Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele, iz vizure Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele, iz vizure Filozofskog fakulteta u Zagrebu Uredili: Damir Agičić Miljenko Jurković naslovnica ukrajina za tisak.indd 1 19.4.2022. 10:53:49 HRVATSKO-UKRAJINSKI ODNOSI I PARALELE, IZ VIZURE FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 1 18.4.2022. 22:53:26 Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele, iz vizure Filozofskog fakulteta u Zagrebu Izdavač Filozofski fakultet u Zagrebu FF press Za izdavača Domagoj Tončinić Urednici Damir Agičić Miljenko Jurković Grafički urednik Boris Bui Tisak Tiskara Zelina, Sv. Ivan Zelina Naklada 200 primjeraka ISBN 978-953-175-986-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001134845 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 2 18.4.2022. 22:53:26 HRVATSKO-UKRAJINSKI ODNOSI I PARALELE, IZ VIZURE FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU Urednici Damir Agičić Miljenko Jurković Zagreb, 2022. knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 3 18.4.2022. 22:53:26 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 4 18.4.2022. 22:53:26 Sadržaj Miljenko Jurković Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele, iz vizure Filozofskog fakulteta u Zagrebu . . . . . . . . . . . 7 Krešimir Filipec Prethistorija i stara povijest Hrvata na području današnje Ukrajine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Krešimir Filipec Velika ili Bijela Hrvatska / Dvije Hrvatske u 10 . stoljeću . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 Borislav Grgin U zajedničkom kraljevstvu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17 Nataša Štefanec – Vjeran Kursar Vojna krajina i Ukrajina u ranom novom vijeku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 Hrvoje Petrić Fragmenti o ukrajinsko-hrvatskim gospodarskim dodirima od 18 . stoljeća do danas . . . . . . . 25 Filip Šimetin Šegvić Galicija i stradanja hrvatskih vojnika u I . svjetskom ratu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 Branimir Janković Ljudi, zapisi i predodžbe u pokretu: kulturna povijest hrvatsko-ukrajinskih veza . . . . . . . . . . 37 Igor Marko Gligorić Hrvatsko-ukrajinska jezična, književna i kulturna suradnja danas . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 Damir Agičić Studij ukrajinskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu . . . . . . . . . . . . . 49 Marijeta Rajković Iveta Ukrajinska nacionalna manjina u Republici Hrvatskoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53 Izložba Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 5 18.4.2022. 22:53:26 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 6 18.4.2022. 22:53:26 Miljenko jurković Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele, iz vizure Filozofskog fakulteta u Zagrebu I zložba Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele, kao i ova prateća publikacija, nastala je ad hoc, kao prvi odgovor na ratna događanja u Ukrajini, kao pokušaj solidariziranja s kolegama s kojima kao institucija imamo dugotrajnu suradnju, kao pokušaj solidariziranja sa svim stanovnicima Ukrajine, sjećajući se sličnih proživljenih strahota u nedavnoj hrvatskoj prošlosti . Kad se kaže Ukrajina, u hrvatskoj svijesti postoje prisjećanja na prostore s kojih su se Hrvati doseljavali u minulim stoljećima, postoje sjećanja na vrijeme provedeno u zajedničkoj državi, postoje sjećanja na boli Prvoga svjetskog rata s Krležom koji ih nije htio zaboraviti, postoje sjećanja na patnje Ukrajinaca za vrijeme velike gladi… postoje sjećanja na snažno prijateljstvo 1991 . U tome krugu od prvog do zadnjeg izuzetnog pozitivnog i svega u međuvremenu teškog, razvili smo suradnju ne samo primjerenu znanstveno-nastavnim odnosima, nego i onu drugu koja unosi prijateljstvo i ljudskost . Potaknuti ratnim događanjima kakve smo i sami u nedavnoj prošlosti proživjeli, ovom izložbom nudimo našim ukrajinskim prijateljima malu kulturološku utjehu evociranjem naših dugogodišnjih veza, a svima nama podsjećanje na zajednički kulturni habitus . Ovom izložbom i pratećom knjižicom odajemo počast svim preminulima u ratnim stradanjima . Jednako se tako prisjećamo i naših nedavno preminulih profesora na ukrajinistici, Rajise Trostinske i Jevgenija Paščenka, kao i našeg ukrajinskog prijatelja, arheologa Mihajla Filipčuka sa Sveučilišta u Lavovu, te Tome Vinšćaka s Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju, s kojima smo gradili hrvatsko-ukrajinske veze posljednjih desetljeća . 7 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 7 18.4.2022. 22:53:26 Rajisa I. Trostinska Miljenko Jurković, Mihajlo Filipčuk i Krešimir Filipec Tomo Vinšćak. Autor fotografije Krešimir Krnic knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 8 Jevgenij M. Paščenko 18.4.2022. 22:53:28 krešiMir Filipec Prethistorija i stara povijest Hrvata na području današnje Ukrajine P rethistorija i stara povijest današnje Republike Hrvatske te susjednih područja nije prethistorija i stara povijest Hrvata te drugih Slavena, gdje su oni stranci, došljaci . Prethistorija i stara povijest Hrvata te drugih Slavena vezana je uz područja srednje i istočne Europe, uz Ukrajinu, južnu Bjelorusiju i istočnu Poljsku . Posebna pozornost posvećena je upravo Ukrajini jer se na njenom teritoriju razvijaju različiti odnosi, različite arheološke kulture, narodi i savezi među kojima možda možemo prepoznati tragove onih koji će biti vezani uz Hrvate . Ukrajina je jedna od sigurnih slavenskih pradomovina, pa i pradomovina starih Hrvata . Stoga je to područje gdje je usmjeren naš pogled, a tu najstariju našu povijest izučavaju znanstvenici u srednjoj i istočnoj Europi . Prema arheološkim izvorima razvidno je da se na širokom prostoru današnje Ukrajine koncentriraju različiti narodi i skupine koji će uslijed različitih procesa migrirati prema zapadu . O slavenskim narodima i njihovim imenima vrlo malo znamo u vrijeme njihove velike seobe prema zapadu od 5 . do 7 . st ., ponajviše se skrivaju iza općih imena Slaveni, Venedi i Anti . Ta imena sugeriraju da su oni isti ili slični te da imaju isto porijeklo . Prema arheološkim podacima, znamo da već tada među njima postoje veće razlike . Rani Slaveni nemaju isto porijeklo, nemaju istu povijest niti istu arheološku kulturu pa je samim time uzaludno stremiti k nekom sveslavenskom jedinstvu jer ono nikada nije postojalo . Sasvim je izvjesno da su zasebni „slavenski“ narodi imali svoja imena, da su s njima nastupali te da su ih drugi po njima prepoznavali . Njihova imena mogla su biti stečena, mogli su ih mijenjati u različitim okolnostima, dobivati nova, preuzimati tuđa, gubiti ih i stjecati . Neki zadržavaju starije ime, na neke se ono prenosi putem različitih kontakata, neki dobivaju nova imena . Etnonimi nisu stalni, sve je to sasvim normalna pojava koja se najčešće ne može pratiti preko arheološke građe jer ti narodi 9 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 9 18.4.2022. 22:53:28 Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele, iz vizure Filozofskog fakulteta u Zagrebu nisu nepovezani, statični . Tako se hrvatsko ime može povezati s pricrnomorskim susjedima na području današnje Ukrajine, Indoeuropljanima stepske zone koji su govorili iranskim jezicima ili s Antima koji su se s njima pomiješali, a slavenskog su porijekla . Arheološka kultura, modeli, nošnja, sve se mijenja kroz povijest, ništa nije statično i sve je podložno utjecajima sa strane, posebno onda kada su narodi u pokretu . Nažalost, antropološka, posebno genetska istraživanja, još su na samome početku tako da ne možemo uspostaviti jasne veze između današnjeg hrvatskog i ukrajinskog stanovništva . Kad je riječ o starijem arheološkom sloju, moraju postojati određene veze . U kasnije doba, zbog različitih miješanja s drugim skupinama i kulturnih utjecaja, zasigurno će razlike biti sve veće . Zbog specifične kulture pokopa ljudi koji prakticiraju spaljivanje i polaganje ostataka izgorenog mrtvog tijela najčešće u običnu jamu ili glinenu posudu čini se da ni tu odgovori još neko vrijeme, nažalost, neće biti mogući . Na kraju će se zasigurno pokazati da ni uz genetska istraživanja pojedine skupine, plemena i narode neće moći biti moguće uvijek povezati s narodima spomenutim u povijesnim izvorima . Neka od „slavenskih“ narodnih imena su zapisana, većina nije . Iz ranosrednjovjekovnih povijesnih izvora saznajemo za Hrvate, Duljebe, različite druge istočnoeuropske, srednjoeuropske, zapadnoeuropske, makedonske, grčke i ostale „Slavene“ . Izvori o tome najstarijem vremenu ranosrednjovjekovne i slavenske povijesti znaju malo, donose nam vrlo površne podatke . Postoji više arheoloških kultura vezanih uz Slavene, ali se obično s njima povezuju tri kulture: praška, koločinska i penkovska . Praška kultura se povezuje uz Slavene u užem smislu riječi tj . uz „S(c)lavene“, koločinska kultura pokazuje najčvršću vezu sa starijim arheološkim kulturama sjevernoukrajinskog prostora pa između ostalih i s Venedima, a penkovska kultura povezuje se s Antima, Antskim savezom ili antskim spomenicima (starinama) spomenutima u povijesnim izvorima . Moguće je da drugim Slavenima treba pribrojiti još neke arheološke kulture istočno i sjeverno od spomenutih . Sve one svjedoče u prilog tomu da onda kad prema arheološkim nalazima možemo pratiti Slavene govorimo o različitim arheološkim kulturama što je posljedica različitog posebnog povijesnog razvoja različitih „Slavena“ . Čini se da teze koje Hrvate ubrajaju u dionike Antskog saveza i penkovske kulture, koja je zauzimala prostranstva u južnoj Ukrajini i veliki dio šumsko-stepske zone, možda mogu pružiti djelomičan odgovor na važno pitanje gdje su se Hrvati nalazili na početku 7 . st . 10 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 10 18.4.2022. 22:53:28 Krešimir Filipec, Prethistorija i stara povijest Hrvata na području današnje Ukrajine 11 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 11 18.4.2022. 22:53:30 Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele, iz vizure Filozofskog fakulteta u Zagrebu Postojeća arheološka istraživanja ne mogu naći jasne razlike između Hrvata i drugih Slavena, tj . pripadnika šumske i šumsko-stepske zone istočne Europe . Relativno rana pojava inhumacije Hrvatima u novoj domovini povezuje ih uz zonu gdje su ti obredi bili češći, uz stepu . Nije također poznato nastanjuju li oni kompaktan teritorij ili su već uslijed ranijih srazova s Avarima u drugoj polovici 6 . i početkom 7 . st . neke hrvatske skupine bile pomaknute prema zapadu . Njihov pokret mogao se dogoditi od pojave Avara u istočnoj Europi iza sredine 6 . st ., nadalje između početka konačnog razbijanja Antskog saveza, koji je prema izvorima bio napadnut odmah nakon dolaska Avara u Pricrnomorje, pa potom opet početkom 7 . st . To se nadalje moglo dogoditi u doba vladavine cara Heraklija I . Bizantski car Konstantin Porfirogenet je napisao u svom djelu De administrando imperio da su Hrvati s dopuštenjem cara Heraklija I . zauzeli Dalmaciju, a on ih je pozvao . Možemo si postaviti pitanje gdje su bili Hrvati kad ih je Heraklije I . pozvao, jesu li još bili na području današnje Ukrajine? Na kraju moramo zaključiti da na temelju vrlo rijetkih povijesnih izvora o Hrvatima saznajemo vrlo malo, a u prepoznatim arheološkim kulturama nema ništa što bi ih označilo ili više razlikovalo od drugih Slavena ili Anta . Hrvatska povijest te povijest drugih Slavena završetak je političkih procesa drugog geografskog okruženja, a to drugo geografsko okruženje jest današnja Ukrajina . Naš pogled usmjeren je na to područje jer se tu rješavaju neka od najvažnija pitanja iz naše najstarije povijesti . 12 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 12 18.4.2022. 22:53:30 krešiMir Filipec Velika ili Bijela Hrvatska / Dvije Hrvatske u 10. stoljeću H rvatsko ime zabilježeno je uokolo Karpatskog gorja, uz zapadne rubove Panonske nizine do Jadranskog mora . Hrvati, odnosno hrvatski narod, spominju se od Ukrajine i Poljske, preko Češke kotline, Koruške sve do Dalmacije i Panonije, odnosno tamo gdje se danas nalazi moderna hrvatska nacija . Hrvatsko ime pronose ljudi od Crnog do Jadranskog mora tijekom različitih seoba . Tu je zasigurno riječ o dobro organiziranom narodu koji je uspostavio veze sa susjedima pa i moćnim Bizantskim Carstvom . On je bio sposoban zauzeti tuđu zemlju, svoju novu domovinu . Hrvati su ranosrednjovjekovni narod čiji se tragovi mogu naći na više pozicija u istočnoj, srednjoj i južnoj Europi, ali nije sastavljen od nekog jedinstvenog etničkog elementa, pa ni samo od Slavena kako nam to pokazuju arheološka istraživanja . O Hrvatima i njihovoj kompozitnosti prilikom seobe u novu domovinu piše Toma Arhiđakon u 13 . st . u Historia Salonitana maior . On spominje da je došlo sedam ili osam rodova plemića iz Poljske iz kraja koji se zove Lingoni pod Totilom . O istoj temi piše ranije bizantski car Konstantin Porfirogenet u svom djelu De administrando imperio („O upravljanju Carstvom“) . On spominje da se jedan rod, u vrijeme vladavine cara Heraklija, odvojio od drugih Hrvata koji stanuju tamo gdje su sada Bijeli Hrvati, petero braće i dvije sestre (Kluka, Lobel, Kosenac, Muhlo i Hrvat te Tuga i Buga) s kojima su došli Hrvati . Hrvati u Dalmaciji potječu od tih nekrštenih Hrvata . Postojali su pokušaji da se u spomenutoj braći i sestrama vide različita bratska i sestrinska, materinska plemena te da se odredi odakle su oni mogli doći i gdje je bila njihova prvotna postojbina . To je bio zadatak mnogih znanstvenika iz različitih dijelova Europe, posebno iz Hrvatske i Ukrajine, ali se zadovoljavajuće rješenje nije našlo . Neki tu Bijelu Hrvatsku smještaju više oko Krakova, a drugi prema Lavovu i zapadnoj Ukrajini . Ono što 13 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 13 18.4.2022. 22:53:30 Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele, iz vizure Filozofskog fakulteta u Zagrebu je sigurno jest samo to da u 10 . stoljeću, a možda i kasnije postoje dvije hrvatske države od kojih je jedna s druge strane Karpatskog gorja između Ukrajine i Poljske . Gdje je ta velika, Bijela, nekrštena Hrvatska postoje različita mišljenja . Najviše podataka o toj temi donosi Konstantin Porfirogenet u drugoj polovici 10 . st . O smještaju i granicama Hrvatske ili o Hrvatima iz Velike (Bijele) Hrvatske i iz Dalmacije Konstantin piše: „(Glava XIII) … Turcima (zapravo Mađarima) jesu ovi narodi susjedi: prema zapadu Frangija, prema sjeveru Pečenezi, a prema jugu Velika Moravska ili država Svetoplukova, koja je posvema uništena od tih Turaka i od njih zauzeta . Hrvati su pako prema gorama susjedni Turcima… (Glava XL) … susjedni su pak Turkom na istočnu stranu Bugari gdje ih dijeli rijeka Istar, koga i Danubijem zovu . Prema sjeveru su Pečenezi, a više prema zapadu Franci, a prema jugu Hrvati .“ U navedenim poglavljima spominju se Bijeli Hrvati koji su još nepokršteni živjeli pokraj Frangije, sjeverno od Bagivarije, a prema gorama (Karpatima) susjedi su bili Turcima (Mađarima) . Tu 14 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 14 18.4.2022. 22:53:32 Krešimir Filipec, Velika ili Bijela Hrvatska / Dvije Hrvatske u 10. stoljeću je riječ o području sjeverno od Karpata koje se dijelom proteže i na današnju zapadnu Ukrajinu . Oni nemaju ni sagena, ni kondura, niti trgovačkih lađa jer su daleko od mora, a od njih do Crnog mora put traje oko 30 dana . Bijeli Hrvati imali su zajedničku granicu prema Francima, Mađarima i Pečenezima, priznavali su vrhovnu vlast kralja Svetog Rimskog Carstva Otona I . Velikoga (912 . – 973 .) . Oni su bili nepokršteni, a s Mađarima, koji ih također pljačkaju, sklapaju tazbine . U djelu Povijest minulih ljeta, koje su stvarali u 11 . i na početku 12 . st . monah Nestor (1056 . – 1114 .) i drugi ljetopisci (Laurijentijevski ljetopis i Ipatijevski (Ipatski) ljetopis), spominju se ponovno Hrvati . Hrvati se spominju prilikom vojne kijevskog kneza Vladimira (Volodimira) I . Svjatoslaviča (962 . – 1015 .) . Ti Hrvati nisu migrirali prema Panoniji i Dalmaciji u ranije doba već su tada nastanjivali zemlje između rastuće Kijevske Rusi, Poljske i Ugarske . Oni su tada zauzimali zemlje i oko današnjeg Lavova te dijelove Prikarpatske Ukrajine . Pohod 15 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 15 18.4.2022. 