Wikipedia

Astat

hemijski element sa simbolom At i atomskim brojem 85

Astat je radioaktivni hemijski element sa simbolom At i atomskim brojem 85. On je najrjeđi element koji se prirodno javlja u Zemljinoj kori. Na Zemlji se nalazi kao proizvod radioaktivnog raspada raznih težih elemenata. Svi njegovi izotopi su kratkoživući, a najstabilniji među njima je astat-210 sa vremenom poluraspada od 8,1 sati. Elementarni astat nikad nije viđen golim okom, jer bi svaki makroskopski uzorak odmah ispario zbog radioaktivnog zagrijavanja. Istražuje se da li bi ova "prepreka" kod dobijanja astata mogla biti prevaziđena uz dostatno hlađenje uzorka.

Astat,  85At
Astat u periodnom sistemu
Hemijski element, Simbol, Atomski brojAstat, At, 85
SerijaHalogeni (nekad svrstavan i kao metaloid)
Grupa, Perioda, Blok17, 6, p
Izglednepoznato, vjerovatno metalni izgled
Zastupljenost3 · 10-24[1] %
Atomske osobine
Atomska masa(210) u
Atomski radijus (izračunat)? ( -) pm
Kovalentni radijus150 pm
Van der Waalsov radijus202[2] pm
Elektronska konfiguracija[Xe] 4f145d106s26p5
Broj elektrona u energetskom nivou2, 8, 18, 32, 18, 7
1. energija ionizacije899,003[3] kJ/mol
Fizikalne osobine
Agregatno stanječvrsto
Gustoća6.200–6.500[4] kg/m3
Magnetizam?
Tačka topljenja575 K (302 °C)
Tačka ključanja610 K (337 °C)
Molarni volumen? m3/mol
Toplota isparavanja(At2) 54,39[5] kJ/mol
Toplota topljenja6 kJ/mol
Pritisak pare1000 Pa pri 475 K
Brzina zvuka? m/s
Toplotna provodljivost1,7 W/(m · K)
Hemijske osobine
Oksidacioni broj±1, 3, 5, 7
Elektronegativnost2,2 (Pauling-skala)
Izotopi
Izo RP t1/2 RA ER (MeV) PR
209At

sin

5,41 h β+ 3,486 209Po
α 5,758 205Bi
210At

sin

8,1 h β+ 3,981 210Po
α 5,632 206Bi
211At

sin

7,21 h ε 0,786 211Po
α 5,983 207Bi
Sigurnosno obavještenje
Oznake upozorenja
Oznaka upozorenja nepoznata[6]
Obavještenja o riziku i sigurnostiR: /
S: /
Ostala upozorenja
Radioaktivnost
Radioaktivni element
Radioaktivni element

Radioaktivni element
Ako je moguće i u upotrebi, koriste se osnovne SI jedinice.
Ako nije drugačije označeno, svi podaci dobijeni su mjerenjima u normalnim uvjetima.

Osobine astata u većim količinama nisu poznate a podaci su nepouzdani. Mnoge njegove osobine se zasnivaju na njegovom mjestu u periodnom sistemu elemenata, gdje je on teži analog joda i član grupe halogenih elemenata (koja uključuje elemente fluor, hlor, brom i jod). Pretpostavlja se da ima taman ili sjajan izgled a može biti i poluprovodnik ili čak metal. Postoje mišljenja da bi vjerovatno imao višu tačku topljenja od joda. U hemijskom smislu, poznato je nekoliko vrsta iona astata, a većina njegovih spojeva nalikuje na spojeve joda. Također u određenim aspektima pokazuje i neke metalne osobine, kao što je mogućnost građenja stabilnih jednoatomnih kationa u vodenim rastvorima (za razliku od lakših halogena).

Naučnici Dale R. Corson, Kenneth Ross MacKenzie i Emilio G. Segrè prvi su sintetizirali ovaj element na Univerzitetu Kalifornije u Berkeleyu, a ime su mu dali po grčkoj riječi astatos (ἄστατος), "nestabilan". Kasnije su pronađena četiri izotopa astata u prirodi, mada je najmanje rasprostranjeni prirodni element, a u svakom trenutku u Zemljnoj kori ga ima mnogo manje od jednog grama. U medicini se koriste najstabilniji izotopi astata-210 i 211, a oni se ne javljaju u prirodi. Proizvode se isključivo sintetički, obično postupkom bombardiranja bizmuta-209 alfa česticama.

