Umjetan kaos i njegova transformacija
Maraković, Mia
Master's thesis / Diplomski rad
2018
Degree Grantor / Ustanova koja je dodijelila akademski / stručni stupanj: University of
Zagreb, Academy of Fine Arts / Sveučilište u Zagrebu, Akademija likovnih umjetnosti
Permanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:215:911942
Rights / Prava: In copyright
Download date / Datum preuzimanja: 2022-07-24
Repository / Repozitorij:
Repository of the Academy of Fine Arts in Zagreb
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
AKADEMIJA LIKOVNIH UMJETNOSTI
DIPLOMSKI RAD
Umjetan kaos i njegova transformacija
Mia Maraković
Mentor:
Red. Prof. Damir Sokić
Zagreb, 2018.
UVOD ........................................................................................................................................ 2
UZORI ........................................................................................................................................ 3
MJESTO U VREMENU ........................................................................................................... 4
REALNOST .............................................................................................................................. 4
UMJETAN KAOS I NJEGOVA TRANSFORMACIJA ........................................................... 5
FOTOGRAFIJE PROSTORA OD 2015.-2018. GODINE ...................................................... 6
POPIS LITERATURE ............................................................................................................. 29
UVOD
Svi smo upoznati sljedećim problemom. Teška sadašnjost. Mali čovjek koji je svaki dan
bombardiran brzim informacijama o klimi, ratovima, teorijama zavjere, ravnom Zemljom,
siromaštvom, detoksikacijom, raznim teorijama o jednoj stvari, razvijene zemlje, nerazvijene
zemlje, globalizacija, tehnologija…. Mali se čovjek gubi na tom globalnom platou apsurdnih
vijesti i mogućnosti koje drži na dlanu ruke u formi mobitela ili neke druge napredne
tehnologije. Taj mali čovjek nema više svoje mišljenje zbog konzumiranja pomiješanih, isto
vrednovanih kvalitetnih informacijama s onima koje su izopačene i krive. Sve nabrojano
smješteno je u jednu kutiju umjetnog kaosa u kojem čovjek gubi doticaj sa stvarnošću i
okolinom oko sebe.
Zbog kontradiktornih informacija čovjek gubi pojam o zdravim vrijednostima, a on sam je
zarobljen u tom umjetnom globalnom kaosu. Koliko se god uvjeravali da barem jednom
nogom ne stojimo u toj kutiji umjetnog kaosa, lažemo si. Svi smo pod utjecajem brzog
življenja, brzih informacija, brzih unutrašnjih borbi,brzom mržnjom i brzom ljubavi. Ovisi o
malom čovjeku koliku dozu svijeta će si priuštiti na dan.
Globalizacija je ključni pojam i na području umjetnosti, a mnogi umjetnici rade samo za
tržište, po narudžbama, u velikoj brzini što su prihvatili i muzeji. Tradicija je prekinuta, a
naslijeđe velikih majstora promatranje svijeta mnogima je danas nepoznato. 1
Koliko god je to bilo moguće, uspjela sam izbjeći nepotrebne informacije. Međutim,
zavirivala sam u svijet preko društvenih mreža i uočila koliko studenata umjetnosti i
umjetnika prisvajaju tuđa estetska rješenja bez dodira s osobnom (duhovnom) stvarnošću.
Preuzimanjem aktualnih šablona i svjetskih trendova autor ih njeguju kao osobnu stvarnost
dok u jednoj ruci drži estetiku globalne apsurdnosti, a kist u drugoj. Ovaj pristup u kojem
autor stvara iz kutije umjetnog kaosa počela se širiti kao epidemija, a na temelju sviđanja
odlučeno je prisvojiti tuđe djelovanje kao osobnu stvarnost.
Ova priča kilometrima je udaljena od aproprijacije, ali srodna nedostatku kritičkog mišljenja,
šablonskog reagiranja na podražaje i fascinacijom.
Ipak, naš unutarnji svijet stvara se na temelju življenog iskustva od onih svakodnevnih pa do
iskustva koja se stječu promatranjem djela starih majstora koji su nam prethodili te njihovim
duhovnim nasljeđem. Nasljeđe tradicije kritičkog razmišljanja, postavljanja pitanja, sumnja,
sučeljavanje s teškoćama, svijesti o vlastitim postupcima su ona na koja bi se danas trebali
nadograđivati. Ali danas, čini se da se čovjekova unutarnja stvarnost gradi na temelju
promatranja aktualnih „majstora“ trendova na internetu i raznih dosjetki koje se nude na
društvenim mrežama?
