PODRUČJE MJESNOG ODBORA KOZALA KROZ POVIJEST

KOZALA,, strmi predio sjeverno od Starog grada,

grada današnji
izgled počeo je poprimati od sredine 19. st.
st Do tada ovo je
područje bilo uglavnom
m zasađen
zasađeno vinogradima i
maslinicima. Posjednici su većim dijelom bili kaptol,
augustinski samostan, crkva Sv. Barbare, crkva Sv. Luke i
razne bratovštine.
Od građanskih vlasnika ističu se Bernardin Nikolić, Tomo i
Jakov Šebelj, Matija Skitar, Zorzi Franković, Franjo
Fran i Zorzi
Lenić.

Kozala Naziv Kozala javlja se već u 15. st. O povijesti Kozale

govore i tradicionalni toponimi koji su se koristili u
nekadašnjoj Općini Kozala, a danas su u uporabi u
razgovoru ili su njima imenovane ulice i lokaliteti: 1438. –
Goljak, Kozala i Rastočine, 1448. – Brdo, 1449. – Krasa,
1458. – Klibac, 1524. – Sv. Katarina, 1546. – Dražica,
1567. – Žakalj, 1572. – Pulac, Zvir, 1594. – Leha, 1676. –
Kalvarija, 1778. – Mikačeva Draga, Zvezda,
Zvezd 1787. – Loza,
Mandrija, 1784. – Belveder, 1793. – Beleni, 1803. –
Prezid, Skadanj, 1840. – Brašćine, Breno, Gaj, Gobino,
Kalić, Kapitanovo, Kruševo, Ledine, Morićevo, Padež,
Sebastijansko, Vozrinj, Vrtača, Žlebi, 1842. – Krasica, Pod
Plan grada i luke Rijeka Bući, Preko, Rošići i 1858. – Podbadanj.
(von Benko), 1776, detalj
Do 1780. godine grad Rijeka (Terra
Terra Fluminis)
Fluminis bio je opasan
zidom koji se protezao današnjim ulicama Žrtava fašizma,
Supilovom, Korzom, Ante Starčevića i Pavla Rittera
Vitezovića. Oko zidina bio je jarak, a između njega i zidina
uski prostor, poznat kod nas pod nazivom barbakan.
Prostor izvan zidina, districtus terrae Fluminis,
Fluminis protezao se
uz Rječinu do Grohova i Cerovice. Godine 1872. okrug je
podijeljen na tri podopćine: Drenova, Kozala i Plase.
Stanovnici su bili izjednačeni s građanima Rijeke, a župan,
izabran od naroda, stajao je na čelu podopćina
podopći i bio je
odgovoran Municipalnom zastupstvu u Rijeci.
Carl von Mayr
Tvornica papira i Kozala
(1831.) Porastom stanovništva i poticanjem gospodarske politike
početkom 18. st. car Josip II. donio je odluku o rušenju
gradskih bedema i kula.
Rušenjem zidina lice grada počinjee se mijenjati, formiraju
formira
se nove gradske četvrti, slijede daljnje izgradnje i u
smjeru sjevera. Kultivirane zelene površine postale su
gradilišta, ruše se crkve i kapele, a stari vlasnici imanja
nestaju.
Neki dosadašnji nazivi gube e smisao, novonastale ulice i
trgovi dobivaju nove nazive, vezane uz afirmaciju
talijanstva u Rijeci. Međutim, mape općina Kozala,
Drenova i Plase iz 1841. i 1842. godine pokazuju da se
slavensko nazivlje uspjelo sačuvati.
U kasnijim vremenima Italija je iz političko-promidžbenih
političko
razloga dio slavenskih naziva izostavila, a dio neobično ili
Antonio Pirisi nespretno prevela.
Rijeka polovinom 19. st.

1
Grad Rijeka geografski je stiješnjen na uskom prostoru uz more iznad kojeg se uzdižu
strmi brežuljci Kozale, Turnića i Trsata. Strmost terena uvjetovala je izglede naselja,
stambenih kuća, ulica i stepeništa.
Obiteljske kuće
Od sredine 19. st. do kraja Drugog svjetskog rata na
prostoru Kozale izgrađeno je niz stambenih zgrada u stilu
historicizma (1845.-1900.), secesije (1900.-1925.) i
moderne (1918.-1945.).

Tijekom historicizma zgrade su projektirane po uzoru na

veće gradove (Budimpešta, Beč i Trst). Grade se uglavnom
trokatnice i četverokatnice prilagođene planiranoj
prometnoj mreži ili strmom terenu. Zbog manjka nizinskog
terena i sve veće potražnje za stanovima, kuće se
uglavnom podižu uvis. Prizemni prostor bio je namijenjen
za poslovanje, a potkrovni za stanovanje.
Stambene zgrade tog razdoblja mogu se podijeliti u četiri
kategorije: luksuzne obiteljske (i najamne) stambene
palače, standardne najamne stambene kuće, ekonomične Baštijanova 3
stambene kuće i radnička naselja. Od druge polovice 19. st.
grade se stambeno-poslovne zgrade ekonomsko isplative.
Manji dio stanovništva gradi vlastiti stambeni prostor, a
ovisno o platnoj moći na većim parcelama podižu obiteljske
kuće i vile.
Domaće stanovništvo koje živi od rada na zemlji ili u
tvornici gradi uglavnom jednokatnice zatvorenog volumena
i pravokutnog oblika, a uz kuću se podižu objekti za
smještaj domaćih životinja.
Razvojem međunarodne trgovine i industrije krajem 19. st.
u Rijeku dolazi veliki broj radnika kojima je bilo potrebno
osigurati obiteljski smještaj. Važnost ulaganja u izgradnju Bože Milanovića 10
najamnih kuća uočili su neki bogatiji kapitalisti, građevinari
Vila
i vlasnici zemljišta. Najveći broj obiteljskih kuća gradi se na
Kozali, Mlaci i Turniću.
I za zaposlene u državnoj administraciji, javnim i državnim
poduzećima (željeznici, školama, bankama), trebalo je
osigurati obiteljski smještaj, a on je ovisio o rangu
zaposlenika i njihovim platnim mogućnostima.

Kuća De Re Kuća Perich

Brajšina 24

Vila

Laginjina 2 Vjenceslava Novaka 9

Autori: Autor: G. Bellen
Emilio Ambrosini (?) i Godina projektiranja: 1900. Laginjina 15
Matteo Glavan Autor: Giovanni Rubinich
Godina izgradnje: 1903. Danas: Dom mladih
2
Najbogatiji građani grade vile, ali ne za povremeni boravak ili odmor (vila rustica), već
za svakodnevno stanovanje (vila urbana). Vile se grade, uglavnom, na mirnim i
sunčanim parcelama u blizini središta grada, a svojim izgledom i ukrasima ističu platnu
moć i ukus naručitelja.

Vile

Mići Voljak 5 Finderleove stube 1 Laginjina 11

Iz tog razdoblja valja spomenuti vilu u južnom dijelu Parka Nikole Hosta u kojoj je danas
smješten Državni arhiv Rijeka.
Početkom 18. st. vila je pripadala riječkom patriciju Mihovilu Androchi. Vila je mijenjala
nekoliko vlasnika, da bi je 1803. godine
Vila nadvojvode Josipa kupio Andrija Ljudevit Adamić.
Nakon njega prelazi u vlasništvo
engleskog konzula u Rijeci Johna Learda,
a zatim riječkog gradonačelnika Giovannia
Ciotte.
U drugoj polovici 19. st. vilu je otkupio
nadvojvoda Josip, pa se nazivala i
Josipova vila (Villa Giuseppe).
Nadvojvoda Josip ovdje je utemeljio
botanički vrt, jedan od najljepših na
sjevernom Jadranu.
Krajem 1895. godine završena je
rekonstrukcija vile. Godine 1916. cijeli
sklop otkupila je Riječka banka i
štedionica, čime sve ostaje gradu Rijeci.
Između dva svjetska rata vila dobiva
naziv Vila kraljice Margerite i u njoj su
smješteni Gradski arhiv i Gradski muzej.

