Vidi kôd stranice Starogrčka književnost

{{izdvojeni članak|studenoga 2018.}}
{{Književnost}}
'''Starogrčka književnost''' obuhvaća [[Književnost|književno]] stvaralaštvo na [[Grčki jezik|grčkom jeziku]] koje započinje [[Homer]]ovim [[Epika|epovima]] oko [[8. stoljeće pr. Kr.|8. stoljeća pr. Kr.]], a završava se okvirno [[529.]] godine poslije Krista, kada je [[Bizantsko Carstvo|bizantski]] car [[Justinijan]] zatvorio [[Platon]]ovu Akademiju u [[Atena (polis)|Ateni]], posljednju [[Filozofija|filozofsku]] školu u [[Antika|antici]]. Starogrčka je književnost ne samo presudno utjecala na formiranje [[Rimska književnost|rimske književnosti]], nego je izvršila ogroman utjecaj i na cjelokupnu potonju [[Europa|europsku]] književnost, kako u tematici tako i u oblikovanju gotovo svih književnih vrsta. U vremenskom rasponu od trinaest stoljeća u antici – 8. pr. Kr. i 5. poslije Krista – stvarali su mnogi pjesnici i prozni pisci, koji su jezikom i [[Kultura|kulturom]] Grci, ali nisu svi rodom bili Grci: osvajanja [[Aleksandar Veliki|Aleksandra Velikog]] proširila su grčku civilizaciju van granica [[Antička Grčka|Helade]], te su glavni gradovi Aleksandrovih nasljednika – [[Aleksandrija]], [[Antiohija]] i drugi – postali veća središta grčke civilizacije od starih grčkih [[polis]]a. S obzirom na [[Društvo|društvene]], [[Politika|političke]] i književne prilike, može se cjelokupna antička grčka književnost podijeliti na četiri razdoblja:

# '''Arhajsko razdoblje''' (od prvih pisanih spomenika do kraja [[6. stoljeće pr. Kr.|6. stoljeća pr. Kr.]]);
# '''Klasično razdoblje''' ([[5. stoljeće pr. Kr.|5.]] i [[4. stoljeće pr. Kr.]]);
# '''Aleksandrijsko razdoblje''' (od [[3. stoljeće pr. Kr.|3.]] do [[1. stoljeće pr. Kr.|1. stoljeća pr. Kr.]]);
# '''Rimsko razdoblje''' (od [[30. pr. Kr.]] do [[529.]] poslije Krista).

==Arhajsko razdoblje ==
{{Periodi u književnosti}}
Najstarije poznato [[grčko pismo]] je [[Mikenska kultura|mikenski]] [[Slogovno pismo|silabičko]] [[linearno B pismo]], koji nam je ostao sačuvan na [[Glina (tlo)|glinenim]] tablicama iz toga doba. Te tablice sadrže zapise, najčešće jednostavno u vidu različitih popisa, koji se odnose na [[Trgovina|trgovinu]]: prave književnosti tu nema, a njeno odsustvo objašnjava se na različite načine. Prema jednoj teoriji, mikenska se književnost, kao što je slučaj i s kasnijim Homerovim i drugim djelima [[Kiklički epovi|kikličke epike]], prenosila [[Usmena književnost|usmenim putem]], posebno s obzirom na to da linear B nije bio sasvim prilagođen [[Glas (fonetika)|glasovima]] grčkoga jezika. Prema drugoj teoriji, književna djela – budući element društvene [[Elita|elite]] – bila su zapisana na nekom finijem materijalu, koji se međutim nije sačuvao.

=== Epsko pjesništvo ===
Na početku grčke književnosti tako stoje dva njena najveća djela, [[Homer]]ovi epovi ''[[Ilijada]]'' i ''[[Odiseja]]'', te nekoliko neznatnih [[Metrika|metričkih]] zapisa iz [[8. stoljeće pr. Kr.|8. stoljeća pr. Kr.]] Ali te dvije [[Poezija|pjesničke]] tvorevine svojom složenom strukturom i stilizacijom daleko odskaču od svakoga početništva: jasno je da one, zapravo, predstavljaju vrhunac jedne epske tradicije čiji počeci i razvitak ostaju u tami onih stoljeća koji se nazivaju [[Grčko mračno doba|mračnim dobom Grčke]] (od [[12. stoljeće pr. Kr.|12.]] do 8. stoljeća pr. Kr.). [[Homer]] (''Ὅμηρος'') je prvi pisac grčke književnosti i istovremeno najveći epski pjesnik svih vremena. Pretpostavlja se da je živio negdje u 8. stoljeću pr. Kr., ali pouzdanih podataka o njemu i njegovom životu zapravo nema. Antička tradicija nam govori da je Homer bio slijepi pjevač, ali to je najvjerojatnije samo preslikavanje lika slijepoga pjevača [[Demodok]]a iz ''Odiseje'' na ličnost samoga pjesnika. Stoga se još od antike pa sve do naših dana stvorio čitav korpus veoma različitih teorija o prvom grčkom pjesniku, koji obrađuje tzv. [[homersko pitanje]].

[[Datoteka:Homer British Museum.jpg|mini|220px|[[Homer]] '''''(Ὅμηρος)''''']] 
Homerova se djela tako moraju shvatiti kao vrhunac dugogodišnjeg razvoja usmene [[Narodna književnost|narodne književnosti]] u [[Mala Azija|Maloj Aziji]]. Danas se pretpostavlja da su Homerovi prethodnici možda bili pjevači – [[rapsodi]] (ῥάψοδοι), koji su lutali od grada do grada i zabavljali stanovnike pjesmama o ''"slavnim djelima junaka"'' (κλέα ἀνδρῶν) i među koje tradicija obično ubraja i samoga Homera, te [[aedi]] (ἀοιδοί), koji bi se smjestili na dvoru kakvog vladara i ondje na zabavama ili po potrebi pjevali o djelima junaka [[mit]]skoga razdoblja. Prema nekim razmišljanjima, ti su rapsodi i aedi prenosili junačke pjesme kroz mnoga stoljeća. Da je u Grka i prije Homera cvjetala epska poezija, potvrđuju i Homerovi epovi, u kojima nalazimo savršenu epsku tehniku, [[Umjetnost|umjetnički]] izraz, književni jezik, okretan [[stih]], mnoštvo ukrasnih [[pridjev]]a, tzv. stalnih [[epitet]]a, za koje nema opravdanja u Homerovom tekstu (npr. ''"brzonogi [[Ahilej]]"'', premda nijedna scena u epovima ne opravdava taj epitet), oblike (formule) koje se uvijek ponavljaju kad god se u pripovijedanju dođe do određenog mjesta u opisu bitke, plovidbe lađe, i na kraju tipične brojeve. Sve te pojave nesumnjivo su plod dugotrajne umjetničke prakse. Može se pretpostaviti da su grčkoj herojskoj epopeji prethodile kraće pjesme u kojima se uz pratnju [[Glazbeni instrumenti|glazbenog instrumenta]] pjevalo o junačkim djelima. Te su pjesme, kako se čini, bile djelo [[Eoljani|Eoljana]] – [[Ahejci|Ahejaca]], koji su došli iz [[Tesalija|Tesalije]] i drugih dijelova grčkoga kopna i prvi se učvrstili na maloazijskom primorju, u [[Troadi]] i susjednim otocima. Pjesme s likovima i motivima iz kopnene Grčke miješale su se s onima u novoj domovini, a bile su podređene jednoj osnovnoj temi – borbi sa stanovnicima u novom kraju. Njegovanjem tih pjesama tijekom stoljeća stvoren je čvrst temelj za veliku narodnu epopeju koja je najviše umjetničko ostvarenje dobila u ''[[Ilijada|Ilijadi]]'' i ''[[Odiseja|Odiseji]]'' otprilike u 8. stoljeću pr. Kr.

[[Datoteka:Beginning Iliad.svg|250px|left]]
''[[Ilijada]]'' (Ἰλιάς, 24 knjige, 15,693 [[Heksametar|heksametra]]) nosi ime po Iliju (Ἴλιον), drugom imenu grada [[Troja|Troje]]. Sadržaj joj je uzet iz ciklusa priča o [[Trojanski rat|Trojanskom ratu]], ali pjesnik nije obradio dugo vremensko razdoblje, nego je ograničio građu prikazavši događaje koji su se dogodili tijekom 51 dana u desetoj godini rata. Glavna je tema ovoga epa svađa između [[Ahilej]]a i [[Agamemnon]]a zbog otmice robinje [[Briseida|Briseide]], a zatim Ahilejev gnijev na trojanskog junaka [[Hektor]]a, koji je ubio Ahilejevog prijatelja [[Patroklo|Patrokla]].

[[Datoteka:Beginning Odyssey.svg|250px|left]]
''[[Odiseja]]'' (Ὀδύσσεια, 24 knjige, 12,110 heksametara) nosi ime prema glavnom junaku [[Odisej]]u i govori o Odisejevom povratku na [[Itaka|Itaku]]. Nakon desetogodišnjeg ratovanja pod Trojom Odisej luta deset godina po raznim morima i doživljava mnogo opasnih pustolovina. Izgubivši u brojnim opasnostima sve prijatelje, vraća se na Itaku, gdje se uz pomoć sina [[Telemah]]a osvećuje proscima koji su maltretirali njegovu vijernu ženu [[Penelopa|Penelopu]] i na gozbama rasparčavali njegovu imovinu. Tako okosnicu ovoga spijeva čine Odisejev povratak i osveta proscima, ali su ti motivi obogaćeni [[Sinteza|sintetičkim]] i dramatskim prikazom prethodnih junakovih desetogodišnjih lutanja, a pripovijeda ih sam junak na dvoru [[Feačani|feačkoga]] kralja [[Alkinoj]]a (9–12. pjevanja). Osim toga, u spijev je umetnut i motiv o sinu koji kreće u potragu za ocem (1–4. pjevanje). Prema tome, kompozicija ''Odiseje'' je perpletena, za razliku od kompozicije ''Ilijade'', koja je jednostavna, a to je primijetio još [[Aristotel]], koji u ''[[Poetika (Aristotel)|Poetici]]'' 1459b kaže: "Svaka mu je naime od pjesama sastavljena: ''Ilijada'' jednostavna i puna trpnje, a ''Odiseja'' prepletena i mirna". Homer je genijalni pjesnik kome je uspjelo da narodnu epsku poeziju uzdigne na umjetničku visinu, koju otada više niko nije dostigao. Homerova poezija je puna živog pripovijedanja, jasnog izražavanja, pažljivog crtanja ljudskih karaktera, sviježe životne dinamike i humanizma. Nijedno djelo [[Svjetska književnost|svjetske književnosti]] nije izvršilo tako snažan i dugotrajan utjecaj kao Homerovi epovi.

