Izabrane pjesme

Izabrane pjesme

Milan Begović

SADRŽAJ

[Sutonska vuče se tmina]

KNJIGA BOCCADORO

PRELUDIJ. HARFA

SONETI MILINJA

SIXTINE ČEŽNJE

SONETI GODIŠNJIH DOBA

U POLJIMA

IDILIČKI INTERMEZZO

NA IZVORU

MISTIČKI SONETI

MUZIKA

EPOD. BRŠLJAN

ŽIVOT ZA CARA

KNJIGA SUNCA

TI NE ZNAŠ NAŠE SUNCE

NEPTUNOV HRAM U PAESTUMU

FERRAGOSTO

KĆERKI BOŽENI

MLINAR SIMA

DUNJA

ROMANCE VEDROGA LJETA

SECONDA PRIMAVERA

CJELOV ZEMLJE

LES PASSAGÈRES

PONOĆ

JEDNOJ KOJA NIJE VIŠE ŽIVA

DVOROVI MOG ŽIVOTA

MOJA JE ČEŽNJA BEZIMENA

Rječnik

Bilješka o autoru

Impressum

Sutonska vuče se tmina

mekano mirisnom sobom,

intimnost vodeći sobom.

Mi dvoje, pokraj kamina,

sjedimo jedno spram drugom,

moja božanska Sinjora!

A nijemih iz koridora,

ovita koprenom dugom,

tišina nečujno kroči.

Ura nestrpljivo kuca.

Plam u kaminu svjetluca,

a tvoje sijevaju oči

nemirne, velike, vješte.

Kosa se gorgonska lašti.

Nokti od jaspisa tašti

na malim rukama blješte.

Moja fantazija hvata

sve one odraze sjajne

i želje prosiplje tajne

oko tvog bijeloga vrata,

i usta razbludna dirne,

uz krzno titra, iz koga

sja srebro ramena tvoga,

kô mjesec sred noći mirne.

"Vaša fantazija drska

isprazne lovi fantome!

Studen je u srcu mome.

A ljubav meni je mrska."

- Al, ljubav, blijeda Sinjora,

zna se osvetit kadikad!

ko nije ljubio nikad,

taj sutra ljubiti mora!

"Kô vještak zbori poeta!

On srce poznaje naše!

Iz svake pio je čaše,

mirisô iz svakog cvijeta."

- Ne, ne, božanska Sinjora!

Trubadur nisam, što prosi

milost, što nudeći nosi

srce od dvora do dvora.

Ni gajdaš, koji se skita

kroz šarnu vrevu pazara:

iz svakog pije pehara,

i k svačjem veselju hita.

Nisam ni redutna maska,

u lovu za hitrom srećom,

za koju s ugaslom svijećom

prestaje zanos i laska.

Neg ja sam na drumu Vrelo:

kruži ga modra visina,

grli ga ravni širina,

a sunce nad njime vrelo.

Drum se kroz ravan vijuga.

Sad s jedne, sad s druge strane

po koji prolaznik bane,

od puta umoran duga.

Sad munu klimava kola,

sad konjik prašinu vije,

il neko kog čežnja bije,

il neko gonjen od bola.

Il ludi pustolov, koji

za varkom života bježi,

il duša samotna teži

za tragom sanaka svojih.

I mnogi opazi vrelo,

pa svomu u letu stane,

na slaba koljena pane,

da žarko rashladi čelo.

Il usne utapa žedne

svježinu pijuć, il moči

s nesna iznemogle oči,

il prsi razgalja bijedne.

I onda, odlazeć dalje,

tek još se okrene jednom

i bistrom vrelu i lednom

svoj pozdrav posljedni šalje.

A vrelo nadme se, giblje,

protiče niz polja pusta,

kroz trave i žita gusta,

i plodne, pitome griblje.

Kao da hrli za njima:

za žarkim srcima onim,

za onim dušama bônim,

nadama i praznim snima.

Kao da čezne i vapi

za mnogom usnicom žednom,

žaleći što ga na jednom

ne ispi do zadnje kapi.

I hrleć u toku hitnom

na pješčan platò nabasa,

i tu, bez šuma i glasa,

u pijesku nestaje sitnom.

Ja sam kô vrelo sred puta:

i mene mami i bije

i krv iz mog srca pije

nemirna čežnja i ljuta.

I prestah. Opet tišina

nad nama spustila vlasi.

Nervozno kucaju časi

na uri povrh kamina.

Vatra se zgasila. Tama.

Al iz nje sijevaju oči

(kao u proljetnoj noći

do dva zalutala plama

rano probuđenih zora)

i želje pozivlju moje

da panu na usne tvoje,

moja božanska Sinjora!

KNJIGA BOCCADORO

Markizici Zoe Boccadoro u slavu

Pensando al Bel ch' età non cangia o verno

Michelangelo Buonarroti

PRELUDIJ. HARFA

Ne znam gdje bi, ni u koja vremena -

u mojoj samo duši živo blista

na ono doba zlatna uspomena,

kada na svodu kô od ametista

tanana zora širila je krila,

na grimiz slična. Prozirna i čista

preko vedrina beskrajnih se svila

i hvatajući vale nedohitne,

površje morsko dahom rumenila.

U njenom svijetlu blijedile su sitne

posljednje zvijezde - i migahu kao

da suparnicu motre ljubopitne.

Na vlažnom pijesku uz more sam stao,

u nekom slatkom zanesen čeznuću,

iz grudi mi se uzdah otimao,

a duša, gledeć zoru pri granuću,

kô list zadrhta, njim kad lahor njiše.

Stadoše na to vali da šapuću,

dok iznenada jače zapjeniše

uzdignuv buk; a dvije se ruke bijele

na površini morskoj pojaviše.

I pružit su se prama meni htjele,

da zagrle me, k sebi da primame,

da me odvuku u morske predjele.

Oh, znam, Sirene, varke vam i mame!

Tad ukaza se i lice i grudi,

i oči, što se ukočile na me.

A njihov pogled omamit me žudi;

kao Gorgonin odnosi mi snagu,

u mladom srcu strastven drhtaj budi.

Ja sam ju gledô smočenu i nagu.

Pristupi ona: Pjesniče - prozbori

"ah, daruj meni svoju dušu blagu,

iz nje mi pjesmu uzvišenu stvori,

da je raznesem preko mora sinja".

Njezine oči igrahu pram zori,

od koje pogled zlatan se pričinja,

a obasuto sjajem njeno lice

prepuno bi nepojmljivog milinja.

Kô netaknute i svježe ružice

njene su grudi, na njih kaplje mora,

kô trag na