

Gaj Julije Cezar August
Gaius Julius Caesar Augustus
Car Rimskog Carstva

Vladavina 16. januar 27. pne. – 19. august 14.
Nasljednik Tiberije
Potomstvo Julija Starija;
Gaius Caesar (usvojenje);
Lucius Caesar (usvojenje);
Tiberije (usvojenje)
Puno ime Gaius Octavius Thurinus (od rođenja do usvajanja od Julija Cezara 44. pne.);
Gaj Julije Cezar (od 44. pne. do 27. pne.);
Gaius Julius Caesar Augustus (od 27. pne. do smrti 14. n.e.)
Otac biološki: Gaius Octavius;
usvojitelj: Julije Cezar (44. pne.)
Majka Atia Balba Caesonia
Rođen/a 23. septembar 63. pne. (rimski kalendar)
Rim, Rimsko Carstvo
Umro/la 19. august 14. n.e. (julijanski kalendar) (starost: 75)
Nola, Italija, Rimsko Carstvo

Bezpogovorno historijski ocijenjen kao jedan od najvećih rimskih careva. Premda su njegovim dolaskom na vlast očuvane dotadašnje forme Rimske Republike, vladao je autokratski preko 40 godina kao jedini i nikom odgovorni gospodar moćnog Rima. U zasluge mu se, između ostalog, ubraja to što je priveo kraju gotovo stogodišnje razdoblje građanskih ratova i donio Rimu mir (Pax Romana), razvoj i prosperitet, te udario temelje rimskoj imperijalnoj veličini. Imenom Oktavijan, u povijesti je ostao poznat pod imenom August, što je ustvari titula koju mu je dodijelio Senat 27. pne., a znači Uzvišeni, pa se u historiji uvriježilo da se tim činom, ta godina računa i kao početak Rimskog Carstva.

Nasljednik Cezara

uredi
Glavni članak: Rimski građanski rat
 
Rimski novac napravljen 41 god. pne. Na jednoj strani je slika Marka Antonija, a na drugoj mladog Augusta

August je rođen u Rimu, pravim imenom Gaj Oktavije Turin[1] (lat. Gaius Octavius Thurinus). Njegov otac, također Gaj Oktavije, potječe iz čestite, iako ne previše istaknute obitelji, a bio je na funkciji namjesnika Makedonije[2][3] prije smrti 59. pne.[4] Njegova majka Acija bila je nećakinja tada rimskog vojskovođe, a kasnije i diktatora, Gaja Julija Cezara, kćer njegove sestre Julije.

Nakon očeve smrti njegova majka se udala za Lucija Marcija Filipa[5], koji će gotovo odmah nakon vjenčanja postati konzul. O svom "novom" ocu budućem caru će ostati samo lijepe uspomene što nam je potvrđeno od njegovih raznih darovnica i poklona ostarjelom očuhu nakon što je Oktavijan preuzeo vlast u Rimu. Kada je imao 12 godina umrla mu je baka Julija i budući August je imao čast održati govor.[6] To je izvršio tako dobro da ga je zamijetio bakin brat Julije Cezar koji je tada bio bez djece. Kada se 49. godine prije nove ere Cezar pobunio i osvojio Rim on poziva Augusta i daje mu prve državne dužnosti iako on ima samo 15 godina. Dvije godine potom (46. pne.) Cezar ga poziva da mu se pridruži na vojnoj kampanji u Hispaniji. Tijekom puta Oktavijanov brod je potonuo, a on sam, s malenim brojem preživjelih, dospio je na neprijateljsko područje. Njegov uspješan proboj do Cezara je iznenadio rimskog diktatora u čijim je očima August naglo porastao.[7] Nakon tamošnje pobjede i povratka u Rim, Julije Cezar shvaćajuči nužnost daljnjeg školovanja svog potencijalnog nasljednika šalje ga zajedno s političkim talentiranim Gajom Mecenom i vojno talentiranim Agripom na područje današnje Albanije. Tamo Oktavijan dobiva posljednji poklon od praujaka Julija Cezara kada ga ovaj 44 godine pne. proglašava drugim čovjekom u državi (glavni pomoćnik rimskog diktatora). Nedugo potomu Oktavijanov dobročinitelj biva ubijen.

