Wikipedija

Teatar u starom Rimu

Arhitektonski oblik kazališta u starom Rimu povezan je s kasnijim, poznatijim primjerima iz razdoblja od 1. do 3. stoljeća n.e.[1] Kazalište starog Rima, u smislu vremenskog razdoblja u kojem su se u Rimu počele prikazivati scenske izvedbe, vezuje se za ranije vrijeme i seže u 4. stoljeće prije n.e., nakon prijelaza države iz monarhije u republiku.[1] U kazalištu se tijekom ovog razdoblja općenito razlikuju žanrovi tragedije i komedije, koje karakteriziraju određeni stil arhitekture i scenske igre, a publici se prenose isključivo kao oblik zabave i kontrole.[2] Kada je riječ o publici, Rimljani su prednost davali zabavi i performansima u odnosu na tragediju i dramu, prikazujući tako moderniji oblik kazališta, koji se i danas koristi.[2] "Spektakl" je postao važan dio svakodnevnih očekivanja Rimljana kada je u pitanju kazalište.[1] Neka djela Plauta, Terencija i Seneke Mlađeg, koja su sačuvana do danas, ističu različite aspekte rimskog društva i kulture u to vrijeme, uključujući napredak u rimskoj književnosti i kazalištu.[1] Kazalište će u to doba početi predstavljati važan aspekt rimskog društva tijekom republikanskog i carskog razdoblja Rima.[1]

Rimski mozaik koji prikazuje glumce i svirača "frule" (aulosa) (Kuća tragičkog pjesnika, Pompeji).

Postanak teatra u Rimu

uredi
 
Antičko rimsko kazalište u Orangeu, jug Francuske, 2008.

Prema predaji, Rim je osnovan 753. g. pne. kao monarhija pod etrurskom vladavinom i takav je ostao tijekom prva dva i pol stoljeća svog postojanja. Nakon protjerivanja posljednjeg rimskog kralja, Tarkvinija Oholog oko 509. g. pne., Rim je postao republika i od tada su njime upravljali magistrati koje je birao rimski narod. Smatra se da je rimsko kazalište rođeno tijekom prva dva stoljeća Rimske Republike, nakon širenja rimske vlasti na velike dijelove Apeninskog poluotoka, oko 364. g. pne.

Prema Titu Liviju, nakon pustoši koju je za sobom ostavila epidemija kuge 364. g. pne., rimski su građani počeli uključivati kazališne igre kao dodatak ceremonijama Lektisternija koje su se već izvodile, kako bi pojačali svoje napore da pacifikuju bogove. U godinama nakon uspostavljanja ove prakse, glumci su počeli prilagođavati ove plesove u performanse tijekom kojih su izvodili pokrete i izgovarali tekstove usklađene s glazbom.[3]

Kako je doba Rimske republike napredovalo, građani su počeli uključivati profesionalno izvođenu dramu u repertoar svojih festivala (ludi, proslave državnih praznika) koje su se održavale svake godine. Najveći od tih festivala bile su Rimske igre (ludi Romani), koje su se održavale svakog septembra u čast rimskg boga Jupitera.[4] Upravo je u sklopu Rimskih igara 240. g. pne. pisac i dramatičar Livije Andronik postao je prvi koji je izradio prijevode grčkih drama i prikazao ih na rimskoj pozornici.[5][6][7] Nedugo potom, oko 207. pne., senat je dopustio osnutak udruženja književnika i glumaca (collegium scribarum histrionumque) sa sjedištem u Minervinom hramu na Aventinu u Rimu.[8]

Prije 240. g. pne. rimski kontakt sa sjevernim i južiom italskim kulturama počeo je utjecati na rimski koncept zabave.[9] U ranoj rimskoj fazi dominirali su: flijak (oblik tragičke parodije koji se pojavio u Italiji za vrijeme Rimske Republike od 500. do 250. g. pne.), atelanska igra (ili vrsta komedije koja je tobože prikazivala glupost stanovnika jugoističnog osačkog grada Atele; oblik etničkog humora nastao oko 300. g. pne.); te fesceninski stihovi (podrijetlom iz južne Etrurije).[9] Nadalje, prikazi flijaka otkriveni na vazama sa scenama iz stare atičke komedije (npr. iz Aristofanovih grčkih komedija) navelo je znanstvenike da ustvrde kako su flijačke komediografske predstave u jednom trenutku bile predstavljene italskoj, a možda i latinskoj publici, već u 4. stoljeću prije n.e.[9] U prilog toj teoriji govori činjenica da je latinski jezik bio bitna komponenta rimskog kazališta.[9] Od 240. pne. do 100. pne. rimsko je kazalište ušlo u razdoblje književne drame, u kojem su klasične i postklasične grčke predstave prilagođavane rimskoj publici.[9] Od 100. g. pne. do 476. g. n.e. rimskom zabavom dominiraju cirkuske predstave, spektakli i mimovi, mada kazališne predstave još uvijek privlače pozornost.[9]