Prvobitno su se u antici Homeru pripisivala ne samo ova dva epa, nego gotovo cjelokupno epsko stvaralaštvo arhajskoga razdoblja, premda je problem Homerovih dijela već od 5. stoljeća pr. Kr. potaknuo ozbiljnu kritiku, koja i danas traje, a naziva se [[Homersko pitanje|homerskim pitanjem]]. Pod tzv. ''[[Mali Homer|Malim Homerom]]'' podrazumjevaju se manja pjesnička djela koja su se pripisivala Homeru. Među njima je svakako najznačajniji zbornik od 33 [[homerske himne]] (ὕμνοι) napisane u heksametrima i epskom stilu, u vremenskom rasponu od 7. do 5. stoljeća pr. Kr., koje proslavljaju različita božanstva. Ove su se himne prvobitno zvale ''"uvodi"'' (προοίμια), što govori da to zapravo i nisu bile himne, nego su služile rapsodima kao uvod u njihovo recitiranje epskih pjesama. Neke od njih su po broju stihova prave male poeme. Tako ''Himna [[Demetra|Demetri]]'' obrađuje priču o otmici [[Perzefona|Perzefone]] i teškoj boli Demetre koja luta po svijetu tražeći kći. ''Himna [[Apolon]]u'' govori o rođenju ovoga boga na [[Delos]]u i njegove doživljaje tijekom osnivanja proročišta u [[Delfi]]ma. ''Himna [[Afrodita|Afroditi]]'' obrađuje ljubavnu avanturu ove boginje s [[Anhiz]]om, dok je ''Himna [[Hermes]]u'' puna humora i priča o tome kako je tek rođeni Hermes nestašnim lukavstvom prevario svoga brata Apolona. Pored himni, ovamo pripadaju ''[[Boj žaba i miševa]]'' (Βατραχομυομαχία, 303 stiha) koja parodira sadržinu i stil epske pjesme, ali koja je vjerojatno nastala tek u [[Helenizam|helenističkom dobu]], ''[[Margit]]'' (Μαργίτης, od μάργος = budala) koja na smiješan način govori o nekom junaku–budali koji je mnogo znao ali sve naopako, te ''[[Kerkopi]]'' (Κέρκωπες) koja je prikazivala dva brata — viješta kradljivca kojeg je uhvatio [[Heraklo]], ali su ga oni tako nasmijali svojim dosjetkama da ih je pustio na slobodu.

Epska je poezija nastavila cvjetati u [[Jonija|Joniji]] i cijelom helenskom svijetu i nakon Homera, tako da je nastao veliki broj pjesama koje su se također, bar neko vrijeme, pripisivale Homeru. Te se pjesme nazivaju [[Kiklički epovi|kikličkim epovima]] jer čine nekoliko epskih ciklusa: u njima je, naime, kronološki prikazan neprekinut krug (κύκλος) mitskih događaja u sadržajnoj cjelini. Kikličke pjesme su se također nalazile na recitatorskom repertoaru rapsoda i pružile su bogatu [[Grčka mitologija|mitološku]] građu [[Lirika|lirskim]], [[Korska lirika|korskim]] i [[Drama|dramskim]] pjesnicima. Međutim, ''Ilijada'' i ''Odiseja'' potisnule su kikličke pjesme u drugi plan, pa su nam se ove uglavnom izgubile i do danas su nam se sačuvale samo u oskudnim fragmentima, premda nam je njihov sadržaj poznat. [[Antička Teba (Grčka)|Teba]]nskom ciklusu pripadale su pjesme ''[[Edipodija]]'' (Οἰδιπόδεια, 6,600 stihova) o [[Edip]]ovom ubojstvu vlastita oca, pobjedi nad [[Sfinga|Sfingom]], [[incest]]uoznom braku s majkom i smrti Edipovoj, zatim ''[[Tebaida]]'' (Θεβαίς, 7000 stihova) o ratu sedmorice junaka protiv Tebe i izvršenju Edipovog prokletstva međusobnim ubojstvom [[Polinik]]a i [[Eteoklo|Eteokla]], ''[[Epigoni]]'' (Ἐπίγονοι, 7,000 stihova) o ratu sinova sedmorice junaka protiv Tebe, naposljetku i, ''[[Alkmeonida]]'' o tome kako je [[Alkmeon]] ubio svoju majku i potom se čistio od grijeha.<ref name="Đurić">Милош Н. Ђурић, ''Историја хеленске књижевности : у времену политичке самосталности'', Научна књига: издавачко предузеће Народне Републике Србије, Београд, 1951, стр. 117, transliterirano: Miloš N. Đurić, ''Istorija helenske književnosti : u vremenu političke samostalnosti'', Naučna knjiga: izdavačko preduzeće Narodne Republike Srbije, Beograd, 1951., str. 117., {{COBISS.SR|id=6345735}}</ref>

[[Troja]]nskom ciklusu pripadala je ''[[Kiparska pjesma]]'' (Κύπρια, 11 knjiga) koja je opjevala događaje koji su se dogodili prije radnje ''Ilijade'', zatim ''[[Etiopida]]'' (Αἰθιοπίς, 5 knjiga) koja je opisivala događaje nakon ''Ilijade'', uključujući kako [[Ahilej]] ubija [[Amazonke|amazonku]] [[Pentesileja|Pentesileju]], [[Antička Etiopija|etiopskog]] vođu [[Memnon (mitologija)|Memnona]] ali i kako sam gine od [[Paris]]ove strijele, zatim ''[[Mala Ilijada]]'' (Ἰλιάς μικρά, 4 knjige) koja je opisivala nadmetanje za Ahilejevo oružje između [[Ajant]]a i [[Odisej]]a, Ajantovo [[samoubojstvo]], pogibiju Parisa od [[Filoktet]]ove strijele, dolazak Ahilejeva sina [[Neoptolem]]a koji ubija [[Telef]]ova sina [[Euripil]]a, gradnju [[Trojanski konj|drvenog konja]] i pad Troje. Pjesma ''[[Razorenje Ilija]]'' (Ἰλίου πέρσις, 2 knjige) obuhvaćala je prizor o drvenom konju, [[Laokoont]]ovu smrt, [[Eneja|Enejin]] beg, zauzimanje Troje, smrt [[Prijam]]a i [[Astijanakt]]a, oskvrnjenje [[Kasandra|Kasandre]], podjelu plijena, požar grada i žrtvovanje [[Poliksena|Poliksene]] na Ahilejevom grobu. ''[[Povratak (ep)|Povratak]]'' (Νόστοι, 2 knjige) opjevala je povratak grčkih junaka iz Troje, dok se ''[[Telegonija]]'' naslanjala na sadržaj ''Odiseje'' i započinjala opisom pokopa Penelopinih prosaca, a nazvana je po [[Telegon]]u, sinu Odiseja i [[Kirka|Kirke]], koji u potrazi za ocem dolazi na Itaku i u neznanju ubija Odiseja, uzima Penelopu za ženu, a [[Telemah]] Kirku.

Velike [[Društvo|društvene]] i [[Ekonomija|ekonomske]] promjene koje su zahvatile gotovo cijelu Heladu u drugoj polovini 8. stoljeća pr. Kr. jasno se vide u djelu drugog znamenitog pjesnika arhajske epike. [[Hesiod]] (Ἡσίοδος, možda kraj 8. stoljeća pr. Kr.), iz sela Askre u [[Beotija|Beotiji]], prvi je grčki pjesnik koji o sebi daje biografske podatke te se može smatrati prvom individualiziranom pojavom u grčkoj književnosti. Njegova ''[[Teogonija]]'' (Θεογονία = Postanak bogova, 1022 heksametra) predstavlja prvu grčku mitološku sintezu u kojoj je prikazana povijest postanja [[svijet]]a i [[genealogija]] [[bog]]ova. Ideja joj je da prikaže [[Zeus]]a kao simbol pravednosti, koji pobjedom nad [[Titani]]ma i drugim nemanima iz prošlosti postaje svemogući čuvar pravde. Isticanje [[moral]]nih problema i težnja za sistemskim shvaćanjem svijeta najavljuju početak rušenja tradicionalnog pogleda na svijet. Moralna pitanja i vladavina pravde u svetu idejna su osnova i Hesiodovog drugog djela koje nosi naziv ''[[Poslovi i dani]]'' (Ἔργα καὶ ἡμέραι, 828 heksametara). To je [[poema]] [[rad (ekonomija)|rad]]a, u kojoj pjesnik svome bratu rasipniku upućuje opomene i savjete o tome kako će steći imovinu na častan način. Međutim, pjesnikovo obraćanje bratu samo je okvir za pouke koje upućuje svojim suvremenicima o tome da se čovjek moralnom energijom i radom mora osloboditi bijede, a to se ilustrira mitom o [[Prometej (mitologija)|Prometej]]u i [[Pandora (mitologija)|Pandori]] te mitom o [[Pet ljudskih rodova|pet rodova]] koji govore da je ljudski život nekada bio sladak, a sada je gorak. Rad i pravda temelj su Hesiodove [[Etika|etike]], a u svakoj [[Država|državi]] koja želi biti utemeljena na poretku i napretku moraju vladati rad, pravda i moral, a ne laž, prijevara i nasilje vladara. Premda je Hesiodov pogled na život [[Pesimizam|pesimističan]] – velikim dijelom upravo zbog prilika koje su tada vladale – ipak se on u svojoj poeziji pokazuje kao nosilac novih, gotovo revolucionarnih društvenih stremljenja u odnosu na prethodni [[rat]]nički ideal herojske epohe.

