Idi na sadržaj

Selektivni mutizam

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Selektivni mutizam
Klasifikacija i vanjski resursi

Selektivni mutizam'(SM) je anksiozni poremećaj, u kojem osoba obično ne može govoriti u određenim situacijama, određenim mjestima ili određenim ljudima ako je okidač za traumu aktiviran. Selektivni mutizam obično postoji zajedno sa društvenim anksioznim poremećajem.[1] People with selective mutism stay silent even when the consequences of their silence include shame, social ostracism, or punishment.[2]

Znaci i simptomi

[uredi | uredi izvor]

Djeca i odrasli s selektivnim mutizmom u potpunosti su sposobni za govor i razumijevanje jezika, ali fizički ne mogu govoriti u određenim situacijama, iako se od njih očekuje govorenje.[3] Drugi to ponašanje mogu shvatiti kao sramežljivost ili grubost. Dijete sa selektivnim mutizmom može godinama biti potpuno tiho u školi, ali kod kuće razgovarati sasvim slobodno ili čak pretjerano. Među osobama s ovim poremećajem postoje hijerarhijske varijacije: neki ljudi u potpunosti sudjeluju u aktivnostima i izgledaju društveno, ali ne govore, drugi će razgovarati samo s vršnjacima, ali ne i sa odraslima, treći će razgovarati sa odraslima kad im se postave pitanja koja zahtijevaju kratke odgovore, ali nikada s vršnjacima i još nekima ni sa kim ne razgovaraju i sudjeluju u malobrojnim, ako uopće postojećim, aktivnostima koje su im predstavljene. U teškom obliku poznatom kao "progresivni mutizam", poremećaj napreduje sve dok osoba s ovim stanjem više ne razgovara ni s kim, u bilo kojoj situaciji, čak ni sa bliskim članovima porodice.

Selektivni mutizam po definiciji karakterizira sljedeće:

  • Stalno propuštanje govora u određenim socijalnim situacijama (u kojima se očekuje govor, npr. u školi) unatoč govoru u drugim situacijama.
  • Poremećaj ometa obrazovna ili profesionalna postignuća ili socijalnu komunikaciju.
  • Trajanje poremećaja je najmanje jedan mjesec (nije ograničeno na prvi mjesec škole).
  • Negovorenje nije oosljedica nedostatka znanja govornog jezika potrebnog u socijalnoj situaciji.
  • Poremećaj nije moguće bolje objasniti poremećajem komunikacije (npr. poremećaj tečnosti koji se javlja u djetinjstvu) i ne javlja se isključivo kod ljudi sa poremećajima autističkog spektra ili psihotičnim poremećajima kao što je shizofrenija.

Selektivni mutizam snažno je povezan s drugim anksioznim poremećajima, posebno socijalnim anksioznim poremećajem. U stvari, većina djece s dijagnozom selektivnog mutizma također ima poremećaj socijalne anksioznosti (100% učesnika u dvije studije i 97% u trećoj).[4][5][6] Neki stoga nagađaju da bi selektivni mutizam mogao biti strategija izbjegavanja koju podgrupa djece s poremećajem socijalne anksioznosti koristi za smanjenje svoje nelagode u socijalnim situacijama.[7][8]

Posebno se kod male djece SM ponekad može naći sa poremećajima autističnog spektra, posebno ako dijete djeluje posebno povučeno oko svog dijagnostičara, što može dovesti do pogrešne dijagnoze i liječenja. Iako autistični ljudi mogu biti i selektivno nijemi, često pokazuju i druge obrasce ponašanja – mahanje rukama, ponavljajuća ponašanja, socijalnu izolaciju, čak i među članovima porodice (naprimjer, ne odgovaraju uvijek na ime) – što ih izdvaja od djece sa selektivnim mutizmom. Neki autisti mogu biti selektivno nijemi, zbog anksioznosti u socijalnim situacijama koje ne razumiju u potpunosti. Ako je mutizam u potpunosti posljedica poremećaja iz autističnog spektra, ne može se dijagnosticirati kao selektivni mutizam kao što je navedeno u posljednjoj stavci na gornjoj listi.