Rana drama koja se pojavila bila je vrlo slična drami u Grčkoj. Rim je sudjelovao u brojnim ratovima, od kojih su se neki odigrali u područjima Italije, u kojima je grčka kultura imala velik utjecaj. Primjeri toga uključuju Prvi punski rat (264-241. pne.) na Siciliji. Tako su izgrađeni bliski odnosi između Grčke i Rima, počevši od pojave helenističkog svijeta, onog u kojem je helenistička kultura bila šire rasprostranjena; tome su doprinijela i rimska osvajanja grčkih kolonija na Sredozemlju. Akulturacija je postala specifična za grčko-rimske odnose, a Rim je uglavnom usvajao aspekte grčke kulture i njezina postignuća te je razvijao te aspekte u rimskoj književnosti, umjetnosti i znanosti. Rim je postao jedna od prvih europskih kultura koja je vlastitu kulturu oblikovala po ugledu na drugu kulturu. Završetkom Trećeg makedonskog rata (168. pne.) Rim je stekao veći pristup bogatstvu grčke umjetnosti i književnosti, nakon što su u Rim došao velik broj grčkih migranata, posebno stoičkih filozofa poput Krateta iz Mala (168. pne.), pa čak i atenskih filozofa (155 pne). To je omogućilo Rimljanima da razviju zanimanje za novi oblik izražavanja, filozofiju. Kulturni razvoj koji je uslijedio prvi su pokrenuli dramski pisci koji su bili Grci ili polugrci koji su živjeli u Rimu. Iako je grčka dramska književna tradicija utjecala na Rimljane, Rimljani su odlučili da te tradicije ne usvoje u potpunosti, već su umjesto toga koristili maternji latinski jezik. Na ove rimske predstave koje su se počele izvoditi snažno su utjecale etrurske tradicije, posebno u pogledu važnosti glazbe i performansa.[10]

Scenske igre u klasično doba

uredi

Od klasičnog razdoblja ustalile su se dramske izvedbe, tj. "scenske igre" (ludi scaenici), kao dio javnih svetkovina. Priređivač igara platio bi i glumce. Premda su oni uglavnom bili robovi ili oslobođenici i bili predmet prijezira, ugled im se s vremenom popravljao, pa su glasoviti glumci poput Kvinta Roscija Gala i Klodija Ezopa u Ciceronovo vrijeme bili vrlo bogati i za prijatelje imali ljude iz senatskog staleža. Glumačkom družinom (grex ili caterva) upravljao je dominus gregis, koji bi u starije vrijeme od pjesnika otkupio komad koji je namjeravao prikazati.[11] Drama se sastojala od govorenih dijelova (diverbia) i pjevanih dijelova (cantica); pjevane je dijelove izvodio pjevač uz pratnju frule, dok bi im glumac pantomimički prikazivao sadržaj.[12] Samo je tragedija imala kor, čiju je pjesmu choraules pratio na dvojnicama (diplama, aulos).[11]

Dramske izvedbe natjecale su se međusobno na igrama, što je znalo prouzrokovati veliku konkurenciju između prikazivača i njihovih sljedbenika, pa bi često u kazalištu nastao i metež u publici. Nagrade su bile palme, vijenci od zlatnog i srebrnog lima, skupocjena odjeća i novac. Osobita je vrsta scenske izvedbe bila atelana, komedija sa stalnim karakternim licima, koje su u početku kao završnu igru (exodium) na natjecanju izvodili uglavnom mladići, a kasnije su je preuzeli profesionalni glumci. Često se kao završna igra izvodio i mim, također karakterna slika iz svakodnevnog života, ali bez stalnih lica. U mimu su ljudi glumili bez kazališnih maski, koje su bile obvezne u svim ostalim vrstama scenskih prikazivanja u Rimu, a ženske uloge, koje su inače igrali muškarci, u mimu su igrale žene.[11] Mim je već od 173. g. pne. bio glavni i najznačajniji dio Floralija, javne svetkovine koja se svake godine održavala u čast božice Flore.[13] U vrijeme cara Augusta veliku je popularnost stekao i pantomim: radnju, koja je uglavnom bila uzeta iz mitologije, prikazivao je plesač plesom i ritmičkim pokretima, dok je kor uz pratnju frula i drugih instrumenata pjevao pjesme (cantica).[11]

Kazališni žanrovi

uredi
 
Rimski glumac u ulozi Paposilena, mramorni kip, oko 100. g. n.e., prema grčkom izvorniku iz 4. stoljeća prije n.e.

Prva važna djela rimske književnosti bile su tragedije i komedije koje je napisao Livije Andronik počevši od 240. pne. Pet godina kasnije, Gnej Nevije, mlađi Andronikov suvremenik, također je počeo pisati drame, kako tragedije tako i komedije. Nijedna drama ovih prvih pisaca nije sačuvana. Početkom 2. stoljeća pne., drama se čvrsto ukorijenila u Rimu i osnovan je ceh pisaca (collegium poetarum).[14]

Rimska tragedija

uredi

Tragediju koja je obrađivala grčku tematiku, poglavito teme iz grčke mitologije, uveo je u Rim Livije Andronik, a onu koja je obrađivala nacionalne, rimske teme i koja se zvala preteksta (fabula praetexta), uveo je Gnej Nevije.[15] Rimska tragedija grčkoga tipa za uzor je većinom uzimala atenskog tragediografa Euripida, vjerojatno zbog njegovog dubokog retoričkog patosa, a možda i zbog njegovog racionalizma.[16]