Historija

uredi

Kada je Dmitrij Mendeljejev 1869. sastavio svoj periodni sistem, predvidio je postojanje nekih, u to vrijeme, još ne otkrivenih elemenata, između ostalih i jednog kojeg je, nakon otkrića, trebalo smjestiti ispod joda. Iz tih razloga, neki naučnici su pokušavali otkriti taj element, nazvan "eka-jod".

Godine 1931. Fred Allison i njegovi saradnici sa Politehničkog instituta Alabame (danas Univerzitet Auburn) objavili su da su otkrili nedostajući element te su mu dali naziv alabamin (Ab).[7][8] Međutim, njihovo otkriće nije moglo biti potvrđeno te je kasnije proglašeno lažnim. Hemičar De Rajendralal Mitra iz Dhake, Bangladeš (tada Britanske Indije) 1937. godine pri proučavanju članova porodice radioaktivnog torija pronašao je dva nova elementa. Prvom je dao ime dakin (eka-jod), što je predstavljalo engleski naziv za grad Dhaku (Dacca), a drugom gourij.[9] Niti jedan pronalazak novih elemenata nije potvrđen ni priznat.

Švicarski hemičar Walter Minder predložio je naziv helvecij, kada je 1940. objavio otkriće elementa 85. Međutim, dvije godine kasnije, 1942. promijenio je prijedlog za ime elementa u anglohelvecij.[10] Potvrda otkrića astata (od starogrč. ἀστατέω = "biti nepostojan", zbog njegovog radioaktivnog raspada) došla je tek 1940. kada su naučnici Dale Corson, Kenneth MacKenzie i Emilio Gino Segrè na Univerzitetu Kalifornije proizveli novi element bombardiranjem bizmuta alfa-česticama.[11] Tri godine kasnije, ovaj kratkoživući element također su pronašli Berta Karlik i Traude Bernert kao proizvod prirodnog procesa raspada uranija.[12][13]

Osobine

uredi

Astat je izuzetno radioaktivan element, svi njegovi izotopi imaju kratka vremena poluraspada od 8,1 sati ili manje, a raspadaju se na druge izotope astata ili na izotope bizmuta, polonija ili radona. Svi izotopi astata su veoma nestabilni, većina ih se raspada za manje od sekunde. Među prvih 101 elementa periodnog sistema, samo je francij nestabilniji od njega.[14]

Osobine astata u većim količinama nisu poznate i predmet su pretpostavki i nagađanja.[15] Njegovo istraživanje je ograničeno kratkim vremenom raspada, koje onemogućava stvaranje mjerljivih količina elementa.[16] Kada bi se dobio vidljiv komad astata, on bi gotovo odmah ispario zbog ogromne toplote koja nastaje zbog njegove intenzivne radijacije.[17] Postoje određena istraživanja da se potrebnim hlađenjem dobiju makroskopske količine astata koje bi se mogle istaložiti u tankom sloju.[18] Astati se najčešće ne ubraja niti u nemetale ni u metaloide;[19][20] a neka istraživanja sugeriraju da bi mogao imati i metalne osobine.[18][21]

Fizičke

uredi

Većina fizičkih osobina astata su procijenjene (bilo interpolacijom ili ekstrapolacijom), koristeći teoretske ili metode izvedene iz prakse.[22] Naprimjer, halogeni elementi su sve tamniji kako se povećava atomska težina: fluor je gotovo bezbojan, hlor je žuto-zelen, brom je crveno-smeđ dok je jod ljubičasto-tamnosiv. Zbog takve pravilnosti smatra se da bi astat vjerovatno trebao biti crna ili vrlo tamna čvrsta tvar (ako se ovaj trend nastavlja niz grupu) ili možda ima metalni oblik (ako je zapravo metaloid ili metal).[23][24][25] Tačke topljenja i ključanja astata očekuju se da bi mogle slijediti trend elemenata halogene serije, koje rastu povećanjem atomskog broja. Za osnovu toga, one su procijenjene na 302 i 337 °C, respektivno.[26] Neki eksperimentalni dokazi pokazuju da bi astat mogao imati niže tačke topljenja i ključanja od onih koje implicira halogeni "trend".[27] Astat sublimira mnogo slabije od joda, te ima niži pritisak pare.[16] Kada bi se to ispostavilo tačnim, polovina količine uzorka astata bi isparila za oko sat vremena ako bi se uzorak stavio na čistu staklenu površinu pri sobnoj temperaturi.[a] Spektar apsorpcije astata na srednjim ultraljubičastim talasnim dužinama ima linije na 224,401 i 216,225 nm, što sugerira tranzicije 6p na 7s.[29][30]