22:53:34 Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele, iz vizure Filozofskog fakulteta u Zagrebu se morao prekinuti zbog toga što su Pečenezi napali Kijev . To je zadnji spomen Hrvata kao političkog čimbenika i političkog naroda u tom dijelu zakarpatske Europe . Oni će nakon toga s drugim narodima i plemenima sudjelovati u etnogenezi moderne ukrajinske nacije . Ide Volodimir na Hrvate . Vrativši se iz rata hrvatskog, I Pečenezi dođoše s one strane Sule, Volodimir im se suprotstavi… U stvaranju srednjovjekovne državnosti kako Čeha i Poljaka, tako i Ukrajinaca sudjelovali su između ostalih ranosrednjovjekovni Hrvati, pripadnici hrvatskog naroda . S druge strane Karpatskog gorja oni su kao oblikovani narod postojali te bili politički čimbenik koji se rijetko, ali ipak spominje u povijesnim izvorima koji posredno potvrđuju ono o čemu piše car Konstantin Porfirogenet u 10 . stoljeću . Nemamo razloga ne vjerovati da je to bilo tako i da je ta druga Hrvatska zaista postojala . Njezino spominjanje na više pozicija jedan je od dokaza da se hrvatsko ime raširilo među ljudima, određenim narodom prije njihove seobe u današnju Hrvatsku . Dakle, u 10 . st . postoje barem dvije Hrvatske, a jedna je s druge strane Karpatskog gorja na području Poljske i Ukrajine . 16 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 16 18.4.2022. 22:53:34 Borislav GrGin U zajedničkom kraljevstvu O ukrajinsko-hrvatskim povijesnim vezama i kontaktima na početku razvijenog srednjeg vijeka može se govoriti od vremena kada je kralj Koloman zavladao Hrvatskom . Tada, na prelasku iz 11 . u 12 . stoljeće, započeli su i ugarski pokušaji miješanja u unutarnje sukobe ruskih kneževina . Koloman je podržao kijevskog kneza Svjatopolka protiv nekolicine ostalih ruskih kneževina, ali je pri tomu bio poražen . Kralj Stjepan II, pak, podržavao je volinjskog kneza Jaroslava protiv kneza u Przemyslu (1123 .), a 1127 . Vladimira, kneza iz Zvenigoroda, protiv kneza iz Przemysla . Kralj Geza II . poslao je 1138 . vojsku protiv Černigova na strani kneževa iz Przemysla i Kijeva, zatim je pomogao obrani Galicije 1144 . od kijevskog kneza Vsjevoloda, a sredinom 12 . stoljeća (1148 . – 1152 .) šest puta je intervenirao na sjeveroistoku, najčešće podupirući Voliniju protiv Galicije . Vrhunac uplitanja ugarsko-hrvatskih kraljeva na današnjem ukrajinskom prostoru bio je krajem 12 . stoljeća, kada je kralj Bela III . privremeno uspio osvojiti Galiciju i sina Andriju, budućeg kralja Andriju II ., tamo privremeno postavio za kneza . No Andrija je ustankom lokalnog stanovništva ubrzo bio izbačen s tog područja . Nekoliko godina nakon toga, 1198 ., Andrija II . dobio je naslov hercega i upravu nad Kraljevinom Hrvatskom i Dalmacijom . Nakon konačnog raspada Kijevske Rusi, u 13 . stoljeću, njezina najvažnija slijednica postala je Galičko-volinjska država (1199 . – 1392 .), koja je obuhvatila i grad Kijev . Ona se na vrhuncu teritorijalno prostirala gotovo cijelom današnjom zapadnom Ukrajinom, južnim dijelom današnje Bjelorusije i istočnim dijelovima današnje Poljske, s političkom i teritorijalnom kontrolom preko današnje Moldavije sve do Crnog mora . Knez Roman Mstislavič, iz volinjske kuće Izjaslaviča, priključio je 1199 . Galiciju, 1200 . zauzeo je Kijev, a između 1197 . i 1204 . pokrenuo je tri uzastopne uspješne kampanje protiv stepskih nomada Polovaca . Nakon smrti kneza Romana, 1205 ., novi ugarsko-hrvatski kralj i bivši galicijski knez Andrija II . ponovno 17 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 17 18.4.2022. 22:53:34 Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele, iz vizure Filozofskog fakulteta u Zagrebu 18 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 18 18.4.2022. 22:53:34 Borislav Grgin, U zajedničkom kraljevstvu je pokušao zauzeti taj teritorij i preoteti ga Romanovim sinovima, dok je lokalno plemstvo pozivalo različite kneževe iz Rusi . Ugovorom u Zipsu iz 1214 . Andrijin je sin Koloman oženio malopoljsku princezu Salomu i bio je postavljen za kneza Rusi, što je potvrđeno 1219 . godine . Tomu se kasnije snažno suprotstavio Danilo Romanovič koji se u otporu zapadnim presizanjima povezao s Litvancima . U sklopu toga se 1251 . i oženio s nećakinjom tek pokrštenog vladara Litve, Mindaugasa . U vrijeme tatarske provale, početkom četrdesetih godina 13 . stoljeća, Danilo Romanovič pokušavao je osigurati vlastiti položaj u odnosu prema domaćim boljarima i ostalim ruskim kneževima . Vlastitog je kandidata Kirila uspio postaviti za kijevskog mitropolita, još uvijek vrhovnog u cijeloj Rusi . Godine 1245 . – 1246 . dobio je i jarlyk (povelju s ovlastima) od Tatara . No Galicija je i dalje vodila računa i o zapadu i o istoku te je priznavanje vrhovne vlasti mongolskog kana bilo uglavnom samo nominalno . Godinu dana nakon ženidbe s litvanskom princezom Danilo je oženio sina s nećakinjom austrijskog vojvode, a 1254 . primio je i krunu iz Rima, od pape Inocenta IV . Nakon tatarske provale porasle su nade rimske kurije da će pravoslavni i poganski narodi na istoku prihvatiti papinsko prvenstvo te se staviti pod njegovu zaštitu . To se jasno vidjelo, primjerice, u Carpinijevoj misiji iz 1245 . koja je dio vremena provela upravo na Danilovu dvoru, pregovarajući o njegovu prihvaćanju vrhovne crkvene vlasti Rima . Galičko-volinjski knez bio je dovoljno siguran u sebe da se s određenim uspjehom uspijevao opirati i ponekim tatarskim jedinicama . Tako je tijekom dva desetljeća od tatarske provale situaciju više-manje držao pod svojom kontrolom . Godine 1253 . glavni grad postao je Lavov kojeg je osnovao upravo Danilo Romanovič . Galičko-volinjska država ima poseban značaj za ukrajinsku povijest, jer predstavlja jedini dio teritorija srednjovjekovne Kijevske Rusi koji kasnije nije bio pod punom tatarskom vrhovnom vlašću . Godine 1258 . mongolski se zapovjednik Burundaj po drugi put pojavio u Galiciji sa svojom vojskom . Godinama je knez Danilo Romanovič njegovao odnose sa zapadom, ali su se u ovom kritičnom trenutku njegove nade u održavanje ravnoteže između zapadnih i istočnih sila izjalovile . Nikakva mu, naime, pomoć tada sa zapada nije stigla . Stoga je morao pobjeći u Poljsku, a odatle u Ugarsku . Burundaj je tada naredio da se sruše sve utvrde u kneževini te mu se Danilo konačno morao pokoriti . Tako je od 1260 . do smrti 1264 . Danilo ostao lojalan službenik Tatara . 19 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 19 18.4.2022. 22:53:34 Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele, iz vizure Filozofskog fakulteta u Zagrebu Njegov sin, knez Lev Danilovič (1264 . – 1301 .) oženio je, pak, ugarsku princezu Konstancu s kojom je imao sina Jurija, a Lavov je bio političko i kulturno središte njegove države . Galičko-volinjski prostor na jugozapadu Rusi često nije bio politički jednoglasan, a nerijetko su bili i iznutra podijeljeni uz razne manifestacije nasilja u vezi s ukupnim pravcem orijentacije politike, društva i vitalnih interesa regije . Ključno pitanje bilo je treba li se dominantno povezivati s ostatkom Rusi sjeverno od stepa, ili sa zapadnim kraljevstvima oko Karpata . Prougarska stranka cijelo je ovo vrijeme bila snažna te se povremena razdoblja vrhovne ugarsko-hrvatske vlasti nikako ne mogu smatrati stranom vladavinom . Nakon smrti kneza Danila Galicija i Volinija prošle su knez Lev Danilovič (1264. – 1301.) još jedan ciklus podjela te konačno ujedinjenje oko 1300 . pod Jurijem, sinom kneza Leva Daniloviča . Cijelo to vrijeme obveze prema Tatarima redovito su se podmirivale, ali je svakodnevna diplomacija bila više usmjerena prema Poljskoj i Ugarskoj . Oko 1303 . Galicija je izborila zasebnu pravoslavnu mitropoliju u Galiču koja je potrajala tek kratko, svega do 1308 . godine . Muška loza kuće Romanoviča izumrla je 1323 . godine . Tada je litvanski vladar Gediminas zauzeo Voliniju, ali ga je otpor Poljaka spriječio u konsolidaciji vlasti na tom prostoru . Ubojstvom volinjskog kneza i štićenika Poljske Jurija (Boleslava) od Mazovije, 1340 ., Galičko-volinjska država se dezintegrirala . Poljska i Litva sukobljavale su se u četrdesetim godinama 14 . stoljeća oko tih teritorija . Sukobi su razriješeni 1352 ., dok je do konačnog sporazuma došlo tek 1387 . godine . Konačna poljska osvajačka ekspedicija, bez ugarske pomoći, dovela je 1366 . do poljske aneksije prostora bivše kneževine . Galiciju i zapadni dio Volinije anektirala je Poljska, a ostatak Volinije pripao je Litvi . Raspadom i konačnom podjelom ove države do kraja 14 . stoljeća, jedan njezin dio na današnjem graničnom mađarsko-ukrajinskom prostoru došao je pod vlast Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva . 20 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 20 18.4.2022. 22:53:35 nataša šteFanec – vjeran kursar Vojna krajina i Ukrajina u ranom novom vijeku V ojni pritisak Osmanskog Carstva na prostoru jugoistočne i istočne Europe pojačavao se tijekom 14 . st . Vlaška je krajem tog stoljeća postala vazalna osmanska kneževina, njen primjer slijede Moldavija i Krimski Kanat polovicom 15 . st . te Erdelj u drugoj polovici 16 . st . Velika osmanska osvajanja pod Sulejmanom Veličanstvenim, a posebno pad Budima 1541 . godine intenzivirali su proces ustroja golemog habsburškog obrambenog sustava – poznate Vojne krajine, koja se u 16 . i 17 . st . prostirala od Jadrana do Erdelja, a u 18 . i 19 . st . od Jadrana do današnje Moldavije . No, čak ni tamo nije bio kraj obrambene linije . Područja današnje Ukrajine, kao što joj i samo ime govori, nastavljala su niz graničnih pokrajina . Od 1569 . do kraja 18 . st . veći dio prostora današnje Ukrajine pripadao je Poljsko-Litavskoj Uniji koja je, izuzevši susjednu Moskovsku Državu ili Moskoviju (kasnije Rusko Carstvo), bila najveća država u Europi . Istočni pojas današnje Ukrajine bio je pod vlašću Rusije, dok su ukrajinske crnomorske stepe, odnosno golema donja porječja Dnjistra, Južnog Buga i Dnjipra, od 15 . do kraja 18 . st . bila područja sukoba s Osmanskim Carstvom . Južne obale Krima bile su pod direktnom osmanskom vlašću kao Sandžak (kasnije Ejalet) Kefe (Caffa, Fedosija) od 1475 . do 1774 . godine . Tatari Krimskog Kanata (1441 . – 1783 .), od 1466 . osmanski vazali, vladali su ostatkom Krima, kao i susjednim stepama današnje južne Ukrajine . Poput ukrajinskog teritorija na razmeđi osmansko-krimsko tatarskog, poljsko-litavskog i ruskog imperija, i današnjim su hrvatskim prostorom tijekom ranog novog vijeka vladale tri velike sile tog vremena: Habsburška Monarhija, Mletačka Republika i Osmansko Carstvo . Dok su ugarske i mletačke granice uglavnom izravno ugrožavali Osmanlije, ukrajinski teritorij s juga bio je izložen napadima krimskih Tatara . Osmanlije su uključili u aktivno ratovanje na ukrajinskom teritoriju tek u nekoliko navrata . Neuspješna opsada Hoćima (Hotin) iz 1621 ., koja je uzrokovala svrgavanje sultana Osmana II . s prijestolja i njegovo pogubljenje, bila je epizoda koja je svojom tragikom privukla Ivana Gundulića da napiše čuveni ep Osman . Godine 21 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 21 18.4.2022. 22:53:35 Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele, iz vizure Filozofskog fakulteta u Zagrebu 1672 . Osmanlije su pod vodstvom sultana Mehmeda IV . osvojili tvrđavu Kamjanec-Podiljsky u Podoliji, gdje potom osnivaju i Ejalet Kamaniçe, koji ostaje u osmanskoj vlasti do 1699 . Godine 1678 . Osmanlije privremeno osvajaju i tvrđavu Čigirin (Çehrin) u središnjoj Ukrajini, koju su držali Rusi . Tijekom stoljeća sukoba na granicama Osmanskog Carstva kreirani su kompleksni obrasci suživota i metoda preživljavanja koji su uključivali stalno, svakodnevno ratovanje, kao i održavanje prekogranične komunikacije i trgovine te razvoj specifičnih vrijednosti i običaja, baziranih na ratničkoj časti i junaštvu . Među najpoznatijim skupinama koje su ti sukobi iznjedrili bili su krajišnici s hrvatskog prostora, primjerice senjski uskoci, ali i ukrajinski krajišnici, 22 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 22 18.4.2022. 22:53:37 Nataša Štefanec – Vjeran Kursar, Vojna krajina i Ukrajina u ranom novom vijeku kozaci, najpoznatiji od kojih su bili zaporoški kozaci, koji su djelovali uz rijeke, močvare i na moru, često koristeći gusarske ratne taktike . Njihove će vrijednosti i običaje, utemeljene u specifičnom vojničkom načinu života, prihvatiti i druge kozačke skupine, primjerice donski kozaci . Kozačka kultura danas je sastavni dio ukrajinskog povijesnog nasljeđa, kao što su uskoci nezaobilazan dio hrvatske povijesti . Duga stoljeća obrane su kod katoličkih i pravoslavnih naroda na rubu Osmanskog Carstva, od Poljske i Ukrajine do Jadrana, pokrenula procese (samo)identifikacije koji su i danas prisutni u mitskoj sintagmi predziđa kršćanstva ili antemurale Christianitatis . Ipak, valja napomenuti da su političke lojalnosti na tim trusnim predziđima često bile fleksibilne . U borbi za očuvanje vlastitog identiteta ukrajinski kozaci su, kada je trebalo, sklapali savezništvo i s „inovjernim“ Osmanlijama protiv poljsko-litavske i ruske hegemonije, a sličnih primjera političkih pregovora s Osmanlijama protiv habsburške hegemonije u 17 . je stoljeću bilo i na hrvatskom prostoru . Jelena Zrinska, unuka zlosretnog hrvatskog bana Petra Zrinskog i supruga dvojice ugarskih protuhabsburških buntovnika, prvo Ferenca I . Rakoczija, mađarskog sudionika protuhabsburške Zrinsko-Frankopanske urote, te potom Imre Thökölyja, osmanskog vazala i saveznika u Velikom turskom ratu (1683 . – 1699 .), nakon pobjede habsburške strane egzil nalazi na osmanskom teritoriju, smjestivši se prvo u istanbulskoj četvrti Galata, a potom u anadolskom Izmitu (Nikomedija), gdje i umire 1703 . Na ukrajinskoj strani je 1648 . hetman Bogdan Hmeljnicki uz potporu krimskih Tatara poveo kozački ustanak protiv PoljskoLitavske Unije pri čemu je ušao i u Kijev te osnovao Kozački Hetmanat (poznat i kao Zaporoška Republika) . Nekoliko je puta stupao u vazalni odnos prema osmanskom sultanu ne bi li dobio osmansku potporu, prvenstveno iz taktičkih razloga, što je nastavio raditi neko vrijeme čak i nakon prihvaćanja ruskog sizerenstva 1654 . Nakon podjele Ukrajine između Poljsko-Litavske Unije i Rusije 1667 ., kozaci pod vodstvom hetmana Petra Bogdan Hmeljnicki Dorošenka podižu ustanak i 1668 . ponovno stupaju u vazalni 23 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 23 18.4.2022. 