Nijedna rimska tragedija iz arhajskog doba nije sačuvana, iako je u svoje vrijeme bila vrlo cijenjena; povjesničari znaju za trojicu ranih tragičara: Enija, Pakuvija i Lucija Akcija. Jedan od važnih aspekata tragedije, koji se razlikovao od ostalih žanrova, bila je uvođenje kora u radnju na sceni tijekom izvođenja mnogih tragedija.[17]

Međutim, iz vremena carstva sačuvana su djela dvojice tragičara: jedan je nepoznati autor, dok je drugi stoički filozof Seneka Mlađi. Sačuvano je devet Senekinih tragedija, a sve su to fabulae crepidatae, tj. rimske tragedije koje obrađuju grčku tematiku. Seneka se pojavljuje kao lik u tragediji Oktavija, jedinom sačuvanom primjeru pretekste (fabula praetexta), tj. tragedije s rimskom tematikom, koju je prvi stvorio Gnej Nevije; kao rezultat toga, Seneki je pogrešno pripisano i autorstvo ove tragedije. Međutim, iako su povjesničari od tada potvrdili da ovu dramu nije napisao Seneka, pravi autor ostaje nepoznat.[14]

Senekine trageije pisane su deklamatorskim stilom, odnosno stilom koji je izrazito naglašavao retoričku strukturu.[18] Taj su stil karakterizirali paradoks, diskontinuitet izričaja, antiteza i usvajanje deklamacijskih struktura i tehnika koje su uključivale aspekte kompresije, razrade, epigramatičnosti i naravno hiperbole, jer se činilo da većina njegovih drama naglašava takva pretjerivanja kako bi iznesena gledišta učinila uvjerljivijim.[18] Seneka je pisao tragedije koje su se bavile ljudskom dušom i mentalnim stanjima čovjeka, pa je upotreba retoričkih sredstava trebalo da oblikuje tragični lik i otkrije nešto o stanju njegova uma.[18] Jedan od najistaknutijih načina na koji je Seneka razvio tragediju bila je upotreba "govora u stranu", uobičajene dramske tehnike u helenističkoj drami, koja je u to vrijeme bila strana svijetu atičke tragedije.[18] Seneka je istraživao unutrašnjost psihologije uma kroz "samopredstavljajuće solilokvije ili monologe", koji su se usredotočivali na nečije unutarnje misli, središnje uzroke njihovih emocionalnih sukoba, samozavaravanje, kao i na druge vrste psiholoških previranja koja su služila za dramatiziranje osjećaja na način koji je postao središnji za rimsku tragediju, i u tome se razlikovao od ranijih grčkih oblika tragedije.[18] Zabilježeno je da oni koji su svjedočili Senekinoj uporabi retorike - učenici, čitatelji i publika - naučili Senekinu verbalnu strategiju, psihičku pokretljivost i javno igranje uloga, što je utjecalo na promjenu mentalnog stanja mnogih pojedinaca.[18]

Rimska komedija

uredi
Više informacija: Rimska komedija
 
Dobro očuvano rimsko kazalište u Bosri (Sirija)

U rimskom komičkom stvaralaštvu razlikuje se nekoliko dramskih vrsta. Komedija s grčkom tematikom nazvana je palijata (fabula palliata), prema grčkom ogrtaču (pallium), dok se komedija s rimskom tematikom zvala togata (fabula togata), nazvana prema togi, a ponekada i tabernarija (fabula tabernaria), tj. "komedija o daščarama", jer je prikazivala ljude iz nižih staleža.[15] Pred kraj Augustove vlade razvijao se i jedan oblik togate nazvan trabeata, tj. "viteška komedija", nazvana tako prema svečanoj odjeći rimskih vitezova, koja je nastojala uzdići komediju na višu društvenu razinu.[15]

Sve sačuvane rimske komedije mogu se svrstati u kategoriju palijate (fabula palliata), tj. komedije temeljene na grčkim uzorima, a napisala su ih dva komediografa: Tit Makcije Plaut i Publije Terencije Afer. Nije sačuvana nijedna togata (fabula togata), tj. rimska komedija s rimskom tematikom, no nekoliko deseta stihova i nekoliko stotina stihova sačuvano je od njezinih glavnih pjesnika Titinija, Lucija Afranija i Tita Kvinkcija Ate.[16]

Prilagođavajući grčke drame koje će se izvoditi za rimsku publiku, rimski komediografi unijeli su nekoliko promjena u dramskoj strukturi. Najočitije je uklanjanje prethodno istaknute uloge kora kao sredstva za razdvajanje radnje u različite epizode. Uz to, glazbena pratnja dodana je kao simultani dodatak dijalogu. Radnja svih scena obično se odvijala na ulicama izvan stana glavnih likova, a komplikacije radnje često su bile posljedica onoga što je neki manje važan lik u komediji doznao prisluškivanjem. I rimska palijata razlikuje govoreni, dijaloški dio (diverbium) i pjevani ili recitirani dio (canticum); u Plautovim djelima, osobito u komadima iz kasnijeg razdoblja njegova stvaralaštva, cantica zauzimaju mnogo više prostora i povremeno postaju solo-scene, prave arije, dok je Terencije u tome više konzervativan i primjenjuje mnogo manje metričke raznolikosti.[16]

Plaut je djelovao između 205. i 184. pne. i dvadeset njegovih komedija sačuvano je do danas, od kojih su najpoznatiji njegovi farsični komadi. Divili su mu se zbog duhovitosti njegovog dijaloga i zbog njegove raznolike upotrebe pjesničkih metara. Kao rezultat sve veće popularnosti Plautovih predstava, kao i ovog novog oblika pisane komedije, scenske predstave postale su istaknutija komponenta na rimskim festivalima toga doba i uspješno su zauzele svoje mjesto na događajima koji su prije sadržavali samo utrke, atletska natjecanja i gladijatorske borbe.