Protivno savjetima majke i tamo prisutnih vojnih časnika August na vijest o Cezarovoj smrti ide u Italiju kako bi preuzeo "očevo" nasljedstvo pošto ga je ovaj proglasio svojim glavnim nasljednikom.[8] Njegov dolazak je bio pozdravljen od Senata koji se nadao ovog mladića, "sina" i nasljednika u vojsci popularnog Cezara upotrijebiti protiv vojski cezarovih ubojica i Antonija. Na opće iznenađenje senatora August će tijekom sljedećih 14 godina najprije izigrati njih, potom cezarove ubojice Kasija i Bruta, vlastite suradnike Seksta Pompeja i Lepida, a na kraju i samog proslavljenog generala Marka Antonija.

Augustove najznačajnije titule

uredi
 
Kip Augusta iz 30. pne.

Dok je tijekom građanskog rata Oktavijan bio nemilosrdan prema protivnicima što je dovelo do stvaranja mržnje običnog stanovništva prema okrutnom vođi nakon pobjede on postaje milostiv davajući oproste gotovo svima (Cezarion je bio izuzetak). Kao veliki političar on tada zna da treba pridobiti srca stanovništva kako bi mogao nastaviti vladati.

Prve tri godine nakon rata Oktavijan, koji se još od doba svoga testamentarnog usvajanja voli nazivati Cezar (zbog propagandne snage ovog imena), nastavlja vladati kao tijekom rata s minimalnim obzirom na kršenje zakona. Tada 27. godine prije nove ere na iznenađenje stanovništva on vraća Senatu kontrolu nad vojskom i provincijama. To davanje ipak nije bilo bez garancija pošto je te, kao i prethodnih godina, Oktavijan bio konzul, što ga je činilo praktički nedodirljivim. Također njegova politička baza se i dalje nalazila među bespogovorno vjernim vojnicima kao i svima onima koji su imali ekonomske ili političke koristi od njega tijekom građanskog rata.

Da bi se riješila ova situacija tijekom siječnja 27. pne. Senat Oktavijanu daruje titule Augustus i Princeps. U prijevodu značenje prve je uzvišeni, a druge prvak. Prije Oktavijana titulu Princeps su dobivali stariji, veoma poštovani senatori čija imena su se uvijek pisala prva u popisima članova Senata. Također se ova titula davala osobama koje su se iskazale u služenju države. Zbog ta dva razloga on je zavolio te titule kao i treću, onu imperatora, koja se do tada koristila samo za vojne pobjednike, a koju je Oktavijan zaslužio tijekom građanskog rata. Kako je na kraju trebao ipak izabrati u službenim dokumentima izdanim nakon 27. pne. kao njegovo ime se uvijek navodi Imperator Caesar August.

Nakon smrti pontifexa maximusa (vrhovnog svećenika) Marka Lepida 13. pne. Oktavijan dobiva i ovu titulu koja će se dodjeljivati svim rimskim carevima do 376. godine kada prelazi u ruke papa koji je imaju sve do današnjih dana.

Novi politički sistem

uredi
Vidi članak: Principat
 
Kip Augusta u svojstvu državnog vladara. Glava kipa je iz perioda 30 - 20 pr. n. e. dok je tijelo iz drugog vijeka

Kada je 27. pne. August prepustio sve položaje koje je držao od doba građanskog rata[9] (osim onog konzula) Senat se našao u nedoumici što učiniti, tako da jedina njegova konkretna odluka postaje vraćanje svom vladaru svih njegovih položaja. Bez obzira na potpunu kontrolu države Oktavijan August u potpunosti shvaća da ga niti narod niti Senat neće prihvatiti kao nekog istočnog apsolutističkog monarha nego da postoji nužnost stvaranja dogovora o podjeli vlasti kako bi se sačuvao privid opstanka republike.

