PADEŽI

NOMINATIV – Tko/Što (postoji)

GENITIV – Koga/Čega (nema)
DATIV – Komu/Čemu (idem)
AKUZATIV – Koga/Što (vidim)
VOKATIV – Oj/Ej
LOKATIV – O kome/O čemu (pričamo)
ISTRUMENTAL – S kim/S čim (putujem, idem)

UVOD: odnos prema književnosti

GLAVNI DIO: biografija i bibliografija Tina Ujevića, analiza pjesme
ZAKLJUČAK: moje mišljenje i osobna ________ Z. z

TIN UJEVIĆ
Hrvatski književnik (Vrgorac,1891 – Zagreb,1955). Studirao je hrvatski jezik i književnost i
filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 1913. emigrirao je u Pariz, odakle je pjesme i članke
slao hrvatskim časopisima pa mu je 10 pjesma uvršteno u antologiju Hrvatska mlada lirika, a među
mnogobrojnim političkim dopisima ističe se pomirljiv oproštajni članak Em smo Horvati u povodu
Matoševe smrti. Ondje je objavio pjesničke zbirke Lelek sebra (1920) i Kolajna (1926). U njima se
profilirao kao pjesnik simbolističkog i esteticističkog usmjerenja, a odmak od Matoševe poetike
najčešće se pripisivao utjecaju Ch. Baudelairea, P. Verlainea i A. Rimbauda. Zbirke su mu donijele
književni ugled, ali se utvrdila i predodžba o njegovu boemskom životu koji podrazumijeva
materijalnu oskudicu i prekomjerno uživanje alkohola, a koja je postala neodvojiva od njegove
pjesničke osobnosti. Od 1921. potpisivao se isključivo skraćenim oblikom imena (»Tin«).Plodnu
poetsku djelatnost pratio je i velik broj kritičkih i političkih napisa, a svoje tadašnje književne i
svjetonazorske poglede iznio je u esejima Oroz pred Endimionom (1926) i Sumrak poezije (1929).
Nakon odlaska iz Beograda živio je u Sarajevu 1930–37. U tom su mu razdoblju objavljene dvije
zbirke pjesama koje pripadaju zreloj fazi stvaralaštva (Auto na korzu, Ojađeno zvono,). Potom je 3
godine proveo u Splitu, a od 1940. do smrti živio je u Zagrebu. 1938. objavio je knjige eseja Ljudi
za vratima gostionice i Skalpel kaosa. Prvi put prihvatio je stalno radno mjesto u »glasilu hrvatskih
namještenika« Pravica, a nakon uspostave NDH radio je kao prevoditelj u Ministarstvu vanjskih
poslova.1945–50. bilo mu je zabranjeno javno djelovanje pa mu je posljednja i najopsežnija izvorna
zbirka pjesama Žedan kamen na studencu, pripremljena 1944., izišla tek 1954.