=== Lirsko pjesništvo ===
[[Datoteka:Location greek ancient.svg|okvir|Antička Grčka tijekom kolonizacije]]
Postanak i ujedno najviši domet grčke [[Lirika|lirike]] spada u [[7. stoljeće pr. Kr.|7]]. i [[6. stoljeće pr. Kr.]], kada je epska poezija bila već na zalasku. Ona je zapravo [[Melodija|melodički]] i [[Ritam (glazba)|ritmički]] usavršeno [[Narodna književnost|narodno pjesništvo]]. Razvoj umjetničke grčke lirike uslovila su dva ključna uzroka. Prvi čine nove društvene prilike tijekom kojih dolazi do dubokih promjena u [[Politika|političkim]], socijalnim i ekonomskim odnosima, do pokretanja zamašne [[Grčka kolonizacija|grčke kolonizacije]] širom [[Mediteran]]a te do izgradnje i učvršćivanja [[polis]]a kao osnovnog duštvenog i državnog okvira u Heladi. Drugi uzrok nalazimo u epohalnoj promeni u [[Glazba|glazbi]] – otkriće [[Harmonija (glazba)|harmonije]] i usavršavanje [[Glazbeni instrument|glazbenih instrumenata]]. Kada su Grci prodrli u tajne glazbe, ona je kod njih u širem smislu obilježavala razvitak velikog dijela duhovnog života, pa je izraz ἀνὴρ μουσικός (= glazbeni čovjek) nasuprot izraza ἀνὴρ ἄμουσος (= neglazbeni čovjek) označavao obrazovanog čovjeka. Glazba je imala važan položaj u grčkoj kulturi, i sva se grčka lirika razvijala uz nju: u najstarije vrijeme nema pjesme bez glazbe niti glazbe bez pjesme. Cjelokupna je [[grčka glazba]] nažalost propala, ali znamo da su među najčešćim glazbenim instrumentima bili [[Lira (instrument)|lira]], [[kitara]], [[forminga]] i [[frula]].

Naziv [[lirika]] stvoren je u vrijeme [[Aleksandrijski filolozi|aleksandrijskih filologa]] i označava prvobitno samo one starogrčke pjesme koje su se pjevale uz pratnju žičanih instrumenata, i to prije svega lire sa sedam žica – sami Grci arhajskoga doba umjesto ovoga imena koristili su stari naziv [[melika]] (od μέλος = pjesma). Ta se melika dijelila na [[Monodija|monodijsku liriku]] i [[Korska lirika|korsku liriku]]: osim što su se razlikovale po [[Metrika|metrima]] koji su se u njima obično upotrebljavali, ove dve vrste lirike karakteriziralo je to što je prva bila namijenjena solo pjevanju, a druga [[pjevački zbor|zbor]]skom izvođenju. Aleksandrijski su filolozi, dakle, u svom [[Književni kanon|kanonu]] starogrčke lirske poezije obuhvatili samo meliku, tj. monodijske liričare [[Alkej]]a, [[Sapfa|Sapfu]] i [[Anakreont]]a i korske liričare [[Alkman]]a, [[Stezihor]]a, [[Ibik]]a, [[Simonid Kejanin|Simonida]], [[Bakhilid]]a i [[Pindar]]a. Međutim, mi danas u grčku liriku ubrajamo i recitativne oblike poezije: [[Elegija|elegiju]] i [[jamb (književnost)|jamb]].

==== Elegija ====

Vanjska oznaka elegije kojom se razlikovala od drugih pjesničkih vrsta je posebna metrička građa, tzv. [[elegijski distih]]. Elegija, kako se čini, nastaje u [[Mala Azija|Maloj Aziji]] kao tužaljka i naricaljka, da bi se u kopnenoj Grčkoj često preobrazila u svojevrsni bojni poklik. Grčka se elegija najprije i razvila u onom kraju i [[Grčka plemena|plemenu]] gdje je epska poezija dostigla vrhunac, tj. kod maloazijskih [[Jonjani|Jonjana]]. Iz epa je uzela oblik, a iz svakodnevnog života sadržaj. Ratni užas i navala sjevernog naroda [[Kimerani|Kimerana]] u Malu Aziju potakli su pjesničko stvaralaštvo [[Kalin]]a (Καλλῖνος), koji se ubraja među najstarije elegičare i koji je živio negdje u prvoj polovici 7. stoljeća pr. Kr. Od njega nam se sačuvao, osim nekoliko fragmenata, početak jedne elegije u kojoj je pozivao svoje sugrađane na oružje protiv neprijatelja: to je pravi, glasan i žestok ratni poklik, a sadrži ujedno sjajnu pohvalu dobrom borcu koji se ne plaši [[smrt]]i, te junački pada u borbi. Ratničku elegiju pisao je i [[Tirtej]] (Τυρταῖος), koji se prema legendi preselio iz [[Atena (polis)|Atene]] u [[Sparta|Spartu]] i tamo tijekom [[Mesenski ratovi|drugog mesenskog rata]] ([[645. pr. Kr.|645]]. – [[628. pr. Kr.]]) svojim pjesmama tako raspalio vojnike da su Spartanci njemu pripisivali zasluge za pobjedu nad [[Mesenija|Mesenjanima]]. Tirtej je, osim elegija koje je pisao u [[Dorski dijalekt|dorskom dijalektu]], pisao i opomene ili savjete (ὑποθῆκαι), i to u [[Jonski dijalekt|jonskom dijalektu]] s nešto dorizama. Njegova je poezija ratna i [[Grad|građanska]]: glavni su mu motivi odlučna borba protiv neprijatelja, smrt za domovinu i uspoređivanje junaka s kukavicom i njihove različite sudbine.

Sasvim je drugačiji elegičar [[Mimnermo]] (Μίμνερμος, druga polovina 7. stoljeća pr. Kr.), najvjerojatnije iz [[Kolofon]]a, čija je poezija usredotočena na osobne osjećaje koji su bili uslovljeni i prilikama u kojima je pjesnik živio. Njegova je poezija [[Melankolija|melankolična]] i [[ljubav]]na. Ljubav, uživanje i radost za pjesnika su željena dobra kojima se on veseli, dok se melankolija uvlači kada on pomisli da je lijepoj mladosti suđeno da procvate i prođe, a umjesto nje će doći starost, [[bolest]] i smrt. Zbirka Mimnermovih intimnih pesama nazvana je po sviračici Nani (Ναννώ) koju je pjesnik snažno ljubio. Mimnermovi stihovi, napisani uglavnom [[Epski dijalekt|epskim dijalektom]], puni su čežnje i odzvanjaju glazbom.
[[Datoteka:Solon.jpg|mini|lijevo|200px|[[Solon]] '''''(Σολων)''''']]
Pjesmama s društveno-političkom tematikom vraća se Atenjanin [[Solon]] (Σόλων, oko [[638. pr. Kr.|638]]. – [[558. pr. Kr.]]), veliki [[Zakonodavstvo|zakonodavac]] i reformator atenskoga [[ustav]]a. On je u elegijama i jambima izložio svoje etičke ideje i refleksije, objašnjenja i opravdanje vlastitoga političkog rada. Prije no što se [[594. pr. Kr.]] kao [[arhont eponim]] prihvatio reformatorskoga posla, svojom elegijom ''Salamina'' potakao je Atenjane da zauzmu otok [[Salamina (otok)|Salaminu]] koje su tada držali [[Megara]]ni i suzbijali slobodu atenske trgovine. Ukupan Solonov pjesnički rad obuhvaćao je oko 5,000 stihova, danas sačuvanih samo fragmentarno, koji su pisani uglavnom u [[Jonski dijalekt|jonskom]] i epskom dijalektu s dosta [[Atički dijalekt|atičkih]] elemenata. Pored ''Salamine'', u njegov pjesnički opus ulaze ''Opomene Atenjanima'', elegije u kojima Solon opravdava i objašnjava svoj reformatorski rad, te ''Opomene samome sebi'', u kojima izlaže svoja etička shvaćanja.

U drugoj polovini 6. stoljeća pr. Kr. živi i djeluje [[Teognid]] (Θέογνις), elegijski pjesnik iz Megare, od kojeg nam je sačuvano 1,389 stihova. To su sentencije i fragmenti koje je neko sakupio iz njegovih elegija, s [[Gnoma|gnomskom]] i moralnom tendencijom, ali ni ti stihovi nisu svi Teognidovi, nego su vremenom bili njima dodati i neki stihovi drugih pjesnika. O Teognidu se zna tek toliko da je bio [[Aristokratija|aristokratskog]] porijekla i uvjerenja, te da je sudjelovao u sukobima između aristokrata i [[demos]]a koji su razdirali njegovu zemlju. Kako je iz tih sukoba na kraju [[Demokracija|demokratska]] stranka izašla kao pobjednik, aristokrati su morali bježati iz Megare, a među njima i Teognid, koji otada živi na [[Sicilija|Siciliji]], na [[Eubeja|Eubeji]] i u [[Sparta|Sparti]]. Sve ove političke borbe i teškoće našle su odraza u Teognidovim elegijama, čiji glavni dio čine ὑποθῆκαι (= opomene), koje su upućene mladom plemiću Kirnu, pjesnikovom [[eromenos]]u, i koje su ponegdje ispunjene žarom, strašću i bolom zbog iskustva čovjeka koji je život proveo u neprekidnoj borbi, u nevolji i siromaštvu. Moralna pouka Teognidova uglavnom je pesimistična: mladost i sam život su nestalna dobra, smrt i siromaštvo vrebaju na svakom koraku, dobri propadaju, a zli trijumfiraju. Ipak, pomisao na smrt izaziva kod pjesnika uživanje u radosti i mladosti, pa u njegovoj poeziji nalazimo i veselih trenutaka.