U dogovoru koji će uslijediti August priznaje Senat kao najviši državni organ od kojeg potječe sva vlast u Rimu. Da to ne bi ostale samo prazne riječi, princeps (u ovom slučaju August) će dobivati vremenski ograničen mandat vladanja. Nakon isteka perioda za koji je bio izabran Senat ima ovlast izglasati novi mandat dotadašnjem princepsu ili postaviti nekog drugog na tu dužnost. Također u slučaju smrti princepsa, bez obzira na njegov testament, on neće dobiti svog nasljednika do trenutka kada ga Senat izabere. Posljednja točka ovih Augustovih ustupaka postaje mogućnost Senata da bilo kada opozove princepsa. Tu mogućnost će kasnije iskoristiti rimski Senat kako bi opozvao mandat dan Neronu i Maksiminu

Senat će s druge strane tijekom ovog dogovora iz 27. i potom 23. pne.[10] prepustiti položaje princepsa, de facto tribuna i rimskog cenzora, vojnog zapovjednika grada Rima, vrhovnog vojnog zapovjednika i glavnog prokonzula.[10][11][12][13] Osim potpuno jasne kontrole nad rimskom vojskom ostale titule su davale Augustu mogućnost veta u Senatu, dopuštenje da sjedi između dva konzula i nosi fasces[14], saziva Senat, kontrolira izbore i mogućnost da govori prvi na sjednicama.[15][16] Nakon nekoliko godina mira Senat je sa zadovoljstvom dao te sve titule Oktavijanu iz čistog straha od mogućeg budućeg građanskog rata ako bi ga se oborilo. Augustova moć će doći do svog vrhunca kada on 23. pne. leži teško bolestan u očekivanju smrti. Na opće iznenađenje svih koji su mislili da je njegov osobni cilj uspostava monarhije on na svojoj samrtnoj postelji državne dokumente dava svom konzulskom kolegi, dok prsten daruje generalu Agripi.[11][17] Tim potezom on se bio odrekao svoga zeta zbog čega dobiva gotovo mitske karakteristike u tadašnjoj državnoj propagandi. Kada nakon ozdravljenja on odbija ponovno biti konzul za sljedeću godinu u Rimu dolazi do građanskih nemira kojima je tamošnje stanovništvo spriječilo bilo koga drugog da postane konzul na Augustovom mjestu. Ako ne ranije, tada su i najvatreniji republikanci u Senatu shvatili narodnu ljubav prema princepsu i činjenicu da se nalaze u njegovoj potpunoj moći. Kao znak poštovanja, August je 5. veljače 2. pne. proglašen za patris patriae (oca domovine).[18][19]

Narod

uredi
 
Kip Augusta u svojstvu vrhovnog svećenika (Pontifex Maximus)

Rimski narod je istinski volio svoga Augusta. Za tu ljubav možemo naći više nego dovoljno razloga koje je ovaj politički spretan vladar stvarao. Te manipulacije možemo vidjeti još tijekom građanskog rata kada 32 godine pr. n. e. August protuzakonita dolazi do testamenta Marka Antonija kako bi dobio narodno podršku za svoj rat. Kako je u testamentu pisalo da rimski heroj i general Marko Antonije želi biti pokopan uz egipatsku kraljicu Kleopatru narod ga je u afektu proglasio izdajnikom i zakunuo se na vjernost Augustu (a ne rimskoj državi !!) Nakon pobjede u ratu i dolaska mira malo iz straha zbog njegovih okrutnosti tijekom rata, malo iz zahvalnosti za ponovni dolazak mira prvi put nakon 20 godina Senat i narod mu je dodjeljivao bezbroj titula. Neke od njih je prihvaćao nakon prvobitno žestokog odbijanja, dok je druge definitivno odbio čime uspijeva stvoriti sliku sebe kao skromne osobe koja se žrtvuje za državu.

Tu sliku on je htio uvijek zadržati znajuću veoma dobro da mu daje popularnost u narodu. U skladu s tom politikom nakon obje drastične ustavne promjene u njegovu korist 27 i 23. pne. on bi napustio Italiju i krenuo u inspekciju provincija dok se stvari ne slegnu.