Struktura čvrstog astata nije poznata.[31] Kao analog joda, mogao bi imati ortorompsku kristalnu strukturu sastavljenu iz dvoatomskih molekula astata, a također bi mogao biti i poluprovodnik (sa širinom zabranjene vrpce od 0,7 eV).[32] Za razliku od tih mišljenja, ako bi kondenzirani astat gradio metalnu fazu kako je predviđeno, mogao bi imati monoatomsku plošno centriranu kubičnu strukturu. Dokazi za (ili protiv) postojanja dvoatomskog astata (At2) su rijetki i ne nude nedvosmislen zaključak.[33][34][35][36][37] Neki izvodi navode da At2 uopće ne postoji, ili barem da nikad nije proučen,[38][39] dok drugi izvori dokazuju i impliciraju njegovo postojanje.[27][40][41] I pored kontroverze, mnoge osobine dvoatomskog astata su pretpostavljene;[42] naprimjer, dužina njegove veze bi trebala biti 300 ±10 pm, energija disocijacije 83,7 ±12,5 kJ·mol−1,[43] a toplota isparavanja (∆Hvap) 54,39 kJ·mol−1.[5] Posljednji podatak znači da bi astat trebao (u najmanju ruku) biti metalnog oblika u tečnom stanju na osnovu toga da elementi sa toplotom isparavanja višom od ~42 kJ·mol−1 su metalni kada su u tečnom stanju;[44] a dvoatomski jod, s vrijednošću od 41,71 kJ·mol−1,[45] neznatno je ispod ove granice.[b]

Hemijske

uredi

Hemija astata je "obavijena tamnim oblacima" zbog ekstremno niskih koncentracija pri kojima se vrše eksperimenti s ovim elementom, kao i mogućnosti reakcija uz prisustvo nečistoća i filtera, kao i radioaktivnih nusproizvoda, te drugih neželjenih interakcija u nano-skali.[32] Mnoge od njegovih pretpostavljenih osobina su istraživanje u studijama pomoću radioaktivnih trasera na ekstremno razrijeđenim rastvorima astata,[41][48] obično rjeđim od 10−10 mol·L−1.[49] Neke osobine, poput građenja aniona, odgovaraju onima kod halogena.[16] Astat također ima i neke karakteristike metala, poput elektroprevlačenja na katodama,[c] kotaloženju sa metalnim sulfidima u hlorovodičnoj kiselini,[51] te građenju stabilnih monoatomskih kationa u vodenom rastvoru.[51][52] Astat gradi komplekse sa EDTA, sredstvom za heliranje metala,[53] te je u mogućnosti da djeluje kao metal u radioaktivnom trasiranju antitijela, a u nekim aspektima astat u stanju +1 dosta nalikuje srebru u istom stanju. Ipak, u većem dijelu organske hemije astat djeluje kao analog joda.[54]

Astat ima elektronegativnost od 2,2 na revidiranoj Paulingovoj skali, što je niže od joda (2,66) a gotovo isto kao i kod vodika. U vodik-astatidu (HAt) predviđa se da bi negativni naboj trebao biti na atomu vodika, čime se implicira da bi ovaj spoj trebao biti nazvan "astat-hidrid".[55][56][57][58] To bi bilo u skladu sa elektronegativnošću astata na Allred-Rochowoj skali (1,9) što je manje od one kod vodika (2,2).[59][d] Za afinitet prema elektronu astata se predviđa da bi trebao biti smanjen za jednu trećinu zbog spin-orbitalnih interakcija.[49]

