Idi na sadržaj

Dvanaestoimamizam

Nepregledano
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Dio članaka o Šiizmu
Šiizam
Vjerovanja
Dani sjećanja
Historija
Ogranci i sekte
El-Kisa
Svete žene

Dvanaestoimamci (arapski: ٱثْنَا عَشَرِيَّة; ʾEsnā ʿAšarijja ) su najveća grana šiitskog islama, koja čini oko 85% svih šiitskih muslimana. Izraz dvanaestoimamac odnosi se na pristalice vjerovanja u dvanaest božanski postavljenih vođa, poznatih kao dvanaest imama, i njihovo vjerovanje da posljednji imam, el-Mehdi, živi u okultaciji i da će se ponovo pojaviti kao obećani Mehdi

Dvanaestoimamci vjeruju da su dvanaest imama duhovni i politički nasljednici islamskog poslanika Muhammeda. Prema njihovoh teologiji, imami su uzorne ljudske osobe koje ne samo da pravedno vladaju muslimanskom zajednicom (Ummetom), već su i u stanju da očuvaju i tumače islamski zakon (šerijat) i esoterično značenje Kur'ana. Riječi i djela (sunnet) Muhammeda i imama su vodič i model za muslimansku zajednicu koji treba slijediti; kao rezultat toga, Muhammed i imami moraju biti oslobođeni grešaka i grijeha, doktrine poznate kao Isma ili nepogrešivost, i moraju biti izabrani božanskom odredbom, preko Muhammeda.[1][2][3]

Globalno, postoji oko 150 do 200 miliona dvanaestoimamaca:[4][5] većina Irana, Iraka, Bahreina i Azerbejdžana;[6] polovina muslimana u Libanu; značajna manjina u Indiji, Pakistanu, Afganistanu, Saudijskoj Arabiji, Bangladešu, Kuvajtu, Omanu, UAE, Kataru, Nigeriji, Čadu i Tanzaniji.[7][8][9][10][11] Iran je jedina zemlja u kojoj je dvanaestoimametski šiizam državna religija.[12]

Dvanaestoimamci dijele mnoga načela s drugim šiitskim sektama, kao što je vjerovanje u imamet, ali drugi ogranci vjeruju u različit broj imama i, uglavnom, drugačiji put sukcesije u pogledu imameta. Oni se također razlikuju po ulozi i ukupnoj definiciji imama. Dvanaestoimamci se također razlikuju od Ismailija po vjerovanju u Muhammedovu titulu "Pečata poslanika", po odbacivanju mogućnosti ukidanja šerijatskih zakona i po razmatranju esoteričnih i egzoteričnih aspekata Kur'ana.[13]

Terminologija

[uredi | uredi izvor]

Izraz dvanaestoimamci je zasnovan na vjerovanju da su dvanaest muških potomaka iz porodice Muhammeda, počevši od Alije ibn Ebu-Taliba i završavajući sa Muhammedom el-Mehdijem, imami koji imaju vjerski i politički autoritet.[14]

Historija

[uredi | uredi izvor]

Dvanaest imama među šiitima

[uredi | uredi izvor]

Pojava

[uredi | uredi izvor]

610. godine, kada je Muhammed primio objavu, Ali je imao 10 godina. U vrijeme Muhammeda, neki od Alijevih pristalica, posebno Mikdad ibn el-Esved, Selman Farisi, Ebu Zerr el-Gifari i Amar ibn Jasir, nazivani su šiitima Alije. Podjela islama na šiite i sunite seže do krize nasljedstva Muhammeda.[15] Alijini sljedbenici su se borili sa nekim od Kurejšija i nekim od ashaba kao što su Talha i Zubejr . Kako je većina njegovih pristalica bila u Iraku, Alija je premjestio prijestolnicu države u Kufu i tamo je počeo da se bori protiv Muavije, koji je odbio da se zaklete na odanost Aliji.[16] Husejnova smrt je odigrala važnu ulogu u širenju šiizma u regijama Iraka, Jemena i Perzije. Krajem prvog stoljeća, uticajni lideri u vladi osnovali su grad Kom za naseljavanje šiita.