Osim tih čisto političko-manipulativnih igara August je stvarno radio za boljitak svog stanovništva. Nakon što mu je Senat dao upravljanje dostavom hrane za Rim glavni grad više nije imao nikakve probleme po tom pitanju. Gradnja velikog broja cesta, vodovoda i termi tijekom njegove vladavine je također svima upadala u oči. Tu dužnost kao i mnoge slične on je prihvatio "protivno svojim željama" tek kada mu ih je Senat uvalio zbog nedostatka novca. August s druge strane je veoma rijetko patio od toga pošto ima potpunu političku i ekonomsku kontrolu nad Pirinejskim poluotokom, Bliski Istokom, Egiptom i Galijom. O svim tim važnijim radovima koje financira iz "vlastitog džepa" on izdaje malene novine kako bi stanovništvo za njih znalo. Sličnu sudbinu doživljavaju i financijske krize kada državi zatreba novca o čemu su nam i ostali zapisi. S druge strane nigdje se ništa ne navodi o trenucima kada on posuđuje novac od države...

U usporedbi s republikanskim dobom tijekom njegove vladavine provincije doživljavaju ekonomski procvjet praktičkim nestankom korupcije. Tijekom Rimske republike guverneri koji upravljaju provincijama znaju da tijekom svog mandata od nekoliko godina moraju skupiti dovoljno novca za nastavak političke karijere u Rimu. Sada je s tom tradicijom u potpunosti prekinuto pošto guverneri ovise u Augustu. U slučaju njihovog naglog bogaćenja dok se nalaze u provinciji njima prijeti istraga i moguće pogubljenje.

Svi ti razlozi zajedno dovode postepeno među običnim pukom do mistifikacije Augusta kojemu se kasnije i dodjeljuje titula oca domovine. S druge strane zbog mira i naglog ekonomskog procvata tijekom njegove vladavine za epohu 30 pr. n. e. - 14 n.e. se zna upotrijebiti i pojam Pax Augusta.

Veliki nepotist

uredi

Bez obzira na velike političke sposobnosti, August je bio nepotist. U njegovom pogledu na svijet nakon Cezara uvijek mora biti Cezar. Ta sklonost se počela ukazivati još početkom njegove vladavine kada on 25. pne. udaje svoju jedinu kćer Juliju za Marcela[20], sina svoje sestre Oktavije, koji tako uskoro postaje njegov nasljednik. Nakon njegove smrti tu dužnost preuzima general Marko Vipsanije Agripa, veliki Augustov prijatelj iz doba građanskog rata.[21] Kada su nakon Marcelove smrti nove generacije iz njegovog obiteljskog kruga postale punoljetne one dobivaju sve najpopularnije državne dužnosti kako bi postali poznati. Jedina po njih negativna pojava tog Augustovog razmišljanja je nužnost ženidbe unutar obiteljskog kruga. Tako 20. pne. Agripa i budući car Tiberije (sin Augustove žene Livije) dobivaju zadatak ići u istočne provincije kako bi prisilili Parte da vrate obilježja rimske vojske osvojena tijekom Krasovog debakla 53. pne. Nakon uspješno obavljenog posla Tiberije se morao oženiti za Agripinu kćer poslije čega postaje slavni general koji osvaja Alpe zajedno sa svojim bratom Druzom (koji je oženio kćer Augustove sestre)[22]. Augustov očekivani nasljednik Gaj Cezar je također bio prisiljen oženiti se za potomkinju careve sestre Oktavije. Neupitna činjenica za posljednjih 30 godina vladavine ovog cara postaje da nitko ne može držati popularne državne dužnosti ako ne spada u njegov obiteljski krug.

Jedini konkretni debakl ove politike postaje političar i general Var, unuk Augustove sestre Oktavije, koji je također oženio unuku od Oktavije. Ovaj general će 9. biti potpuno potučen od Arminija tijekom bitke u Teutoburškoj šumi kada će izginuti 3 rimske legije [23].

Carska obitelj i kult cara

uredi

Počevši od Augusta uvedena je još jedna novina, koja je ranije bila nezamisliva i potpuno strana republikanskom uređenju, naime prijelaz na nasledni oblik vlasti. August je pobjedu izvojevao dijelom i zato što je bio Cezarov nasljednik, pa je i sam pokazivao znatnu brigu oko vlastitoga nasljednika. Članovi carske obitelji su bili u privilegiranom položaju i dodjeljivane su im raznovrsne političke i vojne dužnosti. August nije imao muških potomaka, a unutarnje intrige, naročito oko njegovog nasljednika, u kojima je glavnu ulogu imala njegova treća žena Livija, bile su daleko od službeno proklamiranih etičkih vrednosti.

