Frano Supilo

Frano Supilo
Zastupnik u Hrvatskom saboru
Vrijeme na dužnosti maj 1906 – oktobar 1910.
Lični podaci
Rođenje	(1870-11-30) 30. novembar 1870. Cavtat, Kraljevina Dalmacija, Austro-Ugarska
Smrt	25. septembar 1917(1917-09-25) (46 godina) London, Engleska
Politička stranka	Stranka prava
Obrazovanje	novinar, političar

Frano Supilo (Cavtat, 30. novembar 1870 – London, 25. septembar 1917) bio je hrvatski novinar, političar i publicist.

Biografija

Rani život

Rođen je u Cavtatu 1870. godine u porodici Ive i Mare (rođ. Guljemović). Porijeklom je iz radničke porodice. Školovao se u Dubrovniku i već kao srednjoškolac učestvovao je u demonstracijama protiv austrijske politike i to prilikom dolaska prijestolonasljednika Rudolfa u Dubrovnik 1885. godine. U politički život ulazi kao osnivač i glavni urednik dubrovačke Crvene Hrvatske (1890-99), društvenopolitičkog lista pravaške koncepcije i bori se za ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom. Supilo je odigrao glavnu ulogu u promjeni javnog mišljenja, što je, u nizu izbora, dovelo do pada italijansko-srpske koalicije koja je mješavinom izbornih manipulacija, favoritizma bečkog dvora i paralizom hrvatskih stranaka došla na vlast u dubrovačkoj općini u osamdesetim godinama 19. stoljeća. U vodstvo Stranke prava izabran je 1895. godine. Nakon raskola u stranci istupa protiv Josipa Franka, a od 1900. djeluje u Rijeci kao povjerenik dalmatinskih pravaša, nastojeći putem novina koje je uređivao (Novi list, od 1907. Riječki novi list) utjecati na hrvatsku politiku, orijentirajući je prema političkoj saradnji Južnih Slavena i sporazumu s ostalim narodima Austro-Ugarske ugroženim germanizacijom, u skladu s politikom novog kursa, prema čemu je usmjerio i novoosnovanu Hrvatsku stranku prava.

Hrvatsko-srpska koalicija

Uz Trumbića i Josipa Smodlaku jedan je od pokretača politike novog kursa i među najzaslužnijim političarima za donošenje Riječke rezolucije 1905. godine (zapravo je njen idejni začetnik) i za stvaranje Hrvatsko-srpske koalicije, te za njen dolazak na vlast. Supilova riječka i zagrebačka faza su, historijski ozbiljno i nepristasno, obrađeni tek u studijama i knjigama koje su se pojavile nakon raspada SFRJ, dotad je taj period njegove djelatnosti šablonski tretirano kao vizionarna aktivnost usmjerena prema žuđenom, i u Jugoslaviji (pogotovo komunističkoj), ozbiljnom snu o stvaranju zajedničke države Hrvata i Srba. Dobar primjer novijeg vrjednovanja Supilove političke djelatnosti je niz kraćih tekstova objavljenih u časopisu Kolo, 1998, br. 8. Supilo je od tradicionalne pravaške politike napravio radikalan zaokret u dvjema tačkama: ideološkom i pragmatičko-političkom.

Na idejnom planu, Supilo postaje pristašom omekšanog jugoslavenskog unitarizma (zbog čega je najčešće stigmatiziran, pa i demoniziran u hrvatskim nacionalnim krugovima). Supilovo mišljenje (koje je dijelio i nemali dio ondašnje hrvatske, pa i srpske inteligencije) bijaše da su Hrvati i Srbi (kojim su kasnije pridruženi i Slovenci) jedan troplemeni narod, dakle, ne tri naroda, a kamoli tri nacije, nego jedan jugoslavenski narod sa tri imena. Ta, iz savremenog pogleda neobična ideja, bila je znakom zakašnjelosti nacionalne kristalizacije kod Hrvata (manjim dijelom i Srba i Slovenaca), te teritorijalne izmiješanosti Srba i Hrvata, kao i činjenice da su hrvatski i srpski književni jezici izuzetno bliski i međusobno razumljivi na razgovornom nivou. Na praktičnom planu, to je značilo stvaranje Hrvatsko-srpske koalicije, kreacijom koje su Srbi priznati, de facto, kao politički narod u Hrvatskoj, prvi put u historiji.

Još snažniji zaokret označili su pregovori koalicije i Supila sa mađarskim i italijanskim političarima iz Austro-Ugarske monarhije. Post festum, taj potez se može označiti kao izuzetno hrabar, inovativan i potpuno promašen. Supilo je pokušao tradicionalne hrvatske protivnike koji su pretendirali na hrvatske zemlje (italijanske iredentiste i mađarske nacionaliste), koristeći njihovo privremeno zaoštravanje sa bečkim dvorom, pretvoriti u hrvatske saveznike u borbi za opću demokratizaciju monarhije u kojoj bi, takvo je bilo njegovo mišljenje, svi narodi bili dobitnici. Međutim, pogriješio je u procjeni: italijanski i mađarski imperijalizam je bio tako duboko ukorijenjen u svijest nacionalnih elita tih naroda su bili potrebni svjetski ratovi da ih sruše kao realnu prijetnju.