Park Nikole Hosta 2

Kozala sa Trsata – prva polovina 19. st.
Autori: Pietro i Rafaelo Culloti (u prvom planu vila nadvojvode Josipa)
Godina rekonstrukcije: 1895.
Danas: Državni arhiv Rijeka

3
 Početkom 20. st. pojavljuju se secesijski elementi u
Vila Corossacz detaljima, ali elementi posthistoricizma trajati će do
30-tih godina tog stoljeća. Duh secesije javlja se u
Europi krajem 80-tih godina 19. st, dok se u Rijeci
prva obilježja tog razdoblja vide početkom 20. st.
Između 1910. i 1913. godine traje najintenzivnija
stambena izgradnja koja polet gubi pred početak
Prvog svjetskog rata.
Među prvima su u tom stilu projektirane vila
Corossazc 1902. i kuća Schittar 1905. godine.

Vila Corossazc podignuta je u nekadašnjoj Ulici Via

Laginjina 1 della Salute (danas Laginjina ulica).
Danas: Glazbena škola Vilu je dao sagraditi Francesco Gilberto Corossacz
Ivana Matetića Ronjgova (1856.-1942.), bankar, političar i industrijalac. U
Autor: Emilio Ambrosini politici je bio pristalica autonomaštva i italofil.
Godina izgradnje: 1902. Nekoliko puta biran je za potpredsjednika gradske
skupštine, a 1914. godine izabran je za
gradonačelnika. Bio je počasni konzul Kraljevine Danske od 1914. do 1939. godine.
Obitelj Corossacz (izvorno prezime Korošac, tj. čovjek iz slovenske pokrajine Koruške)
spominje se u Rijeci koncem 17. st. Bavila se bankarstvom, veletrgovinom i
pomorstvom.
Arhitekt Emilio Ambrosini (1850.-1912.) je poštujući želje naručioca projektirao
građevinu asimetrične kompozicije. Na južnoj strani postavljena je reljefna ženska figura
koja rukama pridržava dekorativnu krivulju i natpis Pax, koji je
vjerovalo se, trebao vlasnicima donijeti
mir njihovom domu.
Na sjevernoj strani ističe se stubišni
toranj koji je veza između suterena i
kata. Istočno krilo dogradili su 1912.
godine arhitekti Träxler i Celligoi za
Upravu Gubernije koja je vilu otkupila.
Vila u kojoj danas djeluje Glazbena škola
Ivana Matetića Ronjgova i danas privlači
pažnju elegantno oblikovanim vanjskim
Ivan Matetić plaštem završenim širokom krovnom Ivan pl. Zajc
Ronjgov strehom s potpornim konzolama. 1832.–1914.
1880.–1960. Ime poznatog skladatelja škola nosi od
1963. do 1978. godine, a sadašnji naziv dobila je 1992. godine. Ivan Matetić Ronjgov
radio je kao nastavnik u tadašnjoj Muzičkoj školi od 1947. do 1951. godine.
Proučavao je pučke napjeve ovih krajeva i riješio je
Uglovnica
problematiku latentne harmonije te glazbe. Skladao je
Schiuca i Maxcovich
uglavnom vokalne skladbe temeljene na elementima pučke
glazbe i obradi narodnih napjeva istarsko-primorske regije.
Glazbena škola ustanovljena je 1820. godine uz veliku
zaslugu prvog učitelja Venceslava Wenzela (1774.-1835.).
Od 1855. do 1862. godine u školi je nastavnik gudačkih
instrumenata bio Ivan pl. Zajc, mlađi, poznati skladatelj.

Početkom 20. st. ing. Paolo Grassi urbanističkim je planom

odredio današnju fizionomiju šireg gradskog centra pri čemu
je uočio i prednosti i mane izgleda terena.
Omladinska 1 / Laginjina Planom je predložio izgradnju elitnih stambenih kvartova na
Autor: Carlo Conighi sunčanim obroncima Drenove, Kalvarije, Kozale, Plasa i
Godina izgradnje: 1911. Škurinja.

4
Proširenje grada na prostoru Kozale započinje izgradnjom današnje Laginjine ulice.
Između 1903. i 1905. godine gradi se na lijevoj strani ulice stambeni niz od četiri
najamne kuće ispod razine ceste.
Uglovnica Giordani Kuća Srića I. Kuća Srića II.

Laginjina 3 Laginjina 5 Laginjina 7

Autori: Giovanni Rubinich Autor: Matteo Glavan Autor: Matteo Glavan
Godina izgradnje: 1904. Godina izgradnje: 1905. Godina izgradnje: 1905.

Kuće za Unione Cooperativa Fiumana (U.C.F.) Kuća

Hering-Szekely

Laginjina 4 Laginjina 6 Laginjina 21

Autor: Autor: Autor: Laginjina 17
Emilio Ambrosini Emilio Ambrosini Luigi Luppis Autor:
Godina izgradnje: Godina izgradnje: Godina izgradnje: Giuseppe Farkas
1909. 1909. 1914. Godina izgradnje:
1909.

Kuća Scrobogna Vila Hadsner-Rosenthal Kuća Petrich

Laginjina 10 Laginjina 13 Laginjina 38

Autor: Giuseppe Farkas Autor: Giovanni Rubinich Autor: Giuseppe Farkas
Godina izgradnje: 1908. Godina izgradnje: 1907. Godina izgradnje: 1914.

5
Daljnja industrijalizacija tražila je i novi priliv zaposlenika i za njih se grade radničke
četvrti, dok se za državne službenike i bolje stojeće građanstvo podižu komforni
višestambeni objekti u novim ulicama, obiteljske kuće i vile okružene zelenilom.

Kuća Chiopris Kuća Zängerle–Wolf Kuća Torcoletti

Omladinska 2 Omladinska 4 Omladinska 6

Autor: Mario Ambrosini Autor: Mario Ambrosini Autor: Edoardo Stipanovich
Godina izgradnje: 1915. Godina izgradnje: 1915. Godina izgradnje: 1915.

Kuća Predonzani
Kuća Benco Obiteljska kuća Rizzo

Trinajstićeva 14
Autor:
Emilio Ambrosini
Brajšina 13
Godina izgradnje: 1909. Mirka Franelića 9 Danas: Dezinsekcija d.o.o.
Autor: Giovanni Rubinich Autor: Pietro Fabro
Godina izgradnje: 1906. Godina izgradnje: 1910.

Stambena kuća Obiteljska kuća Stambena zgrada

Brajšina 2 Brajšina 35 Bože Milanovića 2

6
 Uzvisina iznad Guvernerove palače postala je probijanjem
Stambeno-poslovna kuća
strmih zavojitih ulica i stepeništa sve zanimljivija za
stambenu izgradnju.
Stepeništa nisu monumentalna ni široka, već uska i
usječena među kućama i služe kao prečice između dva
stambena nivoa.

Finderleove stube Kuća Ruzich

Volčićev trg 1

Kuća Foretich

Kozala 13
Autori:
U. Clauti i F. Superina
Godina izgradnje: 1911.

Obiteljska kuća Simcich

Autor: Emilio Ambrosini

Godine izgradnje: 1911/13.
Vjenceslava Novaka 18
Autori:
Giuseppe Farkas i
Obiteljske kuće
Arturo Hering
Godina izgradnje: 1910.