Izotopi

uredi
Osobine alfa raspada za uzorke izotopa astata[e]
Maseni
broj 		Defekt
mase[14] 		Vrijeme
poluraspada[14] 		Vjerovatnoća
alfa
raspada[14] 		Vrijeme
poluraspada
alfa
raspada
207 −13,243 MeV 1,8 h 86,0% 20,9 h
208 −12,491 MeV 1,63 h 55,00% 12,3 d
209 −12,88 MeV 5,41 h 41,0% 5,5 d
210 −11,972 MeV 8,1 h 175,000% 193 d
211 −11,647 MeV 7,21 h 418,0% 17,2 h
212 −8,621 MeV 0,31 s ≈100% 0,31 s
213 −6,579 MeV 125 ns 100%[f] 125 ns
214 −3,38 MeV 558 ns 100% 558 ns
219 10,397 MeV 56 s 97% 58 s
220 14,35 MeV 3,71 min 8% 46,4 min
221[g] 16,81 MeV 2,3 min eksperimentalno
alfa stabilan 		∞

Postoji 39 poznatih izotopa astata, sa atomskim masama (masenim brojevima) od 191 do 229. Prema teorijskim modelima trebalo bi postojati još 37 izotopa.[61] Nikad nisu pronađeni stabilni niti dugoživeći izotopi ovog elementa niti se očekuje da bi oni mogli postojati.[62]

Energije njegovih alfa raspada slijede isti trend kao kod drugih teških elemenata.[62] Lakši izotopi astata imaju relativno visoke energije alfa raspada, koje se snižavaju što je teže jezgro. Astat-211 ima značajno višu energiju od prethodnog izotopa, pošto ima jezgro sa 126 neutrona, a smatra se da je 126 "magični broj" koji odgovara popunjenoj neutronskoj ljuski. I pored toga što ima slično vrijeme poluraspada kao i prethodnik (8,1 sati za astat-210 a 7,2 sati za As-211), vjerovatnoća alfa raspada je mnogo viša za ovaj drugi: 41,81% u odnosu na 0,18%.[14][h] Dva sljedeća izotopa otpuštaju čak i više energije, tako da izotop astat-213 otpušta najviše. Zbog toga, astat-213 je najkraće živući izotop.[62] Iako teži izotopi otpuštaju manje enegije, ne postoji niti jedan dugoživući izotop astata, jer se povećava uloga beta raspada (emisija elektrona).[62] Ovaj način raspada je naročito važan za astat; tako da je već 1950tih bilo teoretizirano da svi izotopi elementa potpadaju pod beta raspad.[63] Načini beta raspada su otkriveni za sve izotope astata osim za astat-213, -214, -215 i -216m.[14] Astat-210 i lakši izotopi iskazuju beta plus raspad (emisiju pozitrona), astat-216 i teži izotopi pokazuju beta (minus) raspad, a astat-212 se raspada na oba načina, dok se izotop astat-211 raspada elektronskim zahvatom.[14]

Najstabilniji izotop je astat-210, čije vrijeme poluraspada iznosi 8,1 sati. Njegov osnovni način raspada je beta plus, dajući relativno dugoživući (barem u odnosu na izotope astata) alfa emiter polonij-210. Sveukupno, samo pet izotopa astata imaju vremena poluraspada koja su duža od jednog sata (astat-207 do -211). Najnestabilniji izotop u osnovnom stanju je astat-213, čije vrijeme poluraspada iznosi 125 nanosekundi. On se raspada alfa raspadom te prelazi u ekstremno dugoživući bizmut-209.[14]