Za neprocjenjivi dar mira mnogi pojedinci, pa čak i cijele zajednice, u Italiji i drugde, spontano su izražavali svoju zahvalnost obožavajući Augusta i njegovu obitelj kao božanstva. Međutim, i zvanično je ohrabrivan kult cara kao fokusa zajedničke lojalnosti u šarolikom carstvu. Da bi se naglasila prevlast Italije, u provincijama je zvanični kult bio posvjećen Romi i Augustu (Roma et Augustus). Kada je trebalo slaviti taj kult, predstavnici provincijskih zajednica sastajali bi se na skupštini (consilium provinciae) i odande ponekad, pored poruka zahvalnosti, caru upućivali i žalbe. Ovaj je sistem nastao u istočnim oblastima, gdje je odavno postojao običaj da se vladari obasipaju božanskim počastima. Na zapad se širio veoma sporo, ali je 12. godine st.e. u galskom gradu Lugdunu postojala skupština za tri carske provincije u Galiji. U Italiji je zvanični kult bio posvjećen Augustovom geniju (genius Augusti), a u samom je Rimu bio spojen sa kultom duha predaka (Lares compitāles). Njegovi glavni sveštenici (sevĭri Augustāles) bili su obično oslobođenici. I senat i car imali su vrhovnu kontrolu nad tom ustanovom: senat je mogao odbiti posthumnu deifikaciju cara (njegovo proglašenje za božanstvo), a car je mogao prihvatiti ili odbiti prijedlog iz neke provincije da se ustanovi kult cara ili da se izgradi hram za taj kult, te predloge oko obrednih detalja.

Res gestae divi Augusti

uredi

August se okušao i u književnosti: prema antičkim svjedočanstvima, napisao je jednu manju pjesmu, zbirku epigrama i druga manja djela, ali nam se ništa od toga nije sačuvalo. Za istoriju rimske književnosti od velike je važnosti njegov autobiografski spis u kojem je opisao svoja politička i vojna djela. Taj je spis bio uklesan pred carevim mauzolejem u Rimu, odakle je prepisivan i postavljan po mnogim gradovima Carstva. Jedan takav prepis otkriven je 1555. godine u Ankari, pa mu odatle i naziv Spomenik iz Ankare (Monumentum Ancyranum). Za njegovo je otkriće bio zaslužan i hrvatski humanist Antun Vrančić. Drugi mu je naziv, po samoj sadržini, Djela božanskog Augusta (Res gestae divi Augusti).

Procvat kulture i umjetnosti

uredi

Dugotrajno razdoblje mira u doba Augustove vladavine veoma se povoljno odrazilo na razvoj kulture i umjetnosti. U to doba svoj najveći procvat doživljava rimska književnost, napose poezija. Jedan od bliskih Augustovih prijatelja bio je bogati vitez Gaj Cilnije Mecenat, koji je kao veliki ljubitelj umjetnosti uviđao i njenu propagandnu snagu u slavljenju careve politike. On je oko sebe okupio i materijalno pomagao krug pjesnika, među kojima su bila imena iz samog vrha cijele rimske književnosti: Vergilije, Horacije i dr. U to vrijeme stvaraju Tibul, Propercije i Ovidije, te istoričar Tit Livije. Nastavljajući se s jedne strane na sopstvenu tradiciju, a s druge strane prihvatajući utjecaje grčke umjetnosti, književnost toga doba se u spokoju »augustovskoga mira« (pax Augusta) razvila do svoga vrhunca, pa se to razdoblje obično i naziva »zlatnim vijekom« rimske književnosti. Autori u svojim delima često veličaju Augusta i njegovu vladavinu slaveći stare ideale koje je August želeo obnoviti svojim političkim programom.

