1

1. SAKRAMENTI

1.1. Sakramenti kao modus susreta s Kristom

„Kršćanin vjeruje da je moguće i danas susresti Krista. Susret s Kristom se događa

posredstvom Božje riječi, zajedništva vjere i djela ljubavi. Osobiti pak način susreta s Kristom
je u sakramentima. Da bi to mogli pojmiti važno je imati na pameti osnovnu misao.
Sakramenti naime nisu stvari nego osobni susreti s Kristom u činu vjere i zajedništvu Crkve,
pa stoga i nisu nešto što se može uzeti i podijeliti, kome se i kad želi, pod manje – više
dogovorenim uvjetima“.1 Na neki način riječ je o susretu koji je od sudbinskog – životnog
značenja s obzirom na ovozemnu i vječnu egzistenciju. Kvaliteta življenja ovih egzistencija,
čak i čovjekovo spasenje, uvjetno rečeno ovisi i o sakramentima. Kako je ostvariv susret
Krista i čovjeka izraziv je terminom relacija, tj. odnosa. To bi izgledalo tako da „interaktivni
odnos koji uključuje odnos Boga prema čovjeku predstavlja silazni put, a odnos čovjeka
prema Bogu predstavlja uzlazni put. Subjekti su dakle sakramenata Bog i čovjek. Bog djeluje
spasenjski, a čovjek je potreban Božjeg spasonosnog djelovanja“.2

Bog je stvorio čovjeka u harmoniji. Čovjek zapravo participira na Božjoj skladnosti. U sv.
Pismu čitamo: „ Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična“ (Post 1, 26). Čovjek je živio
ovu skladnost – harmoniju do onog trenutka dok čovjek (Adam i Eva) nisu iznevjerili Božje
povjerenje, tako što su odbili poslušnost Bogu, a to je rezultiralo grijehom. Grijehom
praroditelja narušena je harmonija, odnosi s Bogom, a to je stvorilo ponor kojeg je Bog u
domišljatosti svoje ljubavi premostio posredstvom Isusa Krista, posredstvom sakramenta.
„Naime, između Stvoritelja i stvorenja, odnosno između Boga i čovjeka, beskrajni je ponor.
Isus Krist je svojim Utjelovljenjem na poseban i jedinstven način 'premostio' taj ponor i
neraskidivo nas povezao s trojstvenim Bogom. On je čovječanstvu ostavio i svete sakramente
koji također premošćuju taj ponor te se može reći da su sakramenti ondje gdje se 'ljube ' nebo
i zemlja gdje Bog i čovještvo postaju jedno: Bog je nevidljiv; sakramenti nam dopuštaju da ga
vidimo pod velom vidljivih stvari. Bog je nedodirljiv; sakramenti nam dopuštaju da ga
dodirnemo; Bog je nepriopćiv; preko sakramenata ulazimo u zajedništvu s Njime“.3

„Sakramenti, odnosno svete tajne, jedan su od bitnih oblika života vjere ukoliko se kroz njih,
kao eklezijalne događaje, ostvaruje susret s Bogom, u Isusu Kristu, snagom Duha Svetoga.
Jezik svetih tajni jezik je vjere, a jezik vjere jezik je Kristova otajstva. Dapače, gramatika tog
jezika jest otajstvo Božjega Utjelovljenja i Kristove Pashe. On je, kao prekretnica i konačna
odrednica odnosa između Boga i ljudi, ključ bez kojega se ne može ni poviriti u kršćansko
otajstvo, koje svjedoči o tome kako je Bog osobno ušao u ljudsku povijest, te kako nastavlja
zahvaćati u osobnu povijest svakoga vjernika, kad mu u sakramentima Crkve pristupi na
ljudski način da bi snagom Duha Svetoga preobrazio osobnu povijest pojedinca, a kroz njih i
povijest Crkve, koja je u ovom svijetu sjeme i začetak Kraljevstva Božjega“. 4 U osobnoj vjeri
i vjeri Crkve sakramenti uspostavljaju, zapravo stvaraju odnos između Boga i čovjeka, te
omogućuju sudjelovanje u božanskom životu. Katekizam Katoličke crkve veli da su
sakramenti s crkvene strane (objektivno) sakramenti Krista i Crkve, a s osobne strane

1
Ante Mateljan, O sakramentima (izbor radova), Crkva u svijetu, Split, travanj 2017, str. 14.
2
Usp. Niko Ikić, Teologija sakramenata (Gorući grm sakramentalne milosti), Sarajevo bogoslovni fakultet,
Zagreb: Glas Koncila 2012, str. 19.
3
Ivan Karlić, Sveti sakramenti (Susret s Isusom Kristom u sakramentima Crkve), Kršćanska sadašnjost,
Hrvatska Provincija Sv. Jeronima Franjevaca Konventualaca, Zagreb, 2014, str. 12.
4
Citat usp. Herbert Vorgrimler preuzet od Ante Mateljan, nav. djelo, str. 10.
 2

(subjektivno) sakramenti vjere, spasenja i života vječnoga“. 5 Sakramente je ustanovio Krist,

koji daju milost ex opere operato.

1.2. Značenje sakramenta i njegova povijest

Uvid u značenje sakramenta može nam pomoći njegova etimologija i povijest. Pojam ili riječ
sakrament ima svoje porijeklo u grčkoj riječi 'mysterion' (misterij, otajstvo) i latinskoj
'sacramentum (sakramenat). Sakrament je izvedenica od ova dva pojma, tj. hrvatski pojam
'sakrament ima svoj korijen u latinskom pojmu sacramentum – sacer mentum (posvećen čin
ili stvar) a ovaj se pak temelji na grčkom pojmu mysterion koji poslije biva latiniziran u
mysterium (tajna, u smislu (ne) dostupnosti neke spoznaje). Njihova povijest; npr 'mysterion'
je u uporabi već u Septauginti (grčki prijevod biblije), u starozavjetnoj apokaliptičkoj
literaturi u rabinskome židovstvu. S odmakom povijesti pojmovi nisu išćezli, dapače su se
udomačili; „mysterion u teološkoj službenoj terminologiji Pravoslavnih crkava; sakramentum
u katoličkoj terminologiji koji se na zapadu počeo primjenjivati u prijevodu Biblije Itala u 2 /
3 stoljeću“6. U Novom Zavjetu i grčkom i latinskom prijevodu kod Pavla pojmovi su često
rabe u smislu otajstva – otajstvo Božje – otajstvo spasenja (usp. Ef 1, 9 – 10; 3, 8 – 10; Kol 1,
26 – 27; Rim 16, 25 – 26).