Formulacija

[uredi | uredi izvor]

Muhammed El-Bakir je bio učitelj prava 20 godina i prenosioc hadisa. On je također uveo princip tekijje.[17] El-Bakir je prenio mnoge hadise o jurisprudenciji (fikhu) i drugim vjerskim naukama koji su zasnovali temelje za šiitska uputstva. Sa promjenom političkih situacija i pogodnim uvjetima za razvoj vjerskih aktivnosti i vremenom razrade vjerskih nauka, Džafer es-Sadik je imao važnu ulogu u formiranju šiitske pravne škole.[18] Džafer es-Sadik i El-Bakir su osnivači džaferijske pravne škole. El-Sadik je oko sebe stekao značajnu grupu učenjaka, koju su činili neki od najčuvenijih pravnika, tradicionalista i teologa tog vremena. Tokom njegovog vremena, šiiti su razvili svoj stav o teološkim i pravnim pitanjima.[17] I Muhammed El-Baqir i Džafer es-Sadik poboljšali su položaj šiita i razradili intelektualnu osnovu tumačenja i prakse šiitskog islama. Njihova učenja bila su osnova za razvoj šiitske duhovnosti i vjerskih rituala.[17]

Organiziranje

[uredi | uredi izvor]

Početkom devetog vijeka ponovo su šiiti doživeli procvat i to zahvaljujući prevođenju naučnih i filozofskih knjiga sa drugih jezika na arapski, El-Ma'mun dajući slobodu širenju različitih vjerskih stavova i svom interesovanju za intelektualne debate. Pod vladavinom El-Ma'muna, šiiti su bili oslobođeni političkog pritiska i bili su na nekoj vrsti slobode. U desetom stoljeću, slabosti u abasidskoj vladi i dolasku bujidskih vladara uzrokovale su širenje, snagu i otvoreno širenje šiizma. Od jedanaestog do devetog stoljeća u islamskom svijetu pojavili su se mnogi šiitski kraljevi koji su propagirali šiizam.[19]

Isfahanska škola

[uredi | uredi izvor]

Godine 1501. Ismail I je preuzeo vlast u Iranu i uspostavio dinastiju Safavida. Dok je većina većih gradova Irana bila sunitska, on je proglasio dvanaestoimamizam zvaničnom religijom carstva. Mnogi šiitski učenjaci su dovedeni da osnuju šiitske bogoslovije u Iranu. Jedan od njih je bio Karaki koji je izjavio da je, za interese ummeta, neophodno da šiitski učenjak bude legitiman vođa da bi izvršio zadatke imama koji je skriven. Pod Safavidima, vjerski autoriteti (šejhul-islam) su imenovani za sve veće gradove.[20] Karaki je osnovao veliko sjemenište u Kazvinu i Isfahanu, pa je Iran ponovo postao centar imamske jurisprudencije.[21] Učenjaci škole Isfahan integrirali su filozofsku, teološku i mističnu tradiciju šiizma u metafizičku sintezu poznatu kao Božanska mudrost ili teozofija (perz.:hikmet-i ilahi). Najznačajniji predstavnik Isfahanske škole bio je Mulla Sadra. Mulla Sadra je proizveo vlastitu sintezu muslimanske misli, uključujući teologiju, peripatetičku filozofiju, filozofski misticizam i sufijske studije, posebno sufizam Ib

Kontroverze Ahbarita-Usulita

[uredi | uredi izvor]

Do kraja Safavidske ere (1736.), usulitska škola je bila napadnuta od strane Ahbaritskog (tradicionalističkog) trenda čiji je osnivač bio Mulla Muhammed Amin el-Astarabadi.[22] Astarabadi je napao ideju idžtihada i nazvao Usulite neprijateljima vjere. Prepoznao je hadis kao jedini izvor za islamski zakon i razumijevanje Kur'ana.[17] Muhammed Bakir Behbahani, kao osnivač nove faze u šiitskoj jurisprudenciji, uzeo je novu praktičnu metodu.[19] Napao je ahbarite i njihov metod su napustili šiiti.[23] Dominacija usulita nad ahbaritima došla je u posljednjoj polovini 18. stoljeća kada je Behbahani doveo usulite do dominacije i "potpuno razbio ahbarite u Kerbeli i Nedžefu", tako da je "samo šačica šiitske uleme ostala ahbaritska do danas."[2]

Teološka doktrina

[uredi | uredi izvor]

Teologija dvanaestoimamaca, koja se uglavnom sastoji od pet principa, formirala se tokom historije na osnovu Kur'ana, hadisa od Muhammeda i dvanaest imama (posebno Džafera es-Sadika), kao i odgovor intelektualnim pokretima u muslimanskom svijetu i glavnim događajima u historiji, kao što su bitka kod Kerbele i okultacija dvanaestog imama, Muhammeda el-Mehdija.[23]