Čini se kako prethodno napisano odgovara profilu društveno angažirane umjetnice koja se
bori protiv praćenja globalnih trendova uz naglasak na gubitku individualnosti. Međutim, ne
1
Vera Horvat Pintarić (2009.), Tradicija i moderna, Predgovor; 8 str.
2
vidim sebe kao društveno angažiranu umjetnicu koja se bori za ideologije već samo
primjećujem što se događa oko mene u realnom i brzom virtualnom svijetu.
No, unatoč danoj kritici globalizaciji, umjetnost se stalno mijenja i u tom smjeru će se
nastaviti kretati, ovisno o njezinoj ulozi i zadacima koje ima u društvu. Ona je ionako uvijek
prikazivala duh vremena i na njega odgovarala.
Na kraju, ne može se uskočiti u tuđu biografiju jer o duhovnoj biografiji ovisi i samo djelo.
Življeni život dio je povijesnog vremena i mjesta u kojem je samo djelo nastalo.
Nadam se da će nas sve ovaj umjetni globalni kaos toliko razočarati kako bi se prepuni rana
vratili u vlastite vrtove raja i pakla, shvatili od kud smo došli i zacijelili.
Uzori
Nemam ih. Ovo je duboki trag stare religije koja me odgojila, no koja nije nihilistički
nastrojena. U društvu umjetnika, pomalo je zastrašujuće kretati se bez uzora. Naravno, to ne
znači da ne postoje umjetnici koje cijenim i ne bi bilo ispravno ne spomenuti neke od njih, a
to su Joseph Beuys, Robert Rauschenberg, Julije Knifer i drugi.
Ovo pišem potaknuta grozotom na često postavljena pitanja : „Tko ti je uzor? U kojem se
umjetničkom pravcu želiš kretati?“ Umjetnički pravac kojim ću se kretati otkriti ću tijekom
stvaralačkog procesa, tijekom godina. Zatim ću istražiti u koji obrazac se mogu ugurati ili će
me već netko strpati u kutiju koja mu se čini prikladnom za moj put.
Da li je u redu da jedan umjetnik postavlja drugom pitanja o uzorima? Umjetnik je upoznat
konceptima starih majstora, prepoznaje umjetničke pravce i zna povijest o njima, ali to je
njegovo znanje koje formulira mišljenje pod utjecajem društvenog okruženjem. A umjetnik,
koji uči do kraja svog života, iz svog proživljenog stvara svoj svijet po uzoru na niti jednog
čovjeka. Da, svi se nastavljamo na tradiciju starih majstora, ne izmišljamo toplu vodu, ali
radimo određene pomake kroz osobno razvijanje temeljnih vrijednost, bez klanjanju idolima.
Traženje i građenje sebe je mučno, teško i bolno, ali vrijedno. Sav taj trag za božjim u sebi ili
istinskim ja, pod utjecajem apsurdnosti vremena daje rezultate koje danas imamo priliku
vidjeti u dinamičnosti umjetničke globalne scene. Nitko tu scenu više ne može pratiti detaljno,
proučavati sliku jedan sat i uz to raditi bilješke o njoj dok u istom muzeju vise tisuće slika,
čitati knjige umjetnika po pet puta i znati ih citirati. Ljudski mozak je zaista fascinantan, ali
trenutno, mozak nam je zamijenjen informacijama na internetu. Samo malo da guglam ovo…
„U budućnosti, svi će biti svjetski poznati na 15 minuta.“ - Andy Warhol 2
Puno je ljudi sa željom da se i njihovo mišljenje čuje, a tako malo vremena.
2
Usporedi: http://www.dazeddigital.com/art-photography/article/39915/1/artworks-predicted-the-future-ofthe-world-warhol-yayoi-caravaggio-beuys
3
Mjesto u vremenu
Jednom davno, prije više od tri godine, jedan mudrac je ušao u moju klasu i rekao: „Svaka
tvoja zadnja naslikana slika su sve tvoje dosadašnje slike.“
Nakon nekog vremena moja slika postala je moj radni prostor u klasi.
Prikaz trenutnog stanja radnog mjesta, bez priprema za posljednji ispit, je ono najiskrenije
čime mogu zaključiti višegodišnje akademsko iskustvo. Ne želim lagati i stvarati slike samo
za „kraj“ jer bi taj čin bio prisilan, autocenzuriran i vjerojatno bi sve završilo u košu pod
natpisom „Loš kič“.
Ambijent u kojem sam stvarala četiri godine, danas, daje sliku svršetka jednog vremena u
kojem ne težim predstaviti ambijent kao nešto drugo već kao ogledalo trenutnog stanja.