Suvremenik je Teognidov bio [[Fokilid]] (Φωκυλίδης), čije elegije i pjesme u [[Tetrametar|tetrametrima]] imaju [[Didaktička književnost|didaktički karakter]], ali se ne odlikuju dubokim sadržajem kao Solonove ili Teognidove elegije. U sačuvanom fragmentu od osam stihova oponaša [[Semonid Amorginac|Semonida Amorginca]] i u satiri na [[Žena|žene]] razlikuje četiri vrste žena: jedna je nastala od [[domaći pas|kuje]], druga od [[Pčela|pčele]], treća od [[Svinja|svinje]], a četvrta od [[Kobila|kobile]], pri čemu je dakako najbolja ona koja potiče od pčele. Na osnovu malog broja fragmenata ne može se dati prava i potpuna karakteristika Fokilidove poezije. U drugoj polovici 6. stoljeća pr. Kr. živio je i prvi grčki pjesnik-[[Antička filozofija|filozof]], [[Ksenofan]] (Ξενοφάνης ὁ Κολοφώνιος, oko [[565. pr. Kr.|565.]] – oko [[473. pr. Kr.]]), koji je po tradiciji bio osnivač [[Elejci|elejske filozofske škole]]. Pored epskih poema ''Osnivanje [[Kolofon]]a'' i ''Naseljavanje [[Eleja|Eleje]]'', pisao je elegije te prvi u grčku književnost uveo novu vrstu poezije pod nazivom Σίλλοι (= ''Rugalice''), gdje je na satirički način oštro kritizirao i ironizirao narodna vjerovanja i ljudske mane. Ksenofan nije veliki pjesnik, ali je oštrom kritikom tradicionalne percepcije [[Antropomorfizam|antropomorfnih]] božanstava i [[Religija|religijskih]] vjerovanja i obreda uopće jačao vjeru ljudi u njihove vlastite snage i poticao ih na samopromišljanje.

==== Jambografija ====

Jambsku poeziju pratila je glazba, ali se nije pjevalo: to je bila tzv. παρακαταλογή, tj. ritmička [[recitacija]] s glazbenom pratnjom, a glazbeni instrumenti bili su [[jambika]] i [[klepsijamb]]. Svi [[Jambografija|jambografi]] bili su porijeklom [[Jonjani]], pa je i njihov dijalekt jonski, ali vrlo blizak atičkom dijalektu. Jamb dopušta čitav niz različitih tonova, od smijeha do poruge i prezira, s lirizmom u kojem osobnost dolazi do takvog izražaja kakav elegija nije poznavala. Najstariji je i istovremeno najsnažniji pjesnik jamba bio [[Arhiloh]] (Ἀρχίλοχος) s otok [[Faros]]a, koji je živio u 7. stoljeću pr. Kr., burnim i nemirnim životom, punim nevolja i pustolovina, kako se vidi i iz sačuvanih fragmenata. Izgubivši svu imovinu, preselio se na [[Tasos]] i tamo stupio kao [[plaćenik]] u vojsku Tasošana koji su ratovali s [[Trakija|Tračanima]], ali bezuspješno, pa se pjesnik vratio na Faros. Zna se da je ponovo bio vojnik i da je poginuo u borbi protiv [[Naksos (otok)|Naksošana]]. Čovek žestoke ćudi, nagle i iskrene, uvijek spreman da napada jambima, često i oštrim, protivnike i sve one koji su mu se zamjerili – takav utisak stičemo o Arhilohu iz sačuvanih fragmenata. Pjesnik zna biti i duboko osjećajan i plemenit, ali strasna i neuzvraćena ljubav prema Neobuli, kćerki faroskog [[Aristokracija|aristokrata]] Likamba, koja je proizvela istinski nježne i osjećajne ljubavne pjesme, pretvorila se u bijesnu mržnju kad je Likamb odbio pjesniku dati svoju kćerku za suprugu. Otada ih je Arhiloh oboje napadao tako oštrim i zajedljivim pjesmama, da im – prema [[Legenda|legendi]] – nije preostalo drugo do da se objese. Arhilohova poezija bila je raznovrsna i kretala se od dražesnih i plemenitih slika do najžešće [[Ironija|ironije]] i prostote. Arhilohov uticaj na potonje grčke liričare bio je ogroman, a među [[Rimska književnost|rimskim pjesnicima]] posebno se na njega ugledao [[Horacije]].

U 7. stoljeću pr. Kr. živio je i Arhilohov suvremenik [[Semonid Amorginac]] (Σημονίδης ὁ Ἀμοργινός), rođen na [[Samos]]u i osnivač kolonije na otoku [[Amorgos]]u. Pisao je elegije i jambe, od kojih su sačuvani fragmenti, iz kojih se vidi da mu je poezija bila poučna i refleksivna. Najpoznatiji je ipak po jambskoj [[Satira|satiri]] ''O ženama'' (Περὶ γυναικῶν), gdje duhovito i ironično ocrtava deset tipova ženskog karaktera, koje izvodi iz različitih životinja i elemenata: prljava žena potiče od svinje, lukava od [[Lisica|lisice]], brbljiva od kuje, troma i lijena od [[Zemlja|zemlje]], prevrtljiva od [[More|mora]] itd. Pogled na život što ga iskazuje ovaj [[Mizoginija|mizogini]] pjesnik prilično je pesimističan: [[bolest]], starost, [[rat]], [[brodolom]]i i [[Samoubojstvo|samoubojstva]] – to je prevladavajući okvir njegove životne stvarnosti. Otprilike jedno stoljeće kasnije živio je [[Hiponakt]] (Ἱππῶναξ) iz [[Efez]]a, čije je stvaralaštvo cvetalo oko polovine 6. st. pr. Kr.. On je prvi sasvim izgrađeni pjesnik [[Realizam (književnost)|realist]], pravi i iskreni pjesnik-prosjak, označen kao pjesnik najbjednijih društvenih slojeva. Od njegove pjesničke produkcije najznačajniji su jambi, od kojih su sačuvani samo fragmenti, ali se iz njih može rekonstruirati niz situacija i tipova, npr. [[gozba]] gdje se pije iz vedra, [[Javna kuća|javne kuće]] s [[prostitucija|prostitutka]]ma, smrdljive krčme pune [[Insekt|insekata]], trg s prizorima telesnih kazni. Pjesmama kao glavni likovi prevladavaju siromasi, surovi i goli koji drhte od hladnoće, među njima i sam pjesnik. Hiponaktova poezija je nesporedna, silovita, oštro individualizoirana, realistična, gorka, ponekada podrugljiva i ironična, pa se može smatrati dalekim prethodnikom [[Kinička škola|kiničkog]] morala.

==== Monodija ====
[[Datoteka:Alcaeus (poet) - Project Gutenberg eText 12369.png|mini|180px|[[Alkej]] '''''(Ἀλκαῖος)''''']]
Usporedo s elegijom i jambom prilagođavale su se i druge vrste narodne poezije temama koje je isticalo doba raslojavanja grčkoga društva. Tako se i grčka [[melika]] razvijala u vezi sa životom naroda i [[folklor]]nim pjesmama, a korak dalje u obradi subjektivnih osjećanja i crta osobne biografije načinili su [[Eoljani|eolski]] pjesnici, čije je književno i glazbeno središte bilo otok [[Lezbos]]. S ovog otoka je i [[Alkej]] (Ἀλκαῖος, rođen oko [[630. pr. Kr.]]), čiji su rodni grad [[Mitilene|Mitilenu]] razdirale unutarnje borbe, te se aristokratska [[oligarhija]] jedva odupirala demokratskoj stranci. U tim je borbama sudjelovao i aristokrat Alkej, koji se borio protiv demokratskih [[Tiranija|tirana]] i sudjelovao u zavjeri koja je dovela do ubojstva tiranina Melanhra [[612. pr. Kr.]], ali je novi tiranin [[Mirsil]] prognao Alkeja. Kad je i Mirsil pao i na vlast došao mudri [[Pitak]], pjesnik je nastavio s borbom i zavjerama. Pitak se, međutim, nakon deset godina dobrovoljno odrekao vlasti, te se Alkej vratio u domovinu gdje je mirno živio do kraja života. Njegove su pjesme [[Klasična filologija|filolozi]] podijelili na [[Politika|političke]] i [[rat]]ničke pjesme (στασιωτικά), ljubavne (ἐρωτικά), vinske (συμποτικά ili σκόλια) i himne bogovima, ali nijedna njegova pjesma nije do nas došla potpuna. Ipak, iz oko 150 sačuvanih fragmenata, vidimo da je Alkejev stil bio uzvišen i kratak, dražestan i snažan, posebno u političkim pjesmama koje su u sebi imale govorničku žestinu (''plerumque oratori similis'', kaže [[Antički Rim|rimski]] pisac [[Kvintilijan]]), ali iskrenu i bez opterećujuće [[Retorika|retorike]]. U političkim pjesmama žestok, vatren, neobuzdan i beskompromisan, Alkej u drugim pjesmama pjeva i o veselju na gozbama i o ljubavi: božanska [[Dioniz]]ova tečnost našla je u njemu sjajnoga i vatrenoga pristalicu. Mnoge njegove pjesme ispjevane su u [[Alkejska strofa|alkejskoj strofi]], nazvanoj po njemu.
[[Datoteka:Herkulaneischer_Meister_002b.jpg|mini|200px|mini|lijevo|[[Sapfa]] '''''(Σαπφώ)''''']]
I najslavnija grčka pjesnikinja [[Sapfa]] (Σαπφώ, druga polovina 7. stoljeća pr. Kr.) bila je s otoka Lezbosa. Njezina je obitelj pripadala [[Aristokracija|aristokraciji]], pa se Sapfa, kada je oko [[596. pr. Kr.]] vladajuća [[demokracija]] protjerala plemstvo, sklonila na [[Sicilija|Siciliju]], odakle se vratila kada je Mitilenom zavladao Pitak. O Sapfi su kolale mnoge legende: da je ružna, da se bacila s [[Leukadska stijena|Leukadske stijene]] jer joj mladić Faon nije uzvraćao ljubav, te da je naprotiv bila [[lezbijka]] – po njoj je, najzad, i nazvana [[Homoseksualnost|istopolna ljubav]] između žena. Nevezano za legende, iz njene je poezije vidljivo kako je Sapfa znala snažno ljubiti. Okupljala je oko sebe mlade devojke koje je poučavala glazbi i poeziji, pa je zato svoj dom nazvala "kućom [[Muza]]". Alkej ju je zvao "čistom" (ἄγνα), [[Platon]] ju je nazvao "desetom Muzom", a [[Strabon]] "nečim čudnovatim" (θαυμαστόν τι χρῆμα). Njene su pjesme antički filolozi svrstali prema metru u devet knjiga, uz zasebnu knjigu [[epitalamij]]a ([[Svadba|svadbenih]] pjesama). Najbolje su joj i umjetnički svakako najvrednije bile ljubavne pjesme, pisane u [[Safička strofa|safičkoj strofi]], nazvanoj po njoj. Sapfina poezija odiše dubokim ljubavnim žarom, prožeta je lijepim mislima, puna ljupkih slika i ispjevana lijepim jezikom i savršenim stilom. Ljubav, [[Cvijet|cvijeće]], noć puna [[Mjesec|mjesečine]], [[priroda]], zvuk, boja – to su motivi i slike koji se skladno razlivaju u njenim stihovima.

