Prijeđi na sadržaj

Kraljevina Bosna

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Bosansko kraljevstvo)
Za ostale upotrebe, v. Kraljevina Bosna (1718–1739).
Kraljevina Bosna

1377 – 1463
Glavni grad Visoko, Jajce
Politički sistem nedefinirano
Kralj
 - 1377 - 1391 Tvrtko I
 - 1461-1463 (zadnji) Stjepan Tomašević
Historijska era Srednji vek
 - krundidba Tvrtka I 1377
 - Nestala 1463

Kraljevina Bosna ili Bosansko kraljevstvo, je država koja je postojala na Balkanu od druge polovine 14. vijeka do druge polovine 15. vijeka, obuhvaćajući pretežno prostore današnje Bosne i Hercegovine, ali u nekim periodima i dijelove susjednih država. Za vrijeme kralja Tvrtka I, Bosansko kraljevstvo je bila najmoćnija balkanska država.

Bosanska kraljevska kruna i vijeće bosanskog plemstva služili su kao dva konstitutivna stupa države. Ozemlje je pripadalo ili vladaru ili nekolicini moćnih vazala, kojih je početkom 15. st. bilo 6 ili 7. Veliki i mali vazali često su vodili ratove jedan protiv drugoga oko zemlje ili kojekakvih prava, a oni najveći povremeno i protiv kralja. Vladar Huma godine 1448. uzeo je poseban naslov hercega (vojvode) kako bi naglasio svoju neovisnost o kralju te da je njegov položaj viši od položaja drugih vladara. Unutar zemlje, i veliki dio klera, feudalni gospodari i stanovništvo, kao i otprilike polovina vladara od 12. do 15. st., bili su sljedbenici ili su tolerirali lokalnu Crkvu bosansku, čime je bosansko političko tijelo bilo podijeljeno oko religije. Kao ishod te podjele, međusobnog suparništva i centrifugalnih tendencija velikih feudalaca te bijednih uvjeta u kojima su živjeli kmetovi, srednjovjekovna bosanska država uvijek je bila slaba i nestabilna.

Bosna je Turcima bila lak plijen, gospodarski iscrpljena nakon ponovljenih ratova protiv Ugarske, razjedinjena čestim borbama između kralja i regionalnih feudalaca i podijeljena vjerskim razlikama. Kmetovi su bili nezadovoljni, preopterećeni davanjima plemstvu i troškovima čestih ratova.

Za vrijeme Stjepana II

[uredi | uredi kod]

Dvovlašće u Bosni između bana Stjepana Kotromana i plemićke porodice Šubić se nastavlja i poslije trenutka kada vlast nad dijelovima Bosne, kojima vlada ban Kotroman, 1314. godine preuzima njegov sin ban Stjepan II Kotromanić. Šubići čak pokušavaju potpuno samovoljno prisvojati titulu "ban bosanski" i pretendirati na cjelokupnu teritoriju Bosne, ali ih i u tome ubrzo definitivno sprječava ban Stjepan II Kotromanić i već 1322. godine izbaciva plemićku porodicu Šubić iz Bosne, te uspostavlja potpunu vlast u Bosni. Poslije sloma Šubića Bosna ponovno počinje "disati punim plućima" i vremenom prerasta u najmoćniju državu na Balkanu. Uskoro ban Stjepan II Kotromanić pridodaje Bosni područje Huma (danas Hercegovina), te cijela teritorija od Neretve do Cetine postaje dio Bosne. Ban Stjepan II Kotromanić također pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita, a Bosni pripaja također i Donje krajeve (Krajina),Usoru i Soli. Ban Stjepan II Kotromanić uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama, prvenstveno s Ugarskom, te pomaže sa bosanskim vojnim trupama ugarskom kralju u gušenju raznih pobuna ugarskog plemstva. Ban Stjepan II Kotromanić sklapa zatim trgovački ugovor s Dubrovnikom 1334. godine, a 1335. godine i sa Venecijom. U svojoj Povelji Dubrovčanima 1332. godine on piše: "....Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu, da ga pozove pred gospodina bana...". Ovo je vrlo značajan dokument, jer govori da u Bosni žive jedino Bošnjani i niko drugi (naziv "Bošnjani" je starinski naziv za Bošnjake), a to se očituje i na svim zvaničnim dokumentima bosanske države, te na mnogim nezvaničnim, kao što su glose na krstjanskim vjerskim knjigama i natpisima na stećcima, gdje bosanski krstjani sebe nazivaju Bošnjanima kao sto su radili i Bošnjani pravoslavci i Bošnjani katolici, a kasnije i Bošnjani muslimani.