Napomene

uredi
  1. ^ Ovaj period poluisparavanja se produžava na 16 sati ako se umjesto stakla postavi na površinu od zlata ili platine; o ovim interakcijama između astata i ovih plemenitih metala je vrlo malo poznato.[28]
  2. ^ Ekstrapolirana molarna refraktivnost dvoatomskog astata iznosi 41,4 cm3, koristeći metodu koju je predložio Johnson[46] (jednostavni trend vrijednosti za F, Cl, Br i I u odnosu na kub njihovog kovalentnog radijusa). Ovo navodi na pretpostavku da bi astat mogao biti metal u svom kondenziranom obliku, zasnovano na Goldhammer-Herzfeldovom kriteriju, koji predviđa metalne osobine ako je odnos molarne refraktivnosti prema molarnoj zapremini veći ili jednak 1.[47]
  3. ^ Također je moguće da se radi o sorpciji na katodi.[50]
  4. ^ Algoritam korišten za generiranje Allred-Rochowove skale nije uspješan kod vodika, jer daje vrijednost blisku kisiku (3,5). Zbog toga je vodiku dodijeljena vrijednost 2,2. I pored ovog nedostatka, Allred-Rochowova skala je dostigla relativno visok stepen prihvatljivosti.[60]
  5. ^ U tabeli, u koloni "defekt mase", ekvivalenti energije su navedenei umjesto stvarnih defekata mase; "defekti masa kćerke" jeste ekvivalent energije zbira defekata masa "kćerki" izotopa i alfa čestice; "vrijeme poluraspada alfa raspada" odnosi se na vrijeme poluraspada ako nisu navedeni drugi načini raspada osim alfe.
  6. ^ Vrh alfa vjerovatnoće za astat-213 je iz razloga što alfa raspad daje izotop koji ima neobično stabilan broj neutrona, 126.
  7. ^ Vrijednost defekta mase za astat-221 je dobijen izračunom a ne mjerenjem.
  8. ^ To znači, da ako se zanemare drugi načini raspada pored alfe, onda astat-210 ima vrijeme poluraspada alfa raspadom od 4628,6 sati (128,9 dana) dok astat-211 ima od 17,2 sati (0,7 dana). Stoga, astat-211 je mnogo nestabilniji prema alfa raspadu od prethodnog izotopa As-210.