Nekadašnji naziv izborni mutizam ukazuje na raširenu zabludu među psiholozima da selektivno nijemi ljudi u određenim situacijama odluče šutjeti, dok je istina da oni često žele govoriti, ali nisu u mogućnosti to učiniti. Kako bi odražavao nehotičnu prirodu ovog poremećaja, naziv je promijenjen u selektivni mutizam, 1994. godine.

incidencija selektivnog mutizma nije sigurna. Zbog lošeg razumijevanja ovog stanja u široj javnosti, mnogi slučajevi vjerojatno nisu dijagnosticirani. Na osnovu broja prijavljenih slučajeva, učestalost se obično procjenjuje na 1/1.000.[9] Međutim, studija iz 2002. godine u časopisu The Journal of American Academy of Child and Adolescent Psychiatry procjenjuje da je incidencija 0,71%.[10]

Uzroci

[uredi | uredi izvor]

Selektivni mutizam (SM) je krovni izraz za stanje inače dobro razvijene djece koja ne mogu govoriti ili komunicirati u određenim uvjetima. Tačni uzroci za svako dijete mogu biti različiti, a opet nepoznati. Bilo je pokušaja kategorizacije, ali još nema konačnih odgovora zbog nedovoljne dijagnoze i male/ pristrane veličine uzorka. Mnogim ljudima se dijagnoza dijagnosticira tek u kasnom djetinjstvu samo zato što ne govore u školi i zbog toga ne ispunjavaju zadatke koji zahtijevaju javni nastup. Njihova nehotična tišina otežava razumijevanje ili testiranje stanja. Roditelji često nisu svjesni stanja jer djeca možda dobro funkcioniraju kod kuće. Nastavnici i pedijatri ga ponekad pogrešno zamenjuju sa teškom stidljivošću ili uobičajenom tremom.

Za većinu djece sa selektivnim mutizmom pretpostavlja se da imaju nasljednu predispoziciju za anksioznost. Često inhibiraju temperamente, pretpostavlja se zbog pretjerane ekscitabilnosti područja mozga zvanog amigdala.[11] Ovo područje prima naznake mogućih prijetnji i pokreće reakciju. Inhibicije ponašanja ili inhibirani temperamenti obuhvataju osjećaje emocijske nelagode i socijalnog povlačenja. U studiji iz 2016. godine,[12] istražen je odnos između inhibicije ponašanja i selektivnog mutizma. Djeca u dobi od tri do 19 godina s doživotnim selektivnim mutizmom, socijalnom fobijom, internalizacijskim ponašanjem i zdravim kontrolama procjenjivana su, pomoću upitnika Retrospektivne inhibicije ponašanja novorođenčadi (RIBI), koji se sastojao od 20 pitanja u vezi sa sramežljivošću i strahom, kao i kao i drugim subskalama. Rezultati koji ukazuju na to da inhibicija ponašanja zaista predrasuđuje selektivni mutizam. U skladu s hipotezom istraživača, djeca kojima je dijagnosticiran dugoročni selektivni mutizam imali su veći rezultat inhibicije ponašanja nego novorođenče. To ukazuje na pozitivnu povezanost između inhibicije ponašanja i selektivnog mutizma.

S obzirom na vrlo veliko preklapanje između socijalnog anksioznog poremećaja i selektivnog mutizma (čak 100% u nekim studijama[4][5][6]), moguće je da socijalni anksiozni poremećaj izaziva selektivni mutizam. Neka djeca sa selektivnim mutizmom mogu imati problem obrade senzornih informacija. To bi moglo izazvati anksioznost i osjećaj preopterećenosti u nepoznatim situacijama, što može dovesti do toga da se dijete "ugasi" i ne može govoriti (nešto što neki autisti takođe doživljavaju). Mnoga djeca sa selektivnim mutizmom imajuodređenih poteškoća u obradi sluha.

Otprilike 20-30% djece sa SM ima poremećaje govora ili jezika koji dodaju stres situacijama u kojima se očekuje da dijete govori.[13] Uprkos promjeni imena iz "izborno" u "selektivno", ostaje uobičajena zabluda da je selektivno nijemo dijete prkosno ili tvrdoglavo. U stvari, djeca sa SM imaju nižu stopu opozicionog ponašanja od svojih vršnjaka u školskom okruženju.[14] Neke prethodne studije na temu selektivnog mutizma odbačene su jer sadrže ozbiljne nedostatke u dizajnu. Prema novijoj sistematskoj studiji vjeruje se da djeca koja imaju selektivni mutizam nemaju veću vjerovatnoću od druge djece da imaju historiju ranih trauma ili stresnih životnih događaja.[15] Još jedna nedavna studija Dummit i suradnika, 1997. godine nije pronašla nikakve dokaze o traumi u njihovom uzorku djece. Nedavni dokazi pokazali su da trauma ne objašnjava zašto većina djece sa selektivnim mutizmom razvija to stanje.[16] Mnoga djeca koja imaju selektivni mutizam gotovo uvijek u nekim situacijama govore samouvjereno. Međutim, poznato je da djeca koja su doživjela traumu iznenada prestaju govoriti.