Premda iznimno plodan i svestran književnik koji je neprestano radio na vlastitom obrazovanju,
ostao je upamćen, a najčešće i vrjednovan, prije svega po lirskom opusu. Objavio je 5 lirskih zbirki,
a velik broj pjesama ostao je do pojave Sabranih djela (1963–67) neobjavljen ili razasut po
zbornicima, časopisima i dnevnom tisku. Odlično poznavanje europske pjesničke tradicije te
otvorenost prema različitim suvremenim književnim pojavama (esteticizam, simbolizam, avangarda,
socijalna književnost) Zbirkama Lelek sebra i Kolajna Ujevićeva je poezija stekla mnogobrojne i
istaknute simpatizere, a poslijeratni književni povjesničari svrstali su ih na vrh poetskih dostignuća
toga doba. Zbog velikoga broja pjesama tiskane su zasebno, iako su bile zamišljene kao jedinstveno
djelo. Poetski diskurs te faze, formalno i dalje uređen akcenatsko-silabičkim stihom i
tradicionalnom strofikom, iznimno kompleksna stila, usredotočen je na ljubavne i introspektivne
sadržaje, ali je Kolajna dosljedno monotematski izvedena kao ljubavni kanconijer s mnoštvom
intertekstualnih reminiscencija na europsku pjesničku tradiciju od trubadurske lirike do simbolizma,
dok se u Leleku sebra potencira persona »ukletoga pjesnika« suprotstavljena masi (Maštovita
noć). Za obje je zbirke karakteristična polarizacija materijalnoga svijeta i duhovnog iskustva koja
završava u pesimističnom ozračju, a katkad i u potpunoj skepsi prema smislenosti egzistencije i
povjerenju u onostrano (Duhovna klepsidra, Suvišni epitaf). Zrela faza obilježena je zbirkama Auto
na korzu i Ojađeno zvono, u kojima su pjesme sa svim značajkama simbolističkoga rukopisa
pomiješane s verlibrističkim kompozicijama u koje prodiru neortodoksno shvaćeni elementi
ekspresionističke, futurističke, a potom i nadrealističke poetike pa kritika od tada govori o
pluralnom i polifonom karakteru Ujevićeve poezije. Tridesetih godina pojavljuju se prvi put i
tekstovi koji više ili manje izravno tematiziraju predodžbe o ljudskoj veličini i emancipaciji
proletarijata (Visoki jablani, Čin sputanih ruku, Pogledi u praskozorju) te označavaju autorovo
približavanje socijalističkim idejama, ali se u poetiziranim verzijama zadržava esteticizam iz rane
faze ili se zamisli o bratstvu i jednakosti prožimaju kozmičkim spiritualizmom (Pobratimstvo lica u
svemiru). Sa sve većim udjelom pjesama o društvenim pitanjima i određenim stupnjem angažmana
raste i broj tekstova pisanih tzv. »oslobođenim stihom« (redcima različite duljine u prepoznatljivim
strofičkim uzorcima). S obzirom na to da i posljednja zbirka okuplja tekstove od sredine 1920-ih a
dijelom i one iz sljedećega desetljeća, Ujevićev se izraz nije bitno mijenjao. Uočljiva je tendencija
da se, s jedne strane, sublimiraju i pozitivna i negativna individualna i svjetskopovijesna iskustva,
dok se, s druge strane, Ujevićeva poezija otvara mnoštvenosti predmetnoga pola te otuda velik broj
pjesama iz kasne faze opijeva različite fenomene i čovjekov odnos prema njima (Sklonidbe ruku,
Ushiti cigarete, Legenda svijeća).

Usporedno s lirikom u stihu nastalo je i nekoliko opsežnih ciklusa pjesničke proze (Crteži s

kavanskog mramora, Mamurne jamatve, Badnjaci) također u tradiciji francuskih modernista. U
rasponu od feljtonistički zabilježene crtice do autobiografskoga lirskoga zapisa ili analitičkoga
minieseja ti tekstovi proširuju spektar ionako bogata i generički raznovrsna Ujevićeva proznog
izraza. Uz dvije knjige ukoričenih eseja napisao je velik broj kraćih tekstova na razmeđu
publicistike, autobiografske proze i književne kritike. U nekoliko tekstova (Ispit savjesti, Mrsko ja,
Fragmenat), slično kao i u svojim simultanističkim pjesmama, problematizira koncepciju jastva kao
homogena subjekta. U mladosti stečenu erudiciju širio je ustrajnim interesom za istočnjačku,
ponajviše indijsku, filozofiju, koju je smatrao nadopunom zapadnjačkom racionalizmu i scijentizmu
pa je mnoge članke posvetio alternativnim smjerovima religiozne duhovnosti. U književnokritičkim
spisima najviše je pozornosti posvetio francuskoj književnosti od Baudelairea do avangarde. Zbog
egzistencijalnih potreba bavio se intenzivno i prevođenjem: prevodio je pjesnike koji su ostavili
značajan trag u njegovoj poeziji (Baudelaire, Rimbaud, É. Verhaeren, W. Whitman), veći broj
pjesama iz talijanske i kineske lirike, a okušao se i u nekoliko proznih prijevoda (M. Proust, J.
Conrad, F. Schlegel).

Ujević je jedan od najzanimljivijih hrvatskih, ali i europskih pjesničkih opusa u XX. st., koju je
donijela kritika prijeratnoga razdoblja (S. Šimić, R. Marinković), Opće je mišljenje da je, premda
kvalitativno neujednačen, njegov poetski opus pokušaj sinteze klasičnog i modernog u hrvatskoj
književnosti, pri čemu bogatstvom i kompleksnošću poetskih svjetova s M. Krležom dijeli položaj
na vrhu hrvatskoga modernističkoga kanona.