[[Datoteka:Anacreon - Project Gutenberg eText 12788.png|mini|180px|[[Anakreont]] '''''(Ἀνακρέων)''''']]
Nakon eolske [[Melika|melike]] javlja se jonska s [[Anakreont]]om (Ἀνακρέων, rođen oko [[570. pr. Kr.]]), Jonjaninom iz grada [[Teos]]a na [[Mala Azija|maloazijskoj]] obali. Kad je [[Kir Stariji]] osvojio Teos oko [[545. pr. Kr.]], iselio se Anakreont s još nekim sugrađanima u grad [[Abdera (Tracija)|Abderu]] u [[Tracija (kraljevstvo)|Traciji]], a kasnije ga nalazimo na dvoru [[samos]]kog tiranina [[Polikrat]]a, koji je tada bio na vrhuncu moći i sjaja. Nakon Polikratova ubojstva, doveo je Anakreonta u Atenu [[Pizistratidi|Hiparh]], [[Pizistrat]]ov sin, a kada je oko [[514. pr. Kr.]] i Hiparh pao s vlasti, o Anakreontovu životu ne znamo ništa pouzdano: po nekima je živio kod [[Aleuadi|Aleuada]] [[Ehekratid]]a u [[Tesalija|Tesaliji]], a po drugima opet u Teosu. Po predaji, umro je kao starac u 85. godini u Abderi. Premda Jonjanin, Anakreont je bio pravi nastavljač subjektivne eolske poezije Alkejeve i Sapfine, iako ne s tako dubokom osjećajnošću. Njegova poezija, od koje je sačuvano samo oko 100 kratkih fragmenata, ima pretežno [[Erotika|erotski]] i simpotički karakter i slavi Dioniza i [[Eros]]a. Dva sačuvana fragmenta bila su dio himni posvećenih Dionizu i [[Artemida|Artemidi]], a pisao je i elegije, jambe i [[epigram]]e. Sadržaj Anakreontovih pjesama je bezbrižno uživanje života, ali erotika mu nije neposredna i duboko proživljena kao kod Eoljana: žar njegove strasti je veliki, ali brzo gasne. Ipak, Anakreontovo pjesništvo vedrog i ugodnog raspoloženja steklo je veliku popularnost već u antici, pa su se kasniji pjesnici ugledali na njega pjevajući pjesme istoga sadržaja: sačuvano je oko 60 takvih pijesmica lagodnog sadržaja nazvanih ''[[Anacreontea]]'' (Ἀνακρεόντεια). Na njega se ugledao i veliki rimski pjesnik [[Horacije]].

==== Zborska lirika ====

Iz [[Sard]]a u [[Lidija|Lidiji]] bio je [[Alkman]] (Ἀλκμάν, druga polovina 7. stoljeća pr. Kr.), ali je živio u [[Sparta|Sparti]], gdje je sastavljao [[Himna|himne]], [[pean]]e (svečane obredne pjesme u [[Apolon]]ovu čast), [[Hiporhema|hiporheme]] (vesele i živahne plesne pjesme uz pratnju kitare ili frule), [[sholije]] (gozbene pjesme) i erotske pjesme, ali se najviše proslavio [[partenij]]ima, pjesmama koje su u čast bogova pjevali djevojački [[pjevački zbor|zbor]]ovi. Od oskudnih fragmenata koji su došli do nas najduži je odlomak od stotinu stihova iz pjesme koja je, kako se čini, nastala u čast [[Dioskuri|Dioskura]] i [[Artemida|Artemide]], ali u kojoj pjesnik od pohvale boginji naglo prelazi na pohvalu ljupke ljepote djevojaka, sudionica zbora, prožetu sjanim slikama iz njihovih svakodnevnih života. Ni o [[Stezihor]]u (Στεσίχορος, kraj 7. i početak 6. stoljeća pr. Kr.), koji se možda rodio u Metauru u južnoj [[Italija|Italiji]] ali je živio u Himeri na [[Sicilija|Siciliji]], nije moguće dati neki određeni sud, jer se sačuvalo premalo fragmenata, od kojih najduži ima šest stihova. Ovaj pjesnik, kome se pripisuju inovacije u glazbi i metrici – među kojima je najvažnija bila podijela zborske pjesme na trijade koje čine [[strofa]], [[antistrofa]] i [[epoda]] – obrađivao je i narodne priče lokalnog karaktera o strastvenim i nesretnim ljubavima, npr. o pastiru [[Dafnis]]u koga je zbog nevjere oslijepila ljubomorna [[nimfa]]. Iz južne Italije bio je i [[Ibik]] (Ἴβυκος, početak 6. stoljeća pr. Kr.) iz grada [[Regij]]a, koji je međutim veliki dio života proveo na dvoru samoskog tiranina [[Polikrat]]a, gdje je upoznao i [[Anakreont]]a. Uz vrlo oskudne fragmente sačuvan je jedan veći odlomak na [[papirus]]u koji sadrži pohvalu Polikratova mladog sina. U antici je Ibik bio cijenjen kao pjesnik [[enkomij]]a, tj. pohvalnih pjesama u čast znamenitih suvremenika, i [[Pederastija u antičkoj Grčkoj|homoerotskih]] pjesama u kojima je iznosio vatrenu ljubavnu strast prema mladićima.

[[Simonid Kejanin]] (Σιμωνίδης, [[556. pr. Kr.|556]]. – [[468. pr. Kr.]]) rodio se na otoku [[Keos]]u, živio na dvorovima različitih tirana ([[Pizistratidi]] u Ateni, [[Skopadi]] u [[Kranon]]u i [[Aleuadi]] u [[Larisa (grad u Grčkoj)|Larisi]] u Tesaliji) i umro u dubokoj starosti u [[Agrigent]]u na Siciliji. Na početku [[Grčko-perzijski ratovi|grčko-perzijskih ratova]] nalazio se u Ateni, gdje je postao pjesnikom borbe grčkog naroda protiv [[Perzija]]naca: opjevao je sve grčke pobjede i proslavio u elegijama junake poginule u borbama [[Termopilska bitka|kod Termopila]], [[Bitka kod Maratona|Maratona]], [[Bitka kod Salamine|Salamine]] i [[Bitka kod Plateje|Plateje]]. Zborske pak pjesme zahvaćale su sve dotada poznate vrste: enkomije, [[ditiramb]]e (pjesme u čast [[Dioniz]]a), partenije, peane i himne, a bio je poznat i kao jedan od stvaralaca nove vrste poezije – [[epigram]]a. U antici je Simonid bio naročito poznat po dubini osjećaja koje je svojim tužaljkama umio pobuditi kod slušalaca.

Simonidova lirika s jasnim i jednostavnim stilom te živim slikama i jakim osjećajima, nadahnutim blagim pesimizmom, otvorila je u grčkoj književnosti novi horizont na kome blistaju Bakhilid i [[Pindar]]. [[Bakhilid]] (Βαχυλίδης, oko [[518. pr. Kr.|518]]. – [[450. pr. Kr.]]), nećak Simonida Kejanina, rodio se na otoku Keosu. O njegovom se životu ne zna mnogo, ali izgleda da je bio u Ateni, u Tesaliji, na [[Egina|Egini]] i u [[Sirakuza|Sirakuzi]] na dvoru [[Hijeron]]a, gdje se nadmetao s Pindarom u slavljenju Hijeronovih pobjeda u grčkim narodnim natjecanjima. Sve do kraja [[19. stoljeće|19. stoljeća]] od njegovih smo pjesama imali tek neznatne fragmente, ali je [[1896.]] na [[egipat]]skim papirusima pronađeno 14 [[epinikij]]a (pjesama u čast pobjednika na [[Atletika|atletskim]] natjecanjima) i 6 ditiramba, pa nam je sada Bakhilid poslije Pindara najbolje poznati zborski liričar. Bakhilidov epinikij ima istu strukturu kao i Pindarov, tj. aktualnost – [[mit]]– aktualnost. Bakhilidovi ditirambi nalikuju [[balada]]ma jer se u njima epizode iz mitova razrađuju na lirski način. Zanimljiv je ditiramb ''[[Tezej]]'' (Θεσεύς), koji je cijeli u obliku [[dijalog]]a između Tezejeva oca [[Egej]]a i zbora koji čine Atenjani.
[[Datoteka:Pindar statue.jpg|mini|200px|lijevo|[[Pindar]] '''''(Πίνδαρος)''''']] 
[[Pindar]] (Πίνδαρος, [[522. pr. Kr.|522]]. ili [[518. pr. Kr.|518]]. – [[442. pr. Kr.]]) iz [[Kinoskefali|Kinoskefala]] kod [[Antička Teba (Grčka)|Tebe]] potjecao je iz ugledne aristokratske obitelji, pa mu je čitavo pjesništvo duboko prožeto duhovnim idealima grčke aristokracije. Pindarov pjesnički rad, vrlo bogat i raznolik, obuhvaćao je sve vrste zborske lirike: himne, peane, ditirambe, [[prozodij]]e (ophodne pjesme), partenije, hiporheme, enkomije, [[trenos]]e (tužbalice za mrtvima) i epinikije. U potpunosti je, pored fragmenata, sačuvano 44 epinikija ili [[oda]], koje se prema mjestu na kome je postignuta pobjeda dijele u četiri grupe: ''[[Olimpijske igre|Olimpijske]]'' (Ὀλυμπιονῖκαι), ''[[Pitijske igre|Pitijske]]'' (Πυθιονῖκαι), ''[[Nemejske igre|Nemejske]]'' (Νεμεονῖκαι) i ''[[Istamske igre|Istamske]]'' (Ἰσθμιονῖκαι). Pindarove ode, koje odlikuje velika raznolikost ritma i metričkih oblika, strukturirane su redovno prema uobičajenoj shemi aktualnost – mit – aktualnost. Ali pjesnikova pažnja zaustavlja se na vanjskim obilježjima atletske pobjede: samo natjecanje nikada ne opisuje. Slijedi nagli prijelaz u područje mita (tzv. [[pindarski let]]), koji zahvaća najduži dio ode i gdje najviše dolazi do izražaja pjesnikov duh, njegovi pogledi na život i njegovi ideali. Duboko religiozan, Pindar iz mita uklanja sve negativne crte heroja i bogova. Veliku slavu postigao je već u antici, smatran često najvećim grčkim liričarem kome je pripalo prvo mjesto u kanonu alkesandrijskih filologa, a neposredan njegov utjecaj naročito je vidljiv u zborskim dijelovima [[Tragedija|tragedije]].