Osim književnosti veliki procvat u Augustovo doba doživljavaju arhitektura i likovne umjetnosti. Prema rečima starih pisaca, Rim je iz grada od opeke prerastao u grad od mramora. Podižu se pozorišta, vodovodi, terme, hramovi. Mnoge građevine financirao je Augustov vojskovođa i zet Marko Vipsanije Agripa, koji je dao sagraditi i velelepni hram svih bogova ― Panteon. I Forum je obnovljen i ukrašen novim zgradama. Posebno je mjesto zauzeo »Žrtvenik mira« (Ara Pacis), bogato ukrašen ornamentima i bareljefima. Na njemu je blagostanje i plodnost italskog tla prikazivala je personifikacija Italije kao žene-hraniteljke. Drugi sačuvani reljef prikazuje Augustovu obitelj u verskoj povorci. Sva ova djela trebalo je da odražavaju snagu Rima i uzvise julijevsku obitelj i samog Augusta.

Vojska i vanjska politika

uredi

Velika većina tadašnjih političara nije shvaćala pouku rimskih građanskih ratova iz 1. vijeka p. n. e - moć iz Senata je nakon Marijanskih reformi prešla u ruke vojske. Za razliku od njih August je toga bio potpuno svjestan pa je počeo uvoditi reforme kako bi lojalnost rimskih legija vezao uz svoju ličnost. Osnovni problem ovog razdoblja je što učiniti s vojnicima nakon što postanu prestari za vojsku. Tijekom građanskih ratova pobjednik bi najčešće oduzeo zemlju poraženima i potom je dodijelio svojim veteranima.

Ta efikasna politika tijekom rata se nije mogla provoditi bez građanskih ratova pošto su svi veterani tražili zemlju u Italiji, a ne nekoj "zabačenoj" provinciji. Kako bi se to riješilo August osniva prvi mirovinski fond u povjesti.[24] Po njemu vojnici su trebali služiti između 16 i 20 godina nakon čega bi im se iz carevog mirovinskog fonda kupilo zemljište. Tim potezom lojalnost svih vojnika je vezana uz cara pošto su znali da ih za lojalno služenje na kraju čeka nagrada.

Ipak niti s tim "poklonom" August nije mogao biti potpuno siguran tako da se osnovna vojna politika cijele njegove vladavine svela na smanjivanje vojnih snaga na najmanju moguću mjeru. Nigdje se to nije bolje prikazalo nego u trenutku završetka građanskog rata. Jednim potezom pera on smanjuje broj rimskih legija s 60 na 28[25] smanjujući tako istovremeno financijski pritisak na državni budžet.

S tako smanjenim vojnim snagama Augustu neki veliki budući ratovi više nisu bili interesantni. To je najbolje prikazano 4. godine kada njegov unuk i prestolonasljednik Gaj Cezar umire od rane koju mu je izdajnički nanio partski oficir tijekom mirovnih pregovora. Bez obzira na to August potvrđuje mirovni sporazum.[26] S takvom vojnom situacijom on u vanjskoj politici vodi samo "nužne" ratove čiji cilj postaje zaokruživanje rimskog teritorija. U skladu s takvom politikom rimska vojska osvaja posljednja nezavisna brdovita područja Pirineje, Alpe, obalni dijelovi Afričke obale Sredozemnog mora, dio Male Azije nakon čega je Sirija dobila kopnenu vezu s Dardanelima.[27] Jedina dva "ozbiljnija" projekta ove vladavine što traje 45 godina su osvajanje onoga što će postati rimska provincija Dalmacija (čime se Italija kopnenim putem povezala s Grčkom) i pokušaj pomicanja granice s rijeke Rajne na Elbu. Nakon Varove katastrofe taj projekt će do kraja Augustove vladavine biti stavljen na čekanje.

Kako bi nadoknadio nedostatak vlastitih vojnika u zaštiti Rimskih granica Oktavijan je izmislio posebni okvir vanjske politike. Malena vazalna kraljevstva tijekom njegove vladavine neće biti anektirana nego zadržavaju ograničenu samostalnost. Cilj te politike je bila podjela obrambenog tereta s tim državicama. Takvih državica je bilo mnogo ali kao najpoznatiji primjeri u povjest su ušli Mauritanija, Judeja i Tracija koji su čuvali sjeverno-afričku, azijsku i balkansku granicu Carstva.