22:53:37 Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele, iz vizure Filozofskog fakulteta u Zagrebu položaj prema Osmanskom Carstvu . Osmanlije hetmanu Dorošenku priznaju autonoman status sličan onome koji su uživali vojvode Moldavije i Vlaške . To je dovelo do otvorenog sukoba Poljsko-Litavske Unije i Moskovije s Osmanskim Carstvom . Osmanska hegemonija u ovoj regiji prestaje s porazom Osmanskog Carstva u Velikom turskom ratu sa Svetom ligom nakon neuspješne opsade Beča 1683 ., što je potvrđeno odredbama mira u Sremskim Karlovcima 1699 . Kozački Hetmanat potom dolazi pod utjecaj Rusije te u vrlo kompleksnim političkim okolnostima i teritorijalnim preslagivanjima zadržava određenu autonomiju sve do posljednje četvrtine 18 . st . Dugotrajna imperijalna sukobljavanja imala su dramatične posljedice kako po Poljsko-Litavsku Uniju, tako i po današnji prostor Ukrajine u ranom novom vijeku . Istočne dijelove Unije do Dnjepra, uključujući područje Kijeva i Černihiva, zauzeli su Moskovljani Perejaslavskim sporazumom s kozacima 1654 . godine . Nakon tri podjele Poljsko-Litavske Unije (1772 ., 1793 ., 1795 .), između Pruske, Ruskog Carstva i Habsburške Monarhije, današnji je prostor Ukrajine razdijeljen između Ruskog Carstva, koje se dodatno proširilo prema zapadu i jugu, i Habsburške Monarhije, kojoj je pripao dio prostora sa središtem u Lavovu . Poznata slika Ilje Rjepina s kraja 19. st. prikazuje pisanje odgovora zaporoških kozaka Mehmedu IV. na njegov poziv da priznaju osmansko vrhovništvo 1676. godine. Na sultanovo pismo kozaci su navodno odgovorili rugalicom koja je sadržavala sočne psovke i uvrede na račun osmanskog vladara. Iako autentičnost pisma nije moguće potvrditi u povijesnim izvorima, ova slika slavi kozački slobodarski duh i neprihvaćanje stranog autoriteta. 24 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 24 18.4.2022. 22:53:38 Hrvoje petrić Fragmenti o ukrajinsko-hrvatskim gospodarskim dodirima od 18. stoljeća do danas U 18 . stoljeću gospodarski dodiri između dijelova teritorija koje danas obuhvaćaju zapadnu Ukrajinu i sjeverne Hrvatske ostvarivali su se i trgovačkim putem LavovPrešov-Miskolc-Budim-Zagreb . S početka 18 . stoljeća poznati su kontakti dubrovačkog trgovca Save Vladisavljevića Raguzinskog s ruskim poslanikom u Carigradu Jemeljanom Ignatjevičem Ukrajincevim . Također je dio srpskopravoslavnog stanovništva nakon 1752 . preselio na prostor Nove Serbije koja se nalazila na teritoriju današnje središnje Ukrajine . Tamo su osnovana naselja nazvana Varaždin ili Vukovar, što ukazuje na doseljenike s prostora današnje Hrvatske . U Dnevniku putovanja iz Carigrada u Poljsku, pisanom 1762 ., Ruđer Bošković opisuje kako putuje kroz grad Černivci u zapadnom dijelu današnje Ukrajine te se tamo susreo s „guvernerom tog kraja“, gospodinom Millom, čija je sestra bila udana za Dubrovčanina Čingriju, bogatog trgovca u Carigradu . Sačuvani podaci govore kako je dubrovačkoj diplomaciji nakon prvih pokušaja iz 1775 . godine, konačno 1802 . uspjelo dobiti dozvolu za slobodnu plovidbu dubrovačkih brodova po Crnom Ruđer Bošković moru . Nekoliko godina kasnije vidljiva je pojača25 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 25 18.4.2022. 22:53:38 Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele, iz vizure Filozofskog fakulteta u Zagrebu na aktivnost dubrovačkih brodara iz Carigrada u pravcu Odese . Tome je doprinijela činjenica da su Dubrovčani 1804 . uspjeli ukloniti zapreku proširenju dubrovačke trgovine prema Crnom moru koju je do tada predstavljala visoka pristojba koju su Osmanlije naplaćivali za prolaz brodova . Sredinom travnja 1804 . tri dubrovačka broda su iz Carigrada otplovila za Odesu . Kapetani su im Marko Komplita (doplovio s Malte), Antun Stahorović i Marko Orebić (oba su doplovila iz Barcelone) . Koncem travnja je iz Marseillea stigao u Carigrad kapetan lvan Antun Bogić s teretom vina za Odesu . U Dubrovniku se razvila živa trgovina žitom s prostora današnje Ukrajine pa je primjerice 1805 . zabilježeno 46 dubrovačkih brodova koji su prošli Bospor na putu za Odesu . Dio dubrovačkih poslovnih ljudi se naselio u Odesi pa je Dubrovačka Republika tamo najkasnije 1804 . otvorila svoj konzulat kako bi štitila svoje gospodarske interese . Od poznatih podataka spomenimo da je 1806 . dubrovački trgovac Ivan Golubović zaključio ugovor s dubrovačkim kapetanom Antunom Vlahom Barbarićem koji je svojim brodom trebao otploviti iz Dubrovnika za Odesu i tamo ukrcati žito za Barcelonu ili Tarragonu . Tim brodom je doputovao pratitelj tereta Petar Nikola Lučić, koji je od Golubovića dobio novac za kupnju žita . Golubović je Lučiću napisao upute da se u Odesi obrati na državljanina Habsburške Monarhije Iliju Draškovića koji mu je trebao pomoći oko kupovine žita . Četrdesetih godina 19 . stoljeća se kameni ugljen iz Dalmacije prodavao kupcima u Odesi, a možda je služio za potrebe tamošnjih manufaktura . U Gospodarskom listu 1858 . kao uzor „u carevini austrijskoj“ spominju se pčelari „Rusini u Galiciji“ te da je Rusinska matica u Lavovu objavila ilustriranu knjigu o pčelarstvu . Od sredine 19 . stoljeća jačaju veze između Dalmacije i dijelova koji danas obuhvaćaju zapadnu i južnu Ukrajinu . Tako je zabilježena prodaja maslinovog ulja iz Dalmacije u Lavovu, a iz Dalmacije su se preko austrijskog konzulata u Odesi propagirali likeri iz zadarskih destilerija, kao primjerice 1857 . – 1858 . godine . U vrijeme druge austrijske uprave u Dalmaciji su brački, dubrovački, splitski i drugi trgovci iz Odese dovozili velike količine žita . Pelješčani su u lukama Crnog mora (na prostoru kasnije Ukrajine) osnivali vlastita žitna skladišta . Tada se na ukrajinski prostor pod ruskom 26 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 26 18.4.2022. 22:53:38 Hrvoje Petrić, Fragmenti o ukrajinsko-hrvatskim gospodarskim dodirima od 18. stoljeća do danas vlašću iz Dalmacije izvozilo maslinovo ulje i vino . Pelješki jedrenjaci su sudjelovali izmjeni žita i ugljena na relaciji Odesa-Engleska . Vino s područja Dalmacije tijekom osamdesetih godina 19 . stoljeća izvozilo se, između ostaloga, i u Galiciju, koja je obuhvaćala i dio prostora današnje zapadne Ukrajine . Krajem 19 . stoljeća u Zagrebu djeluje više poduzetnika podrijetlom iz Lavova . Trgovac Jakob Kikinis je rođen u Lavovu 1871 ., a od 1896 . do uspostave NDH je u Zagrebu imao obrt i trgovinu vojničkim kapama i potrepštinama u Ilici s podružnicom na Zrinjevcu . U Lavovu je iste 1871 . rođen i Eugen Viktor Feller koji je bio vlasnik ljekarne „Crvenom križu“ u Grubišnom Polju gdje je 1897 . započeo proizvodnju ljekovite vodice „Elsa-fluid“ zahvaljujući prodaji koje Eugen Viktor Feller Novinski oglas za „Elsa-fluid“ 27 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 27 18.4.2022. 22:53:39 Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele, iz vizure Filozofskog fakulteta u Zagrebu se obogatio i nakon kratkog djelovanja u Donjoj Stubici preselio u Zagreb gdje je utemeljio tvornicu farmaceutskih proizvoda koja je u jednom periodu zapošljavala preko 100 radnika . Proizvodnjom fluida se probio na brojna tržišta Europe (Austrija, Njemačka, Italija, V . Britanija, Francuska), Afrike (Egipat), Azije (Kina, Japan) i Amerike (SAD) . Grkokatolički biskup Julije Drohobeczky, rođen u mjestu Gani kraj Užgoroda u današnjoj Ukrajini, intenzivno je radio na unapređenju stočarstva i ratarstva u okolici Križevaca . I između dva svjetska rata nastavili su se odnosi poduzetnika s područja današnje Hrvatske s prostorima današnje Ukrajine . Od mnogih primjera spomenimo neke . Tvorničar Šandor Aufferberer, vlasnik osječke Tvornice četaka SIVA, imao je dobavljače i u Lavovu . Iz Lavova se u Hrvatsku 1913 . doselio Mavro Kendel koji je u međuratnom periodu bio ravnatelj općeg Jugoslavenskog bankarskog društva . Iz Lavova je u Zagreb 1921 . doselio Simon Dresner, vlasnik zagrebačkog poduzeća za izvoz jaja, koji je jedno vrijeme djelovao i u Pidvoločiskom u današnjoj zapadnoj Ukrajini . Izidor Mandel (rođen u Lavovu 1896 .) u Hrvatsku je doselio 1926 ., a u Zagrebu je posjedovao obrt za izradu kapa i šešira ISMA . Patentirao je model „kapa s elastičnim i prozračnim čeonim štitom“ . David Noschkes (rođen u Lavovu 1872 .) je bio na čelu parobrodarskog društva „Schenker & Company“ koje je imalo sjedište u zagrebačkoj Ilici . Iz mjesta Ljubar kraj Žitomira u Ukrajini je u Hrvatsku nakon Prvog svjetskog rata doselio Izidor Litvan . Između dva svjetska rata pokazao se kao uspješan poduzetnik i postao jedan od najbogatijih veletrgovaca brašnom u Koprivnici . Normalizacijom odnosa između Jugoslavije i SSSR-a postupno su obnovljene ekonomske veze između Ukrajine i Hrvatske, koje bi trebalo podrobnije istražiti . Na razini svakodnevnog života na ukrajinsko-hrvatske veze ukazuje činjenica da su neke obitelji u Hrvatskoj vozile automobile marke Zaporožec koje je proizvodila Zaporiška tvornica automobila (ZAZ) . Delegacije Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike posjećivale su Hrvatsku s ciljem poboljšanja ekonomske suradnje . U neovisnoj Ukrajini je nakon 1991 . godine nekoliko hrvatskih poduzeća otvorilo svoja predstavništva . Uoči izbijanja rata ih je djelovalo šest, među njima i predstavništvo Podravke, koje djeluje u Kijevu od 2001 . Hrvatska je u robnoj razmjeni s Ukrajinom u prvih 11 mjeseci prošle godine imala pozitivnu bilancu . Izvezla je robe u vrijednosti od 48 milijuna eura, a uvezla za 348 milijuna eura . No, pritom je izvoz bio smanjen za 28 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 28 18.4.2022. 22:53:39 Hrvoje Petrić, Fragmenti o ukrajinsko-hrvatskim gospodarskim dodirima od 18. stoljeća do danas 9,3 posto, dok je uvoz rastao po stopi od čak 20 % . Neposredno prije izbijanja rata stotinjak hrvatskih poduzeća je ostvarilo izvozne aktivnosti u Ukrajini, pri čemu prednjači izvoz lijekova i farmaceutskih proizvoda (predvođene farmaceutskim tvrtkama JGL – Jadran galenski laboratorij i Belupo) . Ukrajinska delegacija na čelu s predsjednikom vlade u posjetu osječkoj tvornici poljoprivrednih proizvoda 1988. 29 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 29 18.4.2022. 22:53:41 Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele, iz vizure Filozofskog fakulteta u Zagrebu 30 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 30 18.4.2022. 22:53:41 Filip šiMetin šeGvić Galicija i stradanja hrvatskih vojnika u I. svjetskom ratu G alicija, točnije Kraljevina Galicija i Vladimirija (Königreich Galizien und Lodomerien) je naziv za pokrajinu na sjevernoj strani Karpata koja je nastala nakon prve podjele Poljsko-litvanske unije 1772 . godine, kao dio Habsburške Monarhije . Uvedeni su novi moderni zakoni i carska uprava . Njemački je jezik u to doba bio službeni . Novim podjelama Poljske, kao i za vrijeme napoleonskih ratova, Galicija se teritorijalno mijenjala i povećavala (do 1815 .) – kao cjelina postojala je sve do kraja Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske 1918 . godine – tada je većim dijelom ušla u sastav obnovljene Poljske Republike . Istočni je dio područja nekadašnje austrijske pokrajine Galicije nakon Drugog svjetskog rata uključen u sastav Sovjetskog Saveza, a od 1991 . godine čini dio samostalne Ukrajine . Središte pokrajine u habsburško se vrijeme nalazilo u Lavovu/Ljvivu (njemački Lemberg), koji je u drugoj polovici 19 . st . dobio sve urbanističke karakteristike srednjoeuropskih „habsburških“ gradova, obilježenih plurikulturnom scenom, višestrukim identitetima i interakcijom različitih lokalnih i nacionalnih skupina koje su ga sačinjavale (Markian Prokopovych) . Kao „mali Beč“ grad je predstavljao kulturno, znanstveno i vjersko središte Galicije . Poljski književnik Józef Wittlin jednom je prilikom opisao grad svojeg djetinjstva sljedećim riječima: „Bilo je brojnih ugostiteljskih prostora, a svaki je zračio različitom atmosferom i privlačio različitu publiku . Općenito su vladale bečke kavane ( . . .)“ . Zapadnim dijelom Galicije dominirao je Krakov, nekoć krunidbeni grad poljskih kraljeva . U gradu su bila djelatna brojna društva, gospodarske i trgovačke udruge te kulturno-znanstvene institucije, poput akademije, sveučilišta ili gradske zvjezdarnice . Površina Galicije je uoči Prvog svjetskog rata (oko 1910 .) iznosila 77 300 km2, a u pokrajini je živjelo 8,025 .675 stanovnika (oko 55 stanovnika po km2), odnosno 15% ukupnog žiteljstva 31 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 31 18.4.2022. 22:53:41 Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele, iz vizure Filozofskog fakulteta u Zagrebu Austro-Ugarske Monarhije . Prostorom su na sjeveru dominirale nizine uz rijeku Vislu i njen pritok San, a na sjeveroistoku dolina rijeke Dnjister . Austrijsku Galiciju činilo je, prema vjerskoj opredijeljenosti, 46% rimokatolika, 42% grkokatolika i 11% Židova, a po nacionalnosti je bila podijeljena na Poljake (55%), Ukrajince/Rusine (42%), Austrijance/Nijemce, itd . Tijekom habsburške vladavine naročito je porastao broj Židova – narastao je sa 144 000 (1776 .) na 872 000 (1910 .), naročito zbog različitih valova progona židovskog stanovništva s prostora Ruskog Carstva . Habsburška Galicija postala je međutim ujedno i nositeljica ukrajinskih nacionalnih težnji i identiteta, kao „ukrajinski Pijemont“ . Naime habsburške su vlasti tijekom revolucije 1848 ./1849 ., želeći potisnuti zahtjeve poljskih elita, odobrile i podržale razvoj ukrajinskog identiteta . To je značilo da se na prostoru Galicije, koji je pokrivao tek oko 15% Ukrajinaca u odnosu na ostatak Europe (najveći dio se nalazio u Ruskom Carstvu), razvija ukrajinska kultura, jezik, novine, kulturne udruge i društva te konačno i političke organizacije . Potpomognuti naporima Grkokatoličke crkve, u Galiciji se postupno razvio model ukrajinskog društva . To je početkom 20 . stoljeća naročito dovelo i do rasta nacionalnih tenzija i različitih oblika sukoba između poljskog i ukrajinskog stanovništva . Postojala je međutim i suprotna ideja Galicije kao pokrajine koja nadilazi nacionalne ideje i predstavlja primjer inkluzivnosti . Naime još se 1792 . jedan anonimni pjesnik potpisao kao „Gallicjan“ . Ideju „galicijanstva“ razvijali su jozefinski prosvjetiteljski intelektualci, a ona se zadržala tijekom 19 . stoljeća (Larry Wolff) . Izdvojeni sloj habsburških/austrijskih činovnika razvijao je tijekom vremena kontradiktornu baštinu razvijanja lokalnog nacionalizma i istovremenog sprječavanja bilo kakve eskalacije ili radikalizacije (Iryna Vushko) . Poseban status među stanovništvom Galicije imao je car i kralj Franjo Josip I . kojega su mnogi vidjeli kao zaštitnika i naglašavali njegovu „očinsku figuru“ . Danas se područje nekadašnje Galicije nalazi u sastavu Poljske (zapadni dio) i Ukrajine (istočni dio) . Budući da su Karpati obilovali šumovitim krajevima, u Galiciji se razvijalo šumarstvo i izvoz drva te drugih sirovina, a dobro je razvijeno bilo i ratarstvo i stočarstvo . Trgovina ove pokrajine bila je usmjerena prema središtima Monarhije, Beču i Budimpešti . Hrvatske zemlje i Galicija su dijelile iskustva i sudbinu kao pokrajine Habsburške Monarhije, odnosno kasnije Austro-Ugarske . Kako napominje Jevgenij Paščenko, iskustvo Prvog svjetskog rata i brojni hrvatski vojnici koji su ranjeni, nestali ili poginuli na području Galicije, 32 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 32 18.4.2022. 22:53:41 Filip Šimetin Šegvić, Galicija i stradanja hrvatskih vojnika u I. svjetskom ratu rezultiralo je ulaskom istočne fronte u hrvatsku nacionalnu svijest upravo kroz pojam Galicije . Na području Galicije na Istočnom bojištu su na samom početku rata bile poslane 96 . karlovačka i 70 . petrovaradinska pješačka pukovnija carske i kraljevske austrougarske vojske, odakle su došle s Balkanskog bojišta . U Galicijskoj bitki (23 . kolovoza – 11 . rujna 1914 .), jednoj od najvećih u Prvom svjetskom ratu, borile su se protiv postrojbi ruske carske vojske pod zapovjedništvom Nikolaja Ivanova, Alekseja Brusilova i drugih istaknutih vojskovođa . Iako je Galicija u rujnu 1914 . izgubljena, već je iduće godine započela zajednička njemačko-austrougarska akcija vraćanja pokrajine . Sukobi su se na ovome bojištu vodili sve do kraja 1917 . godine, a cijelo vrijeme su u njima sudjelovali i hrvatski vojnici . Važnost Istočnog bojišta za Monarhiju se vidi i u broju vojnika koje je slala na njega, što dodatno potvrđuju brojke hrvatskih vojnika . Hrvatska 42 . domobranska divizija, u sklopu borbenog djelovanja XIII . korpusa, izdvajala se u vojnim operacijama u Galiciji, pa je prozvana i „vražja divizija“ . Naročito su se istaknuli u Uskrsnoj bitki (28 . ožujka – 6 . travnja 1915 .) u kojoj su Rusi, uz velike gubitke, zaustavljeni na Karpatima . U tim ratnim operacijama u zarobljeništvu se našao i vodnik 25 . domobranske pukovnije, Josip Broz, koji je kao zarobljenik završio u Ardatovu (Dinko Čutura) . Već 1915 . godine je bilo oko sedam puta više vojnika s područja Hrvatske nego 1914 . – oko 65 836, a te godine je poginulo, ranjeno ili nestalo čak između 11 .500 i 24 .500 hrvatskih vojnika (Filip Katanić) . Tada na područje Karpata stižu 7 . i 36 . pješačka divizija i 42 . domobranska pješačka divizija, čiji vojnici najviše stradavaju u vojnim operacijama u Karpatima 1915 . i tijekom Brusilovljeve ofenzive 1916 . godine . O užasima Prvog svjetskog rata na području Istočnog bojišta za hrvatske vojnike svjedoče i sveukupne procjene o poginulima ili nestalima 33 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 33 18.4.2022. 