Reference

uredi
  1. ^ Harry H. Binder (1999). Lexikon der chemischen Elemente. Stuttgart: S. Hirzel Verlag. ISBN 3-7776-0736-3.
  2. ^ Manjeera Mantina, Adam C. Chamberlin, Rosendo Valero, Christopher J. Cramer, Donald G. Truhlar: Consistent van der Waals Radii for the Whole Main Group. u: J. Phys. Chem. A. 2009, 113, str. 5806–5812, doi:10.1021/jp8111556
  3. ^ Rothe, S.; Andreyev, A. N.; Antalic, S.; Borschevsky, A.; Capponi, L.; Cocolios, T. E.; De Witte, H.; Eliav, E. et al. (2013). Measurement of the first ionization potential of astatine by laser ionization spectroscopy. Nature Communications 4: 1835–. doi:10.1038/ncomms2819
  4. ^ Bonchev, Danail; Kamenska, Verginia (1981). Predicting the properties of the 113–120 transactinide elements. The Journal of Physical Chemistry (ACS Publications) 85 (9): 1177–86. doi:10.1021/j150609a021
  5. ^ a b V. P. Glushko; V. A. Medvedev; Bergma G. A. (1966). Termicheskie Konstanty Veshchestv (jezik: ruski). 1. Nakua. str. 65.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  6. ^ EU ovaj element još uvijek nije stavila na spisak opasnih elemenata, međutim trenutno nije moguće pronaći pouzdani izvor ili literaturu o opasnim svojstvima ove supstance. Radioaktivnost ne spada u opasna svojstva koja se ovdje navode.
  7. ^ Fred Allison, Edgar J. Murphy, Edna R. Bishop, Anna L. Sommer: Evidence of the Detection of Element 85 in Certain Substances. u: Phys. Rev. 1931, 37, str. 1178–1180, doi:10.1103/PhysRev.37.1178
  8. ^ R. F. Trimble: What happened to alabamine, virginium, and illinium? u: J. Chem. Educ. 1975, 52, str. 585. doi:10.1021/ed052p585
  9. ^ 85 Astatine, pristupljeno 4. maja 2017.
  10. ^ Alice Leigh-Smith, Walter Minder: Experimental Evidence of the Existence of Element 85 in the Thorium Family. u: Nature. 1942, 150, str. 767–768, doi:10.1038/150767a0
  11. ^ D. R. Corson, K. R. MacKenzie, E. Segrè: Artificially Radioactive Element 85. u: Phys. Rev. 1940, 58, str. 672–678, doi:10.1103/PhysRev.58.672
  12. ^ Berta Karlik, Traude Bernert: Eine neue natürliche α-Strahlung. u: Naturwissenschaften. 1943, 31, 25–26, str. 289–299, doi:10.1007/BF01475613
  13. ^ Berta Karlik, Traude Bernert: Das Element 85 in den natürlichen Zerfallsreihen. u: Zeitschrift für Physik. 1943, 123, 1–2, str. 51–72, doi:10.1007/BF01375144
  14. ^ a b c d e f g h G. Audi; A. H. Wapstra; C. Thibault; J. Blachot (2003). "The NUBASE evaluation of nuclear and decay properties". Nuclear Physics A. 729: 3–128. Bibcode:2003NuPhA.729....3A. doi:10.1016/j.nuclphysa.2003.11.001. Arhivirano s originala, 2. 4. 2015.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  15. ^ Greenwood i Earnshaw 2002, str. 795.
  16. ^ a b c Wiberg, N., ured. (2001). Holleman-Wiberg: Inorganic Chemistry. Prevod 101. njemačkog izdanja. Academic Press. str. 423. ISBN 978-0-12-352651-9.
  17. ^ Emsley J. (2011). Nature's Building Blocks: An A-Z Guide to the Elements (novo izd.). Oxford University Press. str. 57–58. ISBN 978-0-19-960563-7.
  18. ^ a b Hermann A.; Hoffmann R.; Ashcroft N. W. (2013). "Condensed Astatine: Monatomic and Metallic". Physical Review Letters. 111 (11): 116404-1–116404-5. Bibcode:2013PhRvL.111k6404H. doi:10.1103/PhysRevLett.111.116404. PMID 24074111.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  19. ^ Kotz J. C.; Treichel P. M.; Townsend J. (2011). Chemistry & Chemical Reactivity (8. izd.). Cengage Learning. str. 65. ISBN 978-0-8400-4828-8.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  20. ^ Jahn T. P. (2010). MIPS and Their Role in the Exchange of Metalloids. 679. Springer. str. 41. ISBN 978-1-4419-6314-7.
  21. ^ Siekierski S.; Burgess J. (2002). Concise Chemistry of the Elements. Horwood. str. 65, 122. ISBN 978-1-898563-71-6.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  22. ^ A. G. Maddock (1956). "Astatine". Supplement to Mellor's Comprehensive Treatise on Inorganic and Theoretical Chemistry, Supplement II, Part 1, (F, Cl, Br, I, At). Longmans, Green & Co. (Ltd.). str. 1064–1079.
  23. ^ Garrett A. B.; Richardson J. B.; Kiefer A. S. (1961). Chemistry: A First Course in Modern Chemistry. Ginn. str. 313.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  24. ^ Seaborg G. T. (2015). "Transuranium element". Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 24. 2. 2015.
  25. ^ H. L. Oon (2007). Chemistry Expression: An Inquiry Approach. John Wiley and Sons. str. 300. ISBN 978-981-271-162-5.
  26. ^ Hansen P. F. (2009). O. M. Jensen (ured.). The Science of Construction Materials. Springer. str. B.2. ISBN 978-3-540-70897-1.
  27. ^ a b Otozai K.; Takahashi N. (1982). "Estimation Chemical Form Boiling Point Elementary Astatine by Radio Gas Chromatography". Radiochimica Acta. 31 (3–4): 201–203. doi:10.1524/ract.1982.31.34.201.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  28. ^ Lavrukhina i Pozdnyakov 1970, str. 251.
  29. ^ R McLaughlin (1964). "Absorption Spectrum of Astatine". Journal of the Optical Society of America. 54 (8): 965–967. doi:10.1364/JOSA.54.000965.
  30. ^ Lavrukhina i Pozdnyakov 1970, str. 235.
  31. ^ Donohue J. (1982). The Structures of the Elements. Robert E. Krieger. str. 400. ISBN 978-0-89874-230-5.
  32. ^ a b Vernon R. (2013). "Which Elements are Metalloids?". Journal of Chemical Education. 90 (12): 1703–1707 (1704). Bibcode:2013JChEd..90.1703V. doi:10.1021/ed3008457.
  33. ^ Merinis J.; Legoux G.; Bouissières G. (1972). "Etude de la formation en phase gazeuse de composés interhalogénés d'astate par thermochromatographie". Radiochemical and Radioanalytical Letters (jezik: francuski). 11 (1): 59–64.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  34. ^ Takahashi N.; Otozai K. (1986). "The Mechanism of the Reaction of Elementary Astatine with Organic Solvents". Journal of Radioanalytical and Nuclear Chemistry. 103: 1–9. doi:10.1007/BF02165358.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  35. ^ Takahashi N.; Yano D.; Baba H. (1992). "Chemical Behavior of Astatine Molecules". Proceedings of the International Conference on Evolution in Beam Applications, Takasaki, Japan, November 5–8, 1991. str. 536–539. Upotreblja se zastarjeli parametar |booktitle= (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  36. ^ Zuckerman i Hagen 1989, str. 21.