Kuća Ossoinack Kozala 21

Autor: Francesco Matkovich
Godina izgradnje: 1914.

Kuća Maetich

Ante Kovačića 2

Petra Kobeka 7
Autor: Carlo Rinaldo Hanke
Ante Kovačića 18 Godina izgradnje: 1910.
Uspon Vlahe Bukovca 3
Autor: Ugo Pagan
Godina izgradnje: 1913.

7
Naručitelji izgradnje najamnih stanova bila su razna investicijska udruženja (npr. Unione
Cooperativa Fiumana, Società Operaia Fiumana, Ente Autonomo Case Economiche e
Popolari, Società anonima per la costruzione di quartieri popolari, Istituto Nazionale per
le Case degliImoeigati delle Stato), ali i gradske i državne institucije radi smještaja
svojih zaposlenika i stjecanja profita.
Kuća Serdoz Kuća Jellacich

Brajšina 26 Brajšina 28
Autori: R. Rusich, Carlo Conighi i Ettore Benco Autor: Carlo Conighi
Godina izgradnje: 1914/15. Godina izgradnje: 1915.

Duh vremena najbolje se,

Vila Emili Kuća Malensech
naravno, mogao izraziti u
projektiranju individualnih
stambenih objekata – vila.
Približavanjem središtu
grada postala je vila
urbana, građena na parceli
s parkom, dovoljno
udaljena od prometnice i
što je više moguće
okrenuta suncu i moru.
Vile su građene uglavnom Kalvarija 9 Kalvarija 29
u duhu bečke secesije i iz Godina izgradnje: 1905. Godina izgradnje: 1910.
razloga što su se domaći
graditelji školovali na politehničkim fakultetima u Budimpešti, Grazu i Münchenu.
Utjecaj su izvršili i katalozi i časopisi kao i naručitelji doseljeni iz srednjoeuropskih
središta.

Nakon završetka Prvog Kuća Farina

svjetskog rata u Rijeku je
1919. godine ušao
D'Annunzio i uspostavio
vlast.
Rapalskim ugovorom iz
1920. godine Kraljevina
SHS i Kraljevina Italija
priznale su potpunu slobodu
i nezavisnost Države
Rijeke/Fiume i D'Annunzio Kalvarija 26 detalj
napušta Rijeku iduće godine Autor: Pietro Fabro
nakon tzv. Krvavog Božića i Godina izgradnje: 1910.
rušenja mostova na Brajdici
i Delti. Rimskim sporazumom iz 1924. godine grad je podijeljen na zapadni dio
(priključen Italiji) i istočni dio, Sušak (priključen Kraljevini SHS).

8
Bez obzira na pad broja stanovnika te činjenici da se nije jamčila sigurnost za veća
ulaganja i nemogućnost dosezanja važnosti Trsta, stambena izgradnja u Rijeci bilježila je
kontinuitet.
Stambena zgrada
Stambene zgrade

Baštijanova 58
Autor: Enea Perugini
Godina projektiranja: 1934.
Baštijanova 16-18 Baštijanova 20

Pojačana izgradnja započinje 30-tih godina nakon stabilnije političke situacije, koja je
omogućila državna i privatna ulaganja i traje do pred kraj Drugog svjetskog rata.

Stambena zgrada Zigar

Stambena zgrada

Brajšina 20 ili Brajšina 22

Autor: Dante Wild Brajšina 18
Godina projektiranja: 1934.

Stambena zgrada Stambena zgrada Stambena zgrada

Superina Sachs

Brajšina 19 Brajšina 29 (?) Brajšina 31

Autor: Ugo Lado Autor: G. Angyal Autor: Amadeo Slavich
Godina projektiranja: 1935. Godina projektiranja: 1937. Godina projektiranja: 1934.

Stambenim nizovima i osmišljenim naseljima nastavljena je urbanizacija Belvedera,

Kozale, Podmurvica i Škurinja kroz četiri tipa građevina: kompleksi stambenih zgrada s
tri do šest katova (veliki broj stanova), dvokatnice s nekoliko stanova za iznajmljivanje,
naselje sa tipskim kućama (jedan do dva stana) i privatne obiteljske kuće (vile).
Za prvi tip zgrada, uglavnom kuće i stanovi namijenjeni manje imućnim građanima,
najčešći investitor bila je državna ustanova Ente Autonomo Case Economiche e Popolari.
9
Isti investitor
or gradio je i manje obiteljske kuće na sunčanim stranama padina,
padina pri tome
želeći omogućiti svakoj zgradi pravo na pogled i ne ometati drugome vidik. Takav je
primjer naselje ispod crkvekve Sv. Romualda i Svih svetih gdje se komunikacija između
kuća odvija stepenicama i uskim ulicama. Neke od zgrada danas su skrivene, kao na
primjer u Baštijanovoj ulici na kućnim brojevima 42 i 44.

Stambene zgrade – naselje

Baštijanova 42 Baštijanova 44
Autor: Arrigo Comandini
Godina projektiranja: 1933.

Izgled terena, organiziranost prostora, tehničke prednosti i ostali elementi diktirali su

gradnju zgrada do šest katova i sa jednim do tri ulaza.
Jedan od najvećih takvih gradilišta bio je uz današnju Tizianovu i Laginjinu ulicu.

Stambena zgrada Geiringer Stambena zgrada Stambena zgrada

Laginjina 18 Laginjina 20 Laginjina 23

Autor: Lorenzo Valentini
Godina projektiranja: 1936. Godina projektiranja: 1941.

Stambene zgrade

Ivana Rendića 8 Ivana Rendića 10 Josipa Račića 2

Autor:: Quarantotto Autor: Edoardo Stipanovich
Godina projektiranja: Godina projektiranja: Godine projektiranja:
1940. 1937. 1935.

10
 Zgrada koja i danas zaokuplja pažnju izgledom izgrađena
Stambena zgrada je 1937. godine na uglu
(Casa nave)
nekadašnjih ulica Via Buonarroti
i Via Tintoretto (danas na adresi
Laginjina 19) na zemljišnoj
čestici trokutastog oblika. Zbog
toga svojim izgledom podsjeća
na brod i korisnici su joj
nadjenuli ime Casa nave.
Osim izgledom, ova kuća bila je
poznata i po trosobnim
stanovima funkcionalnog
prostornog rasporeda.
Laginjina 19 Zgradu je projektirao riječki
Nereo Bacci (Baccich)
Autor: Nereo Bacci (Baccich)
arhitekt Nereo Baccich (Bacci),
Godina projektiranja: 1937. pripadnik generacije talijanskih arhitekata čuvene
Gruppo 7,, školovanih na Visokoj tehničkoj školi u Milanu.

Sjedište Mjesnog odbora Kozala (Volčićev trg 2) nalazi se u društvenom domu kojeg je j
projektirao Enea Perugini (1903.-1976.).
(1903. Autor je koristio jednostavan stil ne želeći
umanjiti dominantnu ulogu obližnje crkve Sv. Romualda i Svih svetih. Dom, izvornog
naziva Circolo Rionale PNF Cosala,
Cosala, bio je sjedište fašističke organizacije (Federazione
( dei
Fasci di Combattimento) koja je gradnju i naručila.
Iza Drugog svjetskog rata prostorije doma koristio je Radio Rijeka.

Pogled na Volčićev trg i sjedište Mjesnog odbora

crkvu Sv. Romualda i Svih svetih Kozala

oko 1930. 2015.

Prostori na brijegu što se spušta do kanjona Rječine bili su namijenjeni izgradnji kuća za
iznajmljivanje (Brajšina ulica) i obiteljskih vila (Šetalište Vladimira Nazora). Zajedničko
im je da su naručitelji bili privatna lica: Justin, Lado, Mareschi, Menczer, Negroni,
Superina, Sperber, Zigar, Tuchtan i drugi.