Ostavština

uredi

Gledajući iz današnje perspektive, August je otac današnje europske civilizacije (kao što je Ćin Ši Huangdi za kinesku). Prije njegove vladavine, rimska država se nalazila gotovo 100 godina u socijalnim nemirima, građanskim ratovima i pod vlašću raznih diktatora (Gaj Marije, Sula, Cezar). Toj politički oronuloj tvorevini on je svojim reformama dao još mnogo godina života. U današnjem političkom smislu najvažnija posljedica njegovih reformi je preživljavanje ideje da vlast potječe od naroda (republikanska ideja) pošto je ona bila osnova njegovog političkog sustava. Ako gledamo utjecaj njegovih reformi na svakodnevni život ljudi, njegova ostavština su policija, vatrogasci i mirovinsko osiguranje pošto su oni osnovani tek tijekom njegove vladavine.[24]

Gledajući iz Augustove perspektive nasljednici nisu shvaćali potrebu de jure političke ravnoteže između autokratske vladavine i stare republike. On je samostalno vladao 41 godinu (27. pne. - 14.), a svi njegovi potomci će biti likvidirani u sljedećih 54. Princepsi koji dolaze nakon njega su postepeno uništavali njegov politički program svojim neshvaćanjem situacije. Tiberije odustaje od nužnosti stalnog reizbora kako bi se zadržao republikanski privid, Kaligula želi postati i de facto apsolutistički vladar, a Klaudija izabire vojska namjesto Senata, dok Neron toliko troši državno blagajnu i uništava državu da je nakon njega završila vladavina cijele Julijevsko-Klaudijevske dinastije. Također svojim reformama budući carevi uvećavaju rimsku vojsku narušavajući tako ravnotežu civilne i vojne administracije što će rezultirati generalima koji se bore za carsku krunu (kriza 3 vijeka). Bez obzira na koji način će budući carevi dolaziti na vlast oni će kao svoju titulu uvijek uzimati Augustovo ime.

Smrt

uredi

Osjećajući da mu se bliži kraj života August je tijekom proljeća 14. godine donio odluku o nasljeđivanju. No, ta odluka trebala je biti donesena suptilno tako da se narod ne prepadne autokracije monarhije.[28] Narod je htio da on za svog nasljednika proglasi popularnog Germanika (sin Tiberijevog brata Druza), ali on je to djelomično odbio smatrajući da je on s manje od 40 godina premlad za najvišu državnu dužnost. Istovremeno željeći urediti nasljeđivanje države na duže razdoblje on za svog nasljednika proglašava Tiberija koji bi potom, prema dogovoru s Augustom, trebao postaviti Germanika za svog nasljednika.[29] Tijekom kolovoza 14. godine Augustovo zdrastveno stanje se drastično pogoršalo pa je pozvan Tiberije kako bi kao nasljednik bio uz njega tijekom posljednjih dana života. August je umro 19. kolovoza 14. godine, a njegovo posljednje riječi su bile:

Da li vam se svidjela moja predstava?

To je rekao jer je i u tom trenutku veoma dobro znao da je svojom glumom uspio prodati apsolutističku diktaturu republikanskom Rimu.

Nakon smrti August je bio kremiran, a njegovi posmrtni ostaci su stavljeni u Augustov mauzolej, a sam August je uvršten među bogove u panteon.[30] Oni su se tamo nalazili sve do 410. godine kada su ih Goti tijekom pljačke grada razasuli.

Kako Rim tada bez obzira na današnje raširene pretpostavke i historijske interpretacije nije bio monarhija proći će gotovo mjesec dana prije nego što će Senat izglasati rezoluciju kojom Tiberije 18.9. 14. godine postaje novi car.