=== Prozno stvaralaštvo ===

Počeci književne grčke [[Proza|proze]] padaju u [[6. stoljeće pr. Kr.]], premda se ona upotrebljavala i ranije za potrebe svakodnevnog života, pisanje [[zakon]]a, ugovora, za popise pobjednika na narodnim igrama, popise [[svećenik]]a i činovnika te za [[Epigrafika|natpise]] svake vrste. Proza je nastala u Joniji, gdje su se tada nalazili najnapredniji i najbogatiji gradovi u cijelom grčkom svijetu. Jonjani su bili pažljivi promatrači [[Priroda|prirode]] i prvi su, u obliku kratkih sinteza, pokušali ponuditi odgovore na teške probleme koje im je postavljala priroda: tako su nastale [[filozofija]] i [[znanost]]. [[Jonski filozofi]] otvorili su novu eru u filozofiji pitanjem o prapočetku svega što postoji, pitanjem o [[Bitak|bitku]]. Jonjani kao prvi prozni pisci pišu svojim jonskim dijalektom, koji se ustalio kao jezik najstarije grčke proze. Već se u antici raspravljalo je li prvi prozni pisac bio povjesničar [[Kadmo iz Mileta]] (početak 6. stoljeća pr. Kr.) koji je sastavio spis ''Osnivanje [[Milet]]a i cijele Jonije'' ili njegov suvremenik, filozof [[Ferekid sa Sirosa]] sa svojim [[Kozmogonija|kozmogonijskim]] spisom ''Heptamih'' (= Pećina sa sedam skrovišta).

Prvi pravi [[Antička filozofija|grčki filozofi]] i začetnici znanosti bila su trojica Milećana, čija učenja čine tzv. [[Miletska škola|miletsku školu]]. Prvi od njih, [[Tales]] (Θαλῆς ili Θάλης, [[624. pr. Kr.|624.]] – [[547. pr. Kr.]]) – koji izgleda nije ostavio ništa napisano – kaže da je prauzrok svega u prirodi [[voda]], [[Anaksimen]] (Ἀναξιμένης, sredina 6. stoljeća pr. Kr.) smatra da sve stvari nastaju zgušnjavanjem i razrijeđivanjem [[zrak]]a, dok je najapstraktniji odgovor dao [[Anaksimandar]] (Ἀναξίμανδρος, [[610. pr. Kr.|610]]. – [[547. pr. Kr.]]), koji prauzrokom svega smatra neodređenu materiju zvanu [[apeiron]] (ἄπειρον), iz koje zbog suprotnosti toplo-hladno nastaje svijet. Anaksimandar je nešto stariji od Anaksimena i sastavio je prvi filozofski spis, pod naslovom ''O prirodi'' (Περὶ φύσεως), a zatim je i Anaksimen svoje misli zapisao u jednom spisu istoga naslova. Šestom stoljeću pripada i [[Pitagora]] (Πυθαγόρας), koji nije ostavio ništa napisano i koji smatra da harmonija, koja vlada svijetom, proizlazi iz određenih brojevnih odnosa koji vladaju svijetom: [[broj]] je savršenstvo. [[Pitagora]] je izvršio ogroman utjecaj na antičku filozofiju i znanost, što neposredno što preko svoje [[Pitagorejci|pitagorejske škole]].
[[Datoteka:Velázquez - Esopo (Museo del Prado, 1639-41).jpg|mini|150px|[[Ezop]] '''''(Αἴσωπος)''''']]
Najstariji grčki [[Historiografija|povjesničari]] i [[Geografija|geografi]] obično se nazivaju [[logograf]]ima (λογογράφος = prozni pisac), a tako su se u Ateni nazivali i oni [[Govorništvo|govornici]] koji su za svoje klijente sastavljali [[sud]]ske govore. Najvažniji logograf bio je [[Hekatej Milećanin|Hekatej]] (Ἑκαταῖος) iz [[Milet]]a, koji je živio za vrijeme [[Ahemenidsko Perzijsko Carstvo|perzijskog]] kralja [[Darije I.|Darija Velikog]] (vladao [[525. pr. Kr.|525]]. – [[486. pr. Kr.]]) i koji je napisao dva djela: ''Genealogije'' (Γενεαλογίαι) s pričama o mitskim junacima gdje je nastojao unijeti i nekog [[Kronologija|kronološkog]] reda i naivnim [[Racionalizam|racionalizmom]] ukloniti pojedinosti koje su mu se činile nevjerojatnima, te ''Opis [[Zemlja|Zemlje]]'' (Γῆς περίοδος) s geografskim opisima [[Europa|Europe]] i [[Azija|Azije]] te podacima o narodima i njihovim običajima.

Prvim piscem europske [[Basna|basne]] smatra se [[Ezop]] (Αἴσωπος, 6. stoljeće pr. Kr.), premda se korijeni basne kao književne vrste nalaze u dalekoj prošlosti i možda su nastali u [[Indija|Indiji]]. Ezop je bio rodom iz [[Frigija|Frigije]] u Maloj Aziji i kao rob služio je više gospodara. Kako se čini, on svoje basne nije pisao, već ih je pričao u prozi, a kasnije su se širile usmenom predajom i u svojoj jezgri sačuvale su se u dosta neiskvarenom obliku. Međutim, tijekom stoljeća svaka se basna počela pripisivati njemu, pa je pod Ezopovim imenom sačuvan čitav zbornik basana. Svaka Ezopova basna je prava mala drama sa zapletom, kulminacijom i raspletom, često odiše svežim humorom, a svoju etičku i [[Pedagogija|pedagošku]] vrijednost čuva i danas.

== Klasično razdoblje ==

U drugoj polovini [[6. stoljeće pr. Kr.|6. stoljeća pr. Kr.]] Jonija pada pod [[Ahemenidsko Perzijsko Carstvo|ahmenidsku perzijsku]] vlast i gubi prvenstvo u kulturnom razvoju grčkoga svijeta, koje će otada pa tijekom čitavog 5. i 4. stoljeća pr. Kr. pripadati [[Atena (polis)|Ateni]]. Kulturna hegemonija Atene tako se potpuno podudara s njenom političkom hegemonijom, koja je započela sjajnim atenskim pobjedama [[Bitka kod Maratona|kod Maratona]], [[Bitka kod Salamine|Salamine]] i [[Bitka kod Plateje|Plateje]] tijekom [[Grčko-perzijski ratovi|grčko-perzijskih ratova]] i učvrstila se izgradnjom [[Delski savez|Atenskog pomorskog saveza]]. Atička književnost u [[5. stoljeće pr. Kr.|5. stoljeću pr. Kr.]] obrađuje različita pitanja koja su postavljale suvremene društvene i političke prilike – državnu politiku, moral, [[Prvireda|privredu]] – a u središtu svih tih pitanja nalazi se [[čovjek]], njegov položaj i uloga u društvu, kao i njegova moralna odgovornost za odluke koje donosi. Osnovna su obilježja klasične književnosti bliska povezanost s narodom, obrada svakodnevnih životnih problema, monumentalnost i [[humanizam]]. Od književnih vrsta glavno mjesto zauzima [[drama]] – [[tragedija]] i [[komedija]] – koja, uz Homerove epove, predstavlja najvažniji doprinos Grčka [[Europska književnost|europskoj književnosti]].