22:53:41 Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele, iz vizure Filozofskog fakulteta u Zagrebu na bojištima u Galiciji, Voliniji i Bukovini, u kojima se govori o 100 .000 do 150 .000 vojnika (Jevgenij Paščenko) . Razmjeri ratnih stradanja na Istočnom bojištu još su veći kada se uzme u obzir procjena da je u Prvom svjetskom ratu poginulo oko 190 .000 vojnika s područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine te je uz njih nekoliko stotina tisuća ranjeno ili zarobljeno (Dinko Šokčević) . Kao mjesta pamćenja stoje brojni grobovi hrvatskih vojnika, više ili manje označeni, na Istočnom bojištu, pa tako i na području Galicije . Obnovljeni spomenik na vojnom groblju u selu Dobrinovci na kojem su bili sahranjeni brojni hrvatski vojnici iz teških borbi tijekom 1915. i 1916. godine. Autor fotografije Nikola Tominac. Za o(p)stanak Galicije u kulturi sjećanja na Veliki rat, zasigurno je jedna od najzaslužnijih osoba Miroslav Krleža . I sâm pripadnik zagrebačke 25 . domobranske pješačke pukovnije, na Istočno bojište odlazi za trajanja Brusilovljeve ofenzive (Stanko Lasić) . Iako nije poznato gdje je Krleža točno boravio, J . Paščenko zaključuje kako se vjerojatno radi o mjestima oko Nadvirne . Krleža je apsurde Prvog svjetskog rata ovjekovječio u svojim djelima Galicija, drami nastaloj 1919 . ili 1920 . godine, za koju je kasnije tvrdio da je starija verzija drame U logoru 34 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 34 18.4.2022. 22:53:42 Filip Šimetin Šegvić, Galicija i stradanja hrvatskih vojnika u I. svjetskom ratu (1934 .), zatim ciklusu o hrvatskim domobranima u Prvom svjetskom ratu Hrvatski bog Mars, koji izlazi od 1922 . godine, te dnevničkim zapisima Davni dani. Zapisi 1914. – 1921., koji izlaze od 1952 . godine . Tijekom dugog trajanja Velikog rata Galicija je postala poprište krvavih sukoba, strahovitog nasilja i bezbroj različitih zločina . Različiti izvještaji govore o užasima rata koji su pogodili lokalno stanovništvo, odnosno civile . Krleža piše o apsurdnosti rata, Austro-Ugarskoj Monarhiji koja je postala sama sebi svrha i koja se nalazi između života i smrti . Tako u noveli „Bitka kod Bistrice Lesne“ (1923 ., fragment iz ciklusa Hrvatski bog Mars) opisuje iskustvo rata i pogibiju hrvatskih domobrana u Galiciji . Pripovjedna snaga Krležinih djela ostavila je za sobom prepoznatljivu tipiziranu sliku nesretnih kolektivnih sudbina (zagorskih) domobranskih skupina u užasima blatne Galicije (Filip Hameršak) . Krleža promatra stradanja lokalnog stanovništva, odnosno Rusina (Ukrajinaca) i te prizore ne može ostaviti za sobom . Tim doživljajima se posebno bavi u drami Galicija, gdje prikazuje represije austrijske vojske nad ukrajinskim stanovništvom, koje se optužuje za izdaju kada se buni dok mu vojska uzima kravu, dok kroz kadeta Horvata progovara o ratu i gubitku ljudskosti . *** ROMANOWICZ-RUSSCUKOVA: Lopovi prokleti, divlji zvjerovi, pobio vas Gospod, otimate blago nevinom gladnom svijetu, hajdučijo pogana, ubijate, robite, palite, vješate nevin svijet, koljete, gazite, a ovdje se kurvate pred likom Gospodnjim, ali ima još Boga, pobit će vas on (…) . HORVAT: Ne mislim . Stojim u toj ludnici već drugu godinu i dvadeset sam godina imao kad su počeli oko mene to klanje, i tako sam se strašno daleko odbio od svega toga prosječno ljudskog da me se savršeno ništa ne tiče sve to zbivanje oko mene . Što su stvorili ti barbari od svega oko nas? Od pučke škole kasarnu . Tu pod Brehmovim životinjama i zemljopisnim kartama potpisuju smrtne osude . Gimnazije su pretrpali ranjenicima, a u fizikalnom kabinetu na stolu za pokuse sijeku liječnici ljudima glave i noge . To sve treba gledati iz ptičje perspektive, rekao mi je neki dan oberstlajtnant barun Meldegg-Cranensteg . On gleda sve 35 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 35 18.4.2022. 22:53:42 Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele, iz vizure Filozofskog fakulteta u Zagrebu iz svoje generalšteblerske ptičje perspektive jedan naprama sedamdeset i pet hiljada; ali ja nisam ni barun, ni ptica ni general; moj mozak nije nažalost ptičji, ja sam čovjek, meni je već u četvrtom razredu gimnazije jedna Bachova tokata bila važnija od flobertice: ja ne ću da budem ptica nad specijalnom kartom, ja to naprosto nisam i ne ću da budem! Krleža o Habsburškoj Monarhiji u Prvom svjetskom ratu („Kraljevska ugarska domobranska novela“ u: Hrvatski bog Mars): „Imperij Habsburga stoji u odsudnom boju na život i smrt i napeo je svu snagu da održi ravnotežu, i carske i kraljevske slave su pomrle, a život se nacerio groteskan kao što jesu oblici – iznakaženi ludilom kriminalnim . Danas Imperij nije više romantičan heroj stjegova i kopalja i mačeva . To je danas ubogi razbijač i provalnik, odrpan i gladan, kome vire prebita rebra i cijede se krvave rane . Sve je postalo sivo i bezbojno, kao i ove vreće pepeljaste u kojima hoda danas duša carske vojske, kao što je i ovaj dan maglen i snježan . Preživjelo se sve to, i slave, i mimohodi i puškohvati, i danas tuguju za njima jedino takva gospoda satnici u kojima se skrutile okamine carskog i kraljevskog i kraljevskog ugarskog oficirskog mozga . A na tim okaminama usjekao se život generacija oficirskih kojima je bio nedostiživi ideal crno-žuta feldbinda generalštapskog oficira koja ne visi oko pasa, nego se kao lenta nekog velikog ordena ovjesila preko zlatne spone na lijevom ramenu i pada preko prsa desno u velike crno-žute rese . Lijeva kavalerijska zlatna naramica i crno-žuti pojas generalštapske feldbinde na zelenoj bluzi, to je bio nedostiživi ideal onih vremena kada su kapetani Jugovići puškohvatima dominirali Evropom . A danas je sve postalo nekako obično, otrcano i merkantilno . Viteška se romantika promijenila u industrijalni pothvat najvećega stila kao kopanje kakve prevlake ili tunela, i sve izgleda prije burzovna špekulacija nego rat . Onakav rat, o kakvom je gospodin satnik sanjao godine i godine, zapravo je fantom i ideal opisan tako divno u knjigama .“ 36 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 36 18.4.2022. 22:53:42 BraniMir janković Ljudi, zapisi i predodžbe u pokretu: kulturna povijest hrvatsko-ukrajinskih veza P očevši od druge polovice 19 . stoljeća hrvatsko-ukrajinske veze i kulturne razmjene postaju sve intenzivnije, što je osobito vidljivo među književnicima i slavistima . Pojavljuje se sve veći broj zapisa o ukrajinskoj književnosti u hrvatskim časopisima poput Vijenca . Pritom se ističe recepcija ukrajinskog pjesnika Tarasa Ševčenka, čije je prevođenje započeo August Šenoa 1863 ., a Matica hrvatska objavila je 1887 . njegove Pjesničke pripoviesti u prijevodu Augusta Harambašića, kao „prvo knjižno izdanje Ševčenkovih pjesama na južnoslavenskome prostoru“ . Ta je napomena posebno isticana 2014 . prilikom objave Ševčenkovih Izabranih pjesama (u prijevodu Antice Menac) – i ovoga puta u izdanju Matice hrvatske – upravo u godini izbijanja rata u Ukrajini . Imajući u vidu niz autora koji su tijekom 19 . i 20 . stoljeća pisali o Ševčenku – u rasponu od Augusta Harambašića preko Josipa Badalića do Aleksandra Flakera – govori se o „hrvatskoj ševčenkiani“, kako glasi istoimeno djelo koje je 2011 . priredio Jevgenij Paščenko . Zajedno s mnogim drugim hrvatskim zapisima o ukrajinskoj književnosti, radi se pritom ne samo o određenoj književnopovijesnoj i književnoznanstvenoj recepciji nego i specifičnoj kulturnoj povijesti raznolikih značenja i predodžbi koja su u promjenljivim političkim i društvenim okolnostima 19 ., 20 . i 21 . stoljeća upisivana u „hrvatska čitanja“ kako Tarasa Ševčenka, tako i ukrajinske književnosti . Osim tekstova o književnosti, tijekom druge polovice 19 . i prve polovice 20 . stoljeća objavljen je niz hrvatskih putopisa u Rusiju i Ukrajinu (osobito u Odesu i Kijev), kao i različitih zapisa u kojima autori iznose svoje predodžbe o njima . Svi odreda čine značenjski bogate tekstove koji omogućuju imagološke i brojne druge analize, posebno slikâ koje su njihovi autori tom prilikom prenosili o Ukrajini i Rusiji . I dok se u ranom novom vijeku izdvaja putopis Jurja Križanića Od Lavova do Moskve god. 1659., u 19 . stoljeću to su Putne uspomene u Rusiju (1887) 37 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 37 18.4.2022. 22:53:42 Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele, iz vizure Filozofskog fakulteta u Zagrebu Franje Račkog koji je boravio u Odesi („Od neznatnoga turskotatarskoga sela postala je Odesa za 90 godina veliki svjetski grad!“) i Kijevu („Malo imade gradova u Evropi, kod kojih bi se ova svojstva čara i toli dične uspomene narodne prošlosti u jedan vijenac spojile kano što su u Kijevu .“) . Tome treba pribrojiti i memoarske zapise Vatroslava Jagića (Spomeni mojega života, 1-2, Beograd 1930 .), koji je bio profesor slavistike na Novorosijskom sveučilištu u Odesi 1871 . – 1874 . godine . Na istom je sveučilištu kao profesor slavenskih prava 1870 . – 1872 . godine radio i Baltazar Bogišić . Njihove korespondencije svjedoče o brojnim kontaktima između hrvatskih i srpskih te ukrajinskih i ruskih slavista, povjesničara, književnika i drugih intelektualaca . Jagić je kasnije, kao profesor sveučilišta u 38 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 38 18.4.2022. 22:53:42 Branimir Janković, Ljudi, zapisi i predodžbe u pokretu: kulturna povijest hrvatsko-ukrajinskih veza Beču, bio mentor pojedinim važnim ukrajinskim slavistima i profesor mnogim ukrajinskim studentima, osobito onima iz Galicije, pri čemu se posebice ističe slavist i književnik Ivan Franko . Uz slaviste i znanstvenike, na put u ukrajinske i ruske gradove odlazi sve više osoba različitih profesija i interesa . Tako o svom boravku – tada još kao gimnazijalac – u Kijevu 1889 . kasnije piše budući istaknuti hrvatski političar Stjepan Radić: „Tamo sam došao samo s 45 kopjejaka, a to je po prilici jedna kruna . Ali sam znao iz knjiga, da tu u Kijevu ima jedan veliki samostan, gdje svaki stranac bez razlike vjere i narodnosti može dobiti četrnaest dana besplatno stan . Samo kad sam ja pod krovom – za drugo Ivan Franko Sveučilište u Odesi 39 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 39 18.4.2022. 22:53:43 Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele, iz vizure Filozofskog fakulteta u Zagrebu ću se već pobrinuti . I s pomoću božjom sam se pobrinuo, proživio u Kijevu tjedan dana, sprijateljio se i s jednim mladim sveučilišnim profesorom, koji mi je drage volje i po više sati na dan čitao ruski radi moga slaboga vida; drugo, da se tako priučim pravome ruskome izgovoru i – poslije toga vremena znao sam ruski kako treba .“ (Josip Badalić, Hrvatska svjedočanstva o Rusiji, Zagreb 1945 ., str . 435-436) Tijekom Prvog svjetskog rata brojni su se austrougarski vojnici iz Hrvatske borili u Galiciji i pali u rusko zarobljeništvo te prolazili kroz ukrajinske gradove Kijev, Harkov, Odesu… Ubrzo su ih zatekla nova burna zbivanja nakon izbijanja Oktobarske revolucije 1917 . i građanskog rata u Rusiji, koja su proživjeli i kasnije mnogi pisali o njima . Dojmljivo je to opisao primjerice novinar i pisac Josip Horvat u svojim „zapiscima iz nepovrata“ Živjeti u Hrvatskoj 1900-1941. objavljenima posthumno 1984 . godine . Među njima je i književni povjesničar i slavist Josip Badalić koji je 1945 . utemeljio Katedru ruske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i primjerice objavio rad „T . G . Ševčenko u hrvatskoj književnosti . (Povodom 150-godišnjice rođenja)“ 1964 . godine . Budući da se veze i razmjene ne odvijaju samo u jednom smjeru, treba obratiti pozornost na njihovu dvosmjernost . Tako će nakon povratka hrvatskih zarobljenika i zatim okončanja ruskog građanskog rata uslijediti veliki val emigranata iz Rusije . Mnogi od njih došli su u novoosnovano Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, kao što je povjesničar i publicist Aleksije Jelačić koji je rođen u Kijevu, gdje je bio visokoškolski nastavnik 1918 . – 1919 . godine . U Kijevu je – među ostalim gradovima – studirao i slavist Vladimir Mošin koji se nakon emigriranja doselio u Koprivnicu i doktorirao u Zagrebu, gdje je bio ravnatelj Arhiva JAZU 1947 . – 1959 . godine . U svojoj autobiografiji Pod teretom pisao je koliko mu je značio već i sam pogled iz broda na Odesu u periodu kada još nije bio moguć njegov posjet Sovjetskoj Rusiji . I dok u razdoblju između dva svjetska rata Miroslav Krleža – koji je toliko mnogo pisao o Galiciji upečatljivo tematiziravši Prvi svjetski rat – nije u Izletu u Rusiju (1926 .) obuhvatio Ukrajinu, opsežno ju je opisivao August Cesarec u Današnjoj Rusiji (1937 .) . Kao što su prethodni putopisci i autori zapisa iz 19 . stoljeća poput Račkog i Jagića pisali o prijepornim pitanjima međuodnosa ruske imperijalne politike i ukrajinskog nacionalnog pokreta (uglavnom strepeći da će takvi sukobi slabiti „slavenstvo“), to je – međutim s mnogo kritičnije 40 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 40 18.4.2022. 22:53:43 Branimir Janković, Ljudi, zapisi i predodžbe u pokretu: kulturna povijest hrvatsko-ukrajinskih veza pozicije – činio nakon njih i Cesarec: „Za caristički režim, zadojen velikoruskim šovinizmom, predstavljali su Ukrajinci, »Malorusi«, uz Velikoruse i Bjeloruse, samo dio jednoga te istoga ruskoga naroda . Stvarno se pak taj unitarizam pretvorio u najžešću velikorusku hegemoniju i nacionalno potlačivanje; potlačivanje koje je dovelo do toga, da je car Aleksandar II »Oslobodilac« ukazom 1876 zabranio svaku književnost na ukrajinskom jeziku .“ (IV . Na Ukrajini, Današnja Rusija, Zagreb 1982 ., 238 str .) . Premda je Cesarec pohvalno isticao da je „Sovjetska Ukrajina zakoračila ogromnim korakom naprijed“, hvaleći njezinu nacionalnu emancipaciju te ekonomski i kulturni uspon, a pripisujući svu krivnju za „prevladanu krizu“ u „doba kolektivizacije“ velikom otporu kulaka (str . 239-240), upravo će gladomor postati jedan od ključnih povijesnih događaja u ukrajinskom kolektivnom pamćenju . Na kraju treba spomenuti još jedno putovanje u suprotnom smjeru – iz Ukrajine u Hrvatsku . Rođena kao Marjem Hollinger 1899 . u židovskoj obitelji u mjestu Lukivci nedaleko grada Černivci u tadašnjoj Bukovini, a današnjoj zapadnoj Ukrajini, Marija Vinski nakon studija medicine u Beču preselila se 1924 . u Zagreb . Kasnije će s Augustom Cesarcem putovati 1930-ih u Sovjetski Savez . Njezini dnevnički zapisi – nedavno pronađeni, prevedeni i objavljeni u Zagrebu 2021 . pod naslovom Velik je misterij života. Dnevnik 1917-1934. – opisuju iskustvo rata i brige za obitelj u dramatičnim godinama Prvog svjetskog rata i poslijeratnim sukobima koji su se nastavili na području današnje Ukrajine . Marija Vinski u zapisima donosi i fragmente svoga ukrajinskog djetinjstva i mladosti: „Drugačiji je bio L . u kojemu sam sve do svoje 4 . (?) godine živjela kod roditelja . Ispred kuće je bio mali trijem (nalik na verandu) s lijepo izrezbarenim trstikom, rupicama u koje ste mogli gurati prste – 2 duga reda stabala lipe koja su u proljeće cvjetala i slasno mirisala, a kada bi stiglo nevrijeme, grane su jednoglasno šuštale u zboru i vodile međusobne bitke . Nakon oluje u lokvama bi ležalo mnogo listića . Pred kućom je bio prekrasan vrt, zeleni […] i stari bunar s drvenim kantama, koji je bio sagrađen od kamenja obavijenog mahovinom… Cijelo moje kasnije djetinjstvo bilo je ispunjeno čežnjom za tim rano napuštenim L . – om“ (str . 