Sačuvano je svih šest komedija koje je Terencije napisao između 166. i 160. pne. Složenost njegovih zapleta, u kojima je rutinski kombinirao nekoliko grčkih izvornika u jednu produkciju (tzv. contaminatio), izazvala je žestoke kritike, uključujući tvrdnje da je time uništavao izvorne grčke drame, kao i glasine da je u sastavljanju svojih komada dobijao pomoć od ljudi iz visokih društvenih slojeva. Zapravo, ove su glasine potaknule Terencija da u nekolikosvojih komada iskoristi prolog kao priliku da se obrati publici i od nje zatraži da objektivno pristupi njegov materijal i da je ne pokoleba ono što su možda čuli o njegovoj komediografskoj tehnici. To je bila izrazita razlika u odnosu na napisane prologe drugih poznatih dramatičara tog razdoblja, koji su svoje prologe rutinski koristili da uvedu radnju komada koji će se prikazati.[19][14]

Tipski likovi

uredi
 
Mali kip od slonovače koji prikazuje rimskog tragičkog glumca, 1. stoljeće n.e.

Palijata, koja je cvjetala u drugoj polovini trećeg i u prvoj polovini drugog stoljeća pne., jest komedija pisana po uzoru na neki grčki komad, većinom iz korpusa nove atičke komedije,[20] koja je svoj vrhunac imala 4. i u 3. stoljeću pne., a bavi se svakodnevnim obiteljskim situacijama, najčešće s nekom ljubavnom intrigom kao dijelom zapleta, bilo da se radi o mladiću koji mora osvojiti djevojku u koju se zaljubio, bilo da se radi o svađi, rastanku i pomirenju između dvoje ljudi koji su već bili zajedno.[21] Na tim temeljima stvara se kakva zamršena situacija, koja obvezno dovodi do sretnog završetka i u kojoj se pojavljuju tipski likovi, kao što su lakoumni i zaljubljeni mladići (sinovi), namćorasti i škrti starci (očevi), lukavi robovi, proždrljivi i laskavi paraziti, brbljivi i kradljivi kuvari, lakomi svodnici, hvalisavi vojnici, dominantne i goropadne supruge, elegantne i lukave hetere, obljubljene djevojke koje su na prevaru dopale ropstva.[21] Odnosno, Apulejevim riječima, tu su: "lažljivi svodnik, mladić što gori od ljubavi, prevejani rob, prevarna družbenica, dominantna supruga, popustljiva majka, stric što grdi, drug što pomaže i vojnik što boj bije, ali i proždrljivi paraziti i nježni roditelji i bestidne hetere".[22]

Neki su od primjera tipskih likova u rimskoj palijati:

  • "Mladić" (adulescens) je neoženjen muškarac, obično u kasnim tinejdžerskim ili u dvadesetim godinama; njegovi su postupci tipično usmjereni na to da zadobije ljubav kakve prostitutke ili robinje, za koju se kasnije otkrije da je slobodno rođena žena i stoga ima pravo na brak. "Mladića" u pravilu prati lukavi rob koji pokušava riješiti njegove probleme ili ga zaštititi od sukoba.[23]
  • "Starac" (senex) prvenstveno se bavi svojim odnosom sa sinom, "mladićem". Iako se često protivi sinovljevom izboru ljubavnice, ponekad mu pomaže da ostvari svoje želje. Ponekad je zaljubljen u istu djevojku kao i njegov sin, djevojku koja je premlada za "starca". Djevojku nikada ne dobiva, a ljutita ga supruga često naspoljetku odvuče natrag u krug obitelji.[23]
  • "Svodnik" (leno) lik je makroa ili trgovca robljem. Iako su aktivnosti ovig lika prikazane kao krajnje nemoralne i podle, "svodnik" uvijek djeluje na zakonom dopušteni način i uvijek na kraju bude u potpunosti plaćen za svoje usluge.[23]
  • "Hvalisavi vojnik" (miles gloriosus) je lik arogantnog, hvalisavog vojnika, koji potječe iz stare atičke komedije. Naziv lika preuzet je iz istoimenog komada koji je napisao Plaut. Lik "hvalisavog voinika" obično je lakovjeran, kukavički i zaljubljen u samog sebe.[24]
  • "Parazit" (parasitus) često se prikazuje kao sebični lažov. Obično je povezan s likom "hvalisavog vojnika", kojega prati i hvali svaku njegovu riječ. "Parazit" je prvenstveno zainteresiran za zadovoljavanje vlastitog apetita, odnosno za to gdje će dobiti sljedeći besplatni obrok.[23]
  • "Matrona" (matrona) lik je supruge i majke i obično se prikazuje kao smetnja njenom mužu, neprestano gaometajući u njegovim pokušajima da zavede neku djevojku. Nakon što zatekne supruga s drugom ženom, ona obično prekine tu vezu, ali mu i oprosti. Voli svoju djecu, ali je često temperamentna prema suprugu.[23]
  • "Djevica" (virgo) je mlada neudata djevojka i "mladićev" ljubavni interes; o njoj se u komadu često govori, ali ona sama ostaje izvan pozornice. U tipičnom komadu, u posljednjem činu predstave otkriva se da je djevojka slobodnog porijekla i da stoga ispunjava uvjete za brak.[23]