=== Tragedija ===
[[Datoteka:Aischylos Büste.jpg|mini|lijevo|180px|[[Eshil]] '''''(Αἰσχύλος)''''']]
Pravim tvorcem grčke tragedije smatra se [[Eshil]] (Αἰσχύλος, [[525. pr. Kr.|525]]. – [[456. pr. Kr.]]), rođen u [[Eleusina|Eleusini]] blizu Atene, koji je uveo drugoga [[Gluma|glumca]] i smanjio ulogu zbora, a kasnije je od [[Sofoklo|Sofokla]] preuzeo i trećega glumca. Građu za svoje tragedije uzimao je iz bogate riznice [[Grčka mitologija|grčke mitologije]], a naročito je rado obrađivao domete ljudske [[Sudbina|sudbine]] kojom upravljaju božanska pravda i viječni zakoni kojima se ljudi moraju pokoravati. Pored ''Sedmorice protiv Tebe'' (Ἑπτὰ ἐπὶ Θήβας) o borbi [[Edip]]ovih sinova [[Eteokle|Eteokla]] i [[Polinik]]a i ''[[Okovani Prometej|Okovanog Prometeja]]'' o kazni koju [[Prometej (mitologija)|Prometej]] trpi od [[Zeus]]a zbog svoje pomoći ljudskom rodu, Eshil je autor i jedine sačuvane [[Trilogija|trilogije]] u grčkoj književnosti, pod naslovom ''[[Orestija]]'' (Ὀρέστεια), koja obrađuje tragediju [[Atrej]]eva roda, gdje grozni zločini uzrokuju nove zločine. Prvi dio trilogije je ''Agamemnon'' (Ἀγαμέμνων) koja govori o tome kako [[Agamemnon]]a po povratku iz Troje ubijaju njegova žena [[Klitemnestra]] i njen ljubavnik [[Egist]], zatim slijedi ''Žrtva na grobu'' ili ''Hoefore'' (Χοηφόροι) o tome kako Agamemnonov sin [[Orest (mitologija)|Orest]] na [[Elektra (Atrida)|Elektrin]] nagovor ubija majku da bi osvetio mrtvoga oca, a trilogija se završava tragedijom ''Eumenide'' (Εὐμενίδες) koja govori o tome kako Oresta zbog ubojstva majke proganjaju [[Erinije]], koje na nagovor [[Atena (mitologija)|Atene]] i nakon izmirenja i zadovoljenja pravde postaju blage (Eumenide).
[[Datoteka:Sophokles.jpg|mini|150px|[[Sofoklo]] '''''(Σοφοκλής)''''']]
Mlađi suvremenik Eshilov bio je [[Sofoklo]] (Σοφοκλής, [[495. pr. Kr.|495]]. – [[406. pr. Kr.]]), rođen u [[Kolon]]u blizu Atene, pravi predstavnik [[Periklo|Periklova doba]]. Na scenu je uveo i trećega glumca, čime je povećao dramatiku radnje, a broj članova zbora povećao je s dvanaest na petnaest. U odnosu na Eshila, Sofoklo karaktere svojih likova crta s mnogo više pažnje i trudi se da im dâ što više ljudskih svojstava te složeniji i bogatiji duhovni život. Tragedija ''[[Elektra (Sofoklo)|Elektra]]'' (Ἠλέκτρα) govori o Agamemnonovoj kćerki Elektri koja živi za osvetu očekujući brata Oresta da ubije majku Klitemnestru. Najbolja mu je drama ''[[Kralj Edip]]'' (Οἰδίπoυς τύραννoς) koja govori o tome kako je [[Antička Teba (Grčka)|teba]]nski kralj Edip u neznanju ubio svog oca, oženio se vlastitom majkom te na vrhuncu slave i moći, istražujući uzroke [[Kuga|kuge]], otkriva strašan grijeh u kojem živi te oslijepljuje sama sebe i odlazi u dobrovoljno izgnanstvo. ''[[Antigona (Sofoklo)|Antigona]]'' (Ἀντιγόνη) govori o Edipovoj kćerki [[Antigona|Antigoni]] koja nakon smrti braće Eteokla i Polinika želi po božanskom zakonu pokopati brata Polinika koji se borio protiv grada, što kralj [[Kreont]] zabranjuje i Antigonu kažnjava smrću, što prouzrokuje i njegovu vlastitu propast. ''Edip na Kolonu'' (Oι̉δίπoυς ἐπὶ Κολωνῷ) govori o slijepom izgnaniku Edipu koji, po [[Apolon]]ovom uputstvu, kod Kolona traži smirenje i očišćenje od grijeha, i to na samrti i dobiva, zahvaljujući i atenskom kralju [[Tezej]]u. Sačuvane su još drame ''Ajant'' (Αἴας) o ludilu koje je spopalo [[Ajant]]a nakon što je [[Ahilej]]evo oružje dosuđeno [[Odisej]]u, ''Trahinjanke'' (Tραχίνιαι) o tome kako [[Dejanira]] nehotice ubija svoga muža [[Heraklo|Herakla]], te ''Filoktet'' (Φιλοκτήτης) o tome kako Grci polazeći na Troju ostave [[Filoktet]]a na otoku [[Lemnos]]u jer mu se iz rane širi nepodnošljiv smrad, ali kasnije shvate da ne mogu osvojiti Troju bez Heraklova luka i strijela koje se nalaze kod Filokteta, te ga posjećuju Odisej i [[Neoptolem]], koji međutim ne uspiju dobiti to važno oružje, pa se pojavljuje sam Heraklo kao ''[[deus ex machina]]'' i naređuje Filoktetu da im preda oružje i sam pođe u Troju.
[[Datoteka:Euripides Statue.jpg|mini|150px|lijevo|[[Euripid]] '''''(Εὐριπίδης)''''']]
Treći veliki tragični pjesnik [[Euripid]] (Εὐριπίδης, oko [[480. pr. Kr.|480]]. – [[406. pr. Kr.]]) rodio se na Salamini, ali je veći dio života proveo u Ateni. Euripid je predstavnik novog doba koje nastupa oko sredine 5. stoljeća pr. Kr., kada počinje kriza atenske [[Demokracija|demokracije]] i kada nastupa nova generacija koja je pod utjecajem naprednog učenja [[sofisti]]čke i [[Materijalizam|materijalističko]]-[[Atomizam|atomističke]] filozofije. Čovjek i sudbina ostaju glavni problemi kod Euripida, ali ih on riješava u duhu svog vremena. Jedan odlomak iz Euripidovog ''[[Belorofont]]a'' glasi: ''"Ako bogovi čine nešto sramotno, nisu bogovi"''. Euripid, dakle, [[Religija|religiju]] mjeri moralom i vodi [[Teomahija|teomahiju]], tj. borbu protiv konvencionalnih i antropomorfnih bogova, koji su moralno prevrtljivi i nedosljedni. Ali to nije [[ateizam]], nego religiozna prosvijećenost, koja ima čistije i uzvišenije predstave o suštini božanstva. Euripid prvi u dramu unosi [[Psihologija|psihološku]] analizu likova, otkrivajući dotad nepoznat svijet duhovnog i [[Emocije|emocionalnog]] života, u kome se strast pojedinca sukobljava s općim principima već ustaljenog običaja i mišljenja. Poseban Euripidov značaj za svjetsku književnost zasniva se na njegovim ženskim likovima. Pored jedne [[Satirska igra|satirske igre]], sačuvalo nam se njegovih sedamnaest tragedija, među kojima se posebno izdvajaju četiri. ''[[Medeja (Euripid)|Medeja]]'' (Μήδεια) obrađuje temu strastvene [[Medeja|žene]] čija se ljubav pretvara u mržnju, koja je potiče na grozna djela, uključujući ubojstvo vlastite djece. Motiv strasti obrađuje i ''Hipolit ovjenčani'' (Ἱππόλυτος στεφανοφόρος), koji govori o tome kako Tezejevu ženu [[Fedra|Fedru]] muči ljubav prema svom posinku [[Hipolit]]u, koja na kraju i nju i Hipolita odvodi u propast. ''[[Ifigenija među Taurijcima]]'' (Ἰφιγένεια ἡ ἐν Ταύροις) sagrađena je na intrigi: Agamemnonova kćerka [[Ifigenija]] trebala je biti žrtvovana u [[Aulida|Aulidi]], ali ju je spasila [[Artemida]] i učinila je svojom svećenicom u [[Taurida|Tauridi]], kamo sad stiže i njen brat Orest u pratnji prijatelja [[Pilad]]a da bi se očistio od grijeha zbog ubojstva majke Klitemnestre. Ifigenija ga je, kao i svakoga stranca, morala žrtvovati, ali dolazi do prepoznavanja i oni se zajedno vraćaju u domovinu. Zanimljiva je Euripova ''[[Elektra (Euripid)|Elektra]]'' jer obrađuje istu tematiku kao i Eshilove ''Hoefore'' i Sofoklova ''Elektra'', ali na drugačiji način: Eshil se pita o opravdanosti ubojstva majke, Sofoklo to opravdava voljom bogova, a Euripid ubojce Oresta i Elektru prikazuje ne kao junake nego kao kolebljive i prestrašene nesretnike dostojne sažaljenja. Euripid se ubraja među najveće pjesnike svih vremena.

=== Komedija ===

Premda je u antici postojalo i mišljenje da je riječ [[komedija]] (κωμῳδία) postala od dorske reči κώμη (= selo), zbog čega su [[Dorani]] iz [[Megara|Megare]] sebi prisvajali prvenstvo u pronalaženju ove pjesničke vrste, ipak je danas opće prihvaćeno drugo tumačenje, prema kojem taj termin potječe od riječi κῶμος = bučna družina veseljaka koji pripiti nakon gozbe u [[dioniz]]ijskoj razuzdanosti idu po gradu i pjevaju pjesme podrugljiva sardržaja. [[Grčka komedija]], dakle, nastaje od improvizovanih početaka, i to od pjevanja faličkih pjesama tijekom ophoda u kojima se nosio [[falos]] (φαλλός = muški spolni organ, napravljen od duguljastog komada drveta presvučenog crvenom kožom) kao simbol plodnosti i rađanja ljudi, životinja i zemlje. Međutim, pre razvoja komedije u Ateni nezavisno od nje razvila se [[megarska farsa]] i dorska ili [[sicilijska komedija]], koje su izvršile određeni utjecaj i na atičku komediju. Od 6. stoljeća pr. Kr. javljaju se u dorskim krajevima tipovi komičnih izvođača, koji se na Siciliji i u južnoj Italiji zovu flijaci (φλύαξ = brbljivac kojem govor provaljuje na usta). Ti izvođači prikazivalu su radnju zasnovanu na improvizovanom oponašanju hromih i grbavih staraca i starica, kradljivaca, lijekara šarlatana, budala, izjelica, seljaka itd. Tako se radnja i komika [[Flijačka farsa|flijačke farse]] zasnivala uglavnom na fizičkim karakteristikama, razuzdanoj šali, prežderavanju, batinanju i svakodnevnim zgodama.

Megarska je komedija u osnovi flijačka, anonimna i prilično gruba, ali je dobila i svoju umjetničku obradu u djelima [[Epiharmo|Epiharma]] (Ἐπίχαρμος, 528. – 438. ili 431. pr. Kr.) iz [[Sirakuza|Sirakuze]], kojem je [[Platon]] davao prvenstvo ispred atičkih komediografa. Od njegovih drama ostalo je 37 natpisa i oko 200 fragmenata. Neke su drame bile inspirisane [[Heraklo]]m, npr. ''Heraklo na osvajanju pojasa'' (Ἡρακλῆς ὁ ἐπὶ τὸν ζωστῆρα), druge [[Odisej]]em, npr. ''Odisej dezerter'' (Ὀδυσσεὺς αὐτόμολος), a bilo je i drama vezanih za mit o Dionizu, za trojansku priču, kao i za [[Tezej]]a, [[Edip]]a i druge mitološke likove. Neke drame obrađivale su prizore iz svakodnevnog života, npr. ''Seljanin'' (Ἀγρωστῖνος), ''Grabeži'' (Ἁρπαγαί), ''Megaranka'' (Μεγαρίς) itd. Osnovne razlike između sicilijske i atičke komedije jesu u tome što sicilijska nema zbora i što njen obujam ne prelazi 300 – 400 stihova. Svojevrstan Epiharmov nastavljač bio je [[Sofron]] (Σώφρων, rođen oko 480. pr. n. e.) iz Sirakuze, o kome znamo vrlo malo. Sastavljao je [[mim]]e, vrstu narodne lakrdije, u kojoj je oponašao smiješne i ponekad ozbiljne prizore iz svakodnevnog života. On je mimu dao umjetnički oblik i svoje mime podelio na muške i ženske, prema likovima koji se u njima javljaju.