168) . Mariju Vinski vrijedi tim više spomenuti jer su ženski glasovi često zanemareni kada se govori o ukrajinsko-hrvatskim vezama i kulturnim razmjenama te kao dodatnu ilustraciju koliko je o njima ostalo još mnogo toga nepoznatog . 41 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 41 18.4.2022. 22:53:43 Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele, iz vizure Filozofskog fakulteta u Zagrebu *** Ladislav Žerjavić, Iznevjereni ideali: od Lenjina do Golog otoka (priredio Tomislav Branđolica), Zagreb: Naklada Dominović, 2022. Knjiga Iznevjereni ideali: od Lenjina do Golog otoka izvorno je svjedočanstvo hrvatskog komunista Ladislava Žerjavića (1894 . – 1960 .), o životu u Sovjetskom Savezu od 1927 . do 1946 . godine . Žerjavić je rođen u Hrvatskom zagorju, odakle je pošao na životni put radnika, sindikalnog organizatora i profesionalnog revolucionara . Po zarobljavanju na ruskom frontu u Prvom svjetskom ratu, oduševljen Lenjinovom porukom mira i napretka, sudjelovao je na strani boljševika u Oktobarskoj revoluciji i građanskom ratu u Rusiji . Godine 1920 . godine vratio se u Hrvatsku gdje je organizirao ćelije novoosnovane Komunističke partije Jugoslavije . Kako je Priredio Tomislav Branđolica ladislav žerjaviĆ alias kePИm c. aГaБekob iZNevjereNi ideali od leNjiNa do golog otoka ladislav žerjaviĆ kepИm c. aГaБekoB iZNevjereNi ideali Ladislav Žerjavić (1894. – 1960.) jest kerim Selimovič agabekov. pod prvim imenom, ovaj vojnik prvog svjetskog rata, rodom iz Hrvatskog zagorja, sudjeluje u oktobarskoj revoluciji, a poslije pri povratku u domovi­ nu organizira ilegalne komunističke ćelije. Drugo mu ime dodjeljuje kominterna, a pod njim živi dvadeset godina u Staljinovu So­ vjetskom Savezu. Nakon povratka i rada u Jugoslaviji vlast ga zatvara na Golom otoku (1951. – 1953.) pod sumnjom da surađuje s Rusima. knjiga Iznevjereni ideali: od Lenjina do Go­ log otoka donosi Žerjavićeve memoare: sje­ ćanja na rad i svakodnevicu te politiku i preživljavanje u SSSR­u 1930­ih, a obja­ vljuju se nakon što su gotovo sedam de­ setljeća bili zatajeni u arhivima hrvatske Službe državne sigurnosti, zajedno s dos­ jeom koji je Služba o njemu vodila. Izdanje koje imamo pred sobom čitatelju približava zanimljivu i tešku ljudsku priču o revolucionaru s iznevjerenim idealima, idealima koje su mnogi u sebi nosili tije­ kom prve polovine 20. stoljeća. ovi su memoari i dragocjeno izvorno poglavlje u povijesti hrvatskog radničkog pokreta, s pogledom prema svjetskom obzoru, što ih čini vrijednim štivom ne samo za povjesničare, nego i za ljubitelje spomenute tematike. 199 kn isbn 978-953-7954-69-7 www.dominovic.eu 9 789537 954697 isbn 978-953-7954-69-7 42 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 42 18.4.2022. 22:53:43 Branimir Janković, Ljudi, zapisi i predodžbe u pokretu: kulturna povijest hrvatsko-ukrajinskih veza život ilegalnog komunista bio nesiguran, 1927 . godine bježi u Moskvu gdje mu Kominterna dodjeljuje identitet Kerim Selimovič Agabekov . Od tamo 1929 . seli u Ukrajinu gdje je bio profesionalni politički radnik u provedbi kolektivizacije ukrajinske poljoprivrede . Njegova sjećanja na ukrajinski Gladomor i Staljinove čistke predstavljaju izvorno svjedočanstvo životne borbe koju je 1930-ih prošao ukrajinski narod . Svjedočio je i sovjetsko-njemačkoj podjeli Poljske 1939 . godine . Nakon Drugog svjetskog rata tijekom kojega je vodio postrojenja za izradu prehrambenih potrepština u ratnom zaleđu, vraća se u Jugoslaviju gdje je u Beogradu vršio odgovorne funkcije u poduzećima . Godine 1951 . zbog sumnje na suradnju i prijateljstvo sa sovjetskim diplomatima, zatočen je na Golom otoku, odakle ga puštaju 1953 . godine . Njegova sjećanja na život u Ukrajini i Staljinova zlodjela napisana su na Golom otoku, očito pod službenim pritiskom preodgoja i priznanja vlastitih zastranjenja iz prošlosti . U ovoj se knjizi uz memoarske zapise izdaje i dosje koji je UDBA vodila o Žerjavićevom radu u Beogradu nakon 1946 . godine . Knjiga predstavlja doprinos historiografiji hrvatsko-ukrajinskih odnosa u međuratnom periodu, kao i povijesti svakodnevice na ukrajinskom selu u vremenu kolektivizacijskih previranja . Tomislav Branđolica „Glad u bogatoj Ukrajini Usljed pomanjkanja ishrane, djeca su sistematski gladovala . Bolest je masovno harala i smrtnost djece se širila . Gladna djeca, u grupama pet do deset, išla su od kuće do kuće, proseći komadić kruha . Ona su čupala i jela raznu travu i cvijeće, osobito cvijet od bagrema . Navaljivala su poput skakavaca na grašak po vrtovima i tako sirovog jela . A svakodnevna propaganda, usmena i kroz štampu, govorila je o tobožnjoj staljinskoj brizi o djeci na selu . Ona je samo prikrivala činjenicu masovnih žrtava koje su pale na selu u toj prvoj staljinskoj pjatiljetki . Djeca su bila prepuštena sudbini ulice, koja ih je učila besprizornom životu, krađi, kao i raznim drugim antidruštvenim akcijama . Roditelji, osiromašeni prisilnom kolektivizacijom, nisu bili u stanju da nahrane svoju gladnu djecu i da je vaspitavaju . Ona su lutala gradovima i po željezničkim stanicama, tražeći koru kruha . Ovo se najljepše moglo vidjeti na svim željezničkim prugama kod tranzitnih, brzih i putničkih vlakova, po stanicama pruge Harkov-Kijev preko Poltave, Kijev-Odesa, Kazjatin-Žmerenka, 43 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 43 18.4.2022. 22:53:43 Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele, iz vizure Filozofskog fakulteta u Zagrebu Harkov-Lozovaja, Sinjelnikovo-Aleksandrovsk, Melitopolj-Sevastopolj . Na svim velikim stanicama, gdje su vlakovi stajali oko 30 minuta i gdje su se menjale lokomotive i brigade željezničkog personala, gladna djeca su iskorišćavala taj momenat . Njih po pet šest ulazili bi u vagone i pjevali pjesme koje su morale da dirnu roditeljsko srce svakog putnika . Pjesme su bile kratke i žalosne . Poslije pjesme, kao što se to obično radi, putnici vade iz svojih džepova novčanike i daju ovoj djeci milostinju . A oni putnici koji imaju sa sobom hrane, otvaraju kufere i daju svoj kruh, kolače i slično . Ova besprizorna djeca privikla su se na takav život pa su svojim postupcima privlačila i drugu djecu, koja možda i nisu bila u takvoj teškoj situaciji . Bezdušni odnos prema djeci doveo je do toga da se besprizornost iz dana u dan povećavala . Sam način života ove djece izvježbao ih je do te mjere da se nisu nikoga bojala . Ja sam putovao iz Dnjepropetrovska u Kijev i na stanici Petihatka djeca su okružila putnički voz i posjedala u hodnike i na stepenicama vagona . Željezničari su pokušali da ih istjeraju, ali nisu uspjeli . Umiješala se i milicija sa puškama . Ali se ova djeca nisu bojala ni tih pušaka . Voz je polagano krenuo i željezničari su ovu djecu izbacivali iz vagona, koliko toliko vodeći računa o tome da se ne bi koje povrijedilo . Jači dječaci i djevojčice ponovno su uskakali u vagone i tako ipak doputovali tamo kuda su namjerili . Jedni putnici su se ovim dječjim jurišima na voz smijali, drugi sa tugom u očima gledali . O svemu tome stanju na željeznicama i masama besprizornih znala je moskovska vrhuška, ali kao da je bila slijepa prema svemu tome .“ (str . 64-65) 44 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 44 18.4.2022. 22:53:43 iGor Marko GliGorić Hrvatsko-ukrajinska jezična, književna i kulturna suradnja danas H rvatsko-ukrajinska jezična, književna i kulturna suradnja ima svoju dugu, intenzivnu i bogatu povijest . Višestoljetno održavanje, promicanje i njegovanje hrvatsko-ukrajinskih veza, u čijoj afirmaciji zapažene uloge imaju, primjerice, Juraj Križanić (1619 . – 1683 .), Vatroslav Jagić (1838 . – 1923 .), Miroslav Krleža (1893 . – 1981 .) i dr ., nedvojbeno su utjecali na omogućivanje najrazličitijih modaliteta suradnje kakvu danas imamo, kojoj danas svjedočimo i u kojoj danas participiramo . Ukrajinsko u Hrvatskoj i hrvatsko u Ukrajini živo je u svakome pogledu . Hrvatski se (i) suvremeni književnici prevode na ukrajinski te se njihova književna djela pojavljuju, primjerice, i na Lavovskome sajmu knjiga, jednome od najvećih takvih sajmova u Istočnoj Europi . Prevode se Renato Baretić, Zoran Ferić, Miljenko Jergović, Simo Mraović, Robert Perišić i dr ., a djela im se prevode i objavljuju samostalno ili kao antologije (npr . Hrvatski mozaik iz 2006 . – antologija suvremene hrvatske proze priređivačice Alle Tatarenko) . S druge strane, nimalo nisu zanemarive (izdavačke) aktivnosti institucija kakve su npr . Hrvatsko-ukrajinsko društvo ili Udruga Hrvatsko-ukrajinska suradnja HORUS koje su pojedinačno, u međusobnoj suradnji ili u suradnji s kojim drugim izdavačem objavile brojne naslove koji tematiziraju hrvatsku, ukrajinsku ili hrvatsko-ukrajinsku/ukrajinsko-hrvatsku književnost, povijest, kulturu ili jezik dviju prijateljskih država, dvaju prijateljskih naroda . Takvi su naslovi npr . Hrvatska – Ukrajina: društvo prijateljstva urednika Slavka Burde i Mladena Lovrića, Ivan Franko i hrvatska kulturna baština Volodymyra Galyka, Od Kijeva do Poljica: putovima starih migracija Jevgenija Paščenka, Slavist i imperij: Vatroslav Jagić između Galicije, Malorusije i Ukrajine istoga autora, Tragom hrvatskih domobrana: Istočno bojište 1914–1918. također istoga autora i dr . Spomenuta društva sudjeluju izdanjima u nakladničkome nizu Biblioteka Ucrainiana Croati45 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 45 18.4.2022. 22:53:43 Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele, iz vizure Filozofskog fakulteta u Zagrebu ca, koji na izvrstan način zrcali isprepletenost i živost ukrajinsko-hrvatskih odnosa gledano dijakronijski i sinkronijski . Izdavačka suradnja, kao i sama izdanja, postoje i u kontekstu proučavanja hrvatskoga jezika na sveučilišnoj razini . Tako ukrajinski znanstvenici sudjeluju na hrvatskim međunarodnim znanstvenim konferencijama, hrvatski znanstvenici na ukrajinskim skupovima . Takva razmjena znanstvenih spoznaja rezultira zbornicima radova s međunarodnih znanstvenih skupova u kojima se objedinjuju radovi svih sudionika . Važno je spomenuti i znanstveno bavljenje hrvatskim jezikom u Ukrajini koje, osim što rezultira objavljivanjem znanstvenih radova u relevantnim znanstvenim časopisima u Ukrajini, Hrvatskoj i drugdje, kao plod promišljanja i odgovor na sveučilišne potrebe rezultira i monografskim izdanjima o hrvatskome jeziku . Takvo je, primjerice, Хорвaтськa мовa odnosno Horvats’ka mova iz 2007 . Ljudmile Vasiljeve i Damira Pešorde, dakle plod suradnje ukrajinsko-hrvatskih kroatista . U Ukrajini se hrvatski jezik poučava na dvama sveučilištima: na Kijevskom nacionalnom sveučilištu Tarasa Ševčenka te na Nacionalnom sveučilištu Ivana Franka u Lavovu . Na oba sveučilišta predaju i hrvatski lektori, što znači da su ti lektorati hrvatskog jezika u nadležnosti Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske . Pritom je važno istaknuti da nije riječ o (samo) lektoratima hrvatskoga jezika pri stranim (u ovome slučaju ukrajinskim) slavistikama . Naime i u Kijevu i u Lavovu aktivni su studijski programi hrvatskoga jezika i Studenti zagrebačke ukrajinistike na terenskoj nastavi u Lavovu. Ukrajinski običaji i tradicije u nastavi na zagrebačkoj ukrajinistici. 46 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 46 18.4.2022. 22:53:44 Igor Marko Gligorić, Hrvatsko-ukrajinska jezična, književna i kulturna suradnja danas književnosti koje studenti redovito upisuju – kroatistika u Lavovu 2018 . godine proslavila je dvadesetu obljetnicu . Zanimljivo je da su u povodu Europskog dana jezika 2021 . Centar za hrvatski jezik i kulturu te Katedra slavenske filologije Instituta filologije Kijevskoga nacionalnog sveučilišta predstavili svoj studij kroatistike . Godine 2021 . obilježeni su u Kijevu i Dani hrvatskog jezika . U programu su svojim predavanjima sudjelovali hrvatski sveučilišni profesori i znanstvenici, lektori hrvatskog jezika u Ukrajini, studenti obiju ukrajinskih kroatistika . Zanimljivo je spomenuti da je tim povodom predstavljen prijevod pripovijetke Božićna bajka Nade Iveljić, za što su zaslužne studentice lavovske kroatistike . U kontekstu poučavanja hrvatskoga jezika na stranim sveučilištima ovdje je vrlo važno istaknuti da se hrvatski jezik, književnost i kultura na dvama spomenutim ukrajinskim sveučilištima poučavaju samostalno, odvojeno od drugih srodnih južnoslavenskih jezika . Studenti hrvatski jezik uče od početničke razine . Studij nastavljaju sustavnim proučavanjem fonologije, morfologije i sintakse hrvatskoga standardnog jezika . U studijskim se programima hrvatska književnost p(r)oučava prema razdobljima, pričem se studenti upoznaju s obilježjima hrvatskih tekstova koji pripadaju različitim književnopovijesnim razdobljima, a sustavnije se bave hrvatskim kanonskim književnicima i njihovim djelima . Za ukrajinske studijske programe kroatistike karakteristično je postojanje mogućnosti dolaska ukrajinskih studenata u Hrvatsku zahvaljujući nekima od europskih programa mobilnosti ili sustavu bilateralne razmjene . Proučavanje i poučavanje hrvatskog jezika kakva postoje u Ukrajini za Hrvatsku su neprocjenjivi . Sustavno obrazovanje kakvo postoji na ukrajinskim sveučilištima, entuzijazam znanstvenika profesora i prevoditelja te podrška i ukrajinskih i hrvatskih institucija omogućuju uspješno formiranje budućih prevoditelja, profesora, znanstvenika, diplomata, ljudi koji će na različite načine nastaviti jačati već postojeće hrvatsko-ukrajinske veze te uspostavljati nove putove suradnje . Međunarodna međuinstitucijska suradnja u kontekstu kontinuirane mobilnosti odnosi se i na ukrajinske studente i na profesore (i) znanstvenike, prevoditelje . Tako studenti i profesori dolaze na hrvatska visoka učilišta, među kojima prvenstveno na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje realiziraju planove svoje mobilnosti sudjelujući na (u prvom redu) kroatističkim kolegijima i(li) pohađajući nastavu na Croaticumu . Dio mobilnosti realizira se sudjelovanjem u programu Sveučilišne škole hrvatskoga jezika i kulture koju suorganiziraju Sveučilište u Zagrebu i Hrvatska matica iseljenika . Usto se ukrajinski kroatisti i studenti stručno usavršavaju 47 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 47 18.4.2022. 22:53:44 Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele, iz vizure Filozofskog fakulteta u Zagrebu sudjelujući u akademskom i kulturnom programu Zagrebačke slavističke škole, hrvatskog seminara za strane slaviste koji se održava u Dubrovniku u organizaciji Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu . Samo u tome programu otkad postoji suvremena samostalna ukrajinska država sudjelovalo je 36 ukrajinskih kroatista – to je dakle broj koji ne uključuje dolaske iz Ukrajine prije njezina osamostaljenja, kojih je, naravno, bilo . Iz lapidarnog prikaza osnovnih crta recentne ili trenutne hrvatsko-ukrajinske jezične, jezikoslovne, književne, prevoditeljske, kulturne suradnje u najširem smislu razvidno je nekoliko njezinih obilježja . Prvo, novija i trenutna suradnja predstavlja kontinuitet – ona je (samo) nastavak višestoljetnih veza Hrvatske i Ukrajine, i to plodan nastavak . Drugo, trenutna suradnja širi se na područja na kojima dosad nije bilo suradnje, a intenzivira se na onima na kojima je već postojala, pričem se iskorištavaju u mnogome načini koje nudi suvremeno društvo, tehnologija i dr . Treće, iz svakoga se oblika surađivanja iščitava bliskost onoga hrvatskoga i onoga ukrajinskoga te međusobno maksimalno uvažavanje u današnjici koja podsjeća na prilike kada takvo međusobno uvažavanje nije bilo pravilo, nego iznimka . A i ono, upravo takvo, ima svoj (hrvatsko-ukrajinski) kontinuitet . 