Povezano

uredi

Izvori

uredi
  1. ↑ Svetonije, August 5–6 on-line tekst.
  2. ↑ Svetonije, August 1–4.
  3. ↑ Rowell, 14.
  4. ↑ Chisholm, 23.
  5. ↑ Svetonije, August 4–8; Nikola od Damaska, August 3.
  6. ↑ Svetonije, August 8.1; Kvintilijan, 12.6.1.
  7. ↑ Veleije Paterkul navodi da mi je Cezar od tada dopustio da se vozi u istoj kočiji s njim.
  8. ↑ Eck, 9.
  9. ↑ Eck, 45.
  10. ↑ 10,0 10,1 Eck, 57.
  11. ↑ 11,0 11,1 Eck, 56.
  12. ↑ CCAA, Erich S. Gruen, Augustus and the Making of the Principate, 37.
  13. ↑ Eck, 59.
  14. ↑ CCAA, Erich S. Gruen, Augustus and the Making of the Principate, 43.
  15. ↑ CCAA, Walter Eder, Augustus and the Power of Tradition, 26.
  16. ↑ Eck, 57–58.
  17. ↑ CCAA, Walter Eder, Augustus and the Power of Tradition, 25.
  18. ↑ Mackay, 186.
  19. ↑ Eck, 129.
  20. ↑ Eck, 114–115.
  21. ↑ CCAA, Erich S. Gruen, Augustus and the Making of the Principate, 44.
  22. ↑ Eck, 116.
  23. ↑ Eck, 101–102.
  24. ↑ 24,0 24,1 Eck, 79.
  25. ↑ Eck, 85–87.
  26. ↑ Eck, 95–96.
  27. ↑ Eck, 94.
  28. ↑ CCAA, Erich S. Gruen, Augustus and the Making of the Principate, str. 50
  29. ↑ Eck, 119.
  30. ↑ Eck, 124.

Internetski izvori

uredi

Knjige

uredi
  • Bourne, Ella. "Augustus as a Letter-Writer," (Knjiga 49, 1918.): 53–66.
  • Bowersock, G. W. (1990). Kurt A. Raaflaub and Mark Toher (urd.). ur. Between Republic and Empire: Interpretations of Augustus and his Principate. Berkeley. str. 380–394. ISBN 0-520-08447-0. 
  • Bunson, Matthew (1994). Encyclopedia of the Roman Empire. New York: Facts on File Inc. ISBN 0-8160-3182-7
  • Chisholm, Kitty and John Ferguson. (1981.). Rome: The Augustan Age; A Source Book. Oxford. ISBN 0-19-872108-0.
  • Kasije Dio, The Roman History: The Reign of Augustus, London, Penguin Books, 1987., ISBN 0-14-044448-3.
  • Eck, Werner (2003.) The Age of Augustus. Oxford. (tvrdi uvez, ISBN 0-631-22957-4; meki uvez, ISBN 0-631-22958-2).
  • Eder, Walter. (2005.). "Augustus and the Power of Tradition," ur. Karl Galinsky, 13-32. Cambridge, New York (tvrdi uvez, ISBN 0-521-80796-4; meki uvez, ISBN 0-521-00393-8).
  • Everitt, Anthony (2006.) Augustus: The Life of Rome's First Emperor. ISBN 1400061288.
  • Green, Peter (1990). Alexander to Actium: The Historical Evolution of the Hellenistic Age. Hellenistic Culture and Society. Berkeley, CA; Los Angeles; London. ISBN [[Posebno:BookSources/0-520-05611-6 (tvrdi uvez); ISBN 0-520-08349-0 (meki uvez)|0-520-05611-6 (tvrdi uvez); ISBN 0-520-08349-0 (meki uvez)]]. 
  • Gruen, Erich S. (2005). "Augustus and the Making of the Principate,", ur. Karl Galinsky, 33-51. Cambridge, MA; New York; (tvrdi uvez, ISBN 0-521-80796-4; meki uvez, ISBN 0-521-00393-8).
  • Kelsall, Malcolm. "Augustus and Pope," (Knjiga 39, br. 2, 1976.): 117–131.
  • Rowell, Henry Thompson. (1962.). The Centers of Civilization Series: Volume 5; Rome in the Augustan Age. Norman. ISBN 0-8061-0956-4

Vanjske veze

uredi
 U Wikimedijinoj ostavi nalazi se članak na temu: Gaj Julije Cezar Oktavijan August
 U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: August
Prethodnik: Rimski car
27. pne. – 14. n.e.		 Nasljednik:
nema Tiberije
14. n.e. – 37 n.e.
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=August_(rimski_car)&oldid=41803372