U razvoju atičke komedije razlikuju se tri perioda: stara, srednja i nova komedija. Glavne odlike [[Stara atička komedija|stare komedije]] jesu zbor kostimiran u neobične kostime, [[parabaza]], oštra osobna poruga te obrada tema iz suvremenog političkog i društvenog života. Svoj umjetnički oblik komedija je dobila nakon tragedije, pa je i njena struktura djelomično oblikovana po uzoru na tragediju. O najstarijim atičkim komediografima, [[Hionid]]u i [[Magnet (pisac)|Magnetu]], ne znamo gotovo ništa, dok je malo bolja situacija s Kratinom i Eupolidom, starijim Aristofanovim suvremenicima. [[Kratin]] (Κρατῖνος, [[519. pr. Kr.|519]]. – [[423. pr. Kr.]]) iz Atene napisao je 21 komediju, od kojih su sačuvani neki fragmenti. U nekim komedijama oštro je napadao [[Periklo|Perikla]] i krug oko njega, dok u nekima parodira mitološke teme. Najoriginalnija mu je komedija ''Boca'' (Πυτίνη), u kojoj je prikazao samoga sebe: njegova zakonita žena Komedija prijeti mu razvodom braka jer ju je prevario s ljubavnicom Pijanstvom (Bocom), međutim posredovanjem prijatelja dolazi do izmirenja. Kratin je bio osnivač političke komedije koga je krasila velika i originalna pjesnička snaga. Atenjanin [[Eupolid]] (Εὔπολις, [[446. pr. Kr.|446]]. – [[411. pr. Kr.]]) napisao je 17 komedija, od kojih su također sačuvani neki fragmenti. Uglavnom je pisao komedije s političkom tematikom, napadajući Perikla i demagoga [[Hiperbol]]a. Satira na društvene i političke običaje onoga vremena bila je komedija ''Gradovi'' (Πόλεις) koja je kritizirala atensku politiku prema saveznicima. Prema nekima, jedna od najboljih bila mu je komedija ''Općine'' (Δῆμοι): iz Hada dolaze [[Solon]], [[Miltijad]], [[Aristid (sin Lizimaha)|Aristid]] i [[Periklo]] i pomažu teškom položaju Atene kažnjavajući zločince i doušnike.
[[Datoteka:Aristophanes - Project Gutenberg eText 12788.png|okvir|[[Aristofan]] '''''(Ἀριστσφάνης)''''']]
Najveći grčki komediograf bio je [[Aristofan]] (Ἀριστσφάνης, oko [[445. pr. Kr.|445]]. – [[385. pr. Kr.]]) iz Atene, glavni predstavnik stare atičke komedije. Po svojim političkim i etičkim shvaćanjima Aristofan je [[Konzervativizam|konzervativan]] i brani stare običaje, kritizira novotarije i [[sofisti]]čku prosvjetu. Politički napadi upereni su uglavnom na demokratske državnike, a posebno su oštroj poruzi izvrgnuti demagozi – vođe [[Radikalna demokracija|radikalne demokracije]]. Predmet komedije ima fantastični karakter: najčešće se ostvaruje neki nemogući plan izmjene društvene stvarnosti, a satira se izlaže u obliku [[Utopija|utopije]], pa nevjerojatnost radnje stvara izrazito jak komički efekat. Od 44 komedije koje su se pripisivale Aristofanu sačuvano je jedanaest. Komedija ''Aharnjani'' (Ἀχαρνῆς, [[425. pr. Kr.]]) prožeta je jakim antiratnim duhom i pjesnikovom strasnom željom za okončanjem [[Peloponeski rat|peloponeskog rata]], a govori o tome kako neki seljak sklapa za svoju obitelj separatni mir sa [[Sparta|Spartom]] i uživa sve životne radosti. U ''Vitezovima'' (Ἱππῆς, [[424. pr. Kr.]]) oštro se napada vođa radikalne demokracije [[Kleon]] koji je tada bio na vrhuncu moći. ''Oblaci'' (Νεφέλαι, [[423. pr. Kr.]]) kritiziraju sofističko obrazovanje, predstavljajući [[Sokrat]]a kao karikaturu sofistike i prikazujući nadmetanje Pravednog i Krivičnog govora, gdje prvi hvali staro i strogo odgajanje, a drugi dokazuje da nema pravde i da se zakoni mogu kršiti. ''Ose'' (Σφῆκες, [[422. pr. Kr.]]) ismijavaju strast Atenjana za parničenjem prikazujući sudski proces protiv psa koji je ukrao sir. Komedija ''Mir'' (Εἰρήνη, [[421. pr. Kr.]]) prikazana je nekoliko dana prije [[Nikijin mir|Nikijinog mira]]: jedan seljak odlazi na nebo da oslobodi boginju mira koju zarobljenu drži bog rata, oslobađa je i donosi za zemlju usprkos protivljenju proizvođača oružja. Najduhovitija je komedija ''Ptice'' (Ὄρνιθες, [[414. pr. Kr.]]) koja parodira političke, socijalne i vjerske planove o poboljšanju svijeta: dva Atenjanina lete prema pticama i između neba i zemlje osnivaju ptičje carstvo, odakle će ptice vladati ljudima i bogovima. ''Ženska skupština u Tesmoforiju'' (Θεσμοφοριάζουσαι, [[411. pr. Kr.]]) parodira moderne tragičke pjesnike, posebno Euripida, kojeg žene osuđuju na smrt zbog njegove [[Mizoginija|mizoginije]]. ''Lizistrata'' (Λυσιστράτη = ona koja raspušta vojsku, 411. pr. Kr.) prikazana je poslije [[Sicilijska ekspedicija|atenskog poraza kod Sirakuze]] i ima antiratnu tendenciju: žene zaraćenih strana uskraćuju spolne odnose svojim muževima i time ih prisiljavaju na sklapanje mira. ''Žabe'' (Βάτραχοι, [[405. pr. Kr.]]) su napisane nakon Euripidove smrti: Dioniz, zabrinut zbog sudbine tragedije, odlazi u [[Had (podzemni svijet)|Had]] da dovede na svijet Euripida, a u drugom dijelu komada nadmeću se Eshil i Euripid citatima iz svojih tragedija, gdje pobjedu odnosi Eshil. Komedija ''Žene u narodnoj skupštini'' (Ἐκκλησιάζουσαι, [[392. pr. Kr.]]) ismijava žene, koje umjesto narodnih [[demagog]]a preuzimaju državnu upravu i uspostavljaju zajedništvo imovine, žena i muževa: to je jedini eksperiment – kaže pjesnik – koji Atena još nije probala. U komediji ''Pluto'' (Πλοῦτος = Bogatstvo, [[388. pr. Kr.]]) žali se pjesnik na nepravedno raspodeljeno bogatstvo, a naročito je uspjela scena nadmetanja Bogatstva i Siromaštva.

O [[Srednja atička komedija|srednjoj komediji]], koja otprilike obuhvaća razdoblje od 385. do [[330. pr. Kr.]], ne znamo gotovo ništa, ali je produkcija bila veoma bogata, s oko 800 komedija od 57 pisaca. Od svega toga, osim sasvim kratkih fragmenata i mnogo naslova, nije nam se sačuvalo ništa. Čini se da su najpoznatiji pisci srednje komedije bili [[Antifan]] (Ἀντιφάνης), [[Anaksandrid]] (Ἀναξανδρίδης) i [[Aleksis]] (Ἄλεξις). Tematika srednje komedija bila je raznovrsna: mitološka parodija, intrige i ljubavne zgode, prizori iz svakodnevnog života.
[[Datoteka:Menander Chiaramonti Inv1453.jpg|mini|lijevo|200px|[[Menandar]] '''''(Μένανδρος)''''']]
U [[Nova atička komedija|novoj komediji]], koja obuhvaća razdoblje od oko 330. pr. Kr. do oko [[260. pr. Kr.]], zbor više ne sudjeluje u radnji nego svojim pjesmama ispunjava razmake između činova, osobni napadi su rjeđi i bezazleniji, upereni redovno protiv parazita, [[hetera]] i filozofa. Na strukturu radnje nove komedije posebno je utjecala tragedija, i to naročito Euripid. Osnovni motivi nove komedije su svakodnevni obiteljski život i ljubav: zaljubljeni mladić mora savladati razne prepreke kako bi došao do djevojke koju voli, a u tome mu pomaže njegov lukavi rob, koji nalazi izlaz iz svake teškoće. Motiv spašavanja djevojke spaja se s motivom izgubljenog i nađenog djeteta: [[Silovanje|silovana]] djevojka rađa i ostavlja dijete koje biva spašeno i na toj osnovi razvija se zamršena intriga koja dovodi do sretnog završetka. Najveći pjesnici nove komedije bili su [[Filemon]], [[Difil]] i Menandar, ali od prve dvojice sačuvani su previše kratki fragmenti da bi se mogla dati ocjena o njihovoj umjetnosti. [[Menandar]] (Μένανδρος, oko [[343. pr. Kr.|343]]. – oko [[291. pr. Kr.]]) iz Atene napisao je 105 komedija, od kojih su sačuvani brojni kratki fragmenti, znatniji odlomci komedija ''Samljanka'' (Σαμία), ''Djevojka s podrezanom kosom'' (Περικειρομένη) i ''Parničari'' (Ἐπιτρέποντες), ali i jedna cijela komedija – ''Čovjekomrzac'' (Δύσκολος, 317. – 316. pr. Kr.). Osnovni motiv Menandrovih komedija je privatni život atenskih građana, naročito ljubav i savladavanje raznih prepreka ka sretnom završetku. Pjesnikova originalnost sastoji se u pronalaženju neočekivanih rješenja i manevriranju u strogim okvirima nove komedije. Pjesnik uspjeva da individualizira tipske likove (starca, mladića, roba, hetere, parazita itd.