Hrvatska pod Habsburzima
Ovaj članak je dio serije | |||
| |||
| Rana historija | |||
| Prije Hrvata | |||
| Srednjovjekovna historija | |||
| Panonska Hrvatska | |||
| Primorska Hrvatska | |||
| Hrvatsko Kraljevstvo | |||
| Unija s Ugarskom | |||
| Habsburška vladavina | |||
| Hrvatska u 20. vijeku | |||
| Kraljevina SHS/Jugoslavija | |||
| Banovina Hrvatska | |||
| Drugi svjetski rat u Hrvatskoj | |||
| Nezavisna Država Hrvatska | |||
| ZAVNOH | |||
| SFRJ | |||
| Moderna Hrvatska | |||
| Rat u Hrvatskoj | |||
| Poratna Republika Hrvatska
| |||
Hrvatska pod Habsburzima je razdoblje Hrvatske povijesti koje počinje izborom Habsburgovaca na hrvatsko prijestolje 1527. godine,a završava padom Austrougarske Monarhije 1918. godine.[1]
Nakon katastrofalnih poraza na Krbavskom 1493., i kasnije na Mohačkom polju 1526. godine, u kojoj pogiba kralj Ludovika II., Ugarsko-hrvatskom Kraljevstvo našlo se u rasulu. U prosincu iste godine na saboru u Cetinu (u blizini današnjeg Cetingrada) sastalo se hrvatsko plemstvo i 1. siječnja 1527. godine izabralo austrijskog nadvojvodu Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja. Povelja, koju su tom prilikom potpisali hrvatski velikaši i predstavnici Ferdinanda Habsburškog (Pavao Oberstain, Nikola Jurišić, Ivan Katzianer i Ivan Pichler) jedan je od najvažnijih dokumenata hrvatske državnosti i pohranjena je u Austrijskom državnom arhivu u Beču. U zamjenu za priznanje nadvojvoda Ferdinand obećao je, da će pomoći Hrvatskoj u obrani pred osmanskim osvajačima i da će poštovati prava, sloboštine, zakone i običaje njezinih stanovnika. Ta se godina uzima za početak habsburške vladavine Hrvatskom, iako će stvarnu vlast Ferdinand uspostaviti nakon petnaestogodišnje borbe protiv erdeljskog plemića Ivana Zapolje.
U vrijeme dolaska Habsburgovaca na prijestolje, Hrvatska je bila dijelom Ugarsko-hrvatskoga Kraljevstva, ali teritorijalno rascjepkana (osim spomenutih habsburških područja, Dalmacijom vlada Mletačka Republika, Dubrovnik čuva određene oblike samostalnosti, Osmansko Carstvo je također već zagrizlo u određena područja, a ni dijelovi unutar Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva nemaju međusobno jednaki status) i životno ugrožena od Osmanlija.[1]
Osmansko Carstvo širilo se dalje da bi u 16. stoljeću obuhvatilo veći dio Slavonije, zapadne Bosne i Like.
Šesnaesto i sedamnaesto stoljeće obilježeno je borbom protiv Turaka. U drugoj polovici 16. stoljeća, velika područja Hrvatske i Slavonije uz granicu Osmanskog Carstva pretvorena su u Vojnu krajinu, kojom je izravno zapovijedalo Dvorsko ratno vijeće u Grazu. Kako je Vojna krajina opustjela, tamo su naseljeni kršćanski prebjezi s osmanske strane granice, a pre svega pravoslavni Srbi i Vlasi.
Nakon što je Bihać pao 1592. godine, samo su mali dijelovi Hrvatske ostali slobodni. Preostalih 16.800 km² nazivano je reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae (ostaci ostataka nekad velikog hrvatskog kraljevstva). Turska vojska doživjela je svoj prvi veliki poraz u Hrvatskoj u bitki kod Siska 1593. godine. Izgubljena su područja postupno vraćena, osim velikog dijela današnje Bosne i Hercegovine.
U 18. stoljeću Osmansko Carstvo istjerano je iz Ugarske i Hrvatske, a sve se više mijenja i etnička struktura stanovništva, jer brojne seobe prate gotovo svako preuzimanje teritorija. To je također doba marijaterezijanskih i jozefinskih reformi, intenzivne germanizacije, a od kraja stoljeća i mađarizacije. Carica Marija Terezija dobila je potporu Hrvata kroz Pragmatičnu sankciju i u Austrijskom nasljednom ratu (1741.-1748.) i zauzvrat "pripomogla Hrvatskoj" ukidanjem Hrvatske kancelarije i aneksijom nje u onu Mađarsku.