48 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 48 18.4.2022. 22:53:45 DaMir aGičić Studij ukrajinskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu U krajina i Hrvatska uspostavile su čvršće međusobne odnose 1974 . Isprva su ti odnosi bili ograničeni političkim kontaktima na parlamentarnoj i vladinoj razini . Uskoro je Vijeće ministara Ukrajine (vlada) usvojilo uredbu „O proširenju gospodarske, znanstveno-tehničke i kulturne suradnje između Ukrajinske SSR i SR Hrvatske“ . Još i prije uspostave međurepubličkih odnosa razvijali su se kontakti između ukrajinskih i hrvatskih gradova . Odnosi gradova-prijatelja su uspostavljeni između Odese i Splita (1964 .), Zaporižja i Obrovca (1969 .) te Jalte i Rijeke (1971 .) . Glavni gradovi Zagreb i Kijev nikada nisu postali gradovi-prijatelji . Napose su se snažno razvijali odnosi među kulturnim i znanstvenim institucijama . Izravne veze između kijevskog Nacionalnog sveučilišta Tarasa Ševčenka i Sveučilišta u Zagrebu uspostavljene su 1964 . i do sada se odvijaju na temelju ugovora o suradnji između dvaju sveučilišta . Potpomaže ih i program akademske mobilnosti Erasmus . U sklopu Nacionalnog sveučilišta Tarasa Ševčenka najaktivnija je suradnja s hrvatskim znanstvenim institucijama dugo vremena bila između Povijesnog Profesor Maksim Kamenjecki sa Sveučilišta fakulteta te Filološkog fakulteta u Kijevu i Filozofskog Tarasa Ševčenka u Kijevu čest je gost u Zagrebu, gdje je sredinom osamdesetih bio fakulteta u Zagrebu . Suradnja je postojala i među prastipendist i istraživao za diplomski rad o pokretu nesvrstanih zemalja. vnim te još nekim drugim fakultetima . Kasnije su se te 49 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 49 18.4.2022. 22:53:45 Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele, iz vizure Filozofskog fakulteta u Zagrebu veze još više intezivirale . U osamdesetima je započela i razmjena naših studenata rusistike i studenata povijesti Sveučilišta Tarasa Ševčenka iz Kijeva . U drugoj polovici osamdesetih razmjena je podignuta na razinu omladinskih sveučilišnih organizacija . Predstavnici sveučilišne omladine Sveučilišta u Zagrebu posjetili su u lipnju 1987. Kijev i Ukrajinu u sklopu razmjene s omladinskom (komsomolskom) organizacijom Sveučilišta Tarasa Ševčenka u Kijevu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1964 . započeo je djelovati lektorat ukrajinskoga jezika . Pokrenuli su ga i vodili profesori Antica Menac i Aleksandar Flaker, a pohađali studenti ruskoga jezika i književnosti . Svake druge godine upisivala se nova grupa, a od 1984 . svake godine . U devedesetima se nastava ukrajinskoga jezika i književnosti intenzivirala – 1992 . osnovan je slobodni lektorat, a pet godina potom – 1997 . – počeo je i četverogodišnji dvopredmetni studij . Glavnu su ulogu u osnivanju studija imali viša lektorica Rajisa I . Trostinska (1939 . – 2016 .) i prof . dr . sc . Milenko Popović te prof . dr . sc . Dubravka Sesar . Od samoga je početka studij privlačio ne samo studente drugih slavenskih jezika, već i ostalih studijskih grupa na fakultetu . 50 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 50 18.4.2022. 22:53:45 Damir Agičić, Studij ukrajinskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu na terenskoj nastavi u Ukrajini. Godine 2001 . djelovati je počela i zasebna Katedra za ukrajinski jezik i književnost na čelu koje je do odlaska u mirovinu bio profesor Popović, a potom Dubravka Poljak-Makaruha (2006 . – 2007 .), Oksana Timko Đitko (2007 . – 2009 . i 2019 . –), Jevgenij Paščenko (2009 . – 2015 .) i Tetyana Fuderer (2015 . – 2019 .) . Paščenko je prije akademske karijere u Zagrebu radio u ukrajinskoj diplomatskoj službi, a poznat je bio i kao neumorni promicatelj hrvatskoukrajinskih kulturnih veza, napose kao jedan od pokretača i urednik biblioteke Ucrainiana croatica . Sa studentima i kolegama ukrajinistima marljivo je prevodio i promovirao ukrajinsku kulturu, jezik i povijest . S vremenom su intenzivirane znanstveno-istraživačke veze između ukrajinskih sveučilišta i našeg fakulteta, poglavito u poljima povijesti, etnologije i kulturne antropologije, arheologije i povijesti umjetnosti, a koje su prerasle institucionalne veze stvarajući prijateljstva kroz zajednički rad na projektima, poglavito u suradnji sa sveučilištem u Lavovu . 51 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 51 18.4.2022. 22:53:46 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 52 18.4.2022. 22:53:47 Marijeta rajković iveta Ukrajinska nacionalna manjina u Republici Hrvatskoj Doseljavanje V elik dio današnjeg prostora Republike Hrvatske, kao i prostora današnje Republike Ukrajine bio je u sastavu Austro-Ugarske Monarhije . Budući da je plodna Slavonija bila depopulirana i ekonomski zapuštena nakon oslobođenja od Osmanlija, preci današnjih Ukrajinaca iz prenapučenih sjeveroistočnih dijelova Habsburške/Austro-Ugarske Monarhije na hrvatski prostor doselili su iz područja Galicije (Galičina), sjeverne Bukovine i manjim dijelom iz Zakarpaća krajem 19 . stoljeća (usp . Myz 1973; Graljuk 2010; Zlodi 2005; Škiljan 2013) . Ove migracije bile su iz ekonomskih razloga, uglavnom individualne, spontane i lančane (na preporuku i poziv prijašnjih migranata, obitelji i prijatelja) . U ovom migracijskom valu najveći dio Ukrajinaca doselilo je u mjesto Lipovljane „iz Lemkivščine, planinske karpatske pokrajine unutar Galicije . Galicija se nakon potpisivanja Versajskog sporazuma našla unutar Poljske i ostala dio te države do 1939 . godine . Nakon Drugog svjetskog rata dio Galicije pripao je Poljskoj, dio Slovačkoj, a dio Ukrajinskoj SSR . Najveći dio oblasti Lemkivščine našao se unutar Ukrajinske SSSR“ (Škiljan 2013:11) . Ove političke promjene uzrokovale su nova doseljavanja na hrvatski prostor . Istodobno se stanovit broj ranije doseljenih Ukrajinaca preselio iz pasivnih dijelova Bosne i Hercegovine u Hrvatsku, individualno i u sklopu kolonizacije koju su provodile socijalističke vlasti . Dobrovoljne i pojedinačne migracije s prostora Ukrajine prema Hrvatskoj prisutne su do suvremenosti, zadnjih desetljeća posebno se ističu migracije žena koje su preselile zbog ljubavi, nakon sklapanja braka s hrvatskim državljaninom (Novosel 2020; Škiljan 2013) . 53 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 53 18.4.2022. 22:53:47 Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele, iz vizure Filozofskog fakulteta u Zagrebu Identiteti Prilikom doseljavanja posebice prvi valovi useljenika nisu imali izgrađen etnički identitet . U popisu Stanovništvo prema narodnosti za 1931 ., u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji prvi put se moglo izjasniti o narodnosti što nam pokazuje zanimljive podatke . U općini Lipovljani se 228 osoba izjasnilo pripadnicima poljske narodnosti (od čega ih je 185 kao materinski jezik navelo ukrajinski, 23 poljski, 6 češki, 1 slovački i 3 srpsko-hrvatski) i 15 ukrajinske narodnosti (od čega ih je 14 navelo ukrajinski i 1 češki materinski jezik) (Škiljan 2013:62-63) . Pišući knjigu o Ukrajincima Škiljan objašnjava da se radilo „u najvećem broju slučajeva o Ukrajincima koji su se zbog teritorijalne disperziranosti, vjerske pripadnosti te eventualno političkih opredjeljenja iskazivali kao pripadnici poljske, ruske ili ukrajinske narodnosti“ (ibid . 63) . Do sredine 20 . stoljeća prvi doseljenici u Slavoniji u velikoj mjeri su se asimilirali . U ovom razdoblju dio Ukrajinaca iz Bosne i Hercegovine (koji su ondje doselili krajem 19 . stoljeća1) preselio je zbog ekonomskih razloga (prema nekim podacima i političkih2) također u Slavoniju, u mjesta gdje su i ranije živjeli Ukrajinci (usp . Novosel 2020; Škiljan 2013) . Međutim, od strane Ukrajinaca koji su živjeli u Hrvatskoj, ovi Ukrajinci su bili percipirani kao drugi: „U početku su nas zvali Bosancima… mi smo se razlikovali od lipovljanskih Ukrajinaca koji su u mnogo slučajeva Lemki i koji su govorili svojim narječjem koji se razlikovao od našega i koji su imali neke svoje običaje koji su se razlikovali od naših“ . Drugi kazivač kaže: „Jedni su Lemki koji su bili izolirani od Ukrajine jer su se nalazili pod Poljacima i drugi su Galicijani, koji su dolazili iz današnje zapadne Ukrajine“ (Škiljan 2013:25) . Ovo pokazuje da su često mijenjali lokalizme s etničkim identitetom . Sami potomci ovih doseljenika opisuju još kompleksniju situaciju s etnonimima u ranijim razdobljima: „Galicijani su za stanovnike okolice Slavonskog Broda bili i Poljaci i Ukrajinci . Među sobom su se Poljaci i Ukrajinci u vrijeme doseljavanja razlikovali po vjeroispovijesti . 1 Nakon aneksije Bosne i Hercegovine (1878 . godine) Austro-Ugarska Monarhija je poticala i organizirala ciljano preseljavanje/koloniziranje na taj prostor . Doseljenicima je davana besplatna zemlja i druge povlastice (usp . Barščevski 2009; Škiljan 2013; Zlodi 2005) . Jedan Ukrajinac kazao je: „Mi smo bili pod zaštitom . Mi smo bili antikomunisti jer su Rusi Ukrajini donijeli propast“ . (Škiljan 2013:24) 2 54 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 54 18.4.2022. 22:53:47 Marijeta Rajković Iveta, Ukrajinska nacionalna manjina u Republici Hrvatskoj Poljaci su rimokatolici, a Ukrajinci grkokatolici . Čest je slučaj da su unutar jedne obitelji muški članovi obitelji bili Poljaci, budući da su kršteni u rimokatoličkoj crkvi, a ženski bile Ukrajinke, budući da su krštene u grkokatoličkoj crkvi . Ta podjela unutar obitelji događala se u Zakarpaću gdje su Poljaci imali politički utjecaj“ (Škiljan 2013:55) . Tada, kao i u kasnijim razdobljima za ove imigrante korišteni su različiti etnonimi, a kroz razdoblje duže od jednog stoljeća identiteti predaka današnjih Ukrajinaca prošli su brojne transformacije i od strane njih samih i od strane drugih naroda s kojima su bili u interakcijama . Dakako da su na ovo utjecali i različiti valovi migracija, mjesta porijekla, kao i mjesta doseljenja (posebice brojnost pripadnika zajednice) . Za hrvatske građane koji se danas smatraju Ukrajincima, ukrajinski etnonim a s njime i nacionalni identitet oblikovao se paralelno s osamostaljenjem Ukrajine od SSSR (1991 .) Na popisima stanovništva u Hrvatskoj Ukrajinci su se mogli izjasniti pod Rusini – zasebno popisivanje Rusina i Ukrajinca omogućeno je od popisa stanovništva iz 1971 . godine . Povjesničarka Zdravka Zlodi smatra da „jedinstvo njihovog etničkog identiteta nije upitno“ (2005:408) te u svojim radovima koristi etnonim Rusini/Ukrajinci . Promjenu etnonima povezuje s ukrajinskim narodnim preporodom, koji je započeo potkraj 18 . stoljeća i razvio se tridesetih i četrdesetih godina 19 . stoljeća . „Nosioci i predstavnici ukrajinskog narodnog preporoda su u svom programu, između ostalog, isticali i promicali naziv Ukrajina/Ukrajinci/ukrajinski“ (ibid . 411) . Po njoj ovo su razlozi zašto se „i danas jedan dio ukrajinskih doseljenika, prije svega potomci prve dvije doseljeničke skupine, nazivaju Rusinima, dok potomci treće i četvrte doseljeničke skupine koriste suvremeni etnički naziv, Ukrajinci .“ (ibid .) .3 Ukrajinci (kao i Rusini) u Republici Hrvatskoj imaju status zasebne nacionalne manjine, odnosno danas je riječ o dvije nacionalne manjine . Prema posljednjem popisu stanovništva 3 U Republici Hrvatskoj postoje dvije znanstvene struje, te su pojedini radovi o Rusinima zapravo o Ukrajincima ili su Rusini i Ukrajinci objedinjeni kao jedna zajednica, što stvara izazove istraživanja pojedinačne manjine (usp . Rajković Iveta i Kerimova 2021) . Jedna struja smatra da su Rusini poseban istočnoslavenski narod, autohtonog naziva/etnonima Rusnak/Rusnaci (poznatiji pod etnonimom Rusini, Ruteni), druga struja smatra da su oni, iako se nazivaju Rusini, subetnos Ukrajinaca . Ovo temelje na povijesnom etnonimu Rus, Rusič, Ruski, dakle smatraju da je etnonim Rusin staroukrajinski naziv za njih . Zbog povijesno-političkih događanja i geografskog razmještaja (od 17 . stoljeća do danas) nisu se uspjeli u potpunosti integrirati u ukrajinsku naciju (usp . Kiš 1997; Zlodi 2005:413; Paščenko 1997:296) . 55 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 55 18.4.2022. 22:53:47 Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele, iz vizure Filozofskog fakulteta u Zagrebu 2011 . godine, 1878 naših sugrađana izjašnjava se Ukrajincima (www .dzs .hr) . Žive u svim županijama, najviše u Vukovarsko-srijemskoj županiji (415), Sisačko-moslavačkoj županiji (257), u Brodsko-posavskoj županiji (230) te u Gradu Zagrebu (332) . Njih 1008 ukrajinski je navelo kao materinski jezik . Broj hrvatskih građana i građanki koji se prema narodnosti subjektivno smatraju Ukrajincima na svakom popisu stanovništva smanjuje se, što pokazuje gubljenje etničkog identiteta, a još se više smanjuje broj kojima je ukrajinski materinski jezik, što ukazuje i na gubitak jezičnog i kulturnog identiteta i postepenu asimilaciju . Istraživanja pokazuju da se upravo suvremene migrantice, često i visokoobrazovane Ukrajinke okupljaju u udrugama gdje njeguju i promiču svoju kulturu (usp . Novosel 2020) . Vjesnik ukrajinske zajednice u Hrvatskoj, Zagreb 2015., br. 39, str. 23. Online izdanje. 56 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 56 18.4.2022. 22:53:47 Marijeta Rajković Iveta, Ukrajinska nacionalna manjina u Republici Hrvatskoj Mjesta susreta, njegovanja i promocije ukrajinskog identiteta i kulture Najstarija mjesta u kojima su se sastajali, koja su doseljenici sami volonterski gradili, posebice u manjim mjestima, jesu crkve . Primjerice, grkokatolička crkva Sv . Ane u Lipovljanima dovršena je 1924 . godine . U njoj su djelovali grkokatolički župnici koji su imali veliku ulogu u promicanju i čuvanju ukrajinskog identiteta (usp . Graljuk 2010; Novosel 2020; Myz 2004; Škiljan 2013) . Crkva je imala i prosvjetnu ulogu, primjerice ukrajinski jezik može se učiti u školama od 1979 . godine, a do tada je bio prisutan samo na nastavi vjeronauka (Škiljan 2013:38) . Jezik se smatra jednim od najbitnijih markera etničkog i kulturnog identiteta . Iz literature saznajemo da ukrajinski jezik na južnoslavenskom prostoru predstavlja posebnu varijantu ukrajinskog koja se ne podudara sa suvremenim ukrajinskim standardnim jezikom (ibid .) . U Republici Hrvatsko odgoj i obrazovanje pripadnika nacionalnih manjina provodi se na temelju tri modela organiziranja i provođenja nastave . S obzirom na malu brojnost zainteresirane djece, tj . roditelja, obrazovanje ukrajinske djece provodi se po modelu C, i to u svega četiri osnovne škole u Republici Hrvatskoj (u po jednoj školi u Zagrebu, Lipovljanima, Vukovaru i Bebrini4) . Nastava se izvodi na hrvatskom jeziku uz dodatnih dva do pet školskih sati namijenjenih učenju (njegovanju) ukrajinskog jezika i kulture . Dodatna satnica u trajanju od pet školskih sati tjedno obuhvaća učenje jezika i književnosti, geografije, povijesti, glazbene i likovne umjetnosti . Do 1967 . godine Ukrajinci i Rusini su imali uglavnom samostalne institucije npr . Ukrajinsko društvo Prosvita djeluje Naslovnica knjige Antina Graljuka Ukrajinci vukovarskog kraja. u Zagrebu od 1922 . do 1941 . godine (o radu vidi PaščenVukovar: Ukrajins’ka hromada Respubliky Horvatija, 2014. ko, 2006:28; Novosel 2002:21-22) . Godine 1968 . zajedno 4 Usp . https://gov .hr/UserDocsImages/Dokumenti/Popis%20skola%20-%20nacionalne%20manjine_%202020_2021 . pdf?vel=275210 . (5 . 4 . 2022 .) 57 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 57 18.4.2022. 