Standardni likovi javljaju se i u atelani, također fiksirani i maskama koje su glumci nosili. Tih je likova bilo četiri ili pet: Maccus ― smiješni glupan (μακκοᾶν "blesaviti"); Bucco ― brbljivac i hvalisavac, koji je nosio masku s napuhanim obrazima (buccae); Pappus ― škrti starac, čije je ime u vezi s grčkim πάππος (= djed); Dossenus ― najverojatnije lukavac koji je tjerao šegu na račun ostalih likova, i to možda grbavko, ako mu je ime u vezi s latinskom riječi dorsum (= leđa), ali možda predstavlja i osački oblik za latinsku riječ dautiae (= gozba), pa bi taj lik bio istovjetan s maskom Manducus, koja predstavlja žderonju (prema manduco = žvakati).[25][26]

Rimska pozornica

uredi
 
Kip Seneke Mlađeg, kipara Puerte de Almodóvara, Córdoba

Scena i prostor

uredi
Glavni članak: Struktura rimskog kazališta

Počevši od prve kazališne izvedbe u Rimu 240. pne. predstave su se često izvodile tijekom javnih festivala. Budući da su ove predstave bile manje popularne od nekoliko drugih vrsta događaja (gladijatorske borbe, događaji u cirku itd.) koji su se održavali u istom prostoru, kazališne predstave izvodile su se na privremenim drvenim konstrukcijama, koje su danima morale biti sastavljane i rastavljane, kad god bi se trebali održati drugi spektakli. Postupni proces stvaranja stalnog prostora za kazališne izvedbe bio je posljedica odlučnog prigovora visokih dužnosnika: članovi senata smatrali su da građani provode previše vremena na kazališnim priredbama i da bi odobravanje takvog ponašanja dovelo do korupcije rimske javnosti. Kao rezultat toga, trajna kamena građevina za kazališne predstave nije bila izgrađena sve do 55. pne. Ponekad su projekti izgradnje kazališnih konstrukcija mogli trajati generacijama prije dovršenja, a financirani su kombinacijom privatnih dobročinitelja, javnih sredstava i prihoda od summae honorariae, tj. plaćanja za službene pozicije koja su vršili magistrati.[27] Da bi se demonstriralo dobročinstvo pojedinaca, postavljani su njihovi kipovi ili natpisi s njihovim imenima, ponekad sa spomenom uloženog novčanog iznosa, koje su svi mogli vidjeti ispred tribunalia, u prosceniju na prednjoj sceni, dijelovima zgrade koji su bili dostupni pogledu javnosti.[27] Izgradnja kazališne zgrade zahtijevala je i veliki napor i značajnu količinu vremena te je često trajala nekoliko generacija.[27]

Rimska kazališta, posebno ona izgrađena u zapadnom dijelu Carstva, uglavnom su oblikovana po uzoru na grčka.[27] Često su bila postavljena u polukrugu oko orkestre, ali i scena i scenska zgrada bili su spojeni zajedno s gledalištem i uzdignuti na istu visinu, čime je stvoren ograđeni prostor vrlo sličan modernom kazalištu po strukturi i po izgledu .[27] To su potpomogli i "odeoni" (odea), tj. manja kazališta s krovovima ili veća kazališta sa zastorima (vela), što je publici omogućilo da ima malo hlada.[27]

Za vrijeme privremenih struktura kazališne su predstave imale vrlo minimalističku atmosferu. To je uključivalo prostor u kome su gledatelji mogli stajti sjediti kako bi gledali predstavu, poznat kao cavea, te pozornicu, ili "scenu" (scaena). Postavka za svaku predstavu prikazana je pomoću razrađene pozadine (tzv. prednja scena ili scaenae frons), a glumci su nastupali na sceni, u prostoru za igranje ispred prednje scene, nazvanom proscaenium. Te su privremene strukture postavljane na različitim mjesta, uključujući hramove i arene, a ponekad su se predstave održavale i na središnjem trgu u Rimu (forum Romanum).[19][5]

 
Pompejevo kazalište (rekonstrukcija)

Društvene podjele bile su u kazalištu očite po tome kako je gledalište bilo podijeljeno, obično širokim hodnicima (praecinctiones), na jednu od tri zone: prednja zona (ima), srednja (media) i stražnja (summa cavea).[28] Te su zone služile za odvajanje određenih skupina stanovništva.[28] Od ova tri odjela, "stražnja" zona ili "galerija" bila je tamo gdje su sjedili muškarci bez toge, tj. pullati (siromašni), žene, a ponekad i robovi.[28] Raspored sjedenja u kazalištu odslikava rodne razlike u rimskom društvu, jer su žene sjedile među robovima.[28] Sur primjećuje da je ova segregacija publike u kazalištu, gdje su žene morale sjediti straga, primijenjena tek u doba cara Augusta.[28]

