Strumica (makedonski: Струмица, grčki: Στρούμιτσα ili Στρώμνιτσα, turski: Ustrumca) je grad na jugoistoku Republike Makedonije od 35 311 stanovnika. [1], blizu graničnog prijelaza s Bugarskom (Novo Selo - Petrič).

Strumica
Струмица

Osnovni podaci
Država  Severna Makedonija
Opština Strumica
Stanovništvo
Stanovništvo (2002) 35 311
Geografija
Koordinate 41°26′18″N 22°38′00″E / 41.4383°N 22.6333°E / 41.4383; 22.6333
Nadmorska visina 256 m
Strumica na mapi Severne Makedonije
Strumica
Strumica
Strumica (Severne Makedonije)
Ostali podaci
Poštanski kod 2400
Pozivni broj 034
Registarska oznaka SR


Koordinate: 41° 26′ 18" SGŠ, 22° 37′ 60" IGD

Strumica je administrativno sjedište istoimene Opštine Strumice od 54 676 stanovnika. [1] Grad nosi ime po rijeci Strumici, koja teče kroz njega.

Porijeklo imena

uredi

Naselje se prvi put spominje u spisima iz 2. st. pne. pod grčkim imenom Astraîon[2]. U rimsko je doba poznato po nazivu Tiveriopolis.

Današnje ime Strumica slavenskog je porijekla. Grčko ime Στρωμνιτσα (Stromnitsa) koristilo se za bizantinske uprave, dok se za Otomanskog carstva naselje zvalo Ustrumca.

Historija

uredi
 
Ostatci rimskih termi u Banskom
 
Strumica 1928. godine

Strumica je u 9. st. potpala pod vlast Prvog bugarskog carstva, a nakon toga dio je Samuilove države koja je trajala do 1014 godine, sve do Bitke na Belasici, kad je Samuilo pobjeđen, te je od tad ponovno je pod vlašću Bizanta.

Strumicu su 1395 zauzele otomanske vojske, pod čijom je vlašću ostala sve do Balkanskih ratova.

Po defterima Otomanskog carstva iz 1873 godine Strumica je imala 2 400 domaćinstava, od toga 3 300 muslimanskih i 3 120 slavenskih kršćana.[3]

U Strumici je 1895 jedan od historijskih vođa VMRO-a Hristo Tatarčev osnovao revolucionarni odbor VMRO.

Strumica je 1897 godine došla pod upravu novoosnovane Bugarske pravoslavne crkve - Bugarskog Egzarhata.

Popis stanovništva napravljen nakon tri godine, pokazao je uspješnost djelovanja Egzarhata, jer se stanovništvo izjasnilo ovako: 6 100 Makedonaca, 3 100 Turaka i 700 Židova.[4]

Za vrijeme Prvog balkanskog rata grad je oslobođen od Turaka i slijedećih šest godina bio je u sastavu Bugarske.

Nakon poraza Bugarske u Prvom svjetskom ratu, i potpisivanja Mirovnog ugovora iz Neuillya 1919, Bugarska je bila prisiljena ustupiti Strumicu (i okolicu) novoosnovanoj Kraljevini SHS kasnijoj Jugoslaviji.

Bugari su okupirali Strumicu i za Drugog svjetskog rata.

Strumicu su oslobodili partizanskih 1944., nakon toga je u sastavu Jugoslavije sve do 1991 kada postaje dijelom novoosnovane Republike Makedonije.

Današnja Strumica je jedan od najznačajnijih makedonskih gradova.

 
Manastir Sv. Bogorodice Veljuse

Gradske znamenitosti

uredi
  • Manastir sv. Bogorodice Veljuse (osnovan 1080.)
  • Crkva Sv.Leontija u selu Vodača
  • Džamija Orta
  • Crkva četrdeset svetih mučenika iz Sebasteje
  • Carevi kuli (Strumičko Kale)
  • Strumin grob kod sela Banica
  • Rimsko terme iz sela Bansko iz 3 st. - 4. st.
  • Gradište (Bansko) -ostatci utvrde
 
Sjeverni toranj na lokalitetu Carevi kuli
 
Strumin grob

Privreda

uredi

Strumica je centar bogatog poljoprivrednog kraja.

U gradu je razvijena industrija, rade dvije tekstilne tvornice (dd Edinstvo i dd Geras Cunev) tvornica sanitarne keramike Sankeram, Vinarija, pored grada je rudnik kalcij karbonata.

U Strumici se nalazi Mlekara Zdravje Radovo.

Stanovništvo

uredi

Po popisu stanovništva iz 2002. njihov nacionalni sastav bio je slijedeći.

Nacionalnost Ukupno
Makedonci 32 075
Turci 2 642
Romi 130
Ostali 307

Poznati sugrađani

uredi

Gradovi prijatelji

uredi

Izvori

uredi
  1. 1,0 1,1 Makedonski popis stanovništva iz 2002.  (PDF)
  2. Branigan, Keith (1992). Lexicon of the Greek and Roman cities and place names in antiquity, ca. 1500. Adolf M. Hakkert. ISBN 9025609856. . Text says: "Unlocated town in Macedonia, also called Astraion, mentioned by Ptolemy and Pliny"
  3. „Македония и Одринско. Статистика на населението от 1873 г.“ Македонски научен институт, София, 1995, стр.186-187.
  4. Васил Кънчов. „Macedonia. Ethnography and statistics“. Sofia, 1900.

Vanjske veze

uredi