Ebru
Ebru je umjetnost slikanja po površini vode. U početku se koristila prilikom uvezivanja knjiga, dekorisanju papira i predmeta, i kao bordura na slikama i levhama. Kako se sve više razvijala, ebru umjetnost sve je više dobijala izgled zasebne umjetnosti, tako da su umjetnici počeli sa ukrašavanjem prostorija i enterijera apstraktnim ebru slikama, te je tako ebru postao zaseban dio islamske umjetnosti.
Neke od specifičnosti ebrua jesu recimo to, da se ne mogu izraditi dva identična ili potpuno ista ebrua, zatim da sam umjetnik ne može znati ustvari kako izgleda njegova slika sve dok papir ne izvuče iz posude. Neki od velikana su ebru smatrali trenutnim stanjem čovjekove duše i nutrine, što zbog odabira boja, kompozicije ili izgleda same slike koju dotična osoba slika, pa su ebru definisali i kao umjetnost čovjekove duše.
Danas se takvi primjeri i tragovi ebru umjetnosti mogu nači u muzejima i bibliotekama poput Gazi Husrev begove, korišteni u uvezivanju knjiga, u administrativnim sveskama iz prošlog doba, kao i na starim levhama kao pozadina za pisanje i bordura na levhama. Ne postoje predaje o imenima ebru umjetnika u Bosni niti na prostorima Balkana, ali kako su recimo kaligrafi sami sebi izrađivali često ebru po potrebi, tako se smatra da je među onima koji su se bavili kaligrafijom i knjigovestvom bilo ebru umjetnika.
Historija
[uredi | uredi izvor]Porijeklo ove umjetnosti veže se za drevno kinesko bojenje papira poznato još kao i suminagaši. Suminagaši je tehnika bojenja papira tako što se po površini vode nanose tinte raspršivanjem ili kapaljkom, a slika se na papir prenosi polaganjem papira na površinu vode sa koje se boje lijepe na papir, i time ostaju na istom. Putem svile suminagaši dolazi do prostora stare Perzije, današnjeg Irana, gdje umjetnici počinju da koriste razne druge vrste boja i materijala za izradu. U Perziji ebru dobija zvanični naziv i formu izrade. Ebru umjetnost je dobila naziv izvođenjem definicije iz dvije perzijske riječi ebru i abi-ru. Riječ ebru znači oblak, i po njoj se ebru umjetnost definiše kao pokušaj oslikavanja oblaka na vodi, a po drugoj riječi koja znači lice vode, ebru se definiše kao slika koju sama voda stvara. U Iranu su se za izradu ebrua koristile prirodne boje i materijali, kao i boje na bazi ulja. Također iranci su u ebru umjetnost uveli i miješanje vode sa određenim smolama kako bi se gustoća vode povećala i kako bi se lakše moglo slikati na istoj.
Dolaskom ebru umjetnosti na prostore Turske počinje novo doba ebrua, i u Turskoj ebru dobija svoju konačnu formu i podjelu na vrste ebru umjetnosti. Nakon dolaska ebrua u Tursku, turski su umjetnici dugo koristili način izrade preuzet od iranaca, da bi se kasnije počelo sa zamjenom materijala i boja, što je rezultiralo sa nastankom turskog tradicionalnog ebrua.
Ovaj naziv označava tehniku izrade ebrua, posebno rađen tradicionalnim i nepromijenjenim metodama, koristeći iste materijale i boje od nastanka ove vrste izrade ebrua pa do danas. Razlika između turskog ebrua od ostalih je u korištenju boja i životinjske žući od kojih turski ebru ima baršunastu površinu i postojane boje, te ga kao takvog izdvaja od izgleda ostalih ebrua poput iranskog kod kojeg se u izradi koriste većinom uljane, akrilne i mineralne boje.