Vila Mareschi-Tuchtan
Mareschi Stambena zgrada Lado

Šetalište Vladimira Nazora 6 Šetalište Vladimira Nazora 21

Autor: Luigi Parmeggiani Autor: Ugo Lado
Godina projektiranja:
ojektiranja: 1938. Godina projektiranja: 1933.

11
Kozalu od Starog grada dijeli Ulica žrtava
Ulica žrtava fašizma
fašizma. Na njenoj južnoj strani podignuta je
1906. godine Sudbena palača na mjestu
srušenog Kaštela u kojem je bilo sjedište
kapetana Rijeke, namjesnika feudalnog
gospodara do sredine 18. st. Izgradnja Sudbene
palače uvjetovana je gradnjom nove ceste.
Najdublji iskop bio je pred Sudbenom palačom te
su arhitekt F. Stigler i inženjer Gioacchino Grassi
projektirali podzid i stube uz sjevernu stranu
ceste i time stvorili divno urbanističko jedinstvo. podzid i stube
Radove je izveo riječki poduzetnik Giovanni
Rubinich (Ivan Rubinić). Sudbena palača
Pri tome je korišten kamen iz Drenove, a radove
su obavili radnici i klesari iz Rijeke.
Tijekom talijanske okupacije u Drugom
svjetskom ratu ulica je dobila naziv Via Roma.
Zatvori uz Sudbenu palaču postali su mučilišta
domoljuba, a u narodu je postala poznata
rečenica Via Roma nikad doma.

Nedaleko stubišta počinje Ulica Kalvarija. Naziv

je dobila prema istoimenom brijegu u južnom
dijelu Kozale na kojemu su isusovci 1676. godine
podigli kapelu Sv. Groba. Ovdje je od 1773. do 1880. godine bilo prvo groblje, a zatim je
preneseno na Kozalu. Prvu lijevu kuću u ulici podignuo je Nikola Emili 1787. godine.
Ulica Kalvarija i kapelice

Kalvarija

Današnji uspon Kalvarija nastao je kao odgovor na

Trsatske stube Petra Kružića u doba protureformacije.
Na vrhu brijega Goljak isusovci su postavili tri drvena
križa s kamenim kipovima sa strana. Duž stuba izgrađeno
je sedam kapelica koje prikazuju Kristove muke na
Križnom putu. Samo je jedna od njih obnovljena,
zahvaljujući obitelji Pintarić, koja ju je adaptirala prilikom
uređenja svoje kuće.
Idući Ulicom Kalvarija prema brijegu Goljak pratimo
ostatke rimske utvrde poznate kao Liburnijski limes, još
1689. godine prikazan kao dobro uščuvan.
Zid je bio dio obrambenog sustava Klauzura Julijskih Alpa,
Rijeka, 1728. – detalj
čija je glavna i polazna točka bila antička Tarsatika, rimski
Valentin Metzinger
grad uz obalu Rječine.
(vide se tri križa na Goljaku)
Značajnu ulogu zid dobiva u 4. st. kada, najvjerojatnije,
postaje dio organizirane vojne granice čija je uloga bila onemogućiti prodor barbara.
Utvrda je završavala kod Prezida u Gorskom kotaru.

12
 Kako je zid visine i do 2,8
Ulica Kalvarija
metara, građen od djelomično
obrađenog kamenja i s ispunama
od sitnog kamenja, šljunka i
crijepa, stanovnici su vjerovali da
je tu zidinu mogao izgraditi samo
Golijat te prema
p legendi odavde
dolazi i naziv Goljak.
Godine 1970. izgradnjom naselja
Kozala II. porušene su gornje
kapele i Kalvarija na Goljaku, a
Kip na vrhu Kalvarije postavljen je
Gospe Žalosne Liburnijski limes
1977. godine kip Gospe Žalosne.

Marco Moro - Rijeka s Kalvarije, druga polovina 19. st.

U neposrednoj blizini gradske jezgre na podnožju brijega Kozala smješten je Park

Nikole Hosta. Započinje na n sjecištu ulica Žrtava fašizma i Kalvarije, a Šetalište
Vladimira Nazora dijeli ga na dva dijela. Uz Gradski park na Mlaci i Park heroja na Trsatu
čini trolist najvažnijih riječkih parkova.
Park Nikole Hosta
Odlikuje se povoljnim klimatskim prilikama jer je cijeli
dan izložen suncu i zaštićen od
d hladnih vjetrova.
Park je osnovao nadvojvoda Josip Habsburški koji je
ovdje započeo sa sadnjom i sustavnim nastojanjima
oko aklimatizacije egzotičnih vrsta dendroflore
(drveće, grmovi, polugrmovi i penjačice). Plodna
zemlja dovozila se i iz Lopače u dolini
doli Rječine.
Velikim naporima nadvojvoda je uspio ovdje
prilagoditi znatan broj domaćih i stranih biljnih vrsta.
donji dio Neki rodovi zastupljeni su sa više vrsta kao npr. rod
jela sa 10, cedrovi s Park Nikole Hosta
5, čempresi s 8,
borovi s 9 vrsta itd.
Tijekom vremena
osjetljivije vrste su
zbog zapuštanja parka
uglavnom nestale.
U donjem dijelu parka
zasađena su i
pojedina nova stabla,
a ostavljena su veća i
pogled na Sudbenu palaču gornji dio
starija stabla.

13
Od njih valja istaknuti japansku kalinu koja zimi svojim bobicama daje hranu pticama. U
blizini su egzotična fotinija, tise i magnolije. Donjim dijelom parka dominira nekadašnja
vila nadvojvode Josipa u kojoj je smješten Državni arhiv Rijeka.

Park Nikole Hosta

gornji dio i bazen

U gornjem dijelu parka zasađena je skupina cedrova i smješten je bazen s vodoskokom.

Uokolo su skupine crnike, čempresa, borova, lovora i koprivića.
Sa istočnog dijela parka pruža se pogled na južni dio parka i Rijeku.
Park od 1996. godine nosi ime po Nikoli Hostu, liječniku i
botaničaru.
Car Franjo I. imenovao ga je svojim osobnim liječnikom i pomogao
mu u osnivanju botaničkog vrta u Belvederu (Beč). U vrtu je želio
prikazati autohtonu floru Austrijskog Carstva sa naglaskom na
nepoznate biljke naših krajeva. Nikola Host otkrio je i opisao četiri
biljna roda i više od četrdeset različitih vrsta i podvrsta. Objavio je
Nikola Host četiri knjige i prvi je opisao floru Kastavštine i njezine okolice.
1761.–1834. Njegov rodni grad Rijeka imenovao ga je 1832. godine plemićem-
savjetnikom, a 1828. dodijelio mu je naslov capitaneus civilis.