Smrt bana Stjepana II, škrinja Sv. Šimuna u Zadru.

Ban Stjepan II Kotromanić podržava Crkvu Bosansku, što ga dovodi u sukob s Papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. godine da dâ veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni, te i on sam službeno prelazi na katoličanstvo u aprilu 1347. godine, kada šalje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svećenika u Bosni, koji trebaju biti : "...obučeni u podučavanju u vjeri i da znaju pričati našim jezikom...". Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevački vikarijat, koji se vrlo brzo širi i uključuje u sebi mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajući se sve do Rumunske, tako da već 1385. godine Bosanski franjevački vikarijat uključuje u sebi 35 franjevačkih samostana, od kojih su pak samo 4 bila na teritoriji Bosne. To su franjevački samostani u Visokom, Lašvi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu. Do 1463. godine, još se 12 franjevačkih samostana gradi širom Bosne. Godine 1350. Srbija napada Bosnu. Cilj njene vojske, na čelu sa carom Dušanom bilo je osvajanje dijela južne Bosne, tačnije područje Huma (današnja Hercegovina). Međutim, bosanska vojska na čelu sa Stjepanom II Kotromanićem mudrom taktikom uspijeva da na koncu u potpunosti protjera srpsku vojsku iz bosanske zemlje. Cijelo vrijeme vladavine bana Stjepana II Kotromanića, Bosna se privredno razvija, naročito u izvozu srebra, bakra i olova, a kuje se i bosanski dinar - Denarius. Udajom svoje kćerke Elizabete 1353. godine za ugarskog kralja Ludovika I, tada jednog od najuticajnijih evropskih vladara, podigao je ugled Bosni i lozi Kotromanića približio svijetu više evropske politike.

Historija Bosne i Hercegovine
Hronološki

Do 958
958–1463
(Srednjovjekovna Bosna)
1463–1878
(BiH u Osmanskom Carstvu)
1878–1918
(BiH u Austrougarskoj)
1918–1941
(BiH u Kraljevini Jugoslaviji)
1941–1945
(BiH u Drugom svjetskom ratu)
1945–1992
(BiH u SFR Jugoslaviji)
1992–1995
(Rat u Bosni i Hercegovini)
1995–sadašnjost
(BiH danas)

Po temama

Vladari
Predsjednici
Privredna historija
Vojna historija
Židovi
Romi

Kraljevina Bosna u najvećem obimu

Za vrijeme Tvrtka I

[uredi | uredi kod]

Te iste 1353. godine, Ban Stjepan II Kotromanić je umro, a sahranjen je u franjevačkom samostanu u Milama, u blizini Visokog. On iza sebe ostavlja bosansku državu, koja je nezavisna, privredno napredna i vojno veoma snažna, dok je njena snaga ipak zavisila od kooperacije između moćnih bosanskih plemićkih obitelji, koje su imale veoma jak uticaj u raznim dijelovima Bosne. Po njegovoj smrti na vlast dolazi Tvrtko I Kotromanić, koji u tome trenutku ima samo 15 godina, te ima u početku velikih problema sa bratom Vukom i sa sređivanjem odnosa između bosanskog plemstva, a vanjske sile pokušavaju iskoristiti njegovu mladost u svojim pretenzijama na Bosnu, u čemu se najviše ističe Ugarska, na čelu s kraljem Ludovikom I. Poslije učvršćivanja svoje pozicije u Ugarskoj, kralj Ludovik pokušava da to isto učini i nad Bosnom. Počinje da zahtijeva razne Bosanske oblasti, miješa se u dubrovačko-bosansku trgovinu i otvara ponovno pitanje Crkve Bosanske, nakon gotovo stogodišnjeg zatišja, tako da već 1363. godine izbija sukob izmedju Tvrtka i Ludovika, u kojem Tvrtko pobjeđuje. Nakon što je potvrdio svoje mjesto u Bosni Tvrtko pripaja Bosni veliki dio Srbije, uključujući područje današnjeg Sandžaka, zatim Zetu i južnu Dalmaciju, uključujući jadransku obalu od Dubrovnika do Boke Kotorske.