„U prvim stoljećima kršćanstva riječ 'sacramentum' označava prije svega krst i euharistiju, ali
ne isključuje ni ostale sakramente; osim toga i neki obredi su se tako nazivali, pa i sama
kršćanska vjera i Božje spasenjsko djelovanje nazivale se sacramentum. Dakle opseg značenja
pojma sakrament' bio je mnogo širi nego li danas“. 7 Zanimanje za sakrament i nastojanje
dokučiti njegovo značenje nastavilo se i u tijeku daljnje povijesti. Za teološko formiranje
pojma sakrament mnogo su tomu doprinijeli kako istočni oci (Teodor Moupsejtiski, Čiril
Aleksandrijski, Origen) tako i zapadni oci (Ciprijan,Tertulijan, Augustin, Ambrozije) . Za
osobito značajan doprinos posebna pozornost pripada ocima Teodoru Moupsejtiskom
Tertulijanu i Augustinu. No, „u kasno otačko doba i u ranom srednjem vijeku pojam
sacramentum shvaća se svi više ne etimološkoj osnovi: odnosi se više na tvar (materiju) nego
na čin, te tako sakramentom nazivaju vodu za krštenje, a ne samo krštenje, sveto ulje za
potvrdu, a ne samu potvrdu. U skolastici (XI. – XIV. St.), nasuprot tome, sakramentom se
naziva sam čin, odnosno 'upotreba ' svete (s) tvari: svete stvari se pripremaju, blagoslivlju ili
posvećuju, a sam sakrament se sastoji u podjeljivanje te stvari“. 8 Glede povijesti za teologiju
je Božja Riječ temeljni izvor za uvid u stvaranja obreda i ceremonije, ali i prepoznavanju i
oblikovanju sakramenata.

Gledali se etimologija i povijest pojma, ukazuje se činjenica da je pojam više značajan,

odnosno u povijesnim etapama različit, tj. nema uniformno značenje. Preciznije kazano od
Augustina pa do otrprilike 12 st, dakle glede opsega i sadržaja pojam je fleskibilan, precizno
neodređen. Moglo bi se kazati da su sva ova razdoblja bila u nastojanju odgonetavanja i
određivanje i usuglašavnje značenja pojma, te je u 12 stoljeću među teolozima postignut
konzensus, čije učenje prihvaća i Crkveno učiteljstvo. „Da bi neki obred bio smatran
sakramentom, treba: a) sastojati se od slavlja (celebracije) u smislu spomena, proslavljanja
nekog spasenjskog događaja; b) potjecati od Isusa Krista; c) sakramenti su samo oni sveti
znakovi koji doista i daju ono što označavaju. Osim toga riječ 'sacramentum' postaje termin
koji se upotrebljava isključivo za sedam svetih sakramenata“. 9Ova usuglašenost je naznačena
5
Katekizam Katoličke crkve, br. 1113 – 1130.
6
Usp. Ikić, str. 41.
7
Karlić, str. 13.
8
Isto, str. 13 – 14.
9
Isto, str. 14.
 3

ponajprije na Firentiskom saboru (1439 – 1442), a na Tridentinskom ( 1545 – 1563)

potvrđena. Sakramenti su bili prilično osporavani i kao takvi su postali jedan od glavnih
motiva sazivanja Sabora, a Trident je 3 ožujka 1547 god i donio Dekret o sakramentima. „Od
većeg značenja su učiteljske izjave Tridenstkog sabora o sakramentima; njegovi kanoni
usmjereni su osobito protiv reformatora koji su, između ostaloga, nijekali postojanje sedam
svetih sakramenata, kao i njihovu učinkovitost“. 10

1. 3. Sakramentalna stvarnost – novi život

O sakramentalnoj stvarnosti nije lako govoriti, zapravo to je prezahtjevan zadatak za

ograničeni čovjekov razum. Razum nam može pomoći da shvatimo važnost sakramenta za naš
kršćanski život, ali bit, stvarnost sakramenta prepoznajemo i otkrivamo vjerom. Čovjeku
nevjerniku koji stvarnost prosuđuje samo razumom, on sakramente poima kao ispraznu
simboliku ili čak okultnu magiju, dok za čovjeka vjernika sakramenti su stvaran događaj koji
odjelotvoriju Božju milost i ponazočuju Božju prisutnost. Iz aspekta čovjeka vjernika,
„sakramenti, dakle, s jedne strane pretpostavljaju odgovor vjere, no istodobno je produbljuju i
hrane te primatelje sakramenata vode prema uključivanju u poslanju Crkve. U vidu slavlja,
sakramentalno slavlje potiče osobni odgovor vjere i predanja na ponudu Očeve ljubavi u Isusu
Kristu, klanjanje, zahvaljivanje i molitvu“. 11 Izdvajamo i druge aspekte koji ukazuju na
sakramentalnu stvarnost počevši od definicija sakramenta.

Definicije sakramenta. Klasična definicija sakramenta sastoji se prije svega u činjenici da je

sakramentalni čin uzročni znak milosti. Prema tome, sakramenti su znakovi i uzroci milosti,
odnosno spasenja. Sakramente Zakonik kanonskog prava (ZKP) razumije kao radnje
(actiones) Krista i Crkve, kao znakove (signa) i sredstva (media), kojima se jača vjera,
izgrađuje tijelo Kristovo, vrši štovanje Boga i izvršava posvećenje ljudi. Katekizam
Katoličke Crve: „Svrha je sakramenata posvećivanje ljudi, izgrađivanje Tijela Kristova i
iskazivanje štovanja Bogu; a kao znakovi služe i za poučavanje. Vjeru ne samo da
pretpostavljaju, nego je riječima i stvarima hrane, jačaju i izražavaju; zato se i zovu
sakramentima vjere“( br. 1123). Uvid u stvarnost sakramenata daju nam i ova razumijevanja
sakramenata; „Augustin (354 – 430) – sakramenti vidljivi znakovi nevidljive milosti
(invisibilis gratiae visibile signum); Berengar iz Toursa – sakramenat – sveti znak (sacrum
signum), vidljivoga obličja nevidljive milosti; Izidor Seviljski – sakramenti – pod pokrivalom
tjelesnih stvari božanska moć (milost) na otajstven način izvodi spasenje; stoga se zovu
sakramentima zbog svoje skrovite snage ili svete stvarnosti“ 12; „Petar Lombardo – sakramet
znak Božje milosti u vidljivom obliku koji je slika i uzrok milosti; sv. Toma – sakramenat znak
svetinje za posvećivanje ljudi (sacramentum est signum rei sacrae inquantum est sactificans
homines)“13. „Na patrističkim, posebno augustinovskim temeljima, sakramete se razumjelo u
razdoblju skolastike kao svete znakova (sacra signa) ili svete tajne (sacra segreta) koji imaju
svoj milosni učinak“14 Za Rahnera – „sakramenti su sveti znakovi Božje milosti, daju
(proizvode) milost koju naznačuju i naznačuju koju proizvode, događaj su riječi.“15

Dimenzionalnost sakramentalne stvarnosti. Kod Augustina, dvije spojene dimenzije, tj.

