Međunarodna organizacija za standardizaciju

Internacionalna organizacija za standardizaciju
	logo
	Položaj Internacionalne organizacije za standardizaciju na karti Položaj Internacionalne organizacije za standardizaciju
Glavno sjedište	Geneva, Švicarska;
Službeni jezik	engleski; francuski; ruski;
Broj zemalja članica	162
Zakonodavstvo
Datum osnivanja	23. februar 1947.
Veb-sajt	www.iso.org/iso/home.html

ISO se koristi kao skraćenica u mnogim ISO standardima. Za druge upotrebe, pogledajte ISO (čvor).

Internacionalna organizacija za standardizaciju (ISO) (engleski: International Organization for standardization) je međunarodna institucija za standarde, koju čine predstavnici zavoda za standardizaciju iz različitih zemalja. Od osnivanja 23. februara 1947. godine, organizacija izdaje globalne industrijske i komercijalne standarde, tzv. ISO standarde.

Iako je ISO po statutu definiran kao nevladina organizacija (NVO), njena snaga da uspostavlja standarde koji često, kroz sporazume ili nacionalne standarde, postaju zakoni, čini je moćnijom od većine NVO-a. U praksi, ISO djeluje kao konzorcij sa jakim vezama u vladama. Učesnici su nekoliko velikih korporacija, te predstavnici zavoda za standardizaciju svake zemlje članice. ISO je danas sastavljen od 158 zemalja članica.

ISO usko sarađuje sa Internacionalnom komisijom za elektrotehniku (IEC), koja je odgovorna za standardizaciju električne opreme.

Naziv

Organizacija se obično naziva jednostavno "ISO". Uobičajena je pogreška smatrati da je ISO skraćenica za naziv "Internacionalna organizacija za standardizaciju" ili slično. Riječ ISO dolazi of grčke riječi ίσος (isos), koja znači "jednak". Na engleskom jeziku dugogodišnji naziv organizacije je "International Organization for Standardization", dok je na francuskom jeziku naziv "Organisation internationale de normalisation". Početna slova ova dva naziva bi rezultirali u dvije različite skraćenice na dva zvanična jezika ISOa, engleskom (IOS) i francuskom (OIN), te su osnivači odabrali "ISO" kao univerzalni akronim.[1]

Standardi i tehnički izvještaji

ISO standardi su numerisani i format im je sljedeći: "ISO[/IEC] [IS] nnnnn[:yyyy]: "Naziv"; "nnnnn" predstavlja broj standarda, "yyyy" godinu objavljivanja, a Naziv" opisuje predmet. IEC će biti navedeno samo u slučaju da je standard rezultat rada JTC1 (Joint Technical Committee 1 - Združene tehničke komisije 1). Datum i IS se neće navoditi na nepotpunim i neobjavljenim standardima, a (u određenim okolnostima) može se izostaviti i naziv objavljenog rada.

Osim standarda, ISO također priprema i Tehničke izvještaje za dokumente koji ne mogu ili ne bi trebali postati Internacionalni standardi, kao što su reference, objašnjenja, isl. Konvencije imenovanja ovih izvještaja su identične onima za standarde, osim što se umjesto IS koristi TR u imenu standarda. Primjeri:

ISO/IEC TR 17799:2000 Kodeks dobre prakse za Upravljanje informacijskom sigurnošću
ISO TR 15443-1/3 Informacione tehnologije - Tehnike sigurnosti - Okvir za obezbjeđenje IT sigurnosti dio 1 - 3

ISO će u rijetkim prilikama izdavati Tehničke korigendume. Ovo su amandmani na postojeće standarde sa manjim greškama, poboljšanja korištenja ili proširenje načina korištenja standarda. Korigendumi se izdaju u očekivanju da će standardi na koji se odnose biti ažurirani ili povučeni iz upotrebe prilikom naredne evaluacije.

ISO dokumenti

ISO dokumenti su zaštićeni, i obično je potrebno platiti za većinu standarda. Međutim, ISO ne naplaćuje glavninu nacrta dokumenata u elektronskom formatu. Iako korisni, nacrti se moraju pažljivo upotrebljavati jer postoji velika vjerovatnoća da će se dokument uveliko promijeniti prije nego postane standard. Neki ISO standardi su besplatni, kao na primjer Besplatni raspoloživi standardi i Besplatni standardi 2.

Članovi

Postoje tri kategorije članstva u ISOu. Tijela članovi su nacionalna tijela koja se smatraju najreprezentativnijim tijelima za standarde u svakoj zemlji članici. Ovo su jedini članovi ISOa koji imaju pravo glasa. Zemlje koje nemaju vlastite organizacije za standarde spadaju u kategoriju dopisnih članova. U ovoj kategoriji članovi se obavještavaju o radu ISOa, ali nemaju pravo učestvovanja u radu na standardizaciji. I na kraju postoje članovi pretplatnici za zemlje sa manjim ekonomijama. Ovi članovi plaćaju umanjene članarine, ali i dalje mogu pratiti razvoje novih standarda.

Problemi tokom 1990tih

Tokom 1990ih ISO se smatrao sporim, birokratskim, pretrpanim i bezosjećajanim prema kritikama i prodavača i njihovih klijenata. Jedan problematičan projekat bio je projekat velikih razmjera pod nazivom Otvoreni sistem međukonekcija. Cilj mu je bio razvijanje ujedinjene kompjuterske mreže, ali je ugašen 1996. zbog brojnih problema između prodavača. Pažnja je tada okrenuta prema otvorenoj volonterskoj neprofitnoj organizaciji Internet Engineering Task Force (IETF), koja je postavila standarde neophodne za rad Interneta. Kada se ispostavilo da je IETF spor, proizvođači su počeli finansirati brže mreže poput W3C, još jedne otvorene neprofitne organizacije koju je predstavljao osnivač World Wide Weba Tim Berners-Lee. Od tada se skraćuje vremenski period potreban za uspostavljanje novih standarda.

ISO međunarodni standardi nisu ni na koji način obavezujući ni za vladu niti za industriju. Ovo znači da su moguće situacije da određeni standardi dođu u konflikt sa socijalnim, kulturnim ili pravnim zahtjevima i očekivanjima. Ovo odražava činjenicu da se državni i međudržavni stručnjaci koji su odgovorni za postavljanje ovih standarda ne moraju slagati oko svih prijedloga za nove standarde. Same države i njihova tijela za postavljanje standarda imaju završnu riječ.

Također pogledajte

Vanjski linkovi

ISO's official website (besplatan pristup katalozima standarda, ali ne i standardima)
Publicly Available Standards (besplatan pristup nekim standardima)
ISO standardi
ISO/IEC JTC1
Portal Svijet kvalitete

^ Službeni jezici, www.iso.org/i. Pristupljeno 17. 9. 2016.

[1] Službeni jezici, www.iso.org/i. Pristupljeno 17. 9. 2016.

[1]