Bosna nije mogla da bude kraljevina, niti je njen tadasni vladar mogao da bude krunisan za kralja jer nije imao podrsku pravoslavne crkve. Krunu je ptrazio od katolika, ali to nije legitimna kruna. U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se kruniše za kralja Bosne 1377. godine u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići), što je krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva. Potom, kralj Tvrtko se proglašava, poslije osvajanja novih teritorija, i kraljem Srbije, a malo kasnije i kraljem Hrvatske. Kralj Tvrtko osniva zatim bosansku trgovačku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske i naziva je "Novi", što se danas zove "Herceg Novi". To je izazvalo ljutnju Dubrovčana, jer su time dobili konkurenciju u trgovini, te se koriste činjenicom da Bosna trgovački uveliko ovisi u tom trenutku od Dubrovnika i uspijevaju "nagovoriti" kralja Tvrtka da odustane od daljnjeg ulaganja u projekt "Novi". Za vrijeme vladavine kralja Tvrtka bosanska vojska je bila najmodernija vojska na cijelom Balkanu. Bosna je bila prva država na Balkanu koja je uvela u upotrebu vatreno oružje, što je tada predstavljalo revolucionarni korak na polju vojne tehnike. Prvu upotrebu vatrenog oružja na Balkanu, dakle, izvršila je upravo bosanska vojska i to 13. august 1378. godine prilikom napada venecijanske flote na primorski bosanski grad Kotor. Bosanska vojska je tom prilikom upotrijebila tri bombarde (topa) i uspješno odbranila grad. Po smrti ugarskog kralja 1382. godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, te preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa ostrvima i pripaja Bosni Split, Trogir, Šibenik, te ostrva Brač, Korčulu i Hvar. Izuzetak ostaje Zadar, koji se nalazio pod vlašću Venecije, čime Bosna postaje daleko najmoćnija država na Balkanu.

U zadnjem desetljeću svoje vladavine, kralj Tvrtko je suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386. godine, te u ljeto 1388. godine kod Bileće, kada Bošnjani na čelu s knezom Vlatkom Vukovićem pobjeđuju Osmanlije. Nedugo potom, bosanska vojska ponovno pod zapovjedništvom kneza Vlatka Vukovića, učestvuje u veoma snažnoj vojnoj koaliciji, sačinjenoj, pored Bošnjana i od Srba, Albanaca, Grka, Bugara i Hrvata, koja se na Kosovu polju 1389. godine suprotstavlja Osmanskom carstvu.

Iz bitke na Kosovu Bošnjani se vraćaju bez dramatičnih gubitaka. U toj bitki najgore prolaze Srbi, jer Srbija poslije te bitke praktično prestaje da postoji. Poslije Tvrtkove smrti 1391. godine nastupa poprilično nestabilna politička klima u Bosni, prouzrokovana rivalstvom unutar bosanskog plemstva, što rezultira veoma čestom promjenom bosanskih kraljeva, a i Ugarska također pokušava iskoristiti priliku u svojim pretenzijama na Bosnu.