22:53:47 Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele, iz vizure Filozofskog fakulteta u Zagrebu su osnovali Savez Rusina i Ukrajinaca u Republici Hrvatskoj sa sjedištem u Vukovaru . Ova krovna organizacija povezala je dvadesetak kulturnih društava i udruga (bilo samostalne od jednog naroda, bilo zajedničke) . Osnovne djelatnosti su kultura (s posebnim naglaskom na tradicijsku kulturu, običaje, folklor), obrazovanje i umjetnost . Savez je organizirao zajednička događanja/manifestacije za oba naroda, ljetne škole (na oba jezika) od 1971 . godine izdaje dvomjesečni trojezični časopis Nova Dumka-Nova misao (na hrvatskom, rusinskom i ukrajinskom jeziku) itd . No iako su imali jedan savez, i dalje se paralelno osnivaju i samostalna društva (koja u nazivu imaju samo jednu zajednicu), npr . Kulturno-prosvjetno društvo Ukrajinaca „Karpati“ osnovano je 1992 . u Lipovljanima . Prikaz stola za Uskrs. Manifestacija Paralelno, u podacima Ureda za ljudska prava i prava Tradicija koja nas spaja. Narodno nacionalnih manjina Republike Hrvatske5 brojnost i teritosveučilište Dubrava. Zagreb 2017. Snimila M. Rajković Iveta. rijalna rasprostranjenost pripadnika ove dvije nacionalne manjine navode se posebno, dok neke udruge i dalje okupljaju pripadnike obje zajednice (Bajić 2003:41-42) . Nakon nekog vremena pojedina zajednička društva postaju društva samo jedne manjinske zajednice . Primjerice, Kulturno-prosvjetno društvo Rusina-Ukrajinaca Zagreba, koje je osnovano 1972 . godine, 2012 . je promijenilo naziv u Ukrajinsko kulturno-prosvjetno društvo „Kobzar“6 te djeluje u sastavu Ukrajinske zajednice Republike Hrvatske . Za suvremeno očuvanje i promicanje ukrajinske kulture i identiteta važan je upravo rad Ukrajinske zajednice Republike Hrvatske koja aktivno promiče djelatnost kulturnog amaterizma, prevođenje knjiga i izdavaštvo, npr . glasilo Vjesnik ukrajinske zajednice u Hrvatskoj . 5 Rusini i Ukrajinci, Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske https://pravamanjina .gov . hr/nacionalne-manjine/nacionalne-manjine-u-republici-hrvatskoj/rusini-i-ukrajinci/370 . (2 . 3 . 2022 .) . Vidi: http://uzrh .hr/hr/kobzar-zagreb/ . (2 . 3 . 2022 .) . 6 58 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 58 18.4.2022. 22:53:47 Marijeta Rajković Iveta, Ukrajinska nacionalna manjina u Republici Hrvatskoj Večer ukrajinske pjesme i plesa, Lipovljani 8.10.2018. Izvor: Facebook profil Ukrajinsko kulturno-prosvjetno društvo „Karpati“, Lipovljani. Zajednica okuplja ukrajinsko kulturno-prosvjetna društva koja rade na očuvanju, prezentaciji i popularizaciji ukrajinskog jezika te tradicijske i suvremene kulture u Hrvatskoj . Na brojnim manifestacijama pripadnici ukrajinske nacionalne manjine nastupaju u narodnim nošnjama, prezentiraju tradicijsko rukotvorstvo, hranu (vareniki, pirogi s prilozima) i pića (gorilka), načine na koje obilježavaju običaje, npr . Uskrs i Božić itd . Posebno su ističe pjevanje božićnih pjesama (koljadki) . Ukrajinske asocijacije organiziraju događanja na kojima se okupljaju Ukrajinci iz različitih hrvatskih mjesta, ali i susjednih država i Ukrajine . Izdvajamo međunarodno natjeca59 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 59 18.4.2022. 22:53:48 Hrvatsko-ukrajinski odnosi i paralele, iz vizure Filozofskog fakulteta u Zagrebu nje „Ukrajins’ki solospivy v Rijeci“ koje se održava u okviru godišnjeg ukrajinskog festivala pjesme, glazbe, plesa i umjetnosti u Rijeci . Aktivnosi su prilagođene različitim uzrastima i interesima . Redovito se održavaju „Ukrajinske večeri“, „Dani Ukrajinske ulice“, festival dječjeg stvaralaštva u Slavonskom Brodu, koncerti klasične i ukrajinske glazbe u okviru Dana ukrajinske kulture itd . Literatura: Bajić, Nada . 2003 . Rusnaci = (Rusini). Vinkovci: Općina Stari Jankovci: Vukovarsko-srijemska županija . Barščevski, Ivan . 2002 . Ukrajinci u Hrvatskoj – Brodsko-posavska županija“ . U: Misli s Dunava, br . 5 . Vukovar 135-148 . Graljuk, Boris . 2010 . 100 godina ukrajinske grkokatoličke župe Lipovljani . Zagreb – Lipovljani . Kiš, Miroslav . 1997 . Ruthenians ad Ukrainians . U: Multicultural Reality and Perspectives in Croatia, ur . Vjeran Katunarić, str . 123-127 . Myz, Roman . 2004 . Ukrajinci u Lipovljanima i Novoj Subockoj . Vukovar . Novosel, Sara . 2020 . Očuvanje i transformacija identiteta Ukrajinaca u Zagrebu i Lipovljanima . Diplomski rad izrađena na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju i Odsjeku za istočnoslavenske jezike i književnosti, Katedra za ukrajinski jezik i književnost . Filozofski fakultet Sveučilište u Zagrebu . Dostupno na: https://urn .nsk .hr/urn:nbn:hr:131:831192 . Paščenko, Evgenij . 1997 . O Rusinima kao ukrajinskom subetnosu . Migracijske i etničke teme 13(4):296-300 . Paščenko, Jevgenij . 2006 . Kulturna baština Ukrajine . Hrvatska revija 2:19-33 . Rajković Iveta, Marijeta & Kerimova, Mariyam . 2021 . Granitsy gosudarstv, soobshchestv i identichnostei: izuchenie russkikh, ukraintsev i rusinov v Respublike Khorvatii . [Granice država, zajednica i identiteta – izazovi za istraživanje Rusa, Ukrajinca i Rusina na prostoru Republike Hrvatske] Etnograficheskoe obozrenie, 6:146-164 . Škiljan, Filip . 2013 . Svakodnevni život Ukrajinaca u Lipovljanima i okolici u dvadesetom stoljeću . Zagreb, Vukovar: Ukrajinska zajednica Republike Hrvatske; KPD Ukrajinaca Karpati, Lipovljani . Zlodi, Zdravka . 2005 . Rusini/Ukrajinci u Hrvatskoj – etape doseljavanja i problem imena . Scrinia Slavonica: Godišnjak Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest, 5(1):408-431 . 60 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 60 18.4.2022. 22:53:48 IZLOŽBA knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 61 18.4.2022. 22:53:48 knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 62 18.4.2022. 22:53:48 HRVATSKO-UKRAJINSKI ODNOSI I PARALELE, IZ VIZURE FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU Kad se kaže Ukrajina, u hrvatskoj svijesti postoje prisjećanja na prostore s kojeg su se Hrvati doseljavali u minulim stoljećima, postoje sjećanja na vrijeme provedeno u zajedničkoj državi, postoje sjećanja na boli Prvog svjetskog rata, s Krležom koji ih nije htio zaboraviti, postoje sjećanja na patnje Ukrajinaca za vrijeme velike gladi … postoje sjećanja na snažno prijateljstvo 1991. U tome krugu od prvog do zadnjeg izuzetnog pozitivnog i svega u međuvremenu teškog, razvili smo suradnju, ne samo primjerenu znanstveno-nastavnim odnosima naših institucija, nego i onu drugu koja unosi prijateljstvo i ljudskost. Potaknuti ratnim događanjima, kakve smo u nedavnoj prošlosti i sami proživjeli, ovom izložbom nudimo našim ukrajinskim prijateljima malu kulturološku utjehu, evociranjem naših dugogodišnjih veza, a svima nama podsjećanje na zajednički kulturni habitus. Pri tome, odajući počast svim preminulima u ratnim stradanjima, ovo valja shvatiti i kao in memoriam našim nedavno preminulim ukrajinskim profesorima, Rajisi Trostinskoj i Evgeniju Paščenku kao i našem ukrajinskom prijatelju, profesoru Mihajlu Filipčuku sa Sveučilišta u Lavovu s kojima smo stvarali hrvatsko-ukrajinske veze posljednjih desetljeća. U pripremi izložbe sudjelovali su (abecednim redom): Damir Agičić, Neven Budak, Boris Bui, Krešimir Filipec, Igor Marko Gligorić, Borislav Grgin, Branimir Janković, Miljenko Jurković, Vjeran Kursar, Hrvoje Petrić, Marijeta Rajković Iveta, Filip Šimetin Šegvić, Nataša Štefanec. knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 63 18.4.2022. 22:53:48 SEOBE HRVATA OD ISTOKA PREMA ZAPADU – POGLED S ISTOKA (OD UKRAJINE DO HRVATSKE) Arheološkim istraživanjima ne mogu se iščitati razlike između Hrvata i drugih Slavena ili Anta. Nije također poznato nastanjuju li oni kompaktan teritorij ili su već uslijed ranijih srazova s Avarima neke hrvatske skupine bile pomaknute prema zapadu. Čini se da teze koje Hrvate ubrajaju u dionike Antskog saveza možda mogu pružiti djelomičan odgovor na to važno pitanje. Njihov pokret mogao se dogoditi od pojave Avara u istočnoj Europi. To se nadalje moglo dogoditi u doba vladavine cara Heraklija I. Bizantski car Konstantin Porfirogenet je napisao u De administrando imperio da su Hrvati s dopuštenjem cara Heraklija I. zauzeli Dalmaciju; on ih je pozvao. Početno vrijeme seobe stoga bi teorijski moglo nastupiti već u drugoj polovini 6. st., kad je započela destabilizacija šumskog i šumsko-stepskog prostora na području današnje Ukrajine i raspada Antskog saveza. Jedino je sigurno to da se ti prvotni procesi formiranja hrvatskog etnosa događaju na području današnje Ukrajine na čijem će području ostati i biti spomenute pod svojim imenom Hrvati i u kasnije doba. knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 64 18.4.2022. 22:53:49 DVIJE HRVATSKE U 10. STOLJEĆU O smještaju i granicama Hrvatske ili o Hrvatima iz Velike (Bijele) Hrvatske i iz Dalmacije piše se u poglavljima koje je donio bizantski car Konstantin Porfirogenet: „Turcima jesu ovi narodi susjedi: prema zapadu Frangija, prema sjeveru Pečenezi, a prema jugu Velika Moravska ... Hrvati su pako prema gorama susjedni Turcima… nadalje … susjedni su pak Turkom na istočnu stranu Bugari … prema sjeveru su Pečenezi, a više prema zapadu Franci, a prema jugu Hrvati...“ U navedenim poglavljima spominju se Bijeli Hrvati koji su još nepokršteni živjeli pokraj Frangije, sjeverno od Bagibarije, a prema Karpatima susjedi su bili Turcima (Mađarima). Tu je riječ o području sjeverno od Karpata koje se dijelom proteže i na današnju Ukrajinu. U kronici Povijest minulih ljeta, koju su stvarali u 11. – poč. 12. st. monah Nestor (1056. – 1114.) i drugi ljetopisci, spominju se Hrvati. Hrvati se spominju prilikom vojne kijevskog kneza Vladimira (Volodimira) I. Svjatoslaviča (962. – 1015.). Ti Hrvati nisu migrirali prema Panoniji i Dalmaciji u ranije doba već su tada nastanjivali zemlje između rastuće Kijevske Rusi, Poljske i Ugarske. Oni su tada zauzimali zemlje i oko današnjeg Lavova te dijelove Prikarpatske Ukrajine. U stvaranju srednjovjekovne državnosti kako Čeha i Poljaka, tako i Ukrajinaca sudjelovali su između ostalih i Hrvati. S druge strane Karpatskog gorja oni su kao oblikovani narod postojali i bili politički čimbenik koji se rijetko, ali ipak spominje u povijesnim izvorima koji posredno potvrđuju ono o čemu piše car Konstantin Porfirogenet. To je jedan od dokaza da se hrvatsko ime raširilo među ljudima, određenim narodom, prije njihove seobe u današnju Hrvatsku. Još u 10. st. postoje barem dvije Hrvatske, a jedna je s druge strane Karpatskog gorja na području Poljske i Ukrajine. Ide Volodimir na Hrvate. Vrativši se iz rata hrvatskog, I Pečenezi dođoše s one strane Sule, Volodimir im se suprotstavi… knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 65 18.4.2022. 22:53:50 U ZAJEDNIČKOM KRALJEVSTVU Na prijelazu iz 11. u 12. st. ugarski su se vladari počeli miješati u unutarnje sukobe ruskih kneževina. Koloman je podržao kijevskog kneza Svjatopolka, ali je poražen. Stjepan II. podržavao je volinjskog kneza Jaroslava, a Bela II. je sredinom 12. st. intervenirao na sjeveroistoku, podupirući Voliniju protiv Galicije. Vrhunac uplitanja ugarsko-hrvatskih kraljeva na današnjem ukrajinskom prostoru bio je krajem 12. st. kada je Bela III. privremeno osvojio Galiciju i sina Andriju postavio za kneza. Andrija je ubrzo izbačen s tog područja, a potom je 1198. dobio upravu nad Kraljevinom Hrvatskom i Dalmacijom. Nakon raspada Kijevske Rusi u 13. stoljeću njezina najvažnija slijednica postala je Galičko-volinjska država koja je obuhvatila i grad Kijev. Ona se na vrhuncu teritorijalno prostirala gotovo cijelom današnjom zapadnom Ukrajinom, južnim dijelom Bjelorusije i istočnim dijelovima Poljske, s političkom i teritorijalnom kontrolom preko Moldavije sve do Crnog mora. Galičko-volinjska država ima poseban značaj za ukrajinsku povijest jer predstavlja jedini dio teritorija srednjovjekovne Kijevske Rusi koji se nikada nije našao pod mongolskom vrhovnom vlašću. Raspadom i konačnom podjelom ove države tijekom druge polovice 14. st. jedan njezin dio na današnjem graničnom mađarsko-ukrajinskom prostoru došao je pod vlast Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. Sjeverni je dio pripao Poljskom Kraljevstvu, a kasnije je bio dio Poljsko-Litavske Unije. S Ugarsko-Hrvatskim Kraljevstvom povezivali su ga povremeno vladari iz iste dinastije – Jagelovića. Lev Danilovič (1264. – 1301.), slika nepoznatog autora iz 17. st. knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 66 Grb grada Lavova 18.4.2022. 22:53:51 VOJNA KRAJINA/UKRAJINA Vojni pritisak Osmanskog Carstva na prostoru jugoistočne i istočne Europe pojačavao se tijekom 15. i 16. st. Velika osvajanja Sulejmana Veličanstvenog, a posebno pad Budima 1541. intenzivirali su proces ustroja golemog habsburškog obrambenog sustava – poznate Vojne krajine, koja se u 16. i 17. st. prostirala od Jadrana do Erdelja, a u 18. i 19. st. od Jadrana do današnje Moldavije. Ni tamo nije bio kraj obrambene linije. Na područjima današnje Ukrajine nastavlja se niz graničnih pokrajina spram Osmanskog Carstva. Do kraja 18. st. veći dio prostora današnje Ukrajine bio je u sastavu Poljsko-Litavske Unije, istočni krajevi su pod vlašću Rusije, dok su ukrajinske crnomorske stepe – golema donja porječja Dnjistra, Južnog Buga i Dnjipra, od 15. st. područja sukoba s Osmanskim Carstvom, odnosno Krimskim Kanatom. Poput ukrajinskog teritorija, i hrvatske zemlje nalazile su se pod vlašću triju velikih sila tog vremena: Habsburške Monarhije, Venecije i Osmanskog Carstva. Dok su ugarski i mletački prostor uglavnom izravno napadali Osmanlije, prostore uz sjevernu obalu Crnog mora napadali su i njihovi vazali – Tatari. Duga stoljeća života na granici kreirala su kompleksne obrasce suživota i metoda preživljavanja koje su uključivale prekograničnu komunikaciju i razvoj specifičnih vrijednosti i običaja. Među najpoznatijim skupinama koje su ti sukobi iznjedrili nalaze se krajišnici s hrvatskog prostora – uskoci, ali i krajišnici s ukrajinskog prostora – kozaci. U borbi za očuvanje vlastitog identiteta ukrajinski kozaci su, kada je trebalo, sklapali savezništvo i s "inovjernim" Osmanlijama protiv poljsko-litavske i ruske hegemonije. knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 67 18.4.2022. 22:53:52 FRAGMENTI O UKRAJINSKO-HRVATSKIM GOSPODARSKIM DODIRIMA I. U Dnevniku putovanja iz Carigrada u Poljsku, pisanom 1762., Ruđer Bošković opisuje kako putuje kroz grad Černjivci u zapadnom dijelu današnje Ukrajine te se tamo susreće s „guvernerom toga kraja“ gospodinom Millom čija je sestra udana za Dubrovčana Čingriju, koji je bio bogati trgovac u Carigradu. Sačuvani podaci govore kako je dubrovačkoj diplomaciji 1802. uspjelo dobiti dozvolu za slobodnu plovidbu dubrovačkih brodova po Crnom moru. Nekoliko godina kasnije vidljiva je pojačana aktivnost dubrovačkih brodara iz Carigrada u pravcu Odese. Sredinom travnja 1804. tri dubrovačka broda su iz Carigrada otplovila za Odesu. Kapetani su im Marko Komplita (doplovio s Malte), Antun Stahorović i Marko Orebić (oba su doplovila iz Barcelone). Koncem travnja je iz Marseillea stigao u Carigrad kapetan lvan Antun Bogić s teretom vina za Odesu. U Dubrovniku se razvila živa trgovina žitom s prostora današnje Ukrajine, pa je, primjerice, 1805. zabilježeno 46 dubrovačkih brodova koji su prošli Bospor na putu za Odesu. Dio dubrovačkih poslovnih ljudi se naselio u Odesi, pa je Dubrovačka Republika tamo otvorila svoj konzulat kako bi štitila svoje gospodarske interese. knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 68 18.4.2022. 