element i riječ skupa, daju sakrament (verbum et elementum fit sakrmentum). Riječ
10
Isto.
11
Usp. Đuro Hranić, Sakramenti crkve – izvorište i cilj kateheze, Kateheza 22 (2ooo) 4, str. 323. 322.
12
Usp. Benedeto Testa, Sakramenti Crkve, Kršćanska Sadašnjost, Zagreb, siječanj 2009, str. 15 – 21.
13
Usp. Ikić, str. 47 – 51.
14
Usp. Isto, str. 47.
15
Isto, str. 71.
 4

kvalificira element, čini element sakramentom. Toma primjenjuje aristotelovski hilemorfizam

kao teološki model objašnjenja sakramenta. Svaki sakrament ima svoju materiju (tvar) i formu
(riječ). Materija i forma nerazdvojni su u sakramentalnom znaku povezani u moralnom
jedinstvu. Materija ukazuje na Božju moć, a riječ naviješta Božje djelovanje. 16 Forma dobiva
dublji smisao. Prema njemu materija (hyle) i forma (entelecheia) čine sakrament. „Kao što u
tvarnome svijetu forma bića i materija sačinjavaju tjelesnu supstanciju, tako se supstancija
sakramentalnog znaka sastoji iz nekog neodređenog principa (liturgijske radnje ili elementa) i
iz principa određivanja liturgijske formule), kojim se pobliže konkretizira neodređenost
radnje. Liturgijska riječ tu ispunjava ulogu forme bića (forma). 17 Rahner ukazuje na
dijalektiku riječi i sakramentalnog znaka – materije. Materija ima za njega drugotnu ulogu a
riječ primarnu. On kao i Augustin naglasak stavlja na riječ, koja oblikuje sakrament. Riječ je
konstitutivni i formalno odlučujući moment na sakramentalnom znaku. 18 Kardinal Walter
Kasper i kardinal Leo Scheffzcyk shvaćaju sakrament kao otjelovljenu riječ, za razliku od
utjelovljene Riječi. Za oba teologa i riječ i sakramentalni znak imaju zajedničku antropološku
podlogu. Jedinstvo riječi i znaka Krist je prihvatio kao nešto nedjeljivo (ungetrennt) i kao
nešto nepomiješano (unvermisicht). Kad je Krist uzeo antropološko značenje riječi i znaka,
onda im je dao sasvim novu kvalitetu. Sakrament tako prihvaća ljudsku ursituaciju i čini je
situacijom spasa i pretvara je u situaciju milosti vremena i prostora te milosnih znakova za
čovjeka.19

Broj sakramenata. Od strane Crkve ustanovljeno je sedam svetih sakramenata na temelju

izvora sv. Pisma. Kroz povijest Crkve do 12 st, broj sakramenata nije bio ustaljen odnosno
bilo je u opticaju i do 14 sakramenata. Glede ustavnosti, „ni u sv. Pismu ni u teologiji ne
nalazimo izravno za svaki sakramenat znak, materiju, formu, riječi, nego neizravno. S
obzirom na ustavnost izravnu – tri su sakramenta: krštenje, euharistija, ispovijed. Od ova tri
sakramenta dva su koja imaju biblijsku podlogu za upotrebljeni znak, to je voda kod krštenja
te kruh i vino kod euharistije“ 20. Razlog i motiv Crkvi za sedam sakramenata što u sv. Pismu
broj sedam ima i svoje posebno, simboličko značenje (neograničenost, odnosno punina). No,
najvažniji je razlog što su obredi ukazivali samo na broj sedam, te Tomina argumentacija za
sedam sakramenata koju nalazim u djelu Summa theologica III., u poglavljima od 60. – 65.
„Toma tumači sedam sakramenata analogno životnim situacijama. Pokušava ih svrstati po
tjelesnom i duhovnim elementu. Tako rođenju odgovara krštenje, rastu odgovara potvrda,
ishrani odgovara euharistija, bolesti u smislu vraćanja zdravlja odgovara pokora, ozdravljenju
su smislu prijašnjeg stanja odgovara bolesničko pomazanje, vlasti odgovara sveti red, a
prenošenju života odgovara ženidba“.21 „Osim dvaju navedenih kriterija, čini se da je konačan
kriterij razlikovanja bila povezanost i prizivanje na Kristovo ustanovljenje, kako ga prenosi
živa predaja i učiteljstvo Crkve. Tridentski sabor naime iznenađujuće usko vezuje Kristovo
ustanovljenje i broj sakramenata (usp. DH 1601)“ 22. „Sakramenata ima upravo sedam zato što
ih je Crkva toliko 'prepoznala' u Svetom pismu, proglasila ih toliko i prihvatila. To je kao
svečanu definiciju vjere proglasio Tridenstski sabor, odbijući mišljenje reformatora koji su
smatrali da ih ima manje (samo dva, krštenje i euharistija)“. 23 Za Bonventuru sakramenti su
poput lijekova po kojima djeluje božanska moć.24

16
Usp. Ikić, str. 68.
17
Franz Courth, Sakramenti (Priručnik za teološki studij i praksu), Đakovo 1997, str. 62
18
Usp. Ikić, st. 72.
19
Isto, 73.
20
Isto, 49.
21
Isto, 50 – 51.
22
Usp. Testa, str. 37.
23
Karlić, str. 19.
24
Usp. Ikić, st. 51.
 5

Sakramentalna djelotvornost. Sakramenti imaju također svoju djelotvornost. Njihova

djelotvornost pripada duhovnoj razini, nadnaravnoj stvarnosti koja se očituje u daru duhovni
plodova, poglavito u ekspoziciji Božji milosti, a ta ekspozicija Božje milosti stvara, tvori novi
život slobodnom i razumnom biću. „Milost, dakle daje jedan novi život, jer je i ona sama
život, dinamika. Ona je rađanje života za život. Milost je život po svome izvoru (živi Bog) i
život po svome učinku (božanski život u čovjeku) – uvijek život, i to 'novi život' (Rim 6, 4).
Ona je stvarnost višega reda, jedna nova nutarnja nadnaravna kvaliteta, dodana ljudskom biću.
Nosilac joj je ne ljudsko tijelo već duša, koju potpuno prožima i usavršuje u redu bivstvovanja
i u redu djelovanja. Taj milosni proces su stari istočni oci nazivali 'pobožanstvljenjem'
(theosis). To je zapravo primanje nadnaravnog života u stvari znači novo rođenje, duhovni
preporod, što ga sv. Pavao zove i novim stvaranjem (Kojigod živi u Kristu novo je stvorenje
(2Kor 5, 17), čiji je učinak nutarnji i preporođeni čovjek (4, 16)“ 25