Vilu Negroni, u kojoj je od 1945. godine smješten

Prirodoslovni muzej, projektirali su 1934. godine
Vittorio Angyal (1889.-1952.) i Pietro Fabro. Muzej se
nalazi u gornjem dijelu parka.
Muzej je utemeljen 16. svibnja 1876. godine kada je dr.
Joseph Roman Lorenz dostavio program razvoja muzeja
gradonačelniku Rijeke Giovanniu Ciotti.
Inicijativu i prijedlog za osnivanje dao je prirodoslovac
amater Mario Rossi 1945. godine te je za javnost otvoren
1. svibnja 1946. godine. Tog dana otvoren je manji Prirodoslovni muzej
akvarij, a godinu dana kasnije i manji zoološki vrt.
Krajem 1961. godine ukinut je zoovrt i započelo se sa stručnom
muzejskom djelatnošću. Dvije godine kasnije inicirana su prva
terenska istraživanja. Djelatnost ustanove vezana je uz
prikupljanje, prepariranje i čuvanje prirodoslovnih predmeta s
područja Kvarnera, Istre i Gorskog kotara. Prirodoslovni muzej
prvi je regionalni muzej na riječkom području.
Joseph Roman Lorenz (1825.–1911.) bavio se višegodišnjim
hidrografskim istraživanjima u Riječkom zaljevu i Kvarneru.
Osim istraživanja, mnogo je učinio i za izobrazbu riječke mladeži
i razvitak gimnazijskih prirodopisnih zbirki.
Zbog izuzetnih zasluga za upoznavanje Kvarnera izabran je za
počasnog građanina Rijeke.
Joseph Roman Lorenz Njegovim je imenom 1996. godine nazvana ulica, Lorenzov
1825.–1911. prolaz, u kojoj je smješten Prirodoslovni muzej.

14
 Groblje Kozala jedno je od najstarijih groblja u
Groblje Kozala Hrvatskoj na kojem su ukopi službeno započeli 1.
prosinca 1838. godine. Od osam riječkih groblja ono
je najstarije i najljepše monumentalno groblje.
Evidencija ukopa vodi se od 1872. godine te se
ponekad i ova godina uzima kao početak groblja
Kozala.
Ono je od svog osnutka namijenjeno raznim
religijama (katoličanstvo, protestantizam,
pravoslavlje i židovstvo), a na grobovima se iščitavaju
višejezični natpisi i imena (hrvatski, mađarski,
talijanski, francuski, engleski, njemački i latinski).
Prvi mauzoleji izgrađeni su za obitelji Adamić i
Poglayen. Arhitekt Adam Olf izgradio je 1842. godine
prve niše u dorskom stilu. Cjelokupni projekt
uređenja groblja preuzeo je 1856. godine Luigi
d'Emilys (Luigi Emily). Taj plan je reguliran 1898.
godine da bi bio definiran oko 1924. godine. Do danas
je neznatno izmijenjen jer prostor groblja zavisi o
izgledu terena.
Godine 1912. riječki arhitekt Venceslao Celligoi
(1851.-1916.) ponudio je poglavarstvu projekt u
obliku potkove s 400 niša, kojeg je razradio Filibert
Bazarig (1843.-1896.) i do danas predstavlja
najelegantniji sklop. Ove niše izgrađene su u stilu
visoke renesanse u etapama do 1912. godine. Nakon
toga započela je gradnja niša u obliku secesije.
Današnje groblje sastavljeno je od istočnog (starijeg)
i zapadnog (novijeg) dijela koje dijeli glavna poprečna
aleja.
Oba dijela komponirana su iz tri cjeline.
Groblje Kozala Istočni dio čine staro groblje (Cimitero Vecchio),
potkova (Ferro di Cavallo) s okolicom (dječje groblje,
sjeverni niz obiteljskih mauzoleja, vojna kosturnica s
Oltarom bratstva, komunalna opća kosturnica i
područje sarkofaga i podnih kosturnica) i južno
proširenje (podne grobnice, partizansko polje i
Anghebenove niše).
Zapadni dio obuhvaća novo polje (Campo Nuovo –
Rotonda dei Granatieri i Heringove secijske niše),
židovsko groblje (Israeliti – Anghebenove zapadne
niše) i najnovije polje ukopa.
grobovi sarkofazi
Na groblju Kozala uočavaju se grobnice za tri tipa
ukopa: podne grobnice, mauzoleji i niše. Oni su
grupirani prema zahtjevu terena i imaju mjesto u
generalnom planu.
Uz rubove grobljanskog terena podignuti su mauzoleji
i blokovi niša, a u poljima središnjeg dijela podni
(obični) grobovi i nešto raskošniji uz rubove i uglove
pojedinih polja.
Skulpture na groblju mogu se razvrstati u skupine
samostojećih kipova te kamenih ili metalnih reljefa.
Na groblju Kozala podignuti su mauzoleji velike
aleja mauzoleja umjetničke vrijednosti, a pripadali su imućnim
Riječanima, čiji potomci većinom nisu živi.

15
 Kipar Ivan Rendić (1849.-1932.)
(1849. 1932.) izradio je projekte i plastiku za
više znamenitih riječkih obitelji:
Gorup (1883.), Ploech (1888.),
Štiglić, Bakarčić (1891.), Kopajtić-
Kopajtić
Battagliarini (1892.), Gelletich
Gelletich-
Bartolich
Bartolich-Nicolaides, Manasteriotti
(1896.), Fumi (1902.)
(1902 i Smokvina
(1916.).
Od spomenika valja spomenuti
grobnicu Carmele Dall'Asta
Dall'Asta-
Ivan Rendić Mohovich (1900.) koja je bila
1849.–1932. izložena u Zagrebu 1901. godine. Ivan Rendić:
Osim Rendića valja spomenuti Zaspala vestalinka,
vestalinka
kipare: Giovanni Dorigo, Domenico Rizzo, Giovanni Borri i Grob Smokvina, detalj
Giovanni Mayer.
Mauzoleje su projektirali i arhitekti Pietro Cuchetti, Ivan Randić, Karl Seidel, Carlo
Pergoli, Niccolo Giacich, Filibert Bazarig i Giacommo Zammattio.

Edoardo Treves: Domenico Rizzo:

Mauzolej obitelji Grobnica Ossoinack Ivan Rendić:
Wottawa detalj Mauzolej Manasteriotti

Groblje Kozala vrijedan je čuvar sjećanja na obitelji koje su u Rijeku dolazile iz svih
krajeva Europe u vrijeme uspona grada u 19. stoljeću, ali i zbog egzodusa riječkog
stanovništva uglavnom talijanske narodnosti, nakon Drugog svjetskog rata. Mnogi
poznati građani koji su u Rijeci ostavili značajan pečat imaju počivalište na Kozali:
Kozali Hinko
Bačić (trgovac
trgovac i veleposjednik),
veleposjednik Anton Bakarčić (brodovlasnik,
brodovlasnik, posjednik i tvorničar),
tvorničar
Venceslao Celligoi (arhitekt
arhitekt i građevinski poduzetnik),
poduzetnik Igor Emili (arhitekt), Giovanni
Fumi (slikar),, Josip Gorup pl. Slavinjski (industrijalac,
industrijalac, veleposjednik i mecena),
mecena Antonio
Grossich (kirurg),, Vinko Matković (akademski kipar),, Charles Meynier (tvorničar), Luigi
Ossoinack (tvorničar
tvorničar i veleposjednik),
veleposjednik Zlatko Prikril (inž.inž. arhitekture),
arhitekture Peter Salcher
(profesor) i Walter Crafton Smith (tvorničar).
Po nekim znamenitim osobama sa počivalištem na Kozali imenovane su i riječke ulice:

braća Branchetta:
Antonio
Andrija Ljudevit Gian Battista
1831.–1916.
Adamić Erazmo pl. Barčić Cambieri
1767.–1828. 1830.
1830.–1913. Costantino
1754.–1838.
trgovac i dobrotvor političar i odvjetnik 1835.–1908.
liječnik i dobrotvor
trgovci i dobrotvori

16
 Đuro Catti Viktor Finderle
Giovanni Ciotta
1849.–1923. 1902.–1964.
1824.–1903.
liječnik veleposjednik, mecena i gradonačelnik liječnik i izumitelj
(1872.-1896.)