22:53:52 FRAGMENTI O UKRAJINSKO-HRVATSKIM GOSPODARSKIM DODIRIMA II. Krajem 19. stoljeća u Zagrebu djeluje više poduzetnika podrijetlom iz Lavova. Jedan od njih bio je Eugen Viktor Feller (1871. – 1936.) koji je bio vlasnik ljekarne „Crvenom križu“ u Grubišnom Polju. Tamo je 1897. započeo proizvodnju ljekovite vodice „Elsa-fluid“. Zahvaljujući prodaji tog proizvoda obogatio se i nakon kratkog djelovanja u Donjoj Stubici preselio u Zagreb gdje je utemeljio tvornicu farmaceutskih proizvoda koja je u jednom periodu zapošljavala preko 100 radnika. Proizvodnjom fluida se probio na brojna tržišta Europe (Austrija, Njemačka, Italija, Velika Britanija, Francuska), Afrike (Egipat), Azije (Kina, Japan) i Amerike (SAD). I između dva svjetska rata nastavili su se odnosi poduzetnika s područja današnje Hrvatske s prostorima današnje Ukrajine. Iz Lavova je u Zagreb 1921. doselio Simon Dresner, vlasnik zagrebačkog poduzeća za izvoz jaja, koji je jedno vrijeme djelovao i u Pidvoločiskom u današnjoj zapadnoj Ukrajini. Izidor Mandel (rođen u Lavovu 1896.) u Hrvatsku je doselio 1926. U Zagrebu je posjedovao obrt za izradu kapa i šešira ISMA, a patentirao je model „kapa s elastičnim i prozračnim čeonim štitom“. Iz mjesta Ljubar kraj Žitomira u Ukrajini je Izidor Litvan, koji je između dva svjetska rata bio jedan od najbogatijih veletrgovaca brašnom u Koprivnici. knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 69 18.4.2022. 22:53:53 HRVATSKI PROFESORI NA SVEUČILIŠTIMA NA PODRUČJU DANAŠNJE UKRAJINE Nekoliko je znanstvenika podrijetlom iz Hrvatske radilo na sveučilištima na području današnje Ukrajine – u 18. st. na lavovskom je sveučilištu predavao Ignjat Martinović, kasniji revolucionar, koji je 1794. optužen za jakobinsku urotu u Beču te osuđen na smrt i pogubljen iduće godine. Među prvim profesorima na sveučilištu u Lavovu bio je i Toma Vučić (Osijek, 1765. – Lavov, 1818.), koji je predavao pomoćne povijesne znanosti – heraldiku, diplomatiku i numizmatiku. Baltazar Bogišić i Vatroslav Jagić predavali su početkom 1870-ih na Novorosijskom sveučilištu u Odesi – bilo je to u doba kada je Odesa bila važan lučki grad na Crnom moru, u sklopu Ruskog Carstva, u kojem se provodila politika rusifikacije. Već istaknuti slavist, Jagić je tek u Odesi počeo više spoznavati problematiku ukrajinskog jezika, pa je napisao i nekoliko članaka o njemu. Kasnije je, kao profesor sveučilišta u Beču, Jagić bio mentor nekima od istaknutih ukrajinskih slavista i profesor brojnim ukrajinskim studentima, osobito onima iz Galicije. Ignjat Martinović (Pešta, 1755. – Pešta, 1795.); isprva franjevac, a potom svjetovni svećenik. Radio je kao profesor prirodnih znanosti na Sveučilištu u Lavovu (1783. – 1791.) te bio prvi dekan tamošnjega Filozofskog fakulteta. Objavio je djelo Praelectiones physicae experimentalis (1787. – 1788.) kao plod sveučilišnih predavanja u Lavovu. Vatroslav Jagić (Varaždin, 1838. – Beč, 1923.); slavist, radio je kao profesor sveučilišta u Odesi (1871. – 1874.). Na fotografiji je sa suprugom Sidonijom rođ. Struppi i kćerima Stankom (drži ju u naručju) i Jelkom, koja je 1872. umrla i pokopana u Odesi. knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 70 Baltazar Bogišić (Cavtat, 1834. – Rijeka, 1908.); pravnik, radio je kao profesor slavenskih prava na sveučilištu u Odesi (1870. – 1872.). 18.4.2022. 22:53:54 KULTURNE VEZE U XIX. STOLJEĆU U 19. stoljeću hrvatsko-ukrajinske veze postaju sve intenzivnije, što je osobito vidljivo među književnicima i slavistima. Pojavljuje se sve veći broj zapisa o ukrajinskoj književnosti u hrvatskim časopisima poput Vijenca. Pritom se napose ističe recepcija ukrajinskog pjesnika Tarasa Ševčenka, čije je Pjesničke pripoviesti objavila Matica hrvatska 1887. u prijevodu Augusta Harambašića, kao „prvo knjižno izdanje Ševčenkovih pjesama na južnoslavenskome prostoru“. T. Ševčenko, Autoportret, 1840. Taras Ševčenko (drugo prezime Grušivs’kyj), ukrajinski pjesnik, slikar i grafičar (1814. – 1861.); podrijetlom iz kozačke obitelji, odgojen je u duhu kozačkih tradicija te se borio za neovisnost Ukrajine od vlasti ruskih careva. „Za Ukrajince Ševčenko je nacionalni pjesnik, duhovni otac čijom je riječju preporođeno ukrajinstvo, najzaslužniji za oblikovanje suvremenoga ukrajinskoga književnog jezika i nove ukrajinske književnosti.“ (Hrvatska enciklopedija, enciklopedija.hr) knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 71 Kad su još u Ukrajini Bila sela na slobodi, Živio je vrlo častno Stari kozak s djece dvoje… Još za stare hetmanštine To je bilo – vrlo davno. Oko podne u nedjelju I u drugih danih svetih Pred kućom u bieloj halji Sjedio je s tamburom Stari kozak. 18.4.2022. 22:53:55 ZAPISI ZNAMENITIH HRVATA O UKRAJINI Tijekom druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća objavljen je niz hrvatskih putopisa u Rusiju i Ukrajinu (osobito u Odesu i Kijev), kao i različitih zapisa u kojima autori iznose svoje predodžbe o njima. I dok se u ranom novom vijeku izdvaja putopis Jurja Križanića Od Lavova do Moskve god. 1659, u 19. stoljeću to su Putne uspomene o Rusiji i Poljskoj (1887.) Franje Račkog koji je boravio u Odesi (“Od neznatnoga tursko-tatarskoga sela postala je Odesa za 90 godina veliki svjetski grad!”) i Kijevu (“Malo imade gradova u Evropi, kod kojih bi se ova svojstva čara i toli dične uspomene narodne prošlosti u jedan vijenac spojile kano što su u Kijevu.”). Ukrajinu je u svojoj Današnjoj Rusiji (1937.) opsežno opisao August Cesarec. Kao što su i raniji putopisci i autori zapisa iz 19. stoljeća pisali o prijepornim pitanjima međuodnosa ruske imperijalne politike i ukrajinskog nacionalnog pokreta, to je učinio i Cesarec: “Za caristički režim, zadojen velikoruskim šovinizmom, predstavljali su Ukrajinci, ʻMalorusiʼ, uz Velikoruse i Bjeloruse, samo dio jednoga te istoga ruskoga naroda. Stvarno se pak taj unitarizam pretvorio u najžešću velikorusku hegemoniju i nacionalno potlačivanje; potlačivanje koje je dovelo do toga, da je car Aleksandar II ʻOslobodilacʼ ukazom 1876. zabranio svaku književnost na ukrajinskom jeziku.” Premda je Cesarec pohvalno isticao da je “Sovjetska Ukrajina zakoračila ogromnim korakom naprijed”, hvaleći njezin ekonomski i kulturni uspon, a pripisujući svu krivnju za “prevladanu krizu” u “doba kolektivizacije” velikom otporu kulaka, upravo će gladomor s početka 1930-ih postati jedan od ključnih povijesnih događaja u ukrajinskom kolektivnom pamćenju. knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 72 18.4.2022. 22:53:56 GALICIJA I HRVATI U PRVOM SVJETSKOM RATU Galicija je naziv za nekadašnju austrijsku krunsku zemlju na sjevernoj strani Karpata (1772. – 1918.). U međuraću je ušla u sastav Poljske, a nakon II. svjetskog rata je podijeljena – zapadni dio ostao je u Poljskoj, a istočni pripao Ukrajini u sklopu SSSR-a. Glavni je grad pokrajine bio Lavov (Ljviv/Lemberg). Na početku 20. st. u pokrajini su živjeli Poljaci (55%), Ukrajinci/Rusini (42%) i Židovi (11%) te manji broj austrijskih Nijemaca i drugih. U tom je području došlo do postanka i razvoja ukrajinskih nacionalnih težnji i identiteta. Iskustvo Prvog svjetskog rata i tragična sudbina brojnih hrvatskih vojnika koji su poginuli na tom području, rezultiralo je ulaskom pojma Galicija u hrvatski književni kanon. U borbama koje su se tamo vodile do kraja 1917. hrvatski su se vojnici borili protiv ruske vojske. O strahotama rata na tom bojištu za hrvatske vojnike svjedoče i procjene o poginulima ili nestalima u Galiciji, Voliniji i Bukovini – između 100.000 i 150.000 vojnika. Za mjesto Galicije u hrvatskoj kulturi sjećanja na Prvi svjetski rat zasigurno je jedna od najzaslužnijih osoba Miroslav Krleža, koji je služio kao pripadnik domobranske pješačke pukovnije na Istočnom bojištu. Krleža piše o apsurdnosti rata i Monarhiji koja je postala sama sebi svrha te se nalazi između života i smrti, a opisuje stradanja lokalnog stanovništva – Rusina (Ukrajinaca) i te prizore ne može ostaviti za sobom. Naslovnicu prvog izdanja Hrvatskog boga Marsa 1922. izradio je Ljubo Babić. knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 73 18.4.2022. 22:53:56 UKRAJINSKA NACIONALNA MANJINA U REPUBLICI HRVATSKOJ Od druge polovice 19. stoljeća dijelove Hrvatske, napose Slavoniju, u nekoliko je migracijskih valova naselilo rusinsko i ukrajinsko stanovništvo iz sjeveroistočnih dijelova Habsburške Monarhije/ Austro-Ugarske: Galicije, Bukovine i Zakarpaća. Nakon II. svjetskog rata došlo je do novih migracija, a stanovit se broj ranije doseljenih Ukrajinaca preselio iz pasivnih dijelova Bosne i Hercegovine u Hrvatsku u sklopu kolonizacije koju su provodile socijalističke vlasti. Pojedinačnih je migracija bilo i u suvremeno doba. dr. sc. Filip Škiljan Ukrajinci danas u Republici Hrvatskoj imaju status nacionalne manjine. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, 1878 naših sugrađana izjašnjava se Ukrajincima. Žive u svim županijama, najviše u Vukovarsko-srijemskoj (415), Sisačko-moslavačkoj (257) i Brodsko-posavskoj županiji (230) te u Gradu Zagrebu (332). Njih 1008 ukrajinski je označilo kao materinski jezik. Rusinska obitelj u istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu Svakodnevni život rusinske obitelji u istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu u dvadesetom stoljeću i čuvanje rusinskog nacionalnog identiteta Za očuvanje i promicanje ukrajinske kulture i identiteta važan je rad Ukrajinske zajednice RH koja aktivno promiče djelatnost kulturnog amaterizma, prevođenje knjiga i izdavaštvo. Održava se i Ljetna škola ukrajinskog jezika i kulture za djecu. Redovito se održavaju „Ukrajinske večeri“, „Dani Ukrajinske ulice“, festival dječjeg stvaralaštva u Slavonskom Brodu, koncerti klasične i ukrajinske glazbe u okviru Dana ukrajinske kulture itd. knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 74 18.4.2022. 22:53:57 UKRAJINSKO-HRVATSKI ODNOSI I SURADNJA NAKON II. SVJETSKOG RATA Ukrajina i Hrvatska uspostavile su čvršće međusobne odnose 1974. Isprva su ti odnosi bili ograničeni političkim kontaktima na parlamentarnoj i vladinoj razini, koji su se odvijali u skladu s odredbama međuvladinih sporazuma između Sovjetskog Saveza i SFRJ. Uskoro je Vijeće ministara Ukrajine usvojilo uredbu “o proširenju gospodarske, znanstveno-tehničke i kulturne suradnje između Ukrajinske SSR i SR Hrvatske”. Još i prije uspostave međurepubličkih odnosa razvijali su se kontakti između ukrajinskih i hrvatskih gradova. Odnosi gradova-prijatelja su uspostavljeni između Odese i Splita (1964.), Zaporižja i Obrovca (1969.) te Jalte i Rijeke (1971.). Glavni gradovi Zagreb i Kijev nikada nisu postali gradovi-prijatelji. Nakon uspostave odnosa među dvjema republikama počeli su se intenzivnije razvijati gospodarski odnosi, napose u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Na slici je ukrajinska delegacija na čelu s predsjednikom vlade u posjetu osječkoj tvornici poljoprivrednih proizvoda 1988. Kulturne i znanstvene veze i razmjene između Ukrajinske SSR i SR Hrvatske razvijale su se kao dio kulturne suradnje između SSSR-a i SFRJ. Unatoč svojoj epizodnoj prirodi, oni su bili jedno od najrazvijenijih područja međudržavne suradnje do 1991. Izravne veze između kijevskog Nacionalnog sveučilišta Tarasa Ševčenka i Sveučilišta u Zagrebu uspostavljene su 1964. i do sada se odvijaju na temelju ugovora o suradnji između dvaju sveučilišta. Potpomaže ih i program akademske mobilnosti Erasmus. U sklopu Nacionalnog sveučilišta Tarasa Ševčenka najaktivnija je suradnja s hrvatskim znanstvenim institucijama između Povijesnog fakulteta te Filološkog fakulteta u Kijevu i Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Suradnja je postojala i među pravnim te još nekim drugim fakultetima. Kasnije su se te veze još više intezivirale. knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 75 18.4.2022. 22:53:58 UKRAJINA PRIZNAJE REPUBLIKU HRVATSKU Gospodarski i kulturni odnosi između Hrvatske i Ukrajine bili su dobro razvijeni u vrijeme kada su dvije zemlje bile republike u sklopu većih federativnih zajednica – SFRJ i SSSR. Bio je to zalog da nastave s odličnim odnosima i tijekom raspada tih dviju federacija na nezavisne države. Državnički posjeti bili su realizirani još i prije ostvarenja nezavisnosti – hrvatski je predsjednik Franjo Tuđman sa svojom delegacijom posjetio Kijev i Ukrajinu u proljeće 1991., odmah nakon referenduma o osamostaljenju Hrvatske. Bio je primljen srdačno i s počastima kakve se odaju posjetima stranih državnika. Ukrajina je bila jedna od prvih zemalja koje su priznale Republiku Hrvatsku – 11. prosinca 1991. godine. I sama je tada bila u procesu razdruživanja od ostalih republika Sovjetskog Saveza – deklaraciju o nezavisnosti donijela je u kolovozu, referendum je održan 1. XII., a uskoro i predsjednički izbori na kojima je za predsjednika izabran Leonid Kravčuk, dotadašnji predsjednik Vrhovnog sovjeta Ukrajinske SSR. Potkraj prosinca 1991. Ukrajina je stekla potpunu nezavisnost nakon raspada SSSR-a. U hrvatskoj javnosti ukrajinsko je priznavanje hrvatske nezavisnosti dočekano s velikim zadovoljstvom. Novine su objavljivale tekstove o tom, kao i ovu kartu – uz Ukrajinu nezavisnost Hrvatske priznala je još jedna republika SSSR-a – Litva, kao i Island. U znak zahvalnosti za podršku tijekom stjecanja nezavisnosti u Zagrebu je jedna ulica imenovana ukrajinskim imenom. Vrlo su brzo uspostavljeni i diplomatski odnosi. knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 76 18.4.2022. 22:53:59 UKRAJINISTIKA NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U ZAGREBU Lektorat ukrajinskoga jezika započeo je djelovati na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1964. Pokrenuli su ga i vodili profesori Antica Menac i Aleksandar Flaker, a pohađali ga studenti ruskoga jezika i književnosti. Svake druge godine upisivala se nova grupa, a od 1984. svake godine. U to je doba postojala i razmjena naših studenata rusistike i studenata povijesti Sveučilišta Tarasa Ševčenka iz Kijeva. U drugoj polovici osamdesetih razmjena je podignuta na razinu omladinskih sveučilišnih organizacija. U devedesetima se nastava ukrajinskoga jezika i književnosti intenzivirala – 1992. osnovan je slobodni lektorat, a pet godina potom – 1997. – počeo je i četverogodišnji dvopredmetni studij. Glavnu su ulogu u osnivanju studija imali viša lektorica Rajisa I. Trostinska (1939. – 2016.) i prof. dr. sc. Milenko Popović te prof. dr. sc. Dubravka Sesar. Od samoga je početka studij privlačio ne samo studente drugih slavenskih jezika, već i ostalih studijskih grupa na fakultetu. Godine 2001. djelovati je počela i zasebna Katedra za ukrajinski jezik i književnost na čelu koje je do odlaska u mirovinu bio profesor Popović, a potom Dubravka Poljak-Makaruha (2006. – 2007.), Oksana Timko Đitko (2007. – 2009. i 2019. –), Jevgenij Paščenko (2009. – 2015.) i Tetyana Fuderer (2015. – 2019.). Paščenko je prije akademske karijere u Zagrebu radio u ukrajinskoj diplomatskoj službi, a poznat je bio i kao neumorni promicatelj hrvatsko-ukrajinskih kulturnih veza, napose kao jedan od pokretača i urednik biblioteke Ucrainiana croatica. Sa studentima i kolegama ukrajinistima marljivo je prevodio i promovirao ukrajinsku kulturu, jezik i povijest. knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 77 18.4.2022. 22:54:00 UKRAJINISTIKA U HRVATSKOJ Katedra za ukrajinski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u dvadesetak godina postojanja odškolovala je velik broj hrvatskih ukrajinista među kojima su neki već ostvarili zamjetne karijere na kulturnom, znanstvenom i diplomatskom planu. Neprestano se povećava broj prijevoda iz ukrajinske književnosti, a za očekivati je da će taj broj ubuduće rasti, kao i da će se pojaviti veći broj tekstova o ukrajinskoj povijesti i kulturi, napose o hrvatsko-ukrajinskim odnosima i paralelama. Aktivnosti Katedre za ukrajinistiku: Susreti s piscima knjiga izlozba ukrajina 20x20.indd 78 Terenska nastava Klub studenata 18.4.2022. 22:54:00