U kršćanstvu je višeznačno interpretirana sakramentalna djelotvornost. U teologiji, dva su

tehnička izraza ili načela karakteristična su za ovu problematiku, zapravo njima se
interpretira, objašnjava djelotvornost – učinkovitost sakramenata. To bismo mogli nasloviti
sakramentalna djelotvornost ex opere operato i ex opere operantis. Ovi izrazi ili načela
primjenjuju se za teologiju sakramenata od skolastičkog razdoblja, a protagonista toga je bio
Petar iz Poitiersa oko 1205, a inače načela su uzeta iz soterilogije u 12. st. Tada su bili u
uporabi slogani: opus operatum i opus operantis. Teologija je tada shvaćala Kristovo djelo
otkupljenja kao opus operatum, a doprinos čovjeka u spasenju kao opus operantis. U značenju
današnje uporabe načelo ex opere operato znači - sakramenti daju milost time što je obred
pravilno izvršen, snagom učinjenog sakramentalnog znaka, geste. „Ex opere operato znači:
negativno – milost ne nastaje i nije ovisna o svetosti služitelja (djelitelja) sakramenta;
pozitivno – milosno djelovanje je Kristov čin“26. Kroz povijest veća se važnost i pozornost
posvetila ovom prvotnom načelu, dok načelo ex opere operantis sekundarnog je značenja, ali
ne i nevažno. Načelo je u relaciji davatelja i primatelja sakramenta i njegova djelotvornost
ovisna je, ali ne i bitno o nutarnjoj dispoziciji sudionika sakramenta, konkretno doprinosu,
djelovanju, snazi vjere, pobožnosti i molitve. Profesor Ikić istaknu da Tridenstki sabor
proglašava objektivnu djelotvornst ex opere operato dogmom vjere i ističe da je
sakramentalna radnja odlučna za sakramentalnu djelotvornost. A Drugi vatikanski sabor, u
prvom redu ističe sakramentalnu djelotvornost ex opere operato, tj. snagu Božjeg djelovanja
koje ulije milost, ne zapostavljajući važnost čina činitelja. 27 Prema Katekizmu Katoličke
Crkve - sakrament se ne ostvaruje niti pravednošću čovjeka koji ga podjeljuje, niti onoga koji
ga prima, nego snagom Kristova djela spasenja i Božjom moću. Za KKC načelo ex opere
operato u Tominu obrazloženju, nameće zaključak - djelotvornost sakramenta se ne ostvaruje
ljudskom pravednošću, nego Božjom snagom.28 U kontekstu ovoga i komentirani načela
stječe se uvjerenje - sakramenti kao takvi nisu uzrok milosti, bolje reći, glavni uzrok milosti
(causa principalis) je Bog, a sakrameti su sredstva milosti (causa instrumentalis).

Kako sakramenti ostvaruju djelotvornost? Na način da daju sakramentalnu milost i učinke

milosti. Nameće se pitanje što je milost? „Za Karla Rahnera milost je prvotno nestvorena
stvarnost kojom se Bog priopćava ljudima. Za njega je milost sveobuhvatni nutarnji pokret
Duha prema Bogu kada se čovjek nada protiv svake nade, kada vjeruje u svjetlo usred tame,
kada kapitulira a vjeruje da je kapitulacija konačna pobjeda i sl“. 29 Milost je ničim zaslužena
25
Usp. Živan Bezić, Kršćanko savršenstvo (Asketika), Crkva u svijetu, Split 1973, str. 74 - 78.
26
Karlić, str. 20.
27
Usp. Ikić, str. 78. 85.
28
Isto, str. 85.
29
Usp. Karl Rahner, ''Uber di Sakramente der Kirche, str. 13 – 16.
 6

Božja pomoć i naklonost, dar i nadnaravni poziv sudjelovanja u Božjem životu, dar koji
posvećuje i pobožanstvenjuje.30 Učinak dakle milosti da čovjekovu dušu posvećuje.
„Posvećujuću milost dobivamo preko sv. sakramenata i djelima savršene ljubavi, a zbog
zasluga Kristovih. Posvetna milost je novi životni oblik jer unosi nešto božanskoga u naš
ljudski život i ne ostavlja nas više običnim naravnim ljudima. Preobrazuje ne samo moći,
nego bit duše, biva njezinim novim svojstvom, kao neka nova narav, posvećuje ju. Postajemo
'dionici božanske naravi' na stvaran i formalan način, ali samo analogno i akcidentalno“ 31

Ako sagledavamo relaciju sakramenta i milosti: „sakrament je ujedno znak i instrumentalni

uzrok milosti. U njemu se nalazi božanska moć koja, djelujući u sakramentalnome činu,
izvršava njegov učinak, odnosno podjeljuje navlastito sakramentalnu milost“ 32 „Ovdje se
možemo zapitati: što je navlastito sakramentalna milost? U čemu se razlikuje od posvetne
milosti, od ulivenih krjeposti i od darova Duha Svetoga? Na to pitanje sv. Toma odgovara
kako je sakramentalna milost 'navlastita Božja pomoć za postizanje svrhe sakramenta'“ 33

Grupiranje sakramenata. „Katekizam Katoličke Crkve pozivajući se na Tomu kaže kako

postoji određena sličnost između etapa duhovnog života i onih tjelesnoga života. Prema ovoj
analogiji sakramenti se grupiraju: a) sakramenti inicijacije, tj., krštenjem, potvrdom i
euharistijom, postavlja se temelj kršćanskom životu, koji se izgrađuje na daru božanskog
sinovstva.“Vjernici, preporođeni u svetom krštenju, osnaženi u sakramentu potvrde, hranjeni
hranom vječnog života u euharistiji (…) u stanju se da sve više osjete blago božanskoga
života i da napreduju sve do postignuća savršenstva ljubavi; b) sakramenti ozdravljenja – po
sakramentima inicijacije čovjek postaje 'novo stvorenje' u Kristu. Međutim, dok čovjek živi u
slabom tijelu podvrgnut je bolesti, smrti, napasti i moći grijeha. Križ želi da Crkva nastavi, u
snazi Duha Svetoga, njegovo djelo ozdravljenja i spasenja vlastitih članova. To je svrha
sakramenata pokore i bolesničkog pomazanja; c). sakramenti na službu zajednice – posljednja
dva sakramenta, svetog reda i ženidbe, upravljeni su prvenstveno služenju drugima. U ovim
se sakramentima ostvaruje 'posebno posvećenje vjernika u skladu sa službom i dužnostima
koje su im povjerene“34