Jedinstvo Boga

[uredi | uredi izvor]

Alija ibn Ebu-Talib, prvi šiitski imam, je zaslužan za uspostavljanje islamske teologije i, među muslimanima, njegove propovijedi sadrže prve filozofske dokaze o Božjem jedinstvu (Tevhid).[24] Alija je citiran kako tvrdi da "jedinstvo Boga" znači da Bog nema sličnog; ne podliježe numeraciji; i nije djeljiv ni u stvarnosti ni u mašti.[23] Drugom prilikom, citiran je kako je rekao:

Prvi korak religije je prihvatiti, razumijeti i prepoznati ga kao gospodara... Ispravan oblik vjerovanja u njegovo jedinstvo je spoznati da je on toliko apsolutno čist i iznad prirode da se ništa ne može dodati ili oduzeti od njegovog bića. To jest, treba shvatiti da ne postoji razlika između njegove osobe i njegovih atributa, i da se njegovi atributi ne trebaju razlikovati ili razlikovati od njegove ličnosti.

Tradicionalni dvanaestoimamci striktno vjeruju da se Bog razlikuje od svoje kreacije i da su to dvoje odvojeni entiteti.[25]

Prema teologiji šiita, tevhid se sastoji od nekoliko aspekata, uključujući tevhid suštine, atributa, kreacije, gospodarstva i jedinstvo u obožavanju.[26]

Tevhid suštine

[uredi | uredi izvor]

Tevhid Božije suštine znači da je njegova suština jedna i da joj niko nije ravan.[26] U vezi s tim, u suri El-Ihlas stoji: Reci: ”On, Allah, Jedan je. Allah je utočište svakome. nije rodio, nit’ je rođen. I niko mu ravan nije.”[27]

Tevhid atributa

[uredi | uredi izvor]

Tevhid atributa znači da Božija svojstva nemaju drugu stvarnost osim Njegove suštine.[14] Alija tvrdi da "Svaki atribut svjedoči o svom postojanju osim objekta kojem se pripisuje, a svaki takav predmet zauzvrat svjedoči o svom biću osim atributa."[26] Tevhid atributa znači poricanje postojanja bilo koje vrste mnogostrukosti i kombinacije u samoj Suštini. Razlikovanje između suštine i atributa ili između atributa implicira ograničenje bića.[28]

Tradicionalni dvanaestoimamci veruju da su Božija imena stvoreno i da nisu Njegovi atributi. Ime je kombinacija stvorenih slova dok su atributi ono što se podrazumijeva pod tim imenom. U šiitskoj zbirci hadisa, El-Kafi, se navodi da ko god obožava Božija imena počinio je nevjerovanje u Boga, jer oni nisu On.[29]

Tevhid stvaranja

[uredi | uredi izvor]

Prema nekim dvanaestoimamcima, tevhid stvaranja znači da nema tvorca osim Boga,[26] to jest da uzroci i posljedice univerzuma nisu neovisni od Boga, baš kao što bića koja nisu neovisna u suštini.

Tevhid gospodarstva

[uredi | uredi izvor]

Tevhid Gospodarstva znači upravljanje svijetom i da ljudska bića pripadaju samo Bogu. I konačno, jedinstvo u obožavanju, tj. samo Bog zaslužuje da se obožava.[26] Jedinstvo u ibadetu znači odbacivanje svih vrsta krivotvorenog ibadeta, a kako Kur'an kaže, svaki čin pokoravanja naredbi je ibadet.[28]

Sveta mjesta

[uredi | uredi izvor]
Najsvetija mjesta[30]
svetište lokacija
Mesdžidul-Haram Mekka
Poslanikova džamija Medina
Mesdžidul-aksa Jerusalem
Hram imama Alije Nedžef
Hram imama Husejna Kerbela
Džennetul-bekija Medina
Džennetul-Mualla Mekka
Zejnebina džamija Damask
El-Abbaseva džamija Karbala
Rukajjina džamija Damask
Mezar Babul-Segir Damask
Hram imama Reze Mašhad
El-Kazimova džamija Bagdad
El-Askerijeva džamija Samarra
Hram Fatime Masumeh Kom

Poslanstvo

[uredi | uredi izvor]

Džafer es-Sadik prenosi od svojih očeva da je Muhammed u jednoj od svojih hutbi izrazio da je „[Bog] poslao ljudima vjerovjesnike kako bi oni mogli biti Njegov konačni argument protiv Njegovih stvorenja i kako bi Njegovi poslanici njima mogli biti svjedoci protiv njih. Poslao je među njih poslanike koji su nosili dobre vijesti i upozorenja" [23]

