Kemijski spojevi
Kemijski spojevi su spojevi više vrsta atoma povezanih kemijskom vezom. Kemijski spojevi su čiste tvari a možemo ih rastaviti na elementarne tvari kemijskom analizom ili na jednostavnije kemijske spojeve (npr. modra galica), te dobiti kemijskom sintezom. Dijele se na organske (sadrže ugljik) i anorganske (ne sadrže ugljik).
Kemijska formula je skraćeni oblik prikazivanja sastava i građe kemijskog spoja pomoću uvriježenih oznaka za kemijske elemente.
Tako npr. formula H2O označuje molekulu vode, koja se sastoji od dvaju atoma vodika (simbol H) i jednog atoma kisika (simbol O).
Sustav imenovanja složenijih kemijskih spojeva obično regulira Međunarodna unija za čistu i primijenjenu kemiju (IUPAC). Imenovanje organskih kemijskih spojeva opisano je Plavom knjigom, dok je imenovanje anorganskih spojeva opisano Crvenom knjigom.
Prema strukturi atoma postoje četiri tipa kemijskih spojeva:
Podrobniji članak o temi: MolekulaMolekula je električki neutralna skupina dvaju ili više atoma koje na okupu drže kemijske veze (obično kovalentne veze).[1][2][3][4] Molekula može biti homonuklearna (sastavljena od atoma jednog kemijskog elementa - primjerice molekula kisika: O2); ili može biti heteronuklearna (sastavljena od više kemijskih elemenata, primjerice molekula vode: H2O).
Podrobniji članak o temi: Formulska jedinkaIonski spoj je kemijski spoj sačinjen od iona koje na okupu drže elektrostatičke sile nazvane ionska veza. Spoj je zbrojno neutralnog naboja, ali je sačinjen od pozitivno nabijenih kationa i negativno nabijenih aniona. Ioni koji sačinjavaju ove spojeve mogu biti jednostavni (primjerice natrijev kation Na+ i klorov anion (Cl−) koji tvore natrijev klorid), ili složeni višeatomski ioni (primjerice amonijev kation NH4+ i nitratni anion NO3-, što tvore amonijev nitrat). Pojedinačni ioni u spoju nisu molekule, već su dio homogene trodimenzionalne mreže, kristalne rešetke.
Ionski spojevi koji sadrže bazične hidroksidne (OH−) ili oksidne (O2−) ione smatraju se bazama. Ionski spojevi bez ovih iona nazivaju se i solima, i mogu se dobiti kiselo-bazičnim reakcijama.
Ionski spojevi obično imaju visoke točke tališta i vrenja, kruti su i krhki. U krutom su agregatnom stanju električni izolatori, dok pri taljenju ili u otopinama postaju vodiči.
Intermetalni spoj je oblik slitine između dvaju ili više metala spojenih metalnom vezom. Obično su tvrdi ali krhki, uz cijenjena mehanička svojstva pod visokim temperaturama.[5][6][7]
Podrobniji članak o temi: Kompleksni spojeviKoordinacijski kompleks sastoji se od središnjeg atoma ili iona (obično metala) zvanog koordinacijski centar, i niza molekula ili iona koje okružuju centar, imena ligandi.[8]
Ligandi i središnji atom spajaju je koordinacijskom kemijskom vezom. Umjesto zajedničkog elektronskog para u koji obje strane daju po jedan elektron, ligandi raspolažu s vlastitim nepodijeljenim elektronskim parom koji jednostrano ulažu u vezu sa središnjim ionom zbog međusobne elektrostatske privlačnosti. Time središnji ion elektronima popunjava prazne elektronske orbitale, postiže stabilniju elektronsku konfiguraciju i time nižu energiju.[9]
Većina spojeva koji sadrže metale, naročito prijelazne metale zapravo su koordinacijski kompleksi.
- ↑ Ebbin, Darrell D. 1990. General Chemistry. 3rd izdanje. Houghton Mifflin Co.. Boston. ISBN 978-0-395-43302-7
- ↑ Brown, T.L.; Kenneth C. Kemp; Theodore L. Brown; Harold Eugene LeMay; Bruce Edward Bursten. 2003. Chemistry – the Central Science. 9th izdanje. Prentice Hall. New Jersey. ISBN 978-0-13-066997-1
- ↑ Chang, Raymond. 1998. Chemistry. 6th izdanje. McGraw Hill. New York. ISBN 978-0-07-115221-1
- ↑ Zumdahl, Steven S. 1997. Chemistry. 4th izdanje. Houghton Mifflin. Boston. ISBN 978-0-669-41794-4
- ↑ Askeland, Donald R.; Wright, Wendelin J. Siječanj 2015. 11-2 Intermetallic Compounds. The science and engineering of materials. Seventh izdanje. Boston, MA. str. 387–389. ISBN 978-1-305-07676-1. OCLC 903959750. Inačica izvorne stranice arhivirana 31. svibnja 2021. Pristupljeno 10. studenoga 2020.
- ↑ Panel On Intermetallic Alloy Development, Commission On Engineering And Technical Systems. 1997. Intermetallic alloy development : a program evaluation. National Academies Press. str. 10. ISBN 0-309-52438-5. OCLC 906692179. Inačica izvorne stranice arhivirana 31. svibnja 2021. Pristupljeno 10. studenoga 2020.
- ↑ Soboyejo, W. O. 2003. 1.4.3 Intermetallics. Mechanical properties of engineered materials. Marcel Dekker. ISBN 0-8247-8900-8. OCLC 300921090. Inačica izvorne stranice arhivirana 31. svibnja 2021. Pristupljeno 10. studenoga 2020.
- ↑ Lawrance, Geoffrey A. 2010. Introduction to Coordination Chemistry. Wiley. doi:10.1002/9780470687123. ISBN 9780470687123
- ↑ Kompleksni spojevi, Hrvatska enciklopedija; pristupljeno 28. siječnja 2016.