Postupak rada
[uredi | uredi izvor]Ebru umjetnost se izrađuje tako što se voda miješa sa određenom vrstom smole koja vodi daje veču gustoću i manju pokretljivost. Boje se miješaju sa životinjskom žuči koja bojama daje sljedeća svojstva:
- plutanje i nerastapanje na površini vode,
- širenje po površini vode
- nemješanje boja međusobno
- ljepljivost
Voda tj. smjesa se nakon što je pripremljena istresa u posebno korito ili posudu, ravnih stranica, po kojoj se nanose boje. Boje se na površinu smjese nanose posebnim četkicama izrađenim od ružinih stabljika i konjske dlake, kao i kapaljkama ili iglama. Pored navedenog pribora koriste se još i posebno izrađeni češljevi i igle. Nakon što se boje nanesu na smjesu, i iscrtaju neki motivi ili oblici, na kompoziciju se polako stavlja papir na koji se slika prenosi. Papir se iz korita vadi prevlačeći preko ruba korita, tako da se višak vode vrati u korito.
Podjela
[uredi | uredi izvor]Ebru umjetnost se dijeli na dvanaest osnovnih vrsta:
- Batal - krupni ebru
- Čićekli - cvijetni ebru
- Čift - dupli ebru
- Dalgali - valoviti ebru
- Gel git - plima i oseka ebru
- Hafif - blagi ebru
- Hatip - ebru motivi
- Neftli - ebru sa terpentinom
- Serpmeli - pjegavi ebru
- Šal - kašmirski ebru
- Tarakli - češljani ebru
- Yazili - pisani ebru
Pored ovih, postoje i druge vrste poput: resim (slikani), mermer (kameni), barut (po osnivaču nazvan) i dr. Neki od dvanaest osnovnih vrsta imaju svoje podvrste, a moguća je kombinacija između vrsta.
| Ebru, turska umjetnost crtanja | |
|---|---|
 Demonstracija tehnike ebrua kao turske tradicije | |
| Nematerijalna kulturna baština | |
| Regija | Evropa |
| Država |  Turska |
| Predlagač | Ministarstvo kulture i turizma Turske |
| Svjetska baština | |
| Lista upisa | Reprezentativna lista nematerijalne kulturne baštine čovječanstva |
| UNESCO oznaka | 00644 |
| Datum upisa | 2014. |
| Lokacija upisa | UNESCO |
Nematerijalna kulturna baština
[uredi | uredi izvor]Ebru je tradicionalna turska umjetnost stvaranja šarenih uzoraka prskanjem i četkom pigmenta u boji na posudu s masnom vodom, a zatim prenošenjem šara na papir. Koristi se tokom dugog perioda. U 13. vijeku, prvi oblici ebrua pojavili su se u centralnoj Aziji i proširili su se u Anadoliju. Tokom osmanskog perioda, turski kaligrafi i umjetnici stvarali su nove forme i usavršili tehnike.
Poznati kao mramor, dizajn i efekti uključuju cvijeće, lišće, ukrase, rešetke, džamije i mjesece, a koriste se za dekoraciju u tradicionalnoj umjetnosti uvezivanja knjiga. Koriste se prirodne metode za izdvajanje boja iz prirodnih pigmenata, koji se zatim pomiješaju s nekoliko kapi volovske žuči, neke vrste prirodne kiseline, prije nego što se poškropi i nanesu boje na preparat kondenzirane tekućine, gdje lebde i formiraju kovitlajuće uzorke.[1]
Ebru se nalazi na UNESCO-voj Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasleđa čovječanstva kao element nematerijalnog kulturnog nasleđa u Turskoj. Odluku o upisu donio je Međuvladin komitet za očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa na zasjedanju koje je održano 2014. god.[2][3]
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]
- Digital collection of the Washington University Libraries with many high-resolution images of paper marbling (en)
- FineBooksMagazine - Marbled paper Arhivirano 31. 12. 2019. na Wayback Machine (en)
- Ebru Turkish Marbling Arhivirano 31. 8. 2017. na Wayback Machine (en)