Za vrijeme Dabiše i Ostoje

[uredi | uredi kod]
Bosna oko 1412. godine. To je vrijeme slabljenja centralne vlasti a jačanja vlasti oblasnih gospodara

Neposredno poslije Tvrtkove smrti, 1391. godine, novi bosanski kralj postaje Tvrtkov rođak Stjepan Dabiša. Godine 1394. u Ugarskoj dolazi na vlast Sigismund Luksemburški, te bosanski kralj Stjepan Dabiša gubi kontrolu nad sjevernim dijelom Hrvatske, Slavonije i nad dijelovima Dalmacije, koje osvaja novoustoličeni ugarski kralj. Nakon Dabišine smrti vlast je preuzela njegova udovica, Jelena Gruba, ali ponovno narastanje opasnosti od Ugarske tjera bosansko plemstvo da za novoga kralja Bosne proglasi Stjepana Ostoju, koji je bio veoma prougarski orijentiran. Krajem 1399. kralj Ostoja i sabor prodaju Dubrovčanima primorje. Zbog toga kasnije Ostoja neuspješno vodi rat sa Dubrovnikom koji ga košta prijestolja 1403-1404.

Za vrijeme Tvrtka II

[uredi | uredi kod]

Godine 1404. bosansko plemstvo skida sa vlasti prougarski orijentisanog kralja Bosne Stjepana Ostoju, te na njegovo mjesto postavlja Tvrtka II, inače izvanbračnog sina kralja Tvrtka I. Ovo izaziva bijes ugarskog kralja Sigismunda Luksemburškog, koji bivšem kralju Bosne Stjepanu Ostoji daje vojnu pomoć te on ponovo uspostavlja svoju vlast 1409. godine. 1414. godine na geopolitičkoj se sceni pojavljuje novi vojni element - Osmansko carstvo. Osmansko carstvo se, kao politicki i vojni elemt pojavljuje mnogo ranije.

Osmansko carstvo podržava bosansko plemstvo i proglašava da priznaje samo Tvrtka II kao legitimnog kralja Bosne, te ubrzo dolazi do sukoba izmedju Stjepana Ostoje i Ugarske, s jedne strane i Tvrtka II i Osmanskog carstva sa druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi ugarski pomagači bivaju totalno poraženi u srednjoj Bosni 1415. godine, mada se on nekako održava na vlasti, a poslije njegove smrti i njegov sin Stjepan Ostojić, postaje kraljem Bosne, da bi konačno 1420. godine kralj Tvrtko II ponovno preuzeo bosansko prijestolje. Nedugo potom i sam kralj Tvrtko II postaje saveznik Ugarskoj, jer je trebao ugarsku pomoć protiv pobune bosanskih plemića Sandalja i Radivoja Ostojića, sina bivšeg kralja Ostoje, koji uz osmansku pomoć ovladavaju većim dijelom Bosne u periodu od 1433. do 1435. godine. Tvrtko, pak, ostaje na vlasti sve do svoje smrti 1443. godine, a njegovu vladavinu karakterizira obnova bosanskih gradova i jačanje uticaja franjevaca u Bosni.

Za vrijeme Stjepana Tomaša

[uredi | uredi kod]

Po smrti kralja Tvrtka II, 1443. godine bosansko plemstvo postavlja na vlast kralja Stjepana Tomaša. Najmoćniji bosanski plemić na teritoriji Huma, Stjepan Vukčić Kosača, odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog kralja Bosne, što je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tome pitanju, a taj sukob okončava 1446. godine učvršćivanjem pozicije kralja Tomaša, mada bosanski plemić Stjepan Vukčić Kosača nastavlja imati vrlo jak uticaj na jugu Bosne, tj. na području Huma, što se oslikava u činjenici da 1448. godine daje sebi titulu "Herceg" i po toj njegovoj tituli ovaj dio Bosne postaje kasnije poznat kao "Hercegovina". Za vrijeme vladavine Stjepana Tomaša, 1448., južni dio zemlje se odvaja od Bosne pod nazivom Vojvodstvo od Svetog Save