Kazališta su održavana sredstvima pojedinih dobročinitelja i na njih se gledalo kao na poželjni cilj dobočinstva, uglavnom iz potrebe održavanja građanskog reda i kao posljedice želje građana za kazališnim predstavama.[28] Kazališta su građena gotovo uvijek potporom ljudi koji su držali najviše položaje u Rimskoj Republici.[28] Da bi se održala podjela vlasti, oni visokog ranga često su sjedili blizu scene ili svakako tamo gdje ih je šira publika mogla vidjeti (tribunalia).[28] Pojedinci koji su činili dobrobiti za izgradnju kazališta to bi često činili iz propagandnih razloga.[28] Bez obzira na to je li se radilo o dobročinitelju iz carske obitelji ili kakvom bogatom pojedincu, visoki troškovi izgradnje kazališta obično su zahtijevali više od donacije jedne osobe.[28]

Prvo stalno kazalište dao je od kamena izgraditi Pompej Veliki 55. g. pne. od plijena zadobijenog u ratu s Mitridatom. To je kazalište podignuto na Martovom polju, pokraj kurije i moglo je primiti oko 10,000 gledatelja.[29] Glavna svrha ove građevine zapravo nije bila izvođenje drame, već da se sadašnjim i budućim vladarima omogući mjesto na kojem mogu okupiti javnost i demonstrirati svoju pompu i autoritet nad masama. Uz sjedeća mjesta za publiku, ova grandiozna građevina imala je pozornicu široku 300 metara i mogla se pohvaliti trospratnom "prednjom scenom" (scaenae frons), obrubljenom mnogobrojnim kipovima. Pompejevo kazalište ostalo je u uporabi sve do početka 6. stoljeća n.e., ali je u srednjem vijeku rastavljeno zbog kamena. Danas gotovo ništa od ove goleme građevine nije vidljivo iznad zemlje.[19][4] Kasnije su u blizini Pompejevog podignuta još dva kazališta: jedno je 13. g. pne. dao izgraditi Lucije Kornelije Balbo, a drugo je dao izgraditi car August i nazvao ga Marcelovim kazalištem po svom posinku.[29]

Glumci

uredi
 
Rimski glumci.

Prema izvješću Tita Livija, za vrijeme konzula Gaja Sulpicija Petika i Gaja Licinija Stolona (364. pne.) izbila je u Rimu neka strašna zarazna bolest te su tom prilikom, pored drugih događaja priređenih radi umirivanja gnjeva bogova, prvi put organizirane "scenske igre" (ludi scaenici) ― "novina u ratničkom narodu koji je dotad uživao samo u igrama u cirku".[3] Za tu priliku Rimljani su doveli glumce (ludiones) iz Etrurije, koji su na sceni izveli neku vrstu pantomimičkog plesa uz pratnju frule, ali bez ikakve pesme i bez mimike.[30] pa stoga te prve scenske igre i nisu imale pravi dramski karakter.[31] No, ova tradicija korištenja inozemnih glumaca nastaviće se i u kasnijem razdoblju rimskih dramskih predstava. Već od prvih predstava, glumcima su uskraćivana ona politička i građanska prava koja uživali obični rimski građani zbog niskog socijalnog statusa glumaca. Uz to, glumci su bili izuzeti od vojne službe, što je dodatno umanjivalo njihova prava u rimskom društvu, jer je bilo nemoguće da pojedinac igradi političku karijeru, a da nema neki oblik vojnog iskustva. Iako glumci nisu posjedovali mnoga prava, robovi su imali priliku izboriti svoju slobodu ako su se uspjeli dokazati kao uspješni glumci.[32] Deklamiranje, gestikuliranje, pjevanje i ples na otvorenom zahtijevali su od rimskih glumava izdržljivost i okretnost.[33]

Širenje dramaskih izvedbi po cijelom Rimu pratilo je osnivanje glumačkih trupa, za koje se vjeruje da su na kraju počele putovati po cijeloj Italiji. Te glumačke trupe obično su bile sastavljene od četiri do šest školovanih glumaca. Obično bi dvoje do troje glumaca u trupi imalo govorničke uloge u izvedbi, dok bi ostali glumci u trupi bili prisutni na pozornici kao pratitelji glumaca koji govore. Uglavnom, glumci su se specijalizirali za jedan žanr drame i nisu se pojavljivali u drugim dramskim žanrovima. drame.[34]

Najpoznatiji glumac koji je razvio uspješnu karijeru u doba pozne Rimske Republike bio je Kvint Roscije Gal (125-62. pne.). Prvenstveno je bio poznat po izvedbama u žanru komedije, a zbog svojih nastupa stekao je veliku popularnost među višim slojevima rimskog društva.[35] Zahvaljujući tim vezama, zbližio se s Lucijem Licinijem Krasom, velikim govornikom i članom Senata, kao i sa Kornelijem Sulom.[36] Osim što je razvio usjpešnu glumačku karijeru, Gal će svoje glumačke sposobnosti upotrijebitii za podučavanje glumaca amatera glumačkom zanatu.Tako se istakao i znatnim bogatstvom koje je kao glumac zaradio i podučavanjem glume u polju koje nije bilo visoko cijenjeno. Naposljetku je odlučio ostatak svoje glumačke karijere provesti tako što je glumio bez naknade, jer je svoje predstave želio ponuditi kao uslugu rimskom narodu.[37]