Melek

[uredi | uredi izvor]

Vjerovanje u postojanje meleka je jedan od imanskih šartova. Neviđena bića blistave i duhovne supstance, meleci djeluju kao posrednici između Boga i vidljivog svijeta. Iako superiorni u suštini, anđeli su inferiorni u odnosu na čovječanstvo. 34. ajet sure El-Bekare implicira superiornost čovječanstva.[31] Bog je Muhammedu objavio Kur'an preko Džibrila koji je bio i njegov vodič na Mi'radžu. Meleci bilježe djela ljudi.[31] Oni slijede Božje zapovijesti i ne prethode mu.[31]

Imamet i vilajet

[uredi | uredi izvor]
Osmanska kaligrafija 18. vijeka. Ispisana je fraza 'Alija je Allahov namjesnik na Zemlji' u oba smjera.

Šiiti vjeruju u trilateralnu strukturu vlasti; Božiji autoritet koji je apsolutan i univerzalan, autoritet Muhammeda koji je legitimiran Božijom milošću i autoritet imama koji su blagoslovljeni za vođstvo zajednice preko Muhammeda.[32] Prema šiitima, imam je nastavak poslaničke misije.[23] Šiiti vjeruju u dvanaest imama koji su božanski nadahnuti potomci Muhammeda. Oni moraju ispunjavati ove atribute: ness (imenovanje od strane prethodnog imama), 'isma (nepogrešivost), ilm (božansko znanje), vilajet (duhovno vodstvo).[14] Dvanaest imama su duhovni i politički nasljednici Muhammeda.[33][34] Iako imami nisu primali objavu, imali su bliski odnos sa Bogom, kroz koji ih Bog navodi, a imami su zauzvrat vodi ljude. Imamet, ili vjerovanje u božanskog vodiča je temeljno vjerovanje u šiitskom islamu i zasnovano je na konceptu da Bog neće ostaviti čovječanstvo bez pristupa božanskom vodstvu. Prema dvanaestoimamcima, uvijek postoji imam vremena, koji je božanski postavljen autoritet za sva pitanja vjere i zakona u muslimanskoj zajednici. Alija je bio prvi imam ove loze, i po mišljenju dvanaestoimamaca, zakoniti nasljednik Muhammeda, praćen muškim potomcima Muhammeda preko njegove kćeri Fatime. Svaki imam je bio sin prethodnog imama, sa izuzetkom Husejna ibn Alija, koji je bio brat Hasana ibn Alija. Dvanaesti i posljednji imam je Muhammad el-Mehdi, za kojeg dvanaestoimamci vjeruju da je trenutno živ i da je u okultaciji. Šiitski imami se smatraju nepogrešivim. Važan aspekt šiitske teologije je da oni nisu ni poslanici niti vjerovjesnici, već umjesto toga izvršavaju Muhammedovu poruku.[35][36][37]

Nasljedstvo Muhammeda

[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Nasljedstvo Muhammeda

Šiiti vjeruju da je sa smrću Muhammeda njegov vjerski i politički autoritet naslijeđen imamima.[22] Šiiti smatraju nasljednika esoteričnim tumačem objave i Božanskog zakona.[38] Sa izuzetkom zejdija,[39] šiiti vjeruju u imamet, princip po kojem su vladari imami koji su božanski izabrani, nepogrešivi i bezgrešni i moraju doći od ehli-bejta bez obzira na mišljenje većine, šure ili izbora.[40] Oni tvrde da je Muhammed prije svoje smrti dao mnoge naznake, posebno u događaju na Gadir-Humu, da je Aliju, svog rođaka i zeta, smatrao svojim nasljednikom.[41] Za dvanaestoimamce, vjeruje se da su Alija i njegovih jedanaest potomaka, dvanaest imama, čak i prije njihovog rođenja, smatrani jedinim važećim islamskim vladarima koje je odredio Bog.[42][43] Šiiti muslimani vjeruju da su sve halife nakon Muhammedove smrti, osim Alije i Hasana, bili nelegitimni i da muslimani nisu imali obavezu da ih slijede.[44] Oni smatraju da je jedina uputa koja je ostala iza, kao što je navedeno u hadisu o dvije teške stvari, Kur'an i Muhammedova porodica.[45] Ehli-bejt se, zbog svoje nepogrešivosti, smatraju sposobnim da vode muslimansku zajednicu pravedno.[46]

