U gladnoj noći

U gladnoj noći Autor: Musa Ćazim Ćatić

(S jezika jednog siromašnog đaka-pjesnika)

Za svojim stolom, evo, ja sjedim - kostur gô,
Snagu mi i zdravlje ispi študentska glad i bô.

Preda mnom prašna knjiga k'o gladna avet zja
I u nju poput teleta besvjesno buljim ja.

U vatri mozak mi gori, a mora stišće mi duh,
Gle, k'o u magli vidim sad mjesto knjige - kruh!

Ah, ja sam gladan, gladan!... a sit je gospodski pas,
Crijeva mi zuče i buče k'o dobro varjantan bas.

Kroz prozor na me viri garave noći pram,
I s njim se prepliće tiho drhtave svijeće plam,

To gori na mom stolu k'o zadnji mrtvački dah,
Šarajuć po zidu svuda tamne konture i strah.

Ja sjedim sam u sobi. Daleko od doma mog
Ljudi su prezreli mene i zaboravio me - Bog.

Tri dana krušne mrve nijesam okusio ja.
U mome želucu evo tek pusta praznina zja,

K'o ponor, gdje se ruše pjesnički snovi mi svi,
O, zašto, zlobno nebo, u svijet me baci ti!?

Ja bijah nekad sretan, jerbo sam bio sit;
Od sreće i zadovoljstva nebu sam htio vit'.

I birat sunčane trake i srkat mjesečev sjaj
I na svijet kroz zoru gledati kao na čaroban raj.

Moj život tad je tek'o k'o potok bistar i tih,
Moj život tad je bio - rumeni mirisni stih.

Ali to je bilo i prošlo, k'o vjetra što mine dah:
Sve moje pjesničke sanje padoše u kal i prah,

U svojoj ciničkoj šali Fatum je htio klet,
Da sretni sanjar pođe u neznani daleki svijet.

Da traži okrepe umu, trošeći krv i znoj -
Oh, majko, mila majko, bijedan je život moj!

A svijet je ovaj, majko, bez srca, slijep i gluh,
Kad bratska očajno usna moli pomoć i kruh.

Gle, s vjetrom ne mogu živjeti, jer i ja božiji sam rob
U srcu sopstvenom evo glad mi iskapa grob,

U njem mi počinje pjesma da mrtvim sankom spi -
O, zašto, majko, zašto život mi dade ti!?