Kad je Mletačka Republika pala 1797. godine, njezini su posjedi na istočnom Jadranu postali predmetom spora između Francuske i Austrije. Habsburzi su na kraju osigurali vlast (1815.), pa su dijelovi hrvatskih zemalja pod imenom carskih pokrajina Dalmacije i Istre postali dijelom carstva. Potonje dvije pokrajine kasnijom su podjelom Habsburške monarhije na austrijski i ugarski dio potpale pod austrijski dio, iako su bile istočno od Austrije, dok su druge hrvatske zemlje pod imenom carskih pokrajina Hrvatska i Slavonija potpale pod ugarski dio Monarhije.
Devetnaesto stoljeće, nakon kratkog francuskog interregnuma, nakon kojega Habsburška Monarhija postaje gospodarom i južne Hrvatske (s različitim statusom od drugih hrvatskih pokrajina) obilježava začetak formiranja hrvatske nacije, kroz hrvatski narodni preporod, poslije čega slijedi burna europska 1848. godina, koja se odrazila i u Hrvatskoj, iako revolucije nije bilo, kroz važne političke obrate i kulminaciju sukoba s Mađarima.[1]
Hrvatski narodni preporod krenuo je u 19. stoljeću protiv germanizacije, mađarizacije i talijanizacije Hrvatske i Hrvata. Ilirizam je obuhvatio mnoge utjecajne ljude u Hrvatskoj (i hrvatskog i nehrvatskog podrijetla!) 1830-ih godina i dalje, što je dovelo do reforme hrvatskog jezika i velikog razvoja kulture. Među najveće preporoditeljske uspjehe valja navesti ponovno uvođenje hrvatskog jezika kao službenog jezika u carskim upravnim jedinicama Dalmaciji i "Hrvatskoj i Slavoniji". Nakon što su mađaroni 1841. osnovali svoju horvatsko-vugersku stranku, Ljudevit Gaj osniva Ilirsku stranku. Međutim, već dvije godine kasnije ilirsko ime je zabranjeno. Gaj je primoran promijeniti ime stranke u Narodnu stranku. To je bio veliki udarac Ilirskome pokretu koji je težio okupljanju svih južnih Slavena pod Ilirskim imenom i time želio utjecati na status Slavena u Monarhiji.
Nakon revolucije 1848. i stvaranja dvojne monarhije Austro-Ugarske, Hrvatska je izgubila autonomiju, iako je ban Josip Jelačić pomogao da se suzbije mađarski ustanak. Hrvatska je autonomija vraćena 1868. kroz Hrvatsko-ugarsku nagodbu, koja je, unatoč dobivenoj autonomiji u nekim područjima, bila ugovor na štetu Hrvata. Ipak, zanimljivost postaje da su u Austro-Ugarskoj samo Austrija, Ugarska i Hrvatska-Slavonija imale vlastitu vojsku dok ju ostali teritoriji Carstva nisu imali.
Austro-ugarske vlasti nisu nikad dopustile ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, unatoč željama hrvatskog stanovništva. Takav stav vlasti sve je više okretao Hrvate od odanosti Austro-Ugarskoj Monarhiji. Ipak, zahvaljujući radu "bana pučanina" Ivana Mažuranića, Vojna krajina je 1881. vraćena u sastav Hrvatske, odnosno teritorijalno i upravno postala je dijelom Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
U svibnju 1917. godine u Carevinskom vijeću u Beču sastao se Jugoslavenski klub zastupnika i tzv. Svibanjskom deklaracijom tražio ujedinjenje svih zemalja Austro-Ugarske u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi "u jedno samostalno od svakoga gospodstva tuđih naroda slobodno i na demokratskoj podlozi osnovano državno tijelo, pod žezlom habsburško-lotarinške dinastije." [2]
Krajem rata postalo je jasno kako se Austro-Ugarska neće održati i kako će narodi unutar njezinih granica tražiti proglašenje samostalnih država. U Zagrebu je u listopadu 1918. stvoreno Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba s ciljem stvaranja neovisne države na južnoslavenskim prostorima Austro-Ugarske. Nakon Čeha 28. listopada, slijedeći dan je i Hrvatski sabor proglasio razvrgnuće svih veza s Austrijom i Ugarskom, te proglasio Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju nezavisnom državom što je Ugarski parlament vlastitom deklaracijom prihvatio pošto je po njoj Hrvatska dobrovoljno ušla u zajednicu s Ugarskom ona ju također dobrovoljno napušta. Kako je Sabor Narodnom vijeću SHS-a priznavao vrhovnu vlast, temeljem toga stvorena je Država Slovenaca, Hrvata i Srba.
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Habsburška vladavina Hrvatskom i njezina slika u hrvatskoj književnosti nakon 1918. godine
- ↑ Ivo Goldstein, Hrvatska povijest, Novi Liber, Zagreb, 2003. ISBN 953-6045-22-2