Stalne mijene ambijenta koji je isključivo služio za stvaranje slika i kompozicija slika sada je
stavljen u prvi plan,a naglasak je na njemu kao zadnjem radu na ovom mjestu, u ovom
vremenu. Iskren, istinit i ne ukrašen. U ovom ambijentu vidljivi su samo tragovi korištenja
prostora. Taj prostor nikada nije bio pasivni omotač slika već je uvijek služio kao sastavni dio
djela koji održava i prikazuje kontinuitet stvaranja u njemu.
Kretanjem kroz radno mjesto stvoren je svijet u kojem se promatrač teško snalazi, ali vidi ga
kao cjelinu koja je smislena. Vidi kaos koji je složen po tuđoj mjeri, kaos koji se nastanio
ovdje u službi stvaranja. U ovom kaosu ja znam gdje što stoji, kako se što ponaša i zašto su tri
slike na podu koje se ne smiju pomaknuti te zašto njih pet na zidu vise ukoso. Nitko ne smije
gurati svoje prste u ovaj kaos jer će se pogubiti. K vragu, čak i mene nekada zbuni taj prostor
s hrpom materijala koji tiho šapću, deru se ili me pak gladno očekuju. U kaosu nema pravila,
već samo moć izbora.
Ulaskom u ovaj kaos, promatrač ne zna na što će prvo naletjeti, spotaknuti se, što će prvo
gledati ili dodirnuti, ali se u njemu osjeća. Ovo nije mjesto fascinacija i ishitrenih
oduševljenja. Ovo je sveto mjesto jednog malenog čovjeka kojeg goni, spušta i diže unutarnja
vatra kako nikada ne bi postao lišen sumnje.
Realnost
„Ja zbilja vjerujem u prazne prostore, premda kao likovni umjetnik stvaram mnogo otpada.“
– Andy Warhol 3
Često, dok gledam prostor i svoje slike u njemu, zamišljam taj trenutak kada ću se moći
zadovoljiti s čistoćom slike i prostora. Zamišljam bijelu boju na platnu, jedan kist u posudi i
3
Andy Warhol (1975.) „Filozofija Andya Warhola“, Atmosfera; 132 str.
4
jednu boju kojom radim, čisti bijeli stol i bijela platna na čistom bijelom zidu. To je prostor u
kojem vidim svoj vrhunac. Jednorog u čarobnoj šumi.
U fantaziji bjeline i čistoće uvijek me ošamari pogled na stvarni ambijent i slike koje samo
svjedoče. Koliko još samo moram učiti i proživjeti dok ne dođem do bijelih slika i bijelog
prostora. Koliko pogrešaka, ispravljanja, destrukcija i rekonstrukcija moram proživjeti da
dođem do tog moćnog, svetog čistog prostora? Prisila, naravno, ne funkcionira.
Put prema bijelom prostoru očito je popločen teškim i prljavim načinima. Gledam svoj cilj
svaki put dok slikam. Znojim se, boli me taj osjećaj, stalno vidim pogreške, slikam više slika
odjednom kako bi moja vatra bila zadovoljena. Ona želi ubrzati vrijeme i doći do čistog
prostora s minimalnim pogreškama. A što je vrijeme nego beskonačno trajanje trenutaka u
kojem se nalaze sva ostala trajanja?
Ovdje ne govorim o kraju ili savršenstvu stvaranja jer u tom slučaju vizija ne bi imala niti
bijelo platno, niti boju, niti kist, niti bijeli čisti zid.
No svejedno, danas, ja se topim u materiji, gnječim rukama smeće i bacam ga na platno koje
je natopljeno najjeftinijom bojom. Znam da će slike nastaviti živjeti svoj život i propadati na
očigled, ali to sada nije bitno. Gradim greške, gradim put koji nitko neće pratiti jer je previše
osoban, surov, prljav, težak i kriminalan. Trag ovog putovanja jasno se vide u prostoru koji
samo šuti, nudi se i sve pamti. Tragovi grešaka, tragovi trijumfa, ljutnje i traženja u prostoru
koji se bezuvjetno daje.
Umjetan kaos i njegova transformacija
Poslije svega rečenog nisam ponudila recept za transformaciju umjetnog kaosa niti ga znam.
Umjetnom kaosu se ne nazire kraj, a mogućnosti pojedinca da uroni u svoj realan kaos je
toliko težak da jednom malom čovjeku povratak predstavlja neželjenu situaciju. Sve to,
posredno ili neposredno, utječe i na moje umjetničko djelovanje koja je uvijek bila preslika
unutarnjih borba. Navest ću vlastitu duhovnu borbu samo kao jedan dio procesa koji se lako
može pročitati u ambijentu i svakom materijalu u njemu.
