Eburoni

Najpoznatiji pripadnik plemena Eburona: Statua kralja Ambiorixa u Tongerenu

Eburoni (lat. Eburones) su, najvjerovatnije, bili keltsko pleme, koje je gotovo potpuno istrijebljeno između 53. p. n. e. i 51. p. n. e. Iako ih je Cezar ubrajao u cisrajnske (lijevorajnske) Germane, iz njihovog imena (kelt. "Eburo" - tisa), imena njihovih pripadnika i naselja (Ambiorix, Atuatuca) i arheoloških nalaza^[1], može se donijeti zaključak da su ipak pripadali Keltima. Postoji pretpostavka i da su Eburoni, ustvari, konfederacija dva srodna plemena, kojima su na čelu bili kraljevi. Eburoni su imali svoj vlastiti dijalekt i karakterističnu nošnju.^[2].

Rasprostranjenost

Područje na kojem su živjeli Eburoni se prostire između rijeka Rajne i Maas sve do sjevernih Ardena i Eifela. Na osnovu pronađenih kovanica iz godine 55/54. p. n. e., pretpostavlja se da se područje Eburona prostiralo gotovo do današnjeg Brisela.^[3]. Bili su u trgovačkim odnosima sa plemenom Trevera na jugu, ali i sa plemenom Aduatuka zapadno od Maasa kojima su do 57. p. n. e. plaćali tribut.^[4]. Zajedno sa plemenima Kondrusera, Caeroza i Paemana sačinjavali su plemenski savez koje je Cezar nazivao lijevorajnski Germani.^[5] On opisuje utvrdu castellum Atuatuca^[6] kao središte eburonskog područja. Sve do danas, nije sa sigurnošću utvrđeno gdje se nalazila ta utvrda. Na sjeveru, Eburonima su bili susjedi plemena Menapira.^[7]

Naša historijska saznanja o Eburonima se prvenstveno zasnivaju na Cezarovom opisu Galskih ratova (De bello Gallico) i arheološkim nalazima. Pošto se u Cezarovim knjigama uglavnom piše s njegovog ličnog stajališta, te ako se uzme neprijateljski stav Cezara prema Germanima i Keltima, treba se posebno kritički postavljati prema tim podacima i uspoređivati ih sa historijskim nalazima.

Grčki geograf Strabon^[8] navodi da su u 7. vijeku p. n. e. Eburoni, zajedno sa Menapirima i Atrebatima, naseljavali jedno pretežno šumovito područje zvano Arduenna koje se prostiralo na oko 4.000 stadija (oko 800 km)

Dvostruko kraljevstvo

Cezar navodi da su Eburoni 54. p. n. e. bili pod vođstvom (sub imperio) Ambiorixa i Catuvolcusa.^[9], što bi moglo dokazivati da je u to vrijeme bilo prisutno dvostruko keltsko kraljevstvo, pošto Cezar koristi stari rimski pojam rex.^[10]. Livius naziva Ambiorixa Eburonem rege^[11]. Upitno je kako su bile podijeljene uloge u takvom kraljevstvu. Međutim, očito da su samo obojica zajedno mogli objaviti nekom rat. Cezar također navodi da svaki od njih bio kralj jednom dijelu Eburona.^[12]. Rasprostranjenost novčića koji se pripisuju Ambiorixu upućuje da se njegova vlast prostirala sve do današnjeg Brisela, dok je Catuvolcus vladao područjima oko Ardena i sjevernih dijelova planine Eifel, između rijeka Maas i Rajne^[3].

Postoje naznake da se kod Eburona javio jedan vid konstitutivne monarhije. Cezar ovako opisuje Ambiorixa:^[13]:

“	On nema više vlasti nad plemenom, koliko pleme nad njim.	”
Julije Cezar

Nakon narednih pregovora o primirju, Ambiorix se još više istakao. Cezar ga skicira kao lukavog pregovarača i opreznog vojskovođu.^[14]. Starije kralju Catuvolcusu je pripala mnogo manja uloga u pregovorima. Iz tog razloga, on proklinje Ambionixa i prigovara mu na otpočinjanju rata. Uskoro umire otrovan bobicama tise.^[15]. Ovo može navoditi na sakralnu ulogu drugog (starijeg) kralja. Iz istog navoda može se pronaći i kultski značaj tisovog drveta u kulturi Eburona.

Istrijebljenje Eburona

U periodu od 53 - 51. p. n. e. Cezar u osvetničkom pohodu pustoši cijelo područje Eburona.^[16], te daje naređenja za potpunu pljačku svih okolnih plemena. Pohod je uslijedio nakon što je Ambiorix poveo ustanak Eburona protiv Rimljana u novembru 54. p. n. e., te ih gotovo protjerao s ovog područja. U ovom ustanku, Rimljani su izgubili gotovo petinu svojih trupa stacioniranih u Galiji (oko 10.000 legionara).