Okultacija

[uredi | uredi izvor]

Prema dvanaestoimamcima, uslovi pod Abasidima su doveli do toga da je Hasan el-Askeri morao sakriti rođenje svog sina, El-Mehdija.[47]

Šerijat

[uredi | uredi izvor]

Šerijat ili božanski zakon islama je ritualni, pravni, etički i društveni aspekt islama koji je konkretno oličenje Božije volje. Ona upravlja životom muslimana od kolijevke do kabura kako bi vjernik zadobio sreću na ahiretu. Musliman bi trebao slijediti šerijat koji je u okviru formalnog zakona. Ovaj unutrašnji dio šerijata je tarikat. Šerijat se sastoji od ibadeta (obožavanja). Šerijat dijeli sva djela u pet kategorija: obavezna (vadžib), preporučena (mustehab), pokuđena (mekruh), zabranjena (haram) i djela prema kojima je Božanski zakon neutralan (mubah). Ocjena djela je na osnovu šerijata. Bog je konačni zakonodavac (Šerijat), a korijeni šerijata su u Kur'anu. Hadis i Sunnet su drugi izvori šerijata i dopuna Kur'ana. Šerijat ima nepromjenjive principe, ali je primjenjiv na nove situacije.[16]

  • Namaz (molitva) – što znači "veza", uspostaviti pet dnevnih namaza.
  • Savm (post) – post tokom svetog mjeseca ramazana.
  • Zekat (milostinja) – dobročinstvo. Zekat znači "pročistiti".
  • Humovi ("Petina" nečije ušteđevine) – porez.
  • Hadž (hodočašće) – obavljanje hodočašća u Mekku .
  • Džihad (borba) – 'borba' da se ugodi Bogu. Veći, unutrašnji džihad je borba protiv zla u nečijoj duši u svakom aspektu života, nazvana džihad akbar . Manji, ili spoljašnji, džihad je borba protiv zla nečijeg okruženja u svakom aspektu života. Ovo se ne smije pogriješiti sa uobičajenom modernom zabludom da ovo znači "Sveti rat". Pisanje istine (džihad bil kalem "borba pera") i govorenje istine pred tlačiteljima su također oblici džihada.
  • Tražiti da se čine dobra djela.
  • Odvraćati od onoga što je zlo.
  • Tevella – ljubav prema Ehli-Bejtu i njihovim sljedbenicima.
  • Teberra – disasocijacija od neprijatelja Ehli-Bejta.[48]

Hadž

[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Hadž

Hadž je vrhovno hodočašće muslimana u Mekki. Ovaj obred uključuje obilaženje oko Kabe, određene pokrete, molitve i žrtvovanje životinje u Mekki i susjednim svetim područjima prema sunnetu. Muslimani vjeruju da ako je hadž obavljen iskreno, njihovi grijesi će biti oprošteni. Obavlja se u mjesecu zul-hidždžeta i obavezan je za sve muslimane koji posjeduju fizičku i materijalnu sposobnost. Postoji i manji hadž koji se obavlja u preostalom dijelu godine.[16]

Kalendar

[uredi | uredi izvor]

Dvanaestoimamci slave sljedeće godišnje praznike:[49][50][51][52]

Dvanaestoimamci obilježavaju i druge praznike, kao što je dan ašure, četeresnica pogibje Husejna na Kerbeli, rođenje Muhammeda, rođenje El-Mehdija, itd.