Donedavno se vjerovalo da, iako postoji mogućnost da su žene u rimskim kazališnim predstavama imale negovorničke uloge, povijesni dokazi ukazuju na to da su muški glumci igrali sve govorne uloge. Kasnija istraživanja pokazala su da je, iako vjerojatno rijetko, bilo i žena koje su se na pozornici pojavljivale i u govorničkim ulogama.[38] Basila i Fabija Areta bile su, primjerice, dvije žene poznate po tome što su glumile lik Haritije u popularnom pučkom mimu.[39] U kazališnim predstavama sigurno je bilo uspješnih scenskih izvođačica u plesu i pjevanju, od kojih su mnoge očito uživale veliku slavu, a postojala je i udruga koja je okupljala scenskih izvođačica koja je okupljala samo žene i zvala se Sociae mimae. No, pojavljivanja žena u govorničkim ulogama gotovo je sigurno bilo ograničeno na mim i pantomim.[40]

Pravilo o tri glumca u jednoj predstavi bilo je nepoznato Plautu i Terenciju, pa Plaut ponekad na scenu izvodi i šest različitih glumaca istovremeno, npr. u Mladom Kartažaninu, a Terencije do njih četvoro, npr. u Samomučitelju,[41] premda je po nekim drugim računanjima za neke Terencijeve komade bilo potrebno i šest i više glumaca.[42] Najvažniju ulogu u pozorišnoj trupi imao je upravnik (dominus gregis), koji je obično i tumačio glavne uloge; zna se za nekoliko slavnih upravnika koji su istovremeno i glumili: Ambivije Turpion, koji je promovirao Cecilija Stacija i Terencija, zatim Publije Pelion, s kojim je Plaut u jednom trenutku došao u sukob, te najslavniji od svih, spomenuti Kvint Roscije Gal, izuzetak po tome što je bio slobodnog porekla i što se od glume obogatio.[42] S druge strane, u mimu istaknutu ulogu imaju upravo glumice, od kojih se neke, npr. Tercija (Tertia),[43] Arbuskula (Arbuscula),[44] Citerida (Cytheris),[45] vežu za skandale koji su potresali rimsko društvo u razdoblju pozne republike.[46]

Javnost nije imala visoko mišljenje o glumcima i stavljala ih u isti socijalni red kao i kriminalce i prostitutke, a bavljenje ovom profesijom smatralo se nelegitimnim i odbojnim.[42] Mnogi su rimski glumci bili robovi i nije bilo neobično da je izvođača njegov gospodar tukao kao kaznu zbog nezadovoljavajuće izvedbe. Ovi postupci i mišljenja uvelike se razlikuju od onih vezanih za starogrčko kazalište, kada su glumci smatrani cijenjenim profesionalcima i kada su u Ateni dobijali građanska prava.[23][5]

Poznatiji dramski pjesnici

uredi
  • Livije Andronik, grčki rob doveden u Rim 240. pne; napisao drame s grčkom tematikom i po uzoru na grčke drame; prvi dramski pisac Rima.
  • Plaut, komediograf iz 3 stoljeća pne. i autor djela kao pšto su Hvalisavi vojnik, Laža i Menehmi.
  • Terencije, djelovao između 170. i 160. pne.
  • Titinije, djelovao u 2. stoljeću pne.
  • Gaj Meliso, komediograf iz 1. stoljeća i pisac togata koje su opisivale život rimskih vitezova.
  • Seneka Mlađi, tragediograf iz 1. stoljeća najpoznatiji po rimskim adaptacijama grčkih drama (npr. Medeja i Fedra).
  • Enije, Plautov suvremenik koji je pisao i komedije i tragedije.
  • Lucije Akcije, tragediograf i filolog.
  • Pakuvije, Enijev nećak i pisac tragedija.