Sudionici sakramenta. Bog je prvotni poslužitelj sakramenata, a čovjek je oruđe u Božjim

rukama. I djelitelj i primatelj bitni su elementi vanjske strukture sakramenata. Kada je riječ o
djelitelju skolastika je razlikovala primarnog i sekundarnog djelitelja. Primarni je Isus Krist, a
sekundarni je čovjek. Dakle prvotni stvarni djelitelj sakramenata je sam Bog u Kristu po
Duhu. Sekundarni odnosno vidljivi djelitelj je čovjek kao služebnik, minister Christi. On
representira Krista kao glavu. Za podjeljivanje nekih sakramenata uvjet valjanosti uz krsno je
ministerijalno svećeništvo. Iz perspektive ex opere operantis važno je stanje milosti djelitelja
iako nije nužno za učinkovitost.35 „Snaga i valjanost sakramenta ne ovise, dakle , o osobnoj
svetosti služitelja, no sigurno da treba ići za tim da služiteljev život odgovara službi“. 36
Djelitelj treba stvarno izvršiti sakramentalnu radnju u nakani Krista i Crkve (cum intentionm
faciendi quuod facit Crhistus et Ecclesea). Takvu nakanu djelitelja Trident smatra uvjetom
valjanosti sakramenta. Firentinski saboar u buli Exultate Deo ističe da su tri elementa, naime
materia, forma i djelujući djelitelj u nakani Crkve bitni za valjanost sakramenta. Ako nešto od
30
Usp. KKC br. 1996 – 1999.
31
Usp. Bezić, str. 75.
32
Testa, str. 64 – 65.
33
Isto, str. 65.
34
Usp. Mateljan, str. 58 – 67.
35
Usp. Ikić, str. 98 – 102.
36
Karlić, st. 21.
 7

toga nedostaje, nema sakramenta. (in persona Christi – in persona totius Eccleseae).Primatelj
sakramenta representira Crkvu kao Kristovo tijelo. Među bitne uvjete primatelja također
pripada svjesna nakana izražena po slobodnoj volji u vjeri primiti sakrament. On mora imati
nakanu primiti što Crkva čini (cum intentionem accepit, quod facit ecclesia). Bez toga je
sakramentalna radnja čista magija. Primateljeva sloboda je nužna za primanje sakramenta, što
je posebno izraženo kod sakramenta ženidbe kroz slobodnu privolu. Za plodonosno primanje
primatelj treba biti u stanju milosti. Teologija pozna primanje sakramenata i bez izvršene
radnje. Riječ o tkz sakramentu želje (sacramentum ex voto), a to znači sakrament bez materije
i forme (ne primjenjiv na sveti red i ženidbu). U pojedinim situacijama Crkva vrednuje takva
primanja ex voto kao valjana, ali nepotpuna. U takvim slučajevima je predviđeno
upotpunjavanje, oživljavanje sakramenata (revivisscentia sacramentorum). Ex voto
podrazumijeva votum fidei, votum Ecclesiae, votum sakramenti.37

Sakramentalni karakter (pečat) Sakramentalnoj djelotvornosti pripadaju i sakramentalni

učinci, odnosno učinci sakramenata (res sacramenti) su prepoznavaju u danoj milosti: a)
„sakramenti daju onu milost koju označuju (milost prepoređenja u krštenju, milost zajedništva
u ženidbi …) ; b) sakramentalni karakter (biljeg, pečat, znak): milost Božja ostavlja trag u
ljudima i onda kada oni nemaju potrebno raspoloženje za sakrament: naime, tri sakramenta
(krštenje, potvrda i sv. red) utiskuju primatelju neizbrisivi karakter (biljeg) i neponovljivi
su“.38 (Character indelebilis – neizbrisivi pečat tiče se samo triju sakramenata).
Za Tomu je „character indelebilis nadnaravna oblikujuća stvarnost. On spaja res sacramentum
(vanjski znak) i res sacramenti (nutarnji učinak) „. 39 „Ponovljivi sakramenti (pričest,
ispovijed, bolesničko pomazanje). Ženidba ima quasi – indelebilis character, budući da je
neponovljiv do prirodne smrti jednog partnera, a poslije je ponovljiv „ 40Katekizam Katoličke
crkve naučava; krštenje, potvrda i sveti red imaju neizbrisivi pečat po kojemu kršćani
sudjeluju u Kristovu svečeništvu i pripadaju Crkvi te se suobličuju Kristu i Crkvi, a to biva
ostvareno po Duhu. Karakter je trajno pozitivno raspoloženje za milost, obećanje i jamstvo
božanske zaštite, poziv na bogoštovlje i služenje u Crkvi“ 41. „Pečat nas čini svetima i Bogu
ugodnima posvećenjem. Svrha je pečata obdariti nas snagom da bismo bili Kristovo oruđe,
primili milost za slavlje i svjedočenje čudesnih Božjih djela“. 42

1.4. Isus Krist je ustanovio sakramente

Na sakramentalnu stvarnost spada ponajprije to da je Isus Krist ustanovio sakramente. I to ne

samo neke, nego svih sedam sakramenata. Nauk Crkve to je izričito potvrdio na Tridentskom
saboru, a od Tridenta pa do danas nauk glede sakramenata je isti. Svi su sakramenti od
povijesnog i uskrslog Krista.U povijesti Crkve, među kršćanskim zajednicama i njihovim
teolozima tumačenja o ustanovi sakramenata su mnoga i višeznačna, čak neki sakramenti su
od reformatora osporavani u smislu da ih je ustanovio Krist. I sve do naših dana ostalo je
37
Usp. Ikić, str. 98 – 102.
38
Karlić,, str. 21.
39
Usp. Toma Akvinski, Summa theologiae, III., 63, 2, 3.
40
Usp. Ikić, str. 52.
41
Usp. KKC, br. 1121.
42
Usp. Testa, str. 62 – 63.
 8

pomalo sporno što znači izričaj da je Krist ustanovio sakramente. Poglavita spornost je u tomu
je li Krist neposredno – izravno, ili posredno – neizravno ustanovitelj svih sedam sakramenta.
Odnosno, spornost je vezivana uz mogućnosti i načine kako je Krist ustanovio sakramente.
Relevantna su nam ovdje svetopisanski izvori na kojima se i temelji ustanovljenje
sakramenata, a potom neki autoriteti Crkve i nauk Crkve koji je definiran na Tridenstskom
saboru.

Profesor Ikić ukazuje na slijedeće referentne točke. Iz biblijskom kuta gledano izravno
ustanovljenje od Krista je temelj za sakramente krštenje, ispovijed, euharistija, a posredno je
temelj ostalim sakramentima potvrda, bolesničko pomazanje, sveti red i ženidba. O istom
pitanju se u apostolskoj konstituciji Sacramentum ordinis od 30. studenog 1947. god. razlikuje
substantia sacramentorum (bit) od essentia sacramentorum (bitno). Papa Pio XII. tumači da
je bit sakramenta ustanovio Krist, a da ono bitno uz sakramente određuje Crkva kao opći
sakrament spasenja. Karl Rahner ima svoju specifičnu terminologiju u teologiji sakramenata.
Prema njemu, budući da je Krist ustanovi Crkvu kao prasakrament ili temeljni sakrament
(Grundsakrament), onda je deduktivno ustanovio i svaki sakrament Crkve. Zato za njega nije
više važno da li možemo naći izričite, eksplicitne tekstove ustanovljenja sakramenata, budući
da je sakrament zaista temeljni čin Crkve po Kristovu nalogu i njezinu karakteru. Ukoliko i
dalje govorimo o temeljima izravnog ustanovljenja sakramenata od strane Krista, to nam
svjedoče i potvrđuju evanđeoski izvještaji; za krštenje (Mt 28, 19); za euharistiju (Lk 22, 19 –
20); za ispovijed (Iv 20, 23), dok su pak za neizravno ovi tekstovi: za potvrdu (Dj 8, 14 – 17) ,
za bolesničko pomazanje (Jak 5, 14), za sveti red (Dj 6, 5 – 6), za ženidbu (Ef 5, 21 – 28).43