  37. ^ Kugler i Keller 1985, str. 110, 116, 210–211, 224.
  38. ^ Meyers R. A. (2001). "Halogen Chemistry". Encyclopedia of Physical Science and Technology (3. izd.). Academic Press. str. 197–222 (202). ISBN 978-0-12-227410-7.
  39. ^ Keller C.; Wolf W.; Shani J. (2011). "Radionuclides, 2. Radioactive Elements and Artificial Radionuclides". Ullmann's Encyclopedia of Industrial Chemistry. 31. str. 89–117 (96). doi:10.1002/14356007.o22_o15. ISBN 3-527-30673-0.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  40. ^ Zumdahl S. S.; Zumdahl S. A. (2008). Chemistry (8. izd.). Cengage Learning. str. 56. ISBN 0-547-12532-1.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  41. ^ a b Housecroft C. E.; Sharpe A. G. (2008). Inorganic chemistry (3. izd.). Pearson Education. str. 533. ISBN 978-0-13-175553-6.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  42. ^ Kugler i Keller 1985, str. 116.
  43. ^ L. Visscher; K. G. Dyall (1996). "Relativistic and Correlation Effects on Molecular properties. I. The Dihalogens F2, Cl2, Br2, I2, and At2" (PDF). The Journal of Chemical Physics. 104 (22): 9040–9046. Bibcode:1996JChPh.104.9040V. doi:10.1063/1.471636. Arhivirano s originala (PDF), 4. 3. 2016. Pristupljeno 3. 5. 2017.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  44. ^ C. N. R. Rao; P. Ganguly (1986). "A New Criterion for the Metallicity of Elements". Solid State Communications. 57 (1): 5–6. Bibcode:1986SSCom..57....5R. doi:10.1016/0038-1098(86)90659-9.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  45. ^ G. W. C. Kaye; T. H. Laby (1973). Tables of Physical and Chemical Constants (14 izd.). Longman. ISBN 0-582-46326-2.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  46. ^ Johnson G. R. (1967). "Dielectric properties of Polytetrafluorethylene". 1966 Annual Report. Conference on Electrical Insulation and Dielectric Phenomenon. National Academy of Sciences—National Research Council. str. 78–83 (81). Pristupljeno 9. 4. 2015.
  47. ^ P. P. Edwards; M. J. Sienko (1983). "On the Occurrence of Metallic Character in the Periodic Table of the Elements". Journal of Chemical Education. 60 (9): 691–696. Bibcode:1983JChEd..60..691E. doi:10.1021/ed060p691.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  48. ^ Smith A.; Ehret W. F. (1960). College chemistry. Appleton-Century-Crofts. str. 457.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  49. ^ a b Champion J.; Seydou M.; Sabatié-Gogova A.; Renault E.; Montavon G. (2011). "Assessment of an Effective Quasirelativistic Methodology Designed to Study Astatine Chemistry in Aqueous Solution". Physical Chemistry Chemical Physics. 13 (33): 14984–14992 (14984). doi:10.1039/C1CP20512A.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  50. ^ M. Milanov; V. Doberenz; V. A. Khalkin; A. Marinov (1984). "Chemical Properties of Positive Singly Charged Astatine Ion in Aqueous Solution". Journal of Radioanalytical and Nuclear Chemistry. 83 (2): 291–299. doi:10.1007/BF02037143.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  51. ^ a b Lavrukhina i Pozdnyakov 1970, str. 234.
  52. ^ Champion J.; Alliot C.; Renault E.; Mokili B. M.; Chérel M.; Galland N. (2010). "Astatine Standard Redox Potentials and Speciation in Acidic Medium". The Journal of Physical Chemistry A. 114 (1): 576–582 (581). doi:10.1021/jp9077008.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  53. ^ Milesz S.; Jovchev M.; Schumann D.; Khalkin V. A. (1988). "The EDTA Complexes of Astatine". Journal of Radioanalytical and Nuclear Chemistry. 127 (3): 193–198. doi:10.1007/BF02164864.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  54. ^ F. Guérard; J.-F. Gestin; M. W. Brechbiel (2013). "Production of [211At]-Astatinated Radiopharmaceuticals and Applications in Targeted α-Particle Therapy". Cancer Biotherapy and Radiopharmaceuticals. 28: 1–20. doi:10.1089/cbr.2012.1292.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  55. ^ Dolg M.; Kuchle W.; Stoll H.; Preuss H.; Schwerdtfeger P. (1991). "Ab Initio Pseudopotentials for Hg to Rn: II. Molecular Calculations on the Hydrides of Hg to At and the Fluorides of Rn". Molecular Physics. 74 (6): 1265–1285 (1265, 1270, 1282). Bibcode:1991MolPh..74.1265D. doi:10.1080/00268979100102951.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  56. ^ Saue T.; Faegri K.; Gropen O. (1996). "Relativistic Effects on the Bonding of Heavy and Superheavy Hydrogen Halides". Chemical Physics Letters. 263 (3–4): 360–366 (361–362). Bibcode:1996CPL...263..360S. doi:10.1016/S0009-2614(96)01250-X.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  57. ^ M. Barysz (2010). Relativistic Methods for Chemists. Springer. str. 79. ISBN 978-1-4020-9974-8.
  58. ^ Thayer J. S. (2005). "Relativistic Effects and the Chemistry of the Heaviest Main-group elements". Journal of Chemical Education. 82 (11): 1721–1727 (1725). Bibcode:2005JChEd..82.1721T. doi:10.1021/ed082p1721.
  59. ^ Wulfsberg G. (2000). Inorganic Chemistry. University Science Books. str. 37. ISBN 1-891389-01-7.
  60. ^ Smith D. W. (1990). Inorganic Substances: A Prelude to the Study of Descriptive Inorganic Chemistry. Cambridge University Press. str. 135. ISBN 0-521-33738-0.
  61. ^ C. Fry; M. Thoennessen (2013). "Discovery of the astatine, radon, francium, and radium isotopes". Atomic Data and Nuclear Data Tables. 09: 497–519. Bibcode:2013ADNDT..99..497F. doi:10.1016/j.adt.2012.05.003.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  62. ^ a b c d Lavrukhina i Pozdnyakov 1970, str. 229.
  63. ^ K. Rankama (1956). Isotope Geology (2. izd.). Pergamon Press. str. 403. ISBN 978-0-470-70800-2.