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Tabataba'i 1977
  2. ^ a b Momen 1985
  3. ^ Weiss 2006
  4. ^ "Shia Islam's Holiest Sites". Worldatlas.com. 25. 4. 2017. Pristupljeno 1. 3. 2022.
  5. ^ "World Population Clock: 7.9 Billion People (2022) – Worldometer". Worldometers.info. Pristupljeno 1. 3. 2022.
  6. ^ John Bugnacki (2014). "Six Charts that Explain Shia Islam". American Security Project (jezik: engleski). Pristupljeno 29. 10. 2020.
  7. ^ "Shia women too can initiate divorce". The Times of India. 6. 11. 2006. Pristupljeno 21. 6. 2010.
  8. ^ "Talaq rights proposed for Shia women". Daily News and Analysis, www. dnaindia.com. 5. 11. 2006. Pristupljeno 21. 6. 2010.
  9. ^ "Obama's Overtures". The Tribune. Arhivirano s originala, 5. 3. 2016. Pristupljeno 21. 7. 2010.
  10. ^ "Imperialism and Divide & Rule Policy". Boloji. Arhivirano s originala, 13. 12. 2010. Pristupljeno 21. 7. 2010.
  11. ^ "Ahmadinejad on way, NSA says India to be impacted if Iran 'wronged by others'". Indian Express. 21. 4. 2008. Pristupljeno 21. 7. 2010.
  12. ^ "Iran". United States Department of State (jezik: engleski). Pristupljeno 29. 9. 2021.
  13. ^ Tabatabae'i 1975
  14. ^ a b c Campo 2009
  15. ^ Daftary 2013
  16. ^ a b c Nasr 2007
  17. ^ a b c d Cornell 2007
  18. ^ Pakatchi 1988
  19. ^ a b Nasr, Dabashi i Nasr 1989
  20. ^ Halm 1997
  21. ^ Vaezi 2004
  22. ^ a b Martin 2003
  23. ^ a b c d e Nasr, Dabashi i Nasr 1988
  24. ^ Nasr 2006
  25. ^ Our way in intellectual debates, by Jafaar Seedaan, p. 26.
  26. ^ a b c d e Sobhani 2001
  27. ^ Faruki 1965
  28. ^ a b Motahari 1985
  29. ^ Al-Kafi, by Al-Kullainy, the book of God's oneness, 'Who is worshipped' chapter, volume. 01 p. 87.
  30. ^ "Shia Islam's Holiest Sites". 25. 4. 2017.
  31. ^ a b c Nasr 2008
  32. ^ Dabashi 1989
  33. ^ Nasr (1979), p. 15.
  34. ^ Corbin (1993), pp. 45 – 51.
  35. ^ Shirazi, Sultanu'l-Wa'izin. Peshawar Nights. THE Sunni Ulema's Condemnation of Abu Hanifa. Al-islam.org
  36. ^ Rizvi, Muhammad. Shi'ism: Imamate and Wilayat.
  37. ^ S. V. Mir Ali/Ayatollah Mahdi Puya Commentary of Quran Verse 2: 124.
  38. ^ Nasr 2000
  39. ^ Robinson, Francis (1984). Atlas of the Islamic World Since 1500. New York: Facts on File. str. 47. ISBN 0871966298.
  40. ^ Sheriff, Ahmed H. (1991). Leadership by Divine Appointment. str. 13.
  41. ^ Rizvi, Kishwar (2017). Affect, Emotion, and Subjectivity in Early Modern Muslim Empires. BRILL. str. 101. ISBN 978-90-04-35284-1.
  42. ^ Malbouisson, Cofie D. (2007). Focus on Islamic Issues. Nova Publishers. str. 17. ISBN 978-1-60021-204-8.
  43. ^ Stefon, Matt (2009). Islamic Beliefs and Practices. The Rosen Publishing Group, Inc. str. 57. ISBN 978-1-61530-017-4.
  44. ^ Madelung, Wilferd (1985). Religious Schools and Sects in Medieval Islam. Variorum Reprints. str. 414. ISBN 978-0-86078-161-5.
  45. ^ Galian, Laurence (2003). The Sun at Midnight: The Revealed Mysteries of the Ahlul Bayt Sufis. str. 230.
  46. ^ Mishal, Shaul; Goldberg, Ori (2014). Understanding Shiite Leadership: The Art of the Middle Ground in Iran and Lebanon. Cambridge University Press. str. 37. ISBN 978-1-107-04638-2.
  47. ^ Jasim 1982
  48. ^ Momen, Moojan. An Introduction to Shi'i Islam: The History and Doctrines of Twelver Shi'ism. 1987. pp. 176 – 181. Yale University Press. ISBN 978-0-300-03531-5.
  49. ^ Barr, Sabrina. "EID AL-ADHA 2019: WHEN IS IT, HOW IS IT CELEBRATED AND HOW TO WISH SOMEONE A HAPPY EID". independent. Arhivirano s originala, 11. 8. 2019. Pristupljeno 11. 8. 2019.
  50. ^ "The Significance of Hari Raya Aidiladha". muslim.sg. Arhivirano s originala, 14. 6. 2020. Pristupljeno 17. 10. 2019.
  51. ^ Elias, Jamal J. (1999). Islam. Routledge. str. 75. ISBN 978-0-415-21165-9. Pristupljeno 24. 10. 2012.
  52. ^ Muslim Information Service of Australia. "Eid al – Adha Festival of Sacrifice". Missionislam.com. Pristupljeno 28. 12. 2011.
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/wiki/Dvanaestoimamizam"