Glede pitanja tko je stvarni ustanovitelj sakramenata, sporni iskaz vezuje se uz ime Alfred
Loisy. On je protagonista teze da su sakramenti ustanovljeni od apostola. Njemu i drugim
modernistima odgovorio je sv. oficij dekretom Lamentabili od 3 srpnja 1907. U Dekretu je
objasnjeno ustanovljenje svakog pojedinog sakramenta od Isusa Krista.44 Profesor Ikić svoja
razmišljana tko je ustanovitelj sakramenata ovako zaključi: „svi tekstovi, kao oni imperativni i
nalogodavni, tako i oni neizravni kao i druge znakovite Isusove radnje smjernice su i uporišta
za tezu da je Krist ustanovitelj svih sakramenata. Među njima je neke utemeljio izravno a
druge neizravno. Jedne ustanovljuje kao povijesni Isus, a druge utemeljuje kao otajstveni
Krist. Tako su svi sakramenti Kristova baština i njegova posvećena ostavština“. 45 A profesor
Karlić istaknu: „Crkva je svoju vjeru o sakramentima definirala na Tridenstsko saboru, koji je
osudio učenje po kojem Isus Krist nije ustanovio sve sakramente Novog zavjeta ili da ih ima
više ili manje nego sedam, tj. krst, potvrda, euharistija, ispovijed, bolesničko pomazanje, sv.
red i ženidba“46

1.5. Isus Krist - prasakramenat

Naš duhovni život sudbinski je vezan uz Drugu Božansku Osobu, uz ime spasa Isusa Krista.
O. Teilhard de Chardin ga je nazvao 'točkom omega' svega što postoji, a sv. Ivan ga smatra
'alfom i omegom' (Apk 1, 8. 17). Naslovili smo da je Isus Krist prasakramenat. Drugim
riječima to bi značilo u relaciji prema sakramentima on je prasakramenat. Konkretnije i

43
Usp. Ikić, str. 60 – 64.
44
Usp. DH., Zbirka, br. 3439 – 3451.
45
Ikić, str. 64.
46
Karlić, str. 17.
 9

doslovnije on je prvotni sakrament, izvorni sakrament, u njemu je sve sadržano – svi

sakramenti i sve sakramentalne milosti.

Poznavati izvornog Krista put je izložit se utjecajima Objave. „U objavi takvoj kakva se je
stvarno ostvarila, osobna istovjetnost Objavitelja je od poglavite važnosti. I to ne On samo
kao prorok – kao čovjek, nego i kao Bog. Da je Isus bio samo zadnji od proroka, ta
istovjetnost bi bila mnogo manje zanimljiva: bitni prilog proroka u židovskoj religiji sastojao
se u naviještenim riječima u ime Boga. Ali bitni Isusov prilog jest dolazak njegove osobe koja
temelji novu religiju“47. I ako želimo spoznati njegovu sakramentalnost polazna točka treba
biti njegova osoba i njegovo poslanje. Kada kažemo da je Krist prasakramenat, više se kaže
od naslova i relacije prema sakramentima, time indirektno kažemo i tko je Krist, koja je
njegova narav, koja je njegova funkcija, koji je njegov identitet.

„Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju“? (Mk 4, 41). „Isusova čudesa pobuđivahu
neizbježno pitanje o njegovu identitetu. Isto se događalo po iskazivanjima moći opraštanja
grijeha (Mk 2, 10) i po gospodstvu nad subotom (Mk 2, 28). No, njegov javni život je već
dovoljan da pobudi problem vjere i dopusti da se otkrije tajna njegovog identiteta. Bez sumnje
Isus je mogao sam razjasniti svoj identitet umjesto da od drugih traži da ga formuliraju. Ali
nije put izabran od njega: on izbjegava da se sam definira. Želi da ga drugi otkriju i izraze
posljedak tog svog otkrića. To znači da nije htio osloniti svoj identitet na neku formulu“ 48.

Govoriti o Kristu kao prasakramentu izričaj je to i o njegovu identitetu. „U Isusu se

prepoznaje Božja snaga koja svjedoči njegov božanski identitet“. 49 Isusa kao Boga
karakterizira i sva stvarnost, djelotvornost i dimenzionalnost sakramentalnosti. Za sakramente
kažemo da su vidljivi znaci nevidljive milosti ili znakovi i uzroci milosti. Isus kao osoba u
dimenziji historijske vidljivosti, te njegova riječ na neki način, predstavlja sebe kao
sakramenat, odnosno prasakramenat. Na mnogostruk način, osobito snagom svoje božanske
osobe, te riječju i djelom, odnosno sva njegova ekonomija spasenja čini ga prasakramentom.
Možemo kazati: „Isusove riječi i djela su znak i oruđe spasenja, znakovi i posrednici milosti.
Sakramentalna znakovitost Isusa leži u njegovu misteriju, u njegovu spasonosnom djelovanju.
Njegova smrt je sakrament ljubavi. On je kao znak vječna sadašnjost za čovjeka kojega
poziva prema eshatološkom ispunjenju. Njegova sakramentalna znakovitost je vidljiva već
sada, ali još ne potpuno“.50 Pavao pak slikovito poručuje: „Sada gledamo kroz zrcalo, u
zagonetki, a tad – licem u lice“ (1Kor 13, 12).

Sakramenat označava i božanski spasiteljski dar. Čovjek Isus kao osobna zemaljska pojava
božanske otkupiteljske milosti je taj sakramenat, prasakramenat, jer je po volji Oca taj
Čovjek, sam Sin Božji, trebao biti u svojem čovještvu jedini prilaz k stvarnosti spasenja“ „Jer
je jedan Bog, i jedan posrednik Boga i ljudi, čovjek Krist Isus“ (1Tim 2, 5). Ljudski susret s
Isusom je prema tome sakramenat susreta s Bogom ili religioznog života kao teologalno –
egzistancijalnog odnosa prema Bogu. Ljudski i spasiteljski Isusovi čini su dakle 'znak i uzrok
milosti'“51. Bit sakramenata je i u ekspoziciji milosti koji posvećuju. „Presveto Trojstvo je
Isusu dodijelilo posebnu i presudnu ulogu u otkupljenju i posvećenju čovječanstva. Samo
radi njegovih zasluga Bog nam povraća izgubljenu svetost . Isus kao Bog je tvorni i uzorni
uzrok našega duhovnog života – milosnog života, zbog čega se ovaj zove još, 'kršćanski –
47
Usp. Jean Galot, Kristologija, Đakovo 1996, str. 388.
48
Isto, str. 14 – 15.
49
Ikić, str. 28.
50
Isto, str. 29.
51
Usp. Ivan Golub, Bog djelitelj milosti (De sacramentis in genere), Zagreb 1966 – prilog str. 8.
 10

milosni život', tj. život u Kristu, po Kristu i s Kristom“ 52. Kristova osobitost kao
prasakramenta je i u djelotvornosti i daru milosti.