Literatura

uredi
  • Greenwood, N. N.; Earnshaw, A. (2002). Chemistry of the Elements (2. izd.). Butterworth-Heinemann. ISBN 0-7506-3365-4.CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Lavrukhina, A. K.; Pozdnyakov, A. A. (1970). Analytical Chemistry of Technetium, Promethium, Astatine, and Francium. Ann Arbor–Humphrey Science Publishers. ISBN 0-250-39923-7.CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Zuckerman, J. J.; Hagen, A. P. (1989). Inorganic Reactions and Methods, Volume 3, The Formation of Bonds to Halogens (Part 1). John Wiley & Sons. ISBN 978-0-471-18656-4.CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Zuckerman, J. J.; Hagen, A. P. (1990). Inorganic Reactions and Methods, Volume 4, The Formation of Bonds to Halogens (Part 2). John Wiley & Sons. ISBN 978-0-471-18657-1.CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Kugler, H. K.; Keller, C. (1985). 'At, Astatine', System No. 8a. Gmelin Handbook of Inorganic and Organometallic Chemistry. vol. 8 (8. izd.). Springer-Verlag. ISBN 3-540-93516-9. |volume= sadrži dodatni tekst (pomoć)CS1 održavanje: ref=harv (link)

Vanjski linkovi

uredi
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Astat&oldid=3534871"