Reference

uredi
  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Phillips, Laura Klar (2006). „The architecture of the Roman theater: Origins, canonization, and dissemination”. ProQUEST. str. 13–50. Pristupljeno 11.2.2020. 
  2. ↑ 2,0 2,1 Hammer, Dean (2010). ROMAN SPECTACLE ENTERTAINMENTS AND THE TECHNOLOGY OF REALITY. pp. 63–68. ProQuest 221210783. 
  3. ↑ 3,0 3,1 Tit Livije, Od osnivanja Grada, VII, 2, 3.
  4. ↑ 4,0 4,1 Zarrilli, Phillip B.; McConachie, Bruce; Williams, Gary Jay; Fisher Sorgenfrei, Carol (2006). Theatre Histories: An Introduction. Routledge. str. 102, 106. ISBN 978-0-415-22728-5. 
  5. ↑ 5,0 5,1 5,2 Moore, Timothy J. (2012). Roman Theatre. Cambridge University Press. ISBN 9780521138185. 
  6. ↑ Banham, Martin (1995). The Cambridge Guide to Theatre. Cambridge University Press. ISBN 9780521434379. 
  7. ↑ Beacham, Richard C. (1991). The Roman Theatre and Its Audience. Harvard University Press. ISBN 9780674779143. 
  8. ↑ Vratović 1977, str. 218
  9. ↑ 9,0 9,1 9,2 9,3 9,4 9,5 Phillips, Laura Klar (2006). „The architecture of the Roman theater: Origins, canonization, and dissemination”. ProQUEST. Pristupljeno 11.2.2020. 
  10. ↑ Gesine 2011, str. 385
  11. ↑ 11,0 11,1 11,2 11,3 Musić 1910, str. 162
  12. ↑ Vratrović 1977, str. 221
  13. ↑ Budimir & Flašar 1991, str. 113
  14. ↑ 14,0 14,1 14,2 Brockett, Oscar; Hildy, Franklin J. (2003). History of the Theatre. Allyn and Bacon. ISBN 9780205358786. 
  15. ↑ 15,0 15,1 15,2 Vratović 1977, str. 220
  16. ↑ 16,0 16,1 16,2 Vratović 1977, str. 221
  17. ↑ Gesine 2011, str. 74
  18. ↑ 18,0 18,1 18,2 18,3 18,4 18,5 Boyle, A. J. (1997). Tragic Seneca : An Essay in the Theatrical Tradition. Ebscohost. str. 15–32. ISBN 1134802315. Pristupljeno 20.2.2020. 
  19. ↑ 19,0 19,1 19,2 Bieber, Margarete (1961). The History of Greek & Roman Theater. Princeton, NJ: Princeton University Press. str. 151–171. 
  20. ↑ A Dictionary of Greek and Roman Antiquities & s.v. Comoedia, 2. Roman
  21. ↑ 21,0 21,1 Sironić & Salopek 1977, str. 129
  22. ↑ Apulej, Florida, 16 (leno periurus et amator fervidus et servulus callidus et amica illudens et uxor inhibens et mater indulgens et patruus obiurgator et sodalis opitulator et miles proeliator, sed et parasiti edaces et parentes tenaces et meretrices procaces).
  23. ↑ 23,0 23,1 23,2 23,3 23,4 23,5 23,6 Thorburn, John E. (2005). The Facts on File Companion to Classical Drama. Infobase Publishing. ISBN 9780816074983. 
  24. ↑ Hochman, Stanley (1984). McGraw-Hill Encyclopedia of World Drama. VNR AG. str. 243. ISBN 9780070791695. 
  25. ↑ Janković 1978, str. XI
  26. ↑ Budimir & Flašar 1991, str. 111
  27. ↑ 27,0 27,1 27,2 27,3 27,4 27,5 Sear, Frank. „Roman Theatres: An Architectural Study” (en). Academia: 1–83. 
  28. ↑ 28,00 28,01 28,02 28,03 28,04 28,05 28,06 28,07 28,08 28,09 Sear, Frank. „Roman Theatres: An Architectural Study” (en). Academia: 1–83. 
  29. ↑ 29,0 29,1 Howatson 1997, s.v. theatre, Roman
  30. ↑ Tit Livije, Od osnutka Grada, VII, 2, 4.
  31. ↑ Budimir & Flašar 1991, str. 108
  32. ↑ Gesine 2011, str. 22-24
  33. ↑ Gesine 2011, str. 73
  34. ↑ Gesine 2011, str. 85
  35. ↑ Gesine 2011, str. 36
  36. ↑ Gesine 2011, str. 37
  37. ↑ Gesine 2011, str. 41
  38. ↑ Pat Easterling, Edith Hall: Greek and Roman Actors: Aspects of an Ancient Profession
  39. ↑ Pat Easterling, Edith Hall: Greek and Roman Actors: Aspects of an Ancient Profession
  40. ↑ Kenney & Clausen 1982, str. 83
  41. ↑ Kenney & Clausen 1982, str. 82
  42. ↑ 42,0 42,1 42,2 Janković 1978, str. XXIII
  43. ↑ A Dictionary of Greek and Roman biography and mythology & s.v. Tertia (1)
  44. ↑ A Dictionary of Greek and Roman biography and mythology & s.v. Arbuscula
  45. ↑ A Dictionary of Greek and Roman biography and mythology & s.v. Cytheris
  46. ↑ Kenney & Clausen 1982, str. 293

Literatura

uredi
  • Budimir, Milan; Flašar, Miron (1991). Pregled rimske književnosti. Beograd. 
  • Easterling, P.E.; Kenney, E.J. (2003). The Cambridge History of Classical Literature. Vol. I: Greek Literature. Cambridge. 
  • Gesine, Manuwald (2011). Roman Republican Theatre. Cambridge: Cambridge University Press. 
  • Howatson, M.C. (1997). The Oxford Companion to Classical Literature. Second edition. Oxford & New York. 
  • Janković, Vladeta (1978). O rimskoj komediji, Terenciju i njegovom uticaju, u: Publije Terencije Afrikanac, "Komedije". Beograd. 
  • Musić, August (1910). Nacrt grčkih i rimskih starina. Zagreb: Kralj. hrv.-slav.-dalm. zemaljska vlada. 
  • Sironić, Milivoj; Salopek, Damir (1977). "Grčka književnost", Povijest svjetske književnosti, knj. 2. Zagreb. 
  • Slater, William J. (1996). Roman Theater and Society. Ann Arbor: University of Michigan Press. 
  • Smith, William; Wayte, William; Marindin, G. E. (1890). A Dictionary of Greek and Roman Antiquities. London. 
  • Vratović, Vladimir (1977). "Rimska književnost", Povijest svjetske književnosti, knj. 2. Zagreb. 

Vanjske veze

uredi

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Teatar_u_starom_Rimu&oldid=42195734