Gledamo li Krista u relaciji 'odvojenih sakramenata' koje je on ustanovio, vrijedno je uočiti

uvjerenje sv. Tome: „Krist sam čini sve sakramente: On je taj koji krsti, On oprašta grijehe,
On je pravi Svećenik koji se žrtvovao na križu i čijom snagom se dnevno konsekrira njegovo
tijelo na oltaru.“53 Sakramenti su i svjedočanstva Božje dobrote, milosrđa i ljubavi i
posvećenja. Dokaziva je upravo Kristova sakramentalnost u njegovim djelima ljubavi,
dobrote i milosrđa i posvećenja ljudi. Sakramentalnost posvjedoći osobito na križu. „Isusova
žrtva na križu bila je izvor – zaslužni izvor i našeg spasenja i našega posvećenja. Isus je ne
samo Spasitelj već i Posvetitelj ljudi. Kao glava čovječanstva i predstavnik ljudskog roda,
drugi Adam, zaslužio je sve milosti koje dobivamo. Čitavo duhovno blago i sve rijeke milosti
imaju u njemu svoje vrelo“54. Tko si Ti Kriste? Ti si prariječ milosti. Ti si Prasakramenat.

1. 6. Crkva univerzalni – opći sakrament

Svjedoci smo čudesni Božji planova. U takve planove pripada i plan spasenja čovječanstva
kojemu je pečat udario Krist djelom otkupljenja, posebice pashalnim misterijem. Taj plan
spasenja nastavlja i dalje Krist po Crkvi koju je On osnovao po svojem Svetom Duhu. U
povijesnome smislu početci Crkve nalaze se u silasku Duha Svetoga na dan Pedesetnice.
Ustanovljenjem Crkve, Kristova je dakle nakana učiniti čovječanstvo, svakog pojedinca

52
Živan Bezić, Kršćansko savršenstvo (Asketika – III izdanje), Crkva u svijetu, Split 1973, str. 157.
53
Golub, prilog str. 14, br. 16.
54
Isto, str. 160.
 11

dionikom svojega božanskog života odnosno omogučiti daljni proces Božjega djelovanja u
ljudskoj povijesti.

No, kada govorimo o Crkvi, valja razumijeti da je „riječ o ljudskoj i božanskoj stvarnosti
istodobno, o vidljivoj i nevidljivoj, o stvarnosti koja se proteže po svoj kugli zemaljskoj pa
sve do novog neba i nove zemlje koji čine prostor za drugi Kristov dolazak u slavi“. 55 Objava
– pismena i usmena – dala je Crkvi mnoga lijepa imena: kraljevstvo Božje na zemlji, obitelj
Božja, narod Božji, hram Božji, Isusova zaručnica, mistično Tijelo Kristovo, itd. S obzirom
na ulogu Crkve u teološkim razmišljanjima ona je opći sakrament, sakrament Krista,
sakrament spasenja. Drugi vatikanski sabor poglavito ističe da je Crkva sacramentum mundi –
sakrament spasenja, a u interpetaciji – kvasac koji preobražava cjelokupni društvo u njegovim
pojedincima.

Crkva nije sakramentalna samo na nekim svojim razinama, nego je ona u cijelosti sakrament,
zbog čega „taj sakramentalni aspekt karakterizira sve elemente crkvene zajednice te joj daje
ontološku strukturu, a ne juridičko uređenje koje je u njoj predominantno“. 56 Aspekt
sakramentalnosti potvrđuje ju općim sakramentom. Crkva je činitelj pojedinačni sakramenata,
ali i činitelj općeg sakramenta, zapravo ona je taj sakramenat. Bit otajstva Crkve veže se uz
pojam sakrament.“Pojam se ne odnosi samo na sedam sakramenata koje je Krist uspostavio za
duhovno dobro svojih sljedbenika nego se odnosi na čitavu Crkvu. Ona je po svojoj naravi i u
svojoj biti sakrament, te iz nje proizlaze ostali pojedinačni sakramenti. Sakrament u sebi
redovito uključuje dva elementa: jedan je osjetni, materijalni (signum), a drugi je duhovni i
nevidljivi (res significata). To se potvrdilo također i na Crkvi. Ona je simbolična stvarnost,
vidljiva i nevidljiva, ljudska i božanska. U odnosu na sve pojedinačne sakramente, Crkva je
temeljni sakrament; ona ne samo da naznačuje spasenje nego je po svojoj sakramentalnoj
naravi i njegov uzrok“.57

Crkvu vidimo kao opći sakramenat zbog njenog porijekla: ustanovljena je od Boga, po Kristu
i Duhu Svetome da bude na dobrobit svih naroda i svakog pojedinca; po svome cilju – zadaća
joj je da slavi Boga, te da spašava i posvećuje sav ljudski rod; po svojim bitnim oznakama –
jedna je, sveta, katolička i apostolska – svetost je najvažnija odlika Crkve; po sredstvima
kojima se služi: sakramenti; po plodovima koje donosi: milost, kreposni život, katolički sveci,
itd; po svojoj nauci i poslanju – a nauka i poslanje je univerzalnog karaktera.

Crkva kao opći sakramenat ostvaruje se svojom djelotvornošću. „Crkva mora odražavati svim
narodima ono svijetleće svjetlo što proizlazi od Otkupitelja; ona je 'u Kristu kao sakrament ili
znak i oruđe najtejšnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda' (LG 1). To
hoće reći: Crkva se može shvatiti samo polazeći od Krista i u ovisnosti o njemu. Ona ima
temelj u njegovom životu, smrti i uskrsnuću; njegovim je Duhom ujedinjena; služi njegovoj
spasenjskoj prisutnosti među ljudima i ide ususret njegovom spasenjskom ponovnom
dolasku“.58