U pogledu srpskog nacionalizma, Supilo nije u tom periodu realistično ocijenio tvrdokornost i nepopustljivost srpskih teritorijalnih pretenzija na praktički cijelu Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Na izborima 1906, na kojim je pobijedila Koalicija, Supilo je bio izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru i postao vodeća osoba Koalicije. Kada je ugarski parlament u proljeće 1907. izglasao Željezničarsku pragmatiku, kojom se mađarski jezik ozakonjuje kao službeni jezik na željeznicama u Hrvatskoj, Supilo predvodi hrvatsku opoziciju u ugarskom parlamentu u akcijama opstruiranja i vodi oštru kampanju protiv mađarskog bana Pavla Raucha te pokreće temeljna ustavna pitanja o položaju Hrvatske. Njegov radikalni stav dovodi ga u sukob s vodstvom Koalicije, koja je bila za oprezniju politiku, kako ne bi izgubila mogućnost vraćanja na vlast.

Spomenik Franu Supilu ispred zgrade Novog lista.

Supilo je nastojao da Hrvatska svojom politikom stane na čelo Južnih Slavena Austro-Ugarske u borbi za njihovo ujedinjenje, dok je srpski dio Koalicije, a i dio nagodbeno orjeniranih hrvatskih članova, bio za usklađivanje hrvatske politike s onom kraljevine Srbije, što je u praksi značilo pretvaranje Hrvatske u srbijanski politički prirepak. U vrijeme veleizdajničkog procesa, 1909. godine, političkog procesa srpskim javnim radnicima u Monarhiji, koji je inicirao bečki dvor sa ciljem reteriranja aneksione krize oko Bosne i Hercegovine 1908, godine, Supilo se zalaže za odlučnu podršku Hrvata ugroženim Srbima, kako bi se sačuvala hrvatsko-srpska sloga, na načelima dogovorenima u Riječkoj i Zadarskoj rezoluciji.

Njegov stav izaziva oštru reakciju austrijskih krugova i oni na Friedjungovom procesu, koji je pokrenula Koalicija, nastoje Supila kompromitirati i politički onemogućiti. Iako su klevete, iznijete protiv njega, bile na procesu raskrinkane, Supilo je istupio iz Koalicije kako bi olakšao njen položaj; Koalicija je zatim pristala na kompromisno rješenje procesa, što je dovelo do pada bana Raucha, ali i do pakta Koalicije sa novoimenovanim banom Nikolom Tomašićem. Koalicija je od tada, pa do raspada monarhije i stvaranje kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918), svedena na oruđe u rukama najutjecajnijeg i najagilnijeg hrvatskog pragmatičkog političara u to doba, unitaristički nastrojenog Svetozara Pribićevića, kojem je primarni cilj bio čekanje raspada "KuK" monarhije i ujedinjenje sa Srbijom pod svaku cijenu. Supilo je osuđivao oportunističku politiku vodstva Koalicije jer je smatrao da ona kompromitira Hrvatsku i onemogućuje joj da u borbi za ujedinjenje postane ravnopravan faktor sa Srbijom. Međutim, cilj Pribićevića i nije bio da Hrvatska bude ikakav, a kamoli ravnopravan faktor u budućoj zamišljenoj južnoslavenskoj državi.

Jugoslavenski odbor

Prebjegavši nakon Sarajevskog atentata u Italiju, Supilo pokreće, zajedno s Trumbićem i Meštrovićem, akciju za oslobođenje Hrvata, Srba i Slovenaca od Austro-Ugarske i njihovo ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom te učestvuje u pokretanju Jugoslavenskog odbora. On nastoji pridobiti vlade sila Trojnog sporazuma za stvaranje jugoslavenske države, koja bi imala obuhvatiti sve krajeve nastanjene južnim Slavenima. Na svojim misijama u Bordeauxu, Londonu i Petrogradu 1914-1915. Supilo ustaje protiv imperijalističkih težnji Italije na Jadranu i zalaže se za kompromisno rješenje jadranskog pitanja. Otkrivši tajne pregovore, koje su Centralne sile vodile s Italijom, poveo je snažnu akciju protiv žrtvovanja Italiji hrvatskih i slovenskih krajeva na Jadranu. Supilo se zalagao za demokratski način ujedinjenja južnoslavenskih naroda i za njihovu nacionalnu ravnopravnost te je predlagao da se u budućoj jugoslavenskoj državi uvede federativno uređenje. Zbog svojih gledišta došao je u sukob sa srbijanskim premijerom Nikolom Pašićem, glavnim realpolitičkim protagonistom zamisli Velike Srbije, a i sa kompromiserskom i politički nezrelom većinom u Jugoslavenskom odboru. Istupivši zbog toga iz Odbora u junu 1916, Supilo je u svom daljnjem radu nastojao zainteresirati sile Antante za položaj Hrvata i za cjelovito rješenje jugoslavenskog pitanja na osnovu nacionalne ravnopravnosti (poznate su njegove predstavke i memorandumi britanskim, italijanskim i ruskim političarima Greyu, Sonninu i Sazonovu).

Smrt

Težak i besperspektivan položaj u kojem se Hrvatska našla, u kolonijalističkim makinacijama i tajnim planovima (Londonski sporazum) već podijeljena između italijanskog i srpskog imperijalizma, bio je prevelik teret za Supila koji je doživio živčani slom i kasnije umro u londonskoj umobolnici, od moždane kapi, 25. septembra 1917. godine. Nakon što je urna sa njegovim pepelom ostala nekoliko godina zaboravljena u londonskom krematoriju, preuzeo je njegov prijatelj, bankar Pavle Mitrović. Kod njega je ostala do 1927. godine, kada je, parobrodom Srđ, prenesena od Londona do Sušaka i gdje je bila svečano izložena na odru 29. decembra, zatim je parobrodom Zagreb prenijeta u Dubrovnik gdje je pohranjena u gradskoj vijećnici.

Publicist

Po mnogim pokazateljima Frano Supilo je, uz Stjepana Radića, najtragičnija osoba novije hrvatske politike. Kao publicist jedan je od najznačajnijih modernih hrvatskih političkih mislilaca. Pridonio je modernizaciji političkih shvatanja u Hrvatskoj, te je snažno djelovao na savremenike, ostavivši jedan od najjačih političkih tragova u hrvatskoj novijoj političkoj historiji. Savremena hrvatska historija uglavnom dijeli njegovu aktivnost na tri perioda: u prvom je kao urednik Crvene Hrvatske ukazivao na imperijalizam Velike Srbije; u drugom je bio jedan od glavnih učesnika Hrvatsko-srpske koalicije, dok je u trećem bio usamljeni i izolirani borac za Hrvatsku. Samo je prvi Supilov period dobio visoku ocjenu, dok se njegova aktivnost u Koaliciji smatra historijskim promašajem, a treći period očajničkom i na poraz osuđenom borbom, epitomiziranom u poznatom Krležinom stihu iz Balada Petrice Kerempuha koji navodi "Sopilovog Frana:

"Kem serce pregrizla horvacka je rana"

. Vjerovatno najbolji komentar o tragizmu Supilovog političkog djelovanja je utjelovljen u Machiavellijevoj metafori da naoružani proroci uspijevaju, a nenaoružani propadaju: Supilo je bio (kao predstavnik hrvatskog naroda u teško i krajnje neizvjesno doba) nenaoružani prorok, i u toj činjenici leži uzrok njegovog pada i propasti.

Djela

• Proces Friedjung-"Reichpost" i hrvatsko-srpske koalicije. Otvoreno pismo Frana Supila, narodnog zastupnika delničko-čabarskog kotara, svojim izbornicima, "Tisak Riečke Dioničke tiskare", Rijeka, 1910.
• Politika u Hrvatskoj, "Tisak Riečke Dioničke tiskare", Rijeka, 1911.
• Politika u Hrvatskoj, (preštampano), Kultura, Zagreb, 1953. (ur. i uvod, Vaso Bogdanov)
• Supilova pisma Ferrerovima: prilozi našoj suvremenoj političkoj povijesti, Hrvatska revija, Buenos Aires, 1957., (prir. Bogdan Radica)
• Pisma i memorandumi Frana Supila: (1914-1917), Izd. ustanova Nauč. Delo, Beograd, 1967. (prir. Dragovan Šepić)
• Politički spisi, članci, govori, Znanje, Zagreb, 1970. (prir. Dragovan Šepić)
• Izabrani politički spisi, Golden Marketing-Narodne novine, Zagreb, 2000. (izbor i uvodna studija, Ivo Petrinović)

Literatura

• Ivo Perić, Mladi Supilo, Školska knjiga, Zagreb 1996.

Vanjski linkovi

• Krležijana: Supilo, Frano Arhivirano 14. 6. 2015. na Wayback Machine
• Neven Šantić, Frano Supilo - Reformator hrvatskog novinarstva, Novi list, 1. januara 2011.
• Tereza Ganza-Aras, Frano Supilo u svjetlu najnovijih istraživanja Arhivirano 4. 3. 2016. na Wayback Machine