U svojoj osveti, Cezar veoma okrutno postupa sa Eburonima: stanovništvo je brutalno pobijeno, sela spaljena a stoka zaplijenjena. Kralj Catuvolcus se ubija oko 53. p. n. e., dok je Ambiorix uspio pobjeći od sigurne smrti na drugu stranu Rajne, kod Germana. O njegovoj daljnoj sudbini se ništa ne zna. Arheološki je potvrđeno da se u periodu oko 50. p. n. e. na ostacima eburonskih naselja može prepoznati nagli prekid kontinuiteta življenja.

Također pogledajte

Germani

Reference

Antički

Julije Cesar: De bello Gallico, knjiga II, V i VI
Cassius Dio: Historiarum Romanarum, LX 5, 6, 9
Florus: Epitoma de Tito Livio bellorum omnium annorum, VII Bellum Gallicum, XLV
Livius: Ab Urbe Condita liber CVI (Periocha)
Strabon: Geographia, knj. IV, pogl. III, 5

Savremeni

Johannes Heinrichs: Zur Verwicklung ubischer Gruppen in den Ambiorix-Aufstand d. J. 54 v. Chr. - Eburonische und ubische Münzen im Hortfund Fraire-2, u: Zeitschrift für Papyrologie und Epigraphik 127 (1999), 275-293, - Anhang 1: Politische Organisation und Territorium der Eburonen (S. 289f.), [1]
Joachim Dalfen: Das Himmelfahrtskommando des Q. Titurius Sabinus u: Dissertatiunculae criticae, Collatz, Christian-Friedrich u.a., Würzburg, 1998, ISBN 3-8260-1496-0
Hartmut Galsterer: Romanisierung am Niederrhein in der frühen Kaiserzeit, u: Thomas Grünewald: Germania inferior, str. 1, Berlin, 2001
Tilmann Bechert: Wirtschaft und Gesellschaft in der Provinz Germania inferior, u: Thomas Grünewald: Germania inferior str. 19, Berlin, 2001, ISBN 3-11-016969-X
Krudewig, Johannes: Unsere engere Heimat von der Urzeit bis zum Ende der Römerherrschaft, Euskirchen, 1921, [2]
Hans-Eckart Joachim: Die Eburonen - Historisches und Archäologisches, u: Jülich Stadt - Territorium - Geschichte, Guido v. Büren i Erwin Fuchs, Jülicher Geschichtsblätter, Bd. 67/68, 1999/2000, ISBN 3-933969-10-7
H. Beck, H. Jankuhn, R. Wenskus: Reallexikon der germanischen Altertumskunde 6, Berlin, 1986, str. 348-350, ISBN 3-11-017734-X

Vanjski linkovi

Također pogledajte

Germani

Reference

^ Münzfunde, Fraire-2 (Heinrichs, Verwicklung) i Heers (Belgija, 2000)
^ Cassio Dio LX 9
^ ^a ^b Heinrichs, Verwicklung, str. 289 (de)
^ De bello Gallico V, 27
^ De bello Gallico, II
^ De bello Gallico VI, 32
^ De bello Gallico, VI 5
^ Geographia, knj. IV, pogl. III, 5
^ De bello Gallico, V 24
^ De bello Gallico, VI 31
^ Ab Urbe Condita liber, CVI
^ De bello Gallico, VI, 31: rex dimidiae partis Eburonum
^ De bello Gallico, V, 27: "non minus haberet iuris in se multitudo quam ipse in multitudinem"
^ De bello Gallico, V 27-38
^ De bello Gallico, VI 31: omnibus precibus detestatus Ambiorigem, qui eius consilii auctor fuisset, taxo ... se exanimavit
^ De bello Gallico, Vl 29-44 i VIII 24

[1] Münzfunde, Fraire-2 (Heinrichs, Verwicklung) i Heers (Belgija, 2000)

[2] Cassio Dio LX 9

[Heinrichs-3] Heinrichs, Verwicklung, str. 289 (de)

[4] De bello Gallico V, 27

[5] De bello Gallico, II

[6] De bello Gallico VI, 32

[7] De bello Gallico, VI 5

[8] Geographia, knj. IV, pogl. III, 5

[9] De bello Gallico, V 24

[10] De bello Gallico, VI 31

[11] Ab Urbe Condita liber, CVI

[12] De bello Gallico, VI, 31: rex dimidiae partis Eburonum

[13] De bello Gallico, V, 27: "non minus haberet iuris in se multitudo quam ipse in multitudinem"

[14] De bello Gallico, V 27-38

[15] De bello Gallico, VI 31: omnibus precibus detestatus Ambiorigem, qui eius consilii auctor fuisset, taxo ... se exanimavit

[16] De bello Gallico, Vl 29-44 i VIII 24

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]

[9]

[10]

[11]

[12]

[13]

[14]

[15]

[16]