Ivan Kobler Radmila Matejčić Iginio Scarpa Romolo Venucci

1811.–1893. 1922.
1922.–1990. 1794.–1866. (Wnoucsek)
povijesni pisac sveučilišni
veučilišni profesor,
pr veletrgovac, 1903.–1976.
povjesničar brodovlasnik i slikar, kipar i
umjetnosti i arheolog dobrotvor likovni pedagog

Od 2004. godine groblje Kozala punopravni je član Udruge značajnih groblja Europe –
ASCE (Association
Association of Significant Cemeteries in Europe),
Europe), osnovane 2001. godine u
Bologni.
Osim privatnih grobnica, mauzoleja i spomenika, na
groblju Kozala podignuta su i spomen obilježja.
Od samog početka planiranja izgleda groblja, inž.
Emily ucrtao je na zapadnom dijelu i polje za
židovsko groblje.
Na dijelu starog groblja podignuta je mrtvačnica.
Mrtvačnicu je 1893. godine projektirao Francesco
Plaček.
Na bočnoj strani mrtvačnice postavljena je spomen-
spomen
ploča žrtvama fašizma i za vječni spomen članovima
Mrtvačnica židovskog groblja obitelji Kremzir i Weiss.

17
Uz groblje je 1981. godine podignut spomenik židovskim žrtvama holokausta 1941.-
1945, čiji je autor inž. Zdenko Sila.

ŽRTVE NACIZMA PALIMA ZA SLOBODU

1941 - 1945 AI CADUTI PER LA LIBERTA

A RICORDO DEI MARTIRI USPOMENA NA ŽRTVE

MONITO AI VIVI OPOMENA ŽIVIMA

JERUZALEM
SVOJIM SINOVIMA,
SVOJIM GRADITELJIMA SVETIMA SJEĆANJE
ŽIVIMA UPOZORENJE

Spomenik židovskim žrtvama holokausta 1941.-1945.

Današnje polje postalo je 1993. godine spomen-groblje i zaštićeno spomen-područje.

Iste godine Grad Rijeka obnovio je i mrtvačnicu židovskog groblja.

Nedaleko židovskog groblja

podignut je spomenik talijanskim
vojnicima poginulima u Prvom
svjetskom ratu. Spomenik, čiji je
autor Gastone Iscra Gambato,
podignut je na polju nazvanom
Rotonda dei Granatieri vjerojatno
između 1919. i 1922. godine.
Središnji reljef prikazuje umirućeg
nagog vojnika sa šljemom i
mačem, nad kojim je urna s
vječnim plamenom.
Rotonda dei Granatieri Danas iznad križa na spomeniku
nedostaje natpis GRANATIERI DI
SARDEGNA, a sa obje strane križa dvije ploče sa imenima poginulih. U prvobitnom
izgledu spomenika iz posude u obliku urne izlazila je od kamena isklesana vatra te su
đ zajedno predstavljale granatu, jedan od simbola brigade.
Naknadno je ugrađena pločica s natpisom na talijanskom
jeziku: QUI RIPOSANO LE SALME DI 9 GRANATIERI ITALIANI
(Ovdje počivaju posmrtni ostaci 9 talijanskih grenadira).
Spomenik vjerojatno nije komemorirao samo vojnike stradale
u Prvom svjetskom ratu ili tijekom Krvavog Božića, već i one
koji su umrli od posljedica španjolske gripe.

Isti autor je do ovog

spomenika projektirao i
spomenik vojnom pilotu
Francescu Caparellu
(1985.-1918.), rodom iz
Spomenik Catanzara, a oborenom
Francescu Caparellu iznad Rijeke 1918. godine.
U istočnom dijelu, zbog
prenamjene stare opće komunalne kosturnice u
vojnu, inž. Bruno Angheben izveo je 1918. godine
Komunalna opća kosturnica
novu Komunalnu opću kosturnicu – Ossario Comune.

18
Nasuprot Kosturnice uređeno je partizansko polje sa grobovima riječkih partizana.
Grobovi su označeni jednostavnim okomitim kamenim pločama i uklesanom crvenom
petokrakom zvijezdom i podacima za većinu pokojnika

U TEŠKOJ I KRVAVOJ BORBI PROTIV FAŠISTIČKIH TIRANA

OVI HEROJSKI BORCI HRVATI I TALIJANI DALI SU SVOJE ŽIVOTE
ZA SLOBODU ZA BRATSTVO I JEDINSTVO
ZA NOVU NEZAVISNU TITOVU SOCIJALIŠTIČKU JUGOSLAVIJU
NEKA JE SLAVA HEROJIMA PALIM
U NARODNOOSLOBODILAČKOM RATU I NARODNOJ REVOLUCIJI

GRADSKI ODBOR SAVEZA BORACA

NARODNOOSLOBODILAČKOG RATA GRADA RIJEKE

NELLA DURA E CRUENTA LOTTA CONTRO I TIRANNI FASOISTI

QUESTI EROICI COMBATTENTI CROATI ED ITALIANI FANNO DATO
LA LORO VITA PER LA LIBERTA OER LA FRATEELLANZA E L'UNITA
PER LA NUOVA JUGOSLAVIA DI TITO INDIPENDENTE E SOCIALISTA
GLORIA A GLI EROICADUTI NELLA GUERRA POPOLARE
DI LIBERAZIONE E RIVOLUZIONE POPOLARE

IL COMITATO CITTADINO
DEEL UNIONE DEI COMBATTENTI DELLA GUERRA
POPOLAREDI LIBERAZIONE DELLA CITTA DI FIUME

Partizansko groblje poginulih antifašističkih boraca u NOR-u 1941-1945

Cimitero partigiano dei caduti combattenti antifascisti

Inž. Bruno Angheben projektirao je 1918/19. godine Vojnu kosturnicu i Oltar bratstva
(Altare della Fratellanza) za posmrtne ostatke donedavnih neprijatelja. Kosturnicom
dominira kubični oltar s reljefom Krista koji na povijenim leđima nosi križ. Reljef je djelo
kipara Ruggera Rovana iz Trsta. Spomenik je dao podignuti riječki Municipij čime se dao
obol europskom trendu pomirenja i proslavi završetka Prvog svjetskog rata.

Vojna kosturnica i Oltar bratstva

OVDJE POČIVA 941 VOJNIK AUSTRIJSKO

UGARSKE VOJSKE
KOJI SU PALI U SVJETSKOM RATU 1914 – 1918
AUSTRIJSKI CRNI KRIŽ
BRIGA O GROBOVIMA PALIH VOJNIKA

HIER RUHEN 941 SOLADATEN DER ÖSTERREICHISCH

UNGARISCHEN ARMEE.
Natpis na vrhu oltara:
DIE IM WELTKRIEG 1914 – 1918 GEFALLEN SIND HOSTES OLIM NVNC FRATRES
ÖSTERREICHISCHES SCHWARZES KREUZ (Nekad neprijatelji, sada braća)
KRIEGSGRÄBERFÜRSORGE

19
U neposrednoj blizini Vojne kosturnice, na prostoru trokutastog oblika, postavljena su
dva spomenika.
SJEĆANJE NA NJEMAČKE VOJNIKE, Posmrtni ostaci njemačkih
POGINULE U II. SVJETSKOM RATU, vojnika poginulih na riječkom
KOJI SU DO STUDENOG 2007. GODINE
BILI POKOPANI NA OVOM GROBLJU.
području u Drugom svjetskom
ratu ekshumirani su 2007.
ZUM GEDENKEN AN DIE DEUTSCHEN, godine i vraćeni u Njemačku.
IM ZWEITEN WELTKRIEG GAFALLENEN
SOLDATEN DIE BIS NOVEMBER 2007 Iste godine spomen-obilježje je
AUF DIESEM FRIEDHOF LAGEN. izradila i postavila Služba za
klesarske i prateće poslove KD
Čistoća d.o.o, prema suglasnosti
Spomenik njemačkim vojnicima poginulim u
Konzervatorskog odjela u Rijeci.
Drugom svjetskom ratu

Spomenik svim Riječanima / Fiumanima na grobljima raspršenim po svijetu podignula je

Lega nazionale Trieste – sezione Fiume.