Osmanska ekspanzija tjera kralja Tomaša da 1450. godine zatraži vanjsku pomoć, te se obraća papi po tome pitanju, koristeći činjenicu da je papa pokazivao veoma veliko zanimanje za Bosnu u to vrijeme, prvenstveno zbog franjevaca, koji u to vrijeme, na čelu s "Vikarom od Bosne" po imenu Jacob de Marchia, nastoje uspostaviti katoličku dominaciju u Bosni, uz napomenu da je kralj Tomaš 1445. godine prešao sa krstjanstva na katoličanstvo, što je papa želio u potpunosti iskoristiti. Također, papa je bio opsjednut i pitanjem Crkve Bosanske, optužujući je za herezu, tako da 1459. godine kralj Tomaš pristaje na papin zahtjev da započne progoniti heretike u Bosni. On saziva starješine Crkve Bosanske i nudi im veoma skučen izbor : ili da prihvate katoličanstvo ili će biti protjerani iz Bosne. Prema papinim kasnijim zapisima, njih oko 2000 pristaje da pređe na katoličanstvo, a od ostalih, koji ne prihvatiše, oko četrdeset hiljada njih se sklanja na prostoru južne Bosne, na prostoru Huma i nalaze zaštitu u okrilju bosanskog vojvode Stjepana Vukčića Kosače, koji je i sam bio krstjanske vjere, o čemu postoji i detaljan opis koji je zabilježio, tadašnji papa, Pio II, koji kasnije u svojim "Commentarima" piše: "Kralj Bosne, da opere ljagu što je Osmanlijama predano Smederevo i da dadne dokaz svoje kršćanske vjere, ili, kako mnogi drže, potaknut pohlepom za novcem, prisilio je manihejce (bosanske krstjane), kojih je bilo premnogo u njegovu kraljevstvu, da se isele iz kraljevstva, ostavivši svoju imovinu, ako neće primiti Kristovo krštenje. Oko dvije hiljade pokrstilo ih se, a oko četrdeset hiljada ili malo više, koji su se tvrdoglavo držali zabluda, pobjegli su Stjepanu (Vukčiću Kosači), vojvodi bosanskome, svome drugu u nevjeri." [1] Dakle, nije išlo tako glatko sa "običnim" Bošnjanima, koji se potpuno oglušuju na poziv kralja Tomaša da pređu s krstjanstva na katoličanstvo mada mnogi bijahu i porobljeni i poslani u Rim, gdje su bili preobraćeni na katoličanstvo na miran način.

Za vrijeme Stjepana Tomaševića

[uredi | uredi kod]

Te iste, 1461. godine, Stjepan Tomašević, sin kralja Tomaša biva postavljen za novoga kralja Bosne. On se suočava s jakom prijetnjom od osmanskih osvajača i njihovim pretenzijama prema Bosni, te upućuje svoj apel za pomoć u odbrani od Osmanskog carstva. Ugarski kralj obećava pomoć Bosni 1462. godine, poslije čega kralj Stjepan Tomašević odbija platiti danak Osmanskom carstvu, čime je uvjetovala mir u Bosni. Godinu dana poslije, 1463. godine velika osmanska vojska, pod komandom Mehmeda II napada Bosnu.

Kraljevska utvrda Bobovac

Prva bosanska tvrđava koja je pala, bila je stara bosanska kraljevska tvrđava Bobovac, koja je pala 20.juna 1463. godine, te kralj Stjepan Tomašević prelazi u tvrđavu u Ključu. Opkoljen osmanskim snagama odlučuje da se preda, nakon čega biva pogubljen. Poslije toga Bošnjani sklapaju neku vrstu mirovnog sporazuma sa Osmanlijama i u samo sedam dana predaju ključeve od još 20 tvrđava širom Bosne, koja od te 1463. godine, postaje dijelom Osmanskog carstva, a većina Bošnjana, prvenstveno bosanskih krstjana, prihvata islam kao svoju vjeru, na taj nacin izdajuci i prodajuci sve ono sto su Bosnjani, Srbi i okolni narodi radili u borbi protiv Otomanske invazije.

Bosanski kraljevi i kraljice

[uredi | uredi kod]

Bosanski kraljevi

[uredi | uredi kod]

Bosanske kraljice, supruge bosanskih kraljeva

[uredi | uredi kod]

Izvori

[uredi | uredi kod]
  1. Bojić, Mehmedalija; 2001, Historija Bosne i Bošnjaka

Povezano

[uredi | uredi kod]

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]