Što ostavlja naivnoj osobi koju je odgojila ideologija jednog jedinog uzora koja nije smještena
u niti jednom čovjeku, životinji i biljci na Zemlji? Kasnije taj uzor slabi, ali ne i vjera. Nigdje
oko sebe ne osjeća ništa slično. Slušanjem tuđih ideologija koje su tako jake, istinite i
uvjerljive naivnost pobjeđuje i zamjenjuje taj jedan jedini, veliki, uzor. Što ostaje tom jadnom
naivnom biću nego da preuzme sve istine silnih ideoloških grupa na sebe i vjeruje u sve, te
pokušava povezati (to sve u što vjeruje) u smislenu cjelinu da napravi vlastiti uzor? Ostaje mu
malo vremena do bijesa, crnila i ludila.
Ili stavljanjem sebe na temelje nihilističkog tješenja.
5
Odgoji me s jakom vjerom u samo jedno, zatim mi naglo oduzmi to jedno i ostavi mi jaku
vjeru. Ništavilo mi je počelo disati za vratom. Sada prolazim kroz ništavilo sa snažnom
vjerom i tražim nešto za što se mogu uhvatiti. Možda,ako imam sreće naiđe svijetlo.
Destrukcijom razaram stari svijet i oblik izražavanja kako bi izgradila svoj novi.4
Destrukcijom više ne podržavam pozitivno uvjerenje i rješenje stvorenog te rušim osobnu
dominantnu ideologiju estetike, vrijednosti i značenja. Ovaj način čini se da odgovara
nihilističkom stavu, no osjećam da hodam po tankoj liniji između nihilizma i idealizma.
Takav hod po krivudavoj liniji osjećam dugo, a vatra me bičuje, kao što to vatra radi, kako ne
bi pala niti u jednu od ovih rupa. Totalna destrukcija ne odgovara mom stvaranju, već
destrukcija koja će ostaviti dovoljno materijala za vršenje rekonstrukcije.
Rekonstrukcija destrukcije vodi me kroz cijeli proces nastajanja radova, a radni prostor je
samo jedan nusprodukt. Koliko to ima smisla?
Fotografije prostora od 2015. – 2018. godine
Fotografija 1- Prostor - 2015. godina
4
Miško Šuvaković (2005.), „Pojmovnik suvremene umjetnosti“, 142 str.
6
Fotografija 2- Prostor - 2015. godina
7
Fotografija 3- Prostor - 2015. godina
8
Fotografija 4 - Prostor - 2015. godina
Fotografija 5 - Prostor - 2015. godina
9
Fotografija 6 - Prostor - 2015. godina
Fotografija 7 - Prostor - 2015. godina
10
Fotografija 8 - Prostor - 2015. godina
Fotografija 9 - Prostor - 2015. godina
11
Fotografija 10 - Prostor - 2016. godina
Fotografija 11 - Prostor - 2016. godina
12
Fotografija 12 - Prostor - 2016. godina
Fotografija 13 - Prostor - 2016. godina
13
Fotografija 14 - Prostor - 2016. godina
14
Fotografija 15 - Prostor - 2016. godina
15
Fotografija 16 - Prostor - 2016. godina
16
Fotografija 17 - Prostor - 2016. godina
Fotografija 18 - Prostor - 2016. godina
17
Fotografija 19 - Prostor - 2016. godina
Fotografija 20 - Prostor - 2017. godina
18
Fotografija 21 - Prostor - 2017. godina
19
Fotografija 21 - Prostor - 2017. godina
Fotografija 22 - Prostor - 2017. godina
20
Fotografija 23 - Prostor - 2017. godina
Fotografija 24 - Prostor - 2017. godina
21
Fotografija 25 - Prostor - 2017. godina
22
Fotografija 26 - Prostor - 2017. godina
23
Fotografija 27 - Prostor - 2017. Godina
Fotografija 28 - Prostor - 2018. godina
24
Fotografija 29 - Prostor - 2018. godina
Fotografija 30 - Prostor - 2018. godina
25
Fotografija 31 - Prostor - 2018. godina
Fotografija 32 - Prostor - 2018. godina
26
Fotografija 33 - Prostor - 2018. godina
Fotografija 34 - Prostor - 2018. godina
27
Fotografija 35 - Prostor - 2018. godina
28
Popis literature
1. Vera Horvat Pintarić (2009.), Tradicija i moderna
2. http://www.dazeddigital.com/art-photography/article/39915/1/artworks-predicted-thefuture-of-the-world-warhol-yayoi-caravaggio-beuys
3. Miško Šuvaković (2005.), „Pojmovnik suvremene umjetnosti“
4. Andy Warhol (1975.) „Filozofija Andya Warhola“, Atmosfera
29