Uloga Crkve kao opći sakramenat vidljiva je u svjetlu karizme krštenja. „Kao što se po
sakramentu krštenja vjernik ucjepljuje u Krista i postaje sudionik njegova božanskog života,
tako se po Crkvi kao općem sakramentu društvo preobražava u mistično tijelo Kristovo te
postaje dionik božanskoga trojstvenog života“.59 „Novi zavjet ne naziva Crkvu sakramentom,
55
Usp. Ivan Antunović, Otajstvo Kristove Crkve, Zagreb, 2009, str. 22.
56
G Dejaifve, L'ecclesiologia del concilio Vaticano II, str. 92.
57
Antunović, str. 203.
58
Usp. Courth, str. 24.
59
Antunović, str. 22.
 12

no ipak Sveto pismo poznaje sakramentalnu strukturu Crkve; ona je djelotvorni znak,
pokazatelj nadnaravnog otajstva trojstvenog Boga. Ona je nazočnost božanskog ukoliko ga
uprisutnjuje i time pokazuje njegov puni oblik; ona je zalog spasenja, ali ne spasenje samo;
ona je njegov znak i ljuska ujedno“.60 „Sakramentalna uloga Crkve kao cjeline: njezin život,
riječ i djelo jesu zrcalo, znak, putokaz za nevidljivu stvarnost božanskog spasenja. Ona je
djelatni znak (oruđe) i zato više od 'pukog' simbola. Time što širi svoju zajednicu, širi i
zemaljski oblik spasenja (zajednica Božja)“. 61 (ukoliko je svjetlo naroda).„Vidljivost
spasenjskog Isusova djela 'nije smjela' ostati prošlost. Prvi oblik koji nadilazi trenutak
povijesno-jedinstvenog otkupljenja po Isusu Kristu jest Crkva u cjelini. Za nju kaže
Zapdadnonjemačka sinoda: 'Crkva, kao od Duha Svetoga ujedinjena zajednica vjernika, jest
za svijet trajni znak blizine i ljubavi Božje'. „Krist i njegovo djelo spasenja ne ostaju puko
sjećanje i ljudska uspomena, nego trebaju dobiti pravu sadašnjost“.62

Aspekt milosti i spasenja ukazuje na bit Crkve. Pod vidom sakramentalnosti ona nije samo
sakrament (znak i uzrok), nego i res: a to znaći naznačujuća i uzročna stvarnost.
Sakramentalni vid Crkve očituje sadržaj njenog poslanja, a taj sadržaj u najopćenitijem smislu
čini nauk Crkve, te njezino bogoslužje, zatim navještanje Radosne vijesti, a potom djelatnost
u ljubavi, u konkretnom smislu činitelj tog sadržaja je sakramentalni Krist, a to znači da je
„Krist nazočan osobno i činom, tj. znakom. Pojedini sakramenti su akcije nebeskoga Krista
kojima se događa neposredni susret s Kristom. Crkva je produžetak nebeskog Krista, a
pojedini sakramenti su sakralno očitovanje Crkve“ 63 „Sakramentalnost Crkve leži u
uprisunjenjenju Krista, pa ljudi trebaju tražiti unutar Crkve uprisutnjeni spas. Krist je onaj koji
podjeljuje spas, a ne Crkva iz neke svoje samobiti. Konkretno znači, čovjek u znaku Crkve
otkriva upristunjenu Božju blizinu u Isusu po Duhu. Na pitanje kako?, Kehl odgovara totum, a
ne totaliter (potpuno, ali ne totalno savršeno). Crkva je totus Christus, ali nije uvijek
totaliter“.64 „Ona posreduje božansku ljubav u punini, ali ne u potpunom savršenom obliku“ 65.
Za Ratzingera, Crkva sakrament u sakramentima 66. Krist i Crkva su esencijalno povezani.
„Crkva je neraskidivo povezana s Kristom. Ona je sakramentalna, jer je Krist sakramentalan.
Kao takva ona je sakramentalni znak Krista u svijetu. U konstituciji o Crkvi Sabor istiće ,
sakramentalnost Crkve izražava utjelovljeni Krist koji po sakramentima u Crkvi djeluje“. 67
„Krist je Crkvu učinio općim sakramentom spasenja. Ona je njegov znak i njegovo oruđe“68
Konstitucija Sacrossantum Concilium Drugog vatikanskog sabora opisuje proširene učinke
sakramenata. Tamo se kaže da je svrha sakramenata posvećivati ljude, izgrađivati Tijelo
Kristovo te iskazivati Bogu štovanje. Poslije toga se ističe da sakramenti kao znakovi
poučavaju, da vjeru hrane, jačaju i izražavaju. Također se naglašava da sakramenti dijele
milost i pokreću ljubav. U drugom broju se ističe da sakramenti milošču posvećuju svaku
zgodu života. Oni su čovjeku na posvećenje, a Bogu na hvalu“ 69 „Učinke svih sakramenata i
svakog pojedinačno treba promatrati kroz tri bitne razine. Prvo je trojstveni Bog koji po
Kristu u Duhu nudi spasenje i daje učinkovitost sakramentima. Druga razina je Crkva u kojoj
se sakramentalno otajstvo događa. Treća razina je pojedinac na kojega je sakrament
usredotočen“.70 „Crkva je vidljiva djeliteljica sakramentalnih znakova snagom Duha.
60
Usp, Courth, str. 38.
61
Isto, str. 33.
62
Isto, str. 32.
63
Usp. Schillelebbeckx, E, Krist sakrament susreta s Bogom, sttr. 42 i 50 – 55.
64
Usp. Kehl, M., Die Kirche, str. 83.
65
Ikić, str. 36
66
Usp. Isto.
67
Usp. Ikić, str. 34. 35.
68
Usp. Isto, str. 36.
69
Isto, str. 92
70
Isto, str. 91.
 13

Sakramenti označuju i daju milost, a Duh djeluje u njima kao nevidljivi djelitelj milosnog
života. Zato je Crkva znak i oruđe djelovanja Krista i Duha“. 71 Značenje i djelotvornost i
dimenzionalnost sakramenata potvrđuju i Crkvu kao univerzalni – opći samramenat.

O Crkvi kao univerzalnom – općem sakramentu upućuje na zaključnu konstataciju, „Crkva je

univerzalna jer je otvorena svim ljudima, za sve je ljude, ne ograničava se samo na neke
narode. Partikularnost i nacionalne skučenosti nadvladane su. (usp. Dj 2, 1 – 13).
Univerzalnost svjedoči time što je Božji sluga nazvan „svjetlom za sve narode“ (usp. Iz 42, 6;
49, 7 sl)“.72 Univerzalnost Isusova poslanja znakovito se vidi u Mt 26, 28; „Ovo je krv moja,
krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha“. No, „Crkva iz kuta Rahnera
nije samo znak za sve ono što se zbilo Kristovim dolaskom na svijet, a što je nekolicina na
vidljiv i iskustven način prihvatila. Crkva je mnogo više od toga. Ona je znak koji djeluje
preko vlastitog horizonta, te tako u svoj punini aktualizira spasenje posvuda i u srcima svih
ljudi, bez obzira na kulturu, nacionalnost, religiju, zemljopisnu smještenost, itd“. 73 Sumarij
ovoga razmišljanja izraziv je u jednoj rečenici, tj., „Sakramentalnost Crkve počiva na
sakramentalnosti Krista“.74

71
Usp. Ivan Pavao II, Dominum et vivificantem (gospodin i životvorac), KS, Zagreb , 1998, br. 61 – 64.
72
Usp. J. Gnilka, Das Evangelium nach Markus (EKK II/2), Z''urich 1979, str. 246.
73
Antunović, str. 225.
74
Ikić, str. 40.
14