Škrinja, švelja i špajz

Pričao sam priču o nama. Kako smo se u noći boje ćilibara sreli draga kraj šardvana. Usred Bosne kose zanosne, usne od behara, badem oči, duge trepavice i milo lice. Usred Aprila, preda mnom stoji vila. Dušu mi je umila nježnim rukama, bistrom vodom sa šardvana. Ostavila opojan miris na usnama, ljepa đul djevojka. Probudio sam se iz zimskog sna usred proljeća. Noći kratke, dani dugi, eh što je rahatluk, kad se ljubi. Te noći smo šetali i ašikovali. Gledala me očima, a oči njene su ogledalo u kojim sam se vidio. Pogledala je na sat i rekla vakat je da krenem. A ja slušam i čujem, a ne čujem, zagledan u oči njene. Noć razlivena kao ćilibar, ostani još nekoliko minuta, vratićemo sat i pomjeriti vrijeme. Đul djevojko zar sad da odeš, kad smo se tek sreli. Njena ruka u mojoj ruci utočište. Dušu mi je dirnula, srce joj se predaje. Vidim ja ona haje i isto osjeća. Ljubav nas je pronašla usred proljeća. Ostala bih dok zora rana ne zarudi, moje srce tvoje ljubi. Ali odavno je vakat bio kad sam ...

U daljini čuje se klasika i svira harmonika. Prsti tvoji putuju po dirkama. Zatvorenih očiju tvoje ruke note znaju i džez sviraju. Vjeruješ, da ona čuje tvoju muziku i da se daljinama dodiri osjete. Kad oči otvoriš u rock muziku note pretvoriš. Nju u galeriji vidiš. Sviraš fado i kako ti srcu drago. Znaš da je ona tu među ljudima. Od tvog pogleda, do njenog osmijeha. Ona je tvoje utočište kada note odlutaju i kad te ne razumiju ljudi. Ona je ta, tvoja harmonika to zna. Noćas njoj sviraj sve pjesme i melodije. Ona je tu kad niko nije. Topi se med sa usana, sviraš fado, kako je njenom, a i tvom srcu drago. Prepliću se prsti njeni i prsti tvoji, ona note vodi. Svira harmonika, na tvom ramenu njena ruka. I jedna poruka na harmonici. Srešćemo se u Lisabonskoj ulici. U Rua Augusta, pješačkoj zoni. Uzmi karte Lisabon za tri dana, Lisabon za 5 dana, Lisabon za zauvijek. Čitaj mi sa usana note koje sviraš. Dušom mi pjevaj, pjesme tvoje. Prstima što sviraju raspleti kose moje. Obasjana suncem sv...

Ptice lete, negdje u daljini čuje se muzika. Otvaram ormar i kroz prozor čujm povjetarac. Iz ormara vadim knjige. Pakujem ih u kofere. Uzimam pero i papir, sjedam za sto. Pišem pismo. Ostavljam ga sa strane na hrpu pisama napisanih koja još nisam poslala. Poslaću ih stra ili nekog drugog jutra. U svakom pismu jedna stranica otisnuta iz srca. Roman je srce kad vam kažem. Pita se tu i duša.  Autor teksta: Milena Vujinović Slika preuzeta sa sajta: Pixabay

Ako te pronađu u mojim snovima. Ti reci da sam te tu sakrila. I pjesma na gitari svirana, za tebe je Dž pisana. Ako te pronađu u dahu proljeća. Ti reci da sam te tad zavoljela. Ako te pitaju Dž ko sam ti ja? Ti reci djevojka što mi je svojim pjesmama srce ukrala. A ja, ko ja, ponosan otišao sam. Dolutam mislima u ulicu njenog grada da je vidim, a da me ne vidi. I opet odlazim. Ako te pronađu u pregrađu i kažu ti da su me sreli. Ti reci Dž da se godinama nismo vidjeli. Pisao sam ti pisma. Moja Milena ih sve čuva i rado ih se sjeća. Pronašli su me Milena u tvojim snovima i u dahu proljeća. Znaš, rekao sam im, ta mala (kako je od milja zovem) drugačije vidi svijet i osjeća. Ako te pitaju gdje smo sada mi? Ti reci udaljeni kilometrima, a bliski srcima. Ako te pronađu tamo gdje smo pričali satima. Ti reci da smo zajedno sat postavili na bulevaru ljubavi. Ako te pitaju zašto nismo zajedno? Ti reci da se nikad nismo rastali da smo dušama uvijek povezani ostali. Upali fenjere, spakuj kofere to...

Ja sam dolutala, mada kažu da znam tačno sa koje tačke Svemira sam se odmetnula. I došla ovdje biti dodir mora i valova. Po noći šetam ulicama i zapisujem šapate noći.  Ljepa je to melodija, ako umiješ slušati. Zrna pustinje sam  stavila na dlanove i poslala ih kao želje.  Ko zna, stići će jednog dana do Sahare i zaplesati sa pustnjskim ružama. Pjesme pišem na hartijama vremena i slažem ih kao eksponate u muzeju. Autor teksta: Milena Vujinović Slika preuzeta sa sajta: Pixabay

Vidimo li djecu oko nas? Čujemo li ono što njihove duše govore bez riječi? Svako jutro prije podne i svaki dan poslije podne vidim majku kako ide sa četiri djeteta ulicom. Jedno dijete ide u školu. Bio je snjeg i hladno gledam kroz prozor i vidim ih kako idu ulicom i jedno dijete nosi,  drugo vozi u kolicima i pored nje ide još dvoje djece. Gledam i krenu čovjeku suze. Kolica ne mogu proći kroz snjeg, jedna djeca se raduju a druga plaču. I meni krenu suze. Dotakne me kako danas ljudi sami vode svoje borbe. Ne traže ništa, ponosno idu svojim putem. Prišla bih da pitam treba li pomoć. Ali vidim ponos na njenom licu. Majka, kao majka i kad je nemoguće ona ide svojim koracima da bi i njena djeca mogla proći. Taman, bio i snjeg koji pada neprestano i vjetar koji isti snjeg nanosi. Pitam se tako, je li imaju topli dom, kako se snalaze.  Čekaju tatu da dođe sa posla. Igraju se, izvode nestašluke uobičajene za djecu. Dijete koje ide u školu piše zadaću i krajičkom oka prati ostalu dje...