AI NOSTRI FRATELLI FIUMANI NAŠOJ BRAĆI FIUMANIMA

DOVUNQUE ABBIANO ESSI GDJEGOD ONI IMALI
CRISTIANA SEPOLTURA KRŠĆANSKI POKOP
O ATTENDANO D'AVERLA DALLA ILI GA ČEKALI OD STRANE
CIVILE PIETA DEI VIVI GRAĐANSKE MILOSTI ŽIVIH
SIA DURATURO IL RICORDO NEKA IM BUDE TRAJAN SPOMEN
NELLA PIETRA DA NOI OD NAS U KAMENU
CONSACRATA ALLA STORIA POVIJESTI POSVEĆENOM

LEGA NAZONALE TRIESTE SEZIONE FIUME

Spomenik Riječanima / Fiumanima

Izvan groblja Kozala, u smjeru prema crkvi Sv. Romualda i Svih svetih, podignuta su
četiri spomenika.
Nasuprot nekadašnje upravne zgrade KD Kozala podignut je spomenik trinaestorici
znanih i trojici neznanih strijeljanih boraca.

ZA STVAR PROLETARIJATA CIJELOG SVIJETA ZA

BRATSTVO I JEDINSTVO HRVATA I TALIJANA
ZA MEĐUNARODNU SOLIDARNOST RADNIČKE KLASE
U KRVAVOJ BORBI PROTIV FAŠIZMA DADOŠE SVOJE ŽIVOTE
STRELJANI SU NA OVOM MJESTU U SEPTEMBRU 1944.
DRUGOVI

PER LA CAUSA PROLETARIATO TUTTO IL MONDO

PER LA FRATELLANZA E L'UNITA DEI CROATI E DEGLI ITALIANI
PER LA SOLIDARIETA INTERNAZIONALE DELLA CLASE LAVORATRICE
NELLA SANGUINOSA LOTTA CONTRO IL FASCISMO
DIEDERO LA LORO VITA IN GUESTO POSTO NEL SEPTEMBRE 1944
I COMPAGNI

HERVATIN CARLO PICOVICH REMIGIO

JELENICH MICHELE ROCIANI GIOVANNI
KREMENIĆ MATE BLAŽIĆ ANTON
MATEŠIĆ LUDVIK JARDAS MIRO
MUGGIA MARIO BLEČIĆ ANTON
PERŠIĆ TILIE STEFAN LEOPOLD
PEZMANN LEOPOLD
I TROJICA NEPOZNATIH – E TRE IGNOTI

GRADSKI ODBOR SAVEZA BORACA

Spomenik trinaestorici NARODNOOSLOBODILAČKOG RATA RIJEKA
znanih i trojici neznanih COMITATO CITTADINO UNIONE COMBATTENTI
strijeljanih boraca DELLA GUERA DI LIBERAZIONE FIUME

20
Spomenik palim braniteljima u Domovinskom ratu otkriven je u čast jedanaestorici
hrvatskih branitelja s ovog područja Rijeke 8. srpnja 2005. godine u parku prije crkve
Sv. Romualda i Svih svetih.
Inicijativu za njegovo postavljanje dali su mjesni odbori Belveder,
Belveder, Brašćine-Pulac
Brašćine i
Kozala. Autori spomen obilježja su Damir Emilio i Zlatko Kuntak.
Ivana i Darko Bilen, djeca jednog od poginulih branitelja,, otkrili su spomenik isklesan iz
sedam tona teškog kamenog bloka kojeg je donirala tvrtka Kamen d.d. iz Pazina.
Dopremili
opremili su ga djelatnici HEP d.o.o.
Elektroprimorje Rijeka, a k
klesarske
radove
adove izveli su djelatnici KD Kozala
d.o.o.

Bruno Prpić Mato Bukovčan

1962. – 1991. 1959. – 1993.

Spomenik
palim braniteljima u Domovinskom ratu

BILI SU PRVI KADA JE TREBALO

PROLAZNIČE STANI I RECI IM HVALA

POGINULIM BRANITELJIMA DOMOVINSKOG RATA

Robert Marelja Siniša Superina
BRUNO PRPIĆ 1973. – 1993. 1971. – 1992.
JOŠKO JANEŠ
MATO BUKOVČAN
NIKOLA STOJANAC
ROBERT MARELJA-BOŠNJAK
BOŠNJAK
SINIŠA SUPERINA
ZDRAVKO FIĆOR
ZORKO DABO
ZVONIMIR KATALINIĆ
ZVONIMIR ŠKERL
ŽELJKO BILEN
VJEČNO HVALA SUGRAĐANIMA MO BELVEDER, MO Zdravko Fićor Zoran Dabo
BRAŠĆINE-PULAC,
PULAC, MO KOZALA 1960. – 1994. 1963. – 1991.
GRAD RIJEKA 2005

Joško Janeš Nikola Zvonimir Zvonimir Škerl Željko Bilen

?–? Stojanac Katalinić ? – 1992. 1965. – 1992.
?–? ?–?

21
Na prilazu kosturnici talijanskim vojnicima podignut je 2003. godine spomenik
pomirenju Riječanima nestalim u miru i ratu.

RIJEČANIMA SVIH VJERA I RASE

NESTALIM U MIRU I RATU
KOJIMA TOTALITARNO NASILJE
NIJE PRUŽILO
LJUDSKU PRAVDU I KRŠĆANSKI POKOP
TI, OSLOBOĐEN MRŽNJE, OVDJE ZA NJIH
STANI I MOLI SE.

TO THE FIUMANI OF EVERY CREED AND RACE

PERISHED IN PEACE AND IN WAR
TO WHOM TOTALITARIAN VIOLENCE DENIED
Spomenik Riječanima HUMAN RIGHTS AND CHRISTIAN BURIAL
nestalim u miru i ratu YOU, FREE FROM HATE, HERE, FOR THEM
PAUSE AND PRAY

AI FIUMANI DI OGNI FEDE E RAZZA

SCOMPARSI IN PACE E IN GUERRA, LE ASSOCIAZIONI DEGLI ESULI FIUMANI IN ITALIA ROMA-PADOVA
CUI VIOLENZA TOTALITARIA NEGO' UDRUGE FIUMANSKIH U ITALIJI, RIM-PADOVA 2 Novembre 2003

UMANA GIUSTIZIA E CRISTIANA SEPOLTURA

TU LIBERO DALL' ODDIO, QUI, PER ESSI,
FERMATI E PREGA.

Iznad groblja Kozala, uz njegovu istočnu ogradu podignuta je 1934. godine Zavjetna
crkva Sv. Romualda i Svih svetih (Votivni hram). Osnovni poticaj za podizanje
Votivnog hrama bila je želja za obilježavanje uspomene na sugrađane poginule u Prvom
svjetskom ratu.
U donjem dijelu hrama nalazi se kripta sa nišama poginulih ili podleglih u ratu. Gornji
dio čini crkva Svetog Romualda i Svih svetih.
Crkva je djelo riječkog arhitekta Bruna Zavjetna crkva
Anghebena (1891.-1977.). U realizaciji su Sv. Romualda i Svih svetih
sudjelovali Romolo Venucci, Edoardo Treves,
Giuseppe Valerio, Ladislao de Gauss i
Edmondo Dal Zotto.
U to je doba ovaj projekt značio arhitekturu
budućnosti.

GENERALNI KOMESARIJAT ZA ODAVANJE

POČASTI PALIM U RATU

RIM
KOSTURNICA TALIJANSKIH VOJNIKA
PALIH U RATU

detalj

COMMISARIATO GENERALE
ONORANZE AI CADUTI IN GUERRA

ROMA
SACRARIO DEI CADUTI ITALIANI

Kosturnica talijanskih vojnika

22
U blizini granice mjesnih odbora Kozala i Brašćine-Pulac podignut je spomenik borcima
sa Kozale palim u Narodnooslobodilačkom ratu 1941.-1945.

BEZJAK ONORATO 1945.

JARDAS RODOLFO 1944.
MIHICH ANTONIO 1942.
MANDICH SERGIO 1945.
MARTINIS WILIM 1945.
MATEŠIĆ LUDVIG 1943.
SICHICH CLAUDIO 1945.
SUPERINA VLADIMIRO 1944.
VALICH OTTAVIO 1945.
VIVODA UMBERTO 1944.
ZUSTOVICH ALFREDO 1943.

SLAVA
DRUGOVIMA SA KOZALE
PALIM ZA SLOBODU

Spomenik palim GLORIA

borcima NOR-a AI COMPAGNI DI COSALA
CADUTI PER LA LIBERTA
sa Kozale

_____________________________________________________________________________

Brajdica sa Kalvarije Trsat sa Kalvarije

Kozala sa Trsata; ispod brijega je Vodovodna ulica

23
KOZALA KROZ POVIJEST

128. pr.n.e. Započela je izgradnja rimskog limesa.

166. Ponovno se učvršćuje rimski limes.
1526/27. Sagrađena je kapela Sv. Katarina.
1540. Pulski biskup Giovanni (Ivan) Vergerio donio je odluku kojom je kanonik
Bartolomeo Grohovacz (Bartol Grohovac) zakoniti rektor crkve Sv. Katarina.
1676. Članovi bratovštine Agonije odlučili su na brijegu Goljak podignuti tri križa i
izgraditi sedam kapela Križnog puta.
1678. Kamen temeljac za izgradnju kapele Sv. Groba postavio je pulski biskup
Bernardino Coriani. Kapela je vjerojatno srušena početkom 20. stoljeća.
1689. Objavljena je grafika Rijeke na kojoj se vide i tri križa na Goljaku.
1714. Pokroviteljstvo nad crkvom Sv. Katarina naslijedila je obitelj Colonna.
1745. Brigu o crkvi Sv. Katarina preuzela je obitelj Peraz.
1753. Zgrada današnjeg Državnog arhiva Rijeka pripala je obitelji Orlando.
1773. Uređeno je prvo groblje izvan grada na južnom obronku Kalvarije.
1787. Prvu lijevu kuću u ulici Kalvarija koja se protezala od grada prema brijegu,
sagradio je Nikola Emili.
1789. Ivan Krstitelj Ježić, koadjutor senjskog biskupa, nakon vizitacije, naredio je
zatvaranje kapele Sv. Katarine na Kozali.
1793. Napuštena kapela Sv. Luke pretvorena je u barutanu.
1799. Zgrada današnjeg Državnog arhiva Rijeka prešla je u posjed Pasqualovih.
1800. Prestali su ukopi na Kalvariji.
1803. Zgradu današnjeg Državnog arhiva Rijeka kupio je Andrija Ljudevit Adamić.
oko 1840. Riječki civilni Kapetanat započeo je stimuliranje ukopa pokojnika u vrtači na
Kozali.
1842. Adam Olf projektirao je prve niše na groblju Kozala.
1845. Arhitekt Ignazio Rossi projektirao je niše na groblju Kozala.
1856. Inženjer Nicolò d'Emili napravio je sistematizaciju groblja Kozala.
1876. Gradsko zastupstvo donijelo je odluku o osnivanju pučke škole na Kozali.
1880. Pučka škola započela je na jesen sa nastavom u kući Franje Šuperine (k. br.
101, Kozala-Brašćine). Nastava se odvijala u jednom razredu do 1911.
godine.
1892. Venceslao Celligoi ponudio je projekt za regulaciju groblja Kozala i gradnju
400 niša u obliku potkovice.
Nadvojvoda Josip dao je nalog arhitektu Raffaelu Culottiu za rekonstrukciju
svoje vile (Villa Giuseppe – danas: Državni arhiv Rijeka).
1893. Na groblju Kozala izgrađene su niše u obliku potkovice. Idejni projekt
razradio je arhitekt Filibert Bazarig.
1895. Završena je rekonstrukcija Ville Giuseppe.
1911. Po projektu Carla Pergolia izgrađena je osnovna škola na Kozali čije je
otvorenje upriličeno 5. ožujka.
1912. Završena je druga faza gradnje niša u potkovici na groblju Kozala.
1916. Kompleks Ville Giuseppe otkupila je Riječka banka i štedionica.
1932. Arhitekt Bruno Angheben projektirao je zavjetnu crkvu Sv. Romualda i Svih
svetih.
1934. Završena je izgradnja crkve Sv. Romulda i Svih svetih.
1937. Konzervator G. Brusin izveo je konzervaciju ostataka riječke trase rimskog
limesa na Goljaku.
1970. Porušene su gornje kapele i Kalvarija na Goljaku zbog gradnje nebodera.

24
BIBLIOGRAFIJA:

• EKL, Vanda. Fluminensia. Izdavački centar Rijeka, 1991.

• GRGURIĆ, Mladen. Riječke škale / Scalinate fiumane. Rijeka, Muzej grada Rijeke, 1991.
• EKL, Vanda. Živa baština. Izdavački centar Rijeka, 1994.
• KOBLER, Giovanni. Memorie per la storia della liburnica città di Fiume. Stab. Tipo-lit.
Fiumano di E. Mohovich, Fiume, 1896. (reprint izdanje: KOBLER, Giovanni. Povijest
Rijeke, knjiga druga. Opatija, ''Preluk'', 1996.)
• Moderna arhitektura u Rijeci. Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 1996.
- Jolanda Todorović: Stambena arhitektura riječke moderne / L'Architecttura
Moderna residenziale a Fiume
- Jolanda Todorović: Sakralna arhitektura / L'architecttura sacra
• Arhitektura secesije u Rijeci. Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 1998.
- Daina Glavočić: Arhitektura secesije u Rijeci / Secesional Architecture in Rijeka
- Daina Glavočić: Stambena arhitektura / Residental Architecture
- Nataša Ivančević: Individualna stambena izgradnja / Individual Residental
Buildings
• Arhitektura historicizma u Rijeci. Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka,
2001.
- Daina Glavočić: Stambena arhitektura / Residental Architecture
- Nataša Ivančević: Individualna stambena izgradnja / Detached Residental
Construction
• Prirodna baština Primorsko-goranske županije. Primorsko-goranska županija,
Županijski zavod za prostorno planiranje. Tiskara i grafika Žagar. Rijeka, 2003.
- Marko Randić: Park Nikole Hosta
• GLAVOČIĆ, Daina i suradnici. Kozala, monografija o riječkom komunalnom groblju i
o kulturi pokapanja u Rijeci. KD ''Kozala
• LUKEŽIĆ, Irvin. Fluminensia Slovenica. Izdavački centar Rijeka, 2007.
• MATEJČIĆ, Radmila. Kako čitati grad. Rijeka, Adamić d.o.o., 2007.
• MATANIĆ, Dubravko. Groblje kao mjesto sjećanja – Primjer vojnog spomenika Il
monumento granatieri di Sardegna na riječkom groblju Kozala. Zagreb, 2014.
• LOZZI BARKOVIĆ, Julija. Međuratna arhitektura Rijeke i Sušaka. IK Adamić. Rijeka,
2015.

FOTOGRAFIJE:
• Marijan Matković, 2015.

Priredio: Marijan Matković, 2015.

25