Liječenje

[uredi | uredi izvor]

Suprotno uvriježenom mišljenju, ljudi sa selektivnim mutizmom ne moraju se nužno oporavljati s godinama.[17] Učinkovit tretman je neophodan da bi se dijete pravilno razvijalo. Bez liječenja, selektivni mutizam može doprinijeti hroničnoj depresiji, daljoj anksioznosti i drugim socijalnim i emocijskim problemima.[18][19]

Zbog toga je liječenje u ranoj dobi važno. Ako se ne riješi, selektivni mutizam obično se samo ojačava. Drugi mogu na kraju očekivati da oštećeno dijete ne govori i stoga prestanu pokušavati započeti verbalni kontakt. Alternativno, mogu vršiti pritisak na dijete da razgovara, povećavajući nivo tjeskobe u situacijama u kojima se očekuje govor. Zbog ovih problema, promjena okoline može biti održiva pomoć. Međutim, o promjeni škole vrijedi razmisliti samo ako alternativno okruženje pruža veliku podršku, inače bi potpuno novo okruženje moglo biti i socijalni šok za dijete ili mu oduzeti prijatelje ili podršku koje trenutno imaju. Bez obzira na uzrok, povećanje svijesti i osiguravanje ugodnog okruženja za podršku, prvi su koraci ka učinkovitom liječenju. Djeca koja najčešće pate ne moraju mijenjati školu ili nastavu i nemaju poteškoća u održavanju koraka, osim na komunikacijskom i socijalnom planu. Liječenje u tinejdžerskim ili odraslim godinama može biti teže, jer je pogođena osoba navikla da je nijema.

Tačan tretman ovisi o dobi osobe, bilo kojim popratnim mentalnim bolestima i brojnim drugim faktorima. Naprimjer, nestajanje podražaja obično se koristi kod mlađe djece jer starija djeca i tinejdžeri prepoznaju situaciju kao pokušaj da ih natjeraju da govore, a starijim osobama s ovim stanjem i osobama s depresijom vjerojatnije će trebati lijekovi.[20]

Poput ostalih invaliditeta, potreban je adekvatan smještaj da bi pogođeni uspjeli u školi, na poslu i u kući. Prema američkom saveznom zakonu i Zakonu o obrazovanju osoba s invaliditetom (IDEA), osobe s poremećajem ispunjavaju uvjete za usluge zasnovane na činjenici da imaju oštećenje koje im ometa sposobnost govora i na taj način im remeti život. Ova pomoć se obično dokumentira u obliku Individualnog obrazovnog plana (IOP). Također je dostupan i smještaj za osobe sa invaliditetom.

Srodni poremećaji

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  • McHolm, Angela E., Cunningham, Charles E.,& Vanier, Melanie A. (2005). "Helping Your Child With Selective Mutism". New Harbinger Publications, Inc.
  • Dummit; et al. (1997). "Systematic assessment of fifty children with Selective Mutism". Journal of the American Academy of Child and Adolescent Psychiatry. 36 (5): 653–660. doi:10.1097/00004583-199705000-00016. PMID 9136500.
  • Steinhausen, H. Juzi, C. (1996) "Elective Mutism: An analysis of 100 Cases". Journal of the American Academy of child and Adolescent Psychiatry. 35. pp. 606–614.
  • Johnson, Maggie and Wintgens, Alison, (2016). "The Selective Mutism Resource Manual: 2nd Edition (A Speechmark Practical Sourcebook)".

Vanjskilinkovi

[uredi | uredi izvor]

Šablon:Poremećaji emocija i ponašanja

  1. ^ Viana, A. G.; Beidel, D. C.; Rabian, B. (2009). "Selective mutism: A review and integration of the last 15 years". Clinical Psychology Review. 29 (1): 57–67. doi:10.1016/j.cpr.2008.09.009. PMID 18986742.
  2. ^ Brown, Harriet (12. 4. 2005). "The Child Who Would Not Speak a Word". The New York Times.
  3. ^ Adelman, L. (2007). Don't Call me Shy. LangMarc Publishing. ISBN 978-1880292327.
  4. ^ a b Dummit, E. S.; Klein, R. G.; Tancer, N. K.; Asche, B.; Martin, J.; Fairbanks, J. A. (1997). "Systematic Assessment of 50 Children with Selective Mutism". Journal of the American Academy of Child & Adolescent Psychiatry. 36 (5): 653–660. doi:10.1097/00004583-199705000-00016. PMID 9136500.
  5. ^ a b Vecchio, J. L.; Kearney, C. A. (2005). "Selective Mutism in Children: Comparison to Youths with and Without Anxiety Disorders". Journal of Psychopathology and Behavioral Assessment. 27: 31–37. doi:10.1007/s10862-005-3263-1.
  6. ^ a b Black, B.; Uhde, T. W. (1995). "Psychiatric Characteristics of Children with Selective Mutism: A Pilot Study". Journal of the American Academy of Child & Adolescent Psychiatry. 34 (7): 847–856. doi:10.1097/00004583-199507000-00007. PMID 7649954.
  7. ^ Yeganeh, R.; Beidel, D. C.; Turner, S. M. (2006). "Selective mutism: More than social anxiety?". Depression and Anxiety. 23 (3): 117–123. doi:10.1002/da.20139. PMID 16421889.
  8. ^ Sharp, W. G.; Sherman, C.; Gross, A. M. (2007). "Selective mutism and anxiety: A review of the current conceptualization of the disorder" (PDF). Journal of Anxiety Disorders. 21 (4): 568–579. doi:10.1016/j.janxdis.2006.07.002. PMID 16949249. Arhivirano s originala (PDF), 19. 11. 2008. Pristupljeno 3. 6. 2021.
  9. ^ Chvira, Denise A.; Shipon-Blum, Elisa; Hitchcock, Carla; Cohan, Sharon; Stein, Murray B. (2007). "Selective Mutism and Social Anxiety Disorder: All in the Family?". Journal of the American Academy of Child & Adolescent Psychiatry. 46 (11): 1464–472. doi:10.1097/chi.0b013e318149366a. PMID 18049296.
  10. ^ Bergman, RL; Piacentini, J; McCracken, JT (2002). "Prevalence and description of selective mutism in a school-based sample". J Am Acad Child Adolesc Psychiatry. 41 (8): 938–46. doi:10.1097/00004583-200208000-00012. PMID 12162629.
  11. ^ "SMart Center: What is Selective Mutism?". Arhivirano s originala, 4. 5. 2009. Pristupljeno 25. 11. 2017.
  12. ^ Gensthaler, Angelika; Khalaf, Sally; Ligges, Marc; Kaess, Michael; Freitag, Christine M.; Schwenck, Chrstina (oktobar 2016). "Selective mutism and temperament: the silence and behavioral inhibition to the unfamiliar". European Child & Adolescent Psychiatry. 25 (10): 1113–20. doi:10.1007/s00787-016-0835-4. PMID 26970743.
  13. ^ "Cohan, Sharon L. Refining the Classification of Children with Selective Mutism: A Latent Profile Analysis" (PDF). Arhivirano s originala (PDF), 7. 10. 2011. Pristupljeno 25. 11. 2017.
  14. ^ Sharp, William G. Selective Mutism and Anxiety: A Review of the Current Conceptualization of the Disorder Arhivirano 19. 11. 2008. na Wayback Machine
  15. ^ Steinhausen i Juzi, 1996.
  16. ^ Cunningham, Mcholm, Vanier, 2005.
  17. ^ Johnson, Maggie; Alison Wintgens (21. 6. 2001). The Selective Mutism Resource Manual. Speechmark Publishing Ltd. ISBN 978-0-86388-280-7.
  18. ^ Selective Mutism Group: Ask the Doc archives: When do I need to seek professional help for my child? Arhivirano 11. 3. 2012. na Wayback Machine and What about adults? What are the long-term effects of SM? Arhivirano 1. 7. 2012. na Wayback Machine
  19. ^ Emma Ketteley (8. 4. 2008). "Virginia Tech University mass killer Cho Seung Hui diagnosed with Selective Mutism". BBC This World.
  20. ^ Ricki Blau (20. 9. 2005). "The Older Child or Teen with Selective Mutism" (PDF). Selective Mutism Group. Arhivirano s originala (PDF), 12. 9. 2016. Pristupljeno 3. 6. 2021.
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Selektivni_mutizam&oldid=3396849"