Sovjetski Savez
„SSSR” preusmjerava ovdje. Za ostala značenja, v. Savez sovjetskih suverenih republika.
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Sovjetski Savez, službeno Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (skraćeno SSSR), bila je država koja se prostirala velikim dijelom Euroazije. Sovjetski Savez je proglašen 1922. godine, a njegovo je formiranje bilo kulminacija Oktobarske revolucije na prostoru Carske Rusije pod vodstvom Vladimira Iljiča Lenjina i Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Država se raspala 1991. godine nizom događaja kolektivno poznatih kao Pad komunizma u Istočnoj Evropi.
Bivajući najvećom državom na svijetu po površini, Sovjetski Savez je graničio s dvanaest država, te se protezao kroz jedanaest vremenskih zona. Bila je treća najmnogoljudnija država na svijetu nakon Kine i Indije.
Povijest
Sovjetski Savez je došao na mjesto Ruskog carstva, čiji je zadnji monarh, car Nikola II. vladao do 1917. Sovjetski Savez je osnovan u prosincu 1917. kao Sovjetska Rusija čiji teritorij će se 1922. podeliti na nekoliko republika (Ukrajinska, Beloruska i Transkavkaska sovjetska republika) koje će zajedno stvoriti SSSR.
Revolucionarna aktivnost u Rusiji počela je Dekabrističkim ustankom godine 1825. Iako je kmetstvo ukinuto 1861., njegovo je ukidanje postignuto pod uvjetima koji su bili nepovoljni za seljake, i ohrabrili su revolucionare. Parlament, Duma, osnovan je 1906., ali politički i socijalni nemiri nastavljeni su i pogoršani tijekom Prvog svjetskog rata uslijed vojnih poraza i nestašice hrane.
Spontani narodni ustanak u Petrogradu, kao odgovor na ratno raspadanje ruskog blagostanja i morala, kulminirao je obaranjem carske vlade u ožujku 1917. (Februarska revolucija). Autokracija je zamijenjena privremenom vladom, čije su vođe namjeravali uspostaviti demokraciju u Rusiji i nastaviti sudjelovanje u savezničkim ratnim naporima. U isto vrijeme su se u zemlji raširili radnički savjeti (sovjeti), kako bi osigurali prava radničke partije. Radikalni boljševici, pod vodstvom Vladimira Lenjina, zalagali su se za socijalističku revoluciju u sovjetima i na ulicama. Oni su preuzeli vlast od Privremene vlade u studenom 1917. u tzv. Oktobarskoj revoluciji. Tek poslije dugog i krvavog ruskog građanskog rata (1918. - 1922.), koji se sastojao i u borbi vladinih snaga i stranih trupa u raznim dijelovima Rusije, osiguran je novi komunistički režim. Mirom u Rigi, početkom 1921., podijeljen je i sporni teritorij u Belorusiji i Ukrajini između Poljske i Sovjetske Rusije.
Od svojih prvih godina, vlada Sovjetskog Saveza bila je utemeljena na jednostranačkoj vlasti komunista, kako su boljševici sebe nazivali od ožujka 1928. Poslije neobične ekonomske politike ratnog komunizma za vrijeme građanskog rata uvedena je Nova ekonomska politika kada je sovjetska vlada tijkom 1920-ih dozvolila postojanje određene privatne ekonomska aktivnosti uz nacionaliziranu industriju, a potpuno oduzimanje hrane na selu zamijenila porezom u hrani. Rasprava o budućnosti gospodarstva pružila je podlogu sovjetskim vođama za borbu oko vlasti nakon Lenjinove smrti 1924. Postupnom konsolidacijom svog utjecaja i izoliranjem rivala unutar stranke, osobito Lenjinovog očitijeg nasljednika Lava Trockog, Josif Staljin je postao samostalni vođa Sovjetskog Saveza krajem 1920-ih.
Staljin je 1928. predstavio prvi petogodišnji plan za izgradnju socijalističkoga gospodarstva. U industriji je država preuzela kontrolu nad svim postojećim tvrtkama, i započela intenzivan program industrijalizacije; u poljoprivredi je država prisvojila imovinu seljaka kako bi uspostavila kolektivne farme (Kolektivizacija u Sovjetskom Savezu). Sovjetski Savez je postao velika industrijska sila; ali je primjena plana raširila bijedu u nekim segmentima stanovništva. Kolektivizacija se suočila s otporom kulaka, što je rezultiralo ogorčenom borbom mnogih seljaka protiv vlasti, glađu i možda i milijunima žrtava (najviše procjene 14,5 milijuna), posebno u Ukrajini. Socijalni prevrati nastavljeni su i sredinom 1930-ih, kad je Staljin započeo čistku u komunističkoj partiji (Velike čistke); iz ovog je procesa izrasla kampanja terora koja je dovela do pogubljenja (najviše procjene 1 milijun), zatvaranja i protjerivanja (najviše procjene 9,5 milijuna) ljudi (Gulag). Ipak, unatoč ovim nemirima, Sovjetski Savez razvio se u snažno industrijsko gospodarstvo u godinama prije drugog svjetskog rata.
Odbijanje Velike Britanije i Francuske da tokom više od godinu dana pregovora uđe u pakt s SSSR-om radi zaštite Čehoslovačke i Poljske od nacističke invazije dovodi do sklapanja Pakta Ribbentrop-Molotov 1939. s drugom stranom. Dvije godine kasnije, u lipnju 1941 Treći Rajh čiji predlozi za ulazak SSSRa u trojni pakt su bili odbijeni na jesen 1940 sovjetskim previsokim zahtjevima izvršava invaziju na Sovjetski Savez. Crvena armija zaustavila je nacističku ofenzivu u staljingradskoj bitci, 1943., i krenula u protunapad kroz istočnu Europu do Berlina, natjeravši Njemačku na predaju 1945. Iako opustošen u ratu, Sovjetski Savez iz rata je izašao kao priznata velika sila.
U relativno kratkom posljeratnom razdoblju Sovjetski Savez prvo je obnovio, a onda i proširio svoje gospodarstvo, kontrolirano isključivo iz Moskve. Sovjetski Savez konsolidirao je svoj utjecaj u istočnoj Europi, pružao pomoć komunistima u Kini, i težio proširivanju svog utjecaja svugdje u svijetu. Ovako aktivna vanjska politika bila je jedan od razloga što su ratni saveznici Sovjetskog Saveza (SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo) postali njegovi neprijatelji u hladnom ratu. Unutar države nastavljene su represivne mjere; povjesničari špekuliraju da je Staljin pripremao novu čistku kad je umro 1953. godine.
U nedostatku prihvatljivog nasljednika, Staljinovi najbliži suradnici izglasali su da će zemljom vladati zajedno, iako se borba za vlast održavala iza fasade kolektivnog vodstva. Nikita Hruščov, koji je pobijedio u borbi za vlast do sredine 1950-ih odbacio je Staljinove mjere terora i donekle olabavio represivnu kontrolu nad partijom i narodom (Destaljinizacija). Došlo je i do promjene smjera u vanjskoj politici, uz otopljavanje odnosa sa SFRJ i Zapadom. Ipak, Hruščovljeve su reforme u poljoprivredi i administraciji, sveukupno, bile neproduktivne. Kolege u rukovodstvu SSSR-a smijenili su Hruščova 1964.
Nakon smjene Hruščova uslijedio je još jedno razdoblje kolektivnog rukovodstva, koje je trajalo dok se Leonid Brežnjev nije ustoličio kao dominantna figura u SSSR-u u ranim 1970-ima. Leonid Brežnjev je predsjedavao u periodu "primirja" u hladnom ratu sa Zapadom, dok je u isto vrijeme gradio sovjetsku vojnu silu; ovo je naoružavanje pridonijelo prekidu "primirja" u kasnim 1970-ima. Još jedan faktor bila je sovjetska invazija na Afganistan u prosincu 1979.
Poslije eksperimentiranja s ekonomskim reformama sredinom 1960-ih sovjetsko se rukovodstvo vratilo starim metodama ekonomske politike. Industrija je pokazivala spor, ali stabilan rast tijekom 1970-ih, dok je poljoprivredni razvoj nastavio zaostajati. Kao suprotnost revolucionarnom duhu koji je pratio rađanje Sovjetskog Saveza, prevladavajuće raspoloženje sovjetskog rukovodstva u vrijeme smrti Brežnjeva 1982. bila je averzija prema promjenama.
U sljedećem desetljeću dominirala su dva paralelna procesa: sve očitiji raspad ekonomskih i političkih struktura Sovjetskog Saveza, i neuspjeli reformski pokušaji zaustavljanja ovih procesa. Nakon brzih izmjena Jurija Andropova i Konstantina Černenka na vlasti, ličnosti s duboko ukorijenjenom brežnjevskom tradicijom, energični Mihail Gorbačov napravio je značajne promjene u gospodarstvu i rukovodstvu partije. Njegova politika nazvana Perestrojka pokušala je promijeniti dotadašnju politiku središnjeg upravljanja ali Gorbačov nije uspio ispraviti ključne mane sovjetskog sustava; do 1991., kada je zavjera konzervativaca u njegovoj vladi otkrila slabost Gorbačovljeve političke pozicije, kraj Sovjetskog Saveza bio je na vidiku.
Dana 25. prosinca 1991., Mihail Gorbačov dao je ostavku na mjesto predsjednika SSSR-a, i predao dužnost Borisu Jeljcinu. Sljedećeg se dana Sovjetski Savez službeno raspao i do kraja godine sve su službene sovjetske institucije prestale s radom.
Kasniji događaji
Politički dogovoren raspad SSSRa krajem 1991 godine od strane tadašnjih predsednika Belorusije, Rusije i Ukrajine je imao katastrofalne ekonomske i socijalne posledice sveukupno njegovo stanovništvo pošto tokom prve četri godine pad BDP u ovoj regiji iznosi 45 %. Depresija stvorena tim raspadom je bila dvaput veća od u zapadnim medijima zloglasne Velike Depresije iz 30tih godina dvadesetog veka.
Po podacima BBCa na dvadesetu godišnjicu pokušaja svrgavanja Mihaila Gorbačova bivše Sovjetske republike su dostigle BDP iz 1990. godine tek 2005. godine [1] uz drastične socijalne promene koje su rezultirale enormno bogatom vladajućom klasom i siromašnom većinom stanovništva koje u proseku živi lošije no što je živelo u poslednjim godinama SSSRa.
Ako se u ekonomskim podacima o protekla dva desetljeća gleda samo BDP bez socijalnih faktora neupitni ekonomski pobednici postaju Estonija čiji BDP raste oko 60 % u dvadeset godina, Azerbejdžan (zbog nafte) i Armenija (pomoć iz inostranstva) s porastom od 50 % i Uzbekistan s porastom od 40 % (s 1993 dolara na 2773 dolara), dok su najveći ekonomski gubitnici Tadžikistan zbog svog dugog građanskog rata i države koje su bile "žrtve" obojanih revolucija (Gruzija, Ukrajina, Kirgistan) kojima je BDP u padu u odnosu na stanje iz 1990. godine
Sporni odnosi
Na početku Sovjetski Savez nije bio diplomatski priznat od strane većine zemalja, ali je do kasnih 1980-ih imao službene odnose s većinom zemalja u svijetu. Sovjetski Savez također je prešao dug put od autsajdera u međunarodnim organizacijama i pregovorima do jednog od arbitara sudbine Europe nakon Drugog svjetskog rata. Bio je član Ujedinjenih naroda od osnivanja, 1945., i jedan od pet stalnih članova Vijeća sigurnosti UN koji je imao pravo veta na bilo koju rezoluciju (vidi: Sovjetski Savez i Ujedinjeni Narodi).
SSSR je postao jedna od dvije svjetske supersile, i na toj poziciji je opstao četiri desetljeća, održavajući premoć u Istočnoj Europi (vidi: Varšavski pakt), vojnu snagu, pomoć zemljama u razvoju, i znanstveni razvoj, posebno u svemirskoj tehnologiji i naoružanju. Napori Sovjetskog Saveza da proširi svoj utjecaj ili kontrolu na mnoge države i narode rezultirali su formiranjem socijalističkih država širom svijeta.
Podjela
| Podjela Sovjetskog Saveza na republike (1957-91) | ||||
|---|---|---|---|---|
| Zastava | Republika | Glavni grad | 
| |
| 1. |  |
Armenska SSR | Erevan | |
| 2. |  |
Azerbajdžanska SSR | Baku | |
| 3. |  |
Bjeloruska SSR | Minsk | |
| 4. |  |
Estonska SSR | Talin | |
| 5. |  |
Gruzijska SSR | Tbilisi | |
| 6. |  |
Kazačka SSR | Alma-Ata | |
| 7. |  |
Kirgiška SSR | Frunze | |
| 8. |  |
Latvijska SSR | Riga | |
| 9. |  |
Litvanska SSR | Vilnius | |
| 10. |  |
Moldavska SSR | Kišinjev | |
| 11. |  |
Ruska SFSR | Moskva | |
| 12. |  |
Tadžička SSR | Dušanbe | |
| 13. |  |
Turkmenska SSR | Aşgabat | |
| 14. |  |
Ukrajinska SSR | Kijev | |
| 15. |  |
Uzbečka SSR | Taškent | |
| 16. |  |
Karelo-Finska SSR (1940. – 1956.) |
Petrozavodsk | |
| 17. |  |
Transkavkaska SFSR (1922. – 1936.) |
Tbilisi | |
Popis vođa Sovjetskog Saveza
Glavni članak:Vođe Sovjetskog Saveza
- Vladimir Lenjin - (1917. - 1924.)
- Josif Staljin - (1924. - 1953.)
- Georgij Maksimilijanovič Maljenkov - (1953.)
- Nikita Hruščov - (1953. - 1964.)
- Leonid Brežnjev - (1966. - 1982.)
- Juri Andropov - (1982. - 1984.)
- Konstantin Černenko - (1984. - 1985.)
- Mihail Gorbačov - (1985. - 1991.)
Sport
SSSR je imao značajnih sportskih uspjeha u košarki, rukometu i vaterpolu. Održavani su i kupovi u ragbiju. U SSSR-u se igrao i Sambo.
Kultura
Poznate osobe
Književnici
- Maksim Gorki
- Aleksandar Solženjicin
- Vladimir Vladimirovič Majakovski
- Aleksej Nikolajevič Tolstoj
- Mihail Bulgakov
- Boris Pasternak
- Vladimir Nabokov
- Mihail Aleksandrovič Šolohov
- Andrej Platonov
- Isak Babel
- Ivan Aleksejevič Bunin
- Joseph Brodsky
Filmski umjetnici
Blagdani
| Datum | Hrvatskosrpsko ime | Rusko ime | Značajke |
|---|---|---|---|
| 1. siječnja | Nova godina | Новый Год | Najveći blagdan u godini. Sve ruske božićne tradicije preseljene su na ovaj blagdan. |
| 7. siječnja | Božić | Рождество | Pravoslavni Božić, slave ga samo ozbiljni vjernici |
| 23. veljače | Dan Crvene Armije | День Советской Армии и Военно-Морского Флота ("Dan Sovjetske vojske i mornarice") | Stvaranje Crvene Armije u veljači 1918, radni dan. |
| 8. ožujka | Međunarodni dan žena | Международный Женский День | Službeni praznik koji slavi pokret za oslobođenje žena. |
| 12. travnja | Dan kozmonautike | День Космонавтики | День Космонавтики - Dan kada je Jurij Gagarin postao prvi čovjek u svemiru, 1961. Radni dan. |
| 1. svibnja | Praznik rada | Первое Мая - День Солидарности Трудящихся ("Međunarodni praznik radničke solidarnosti") | Slavi se 1. i 2. svibnja |
| 9. svibnja | Dan pobjede | День Победы | Kraj II. svjetskog rata u Europi nakon kapitulacije nacista u Njemačkoj 1945. |
| 7. listopada | Dan sovjetskoga Ustava | День Конституции СССР | Donesen Ustav SSSR-a 1977. |
| 7. studenoga | Oktobarska revolucija | Седьмое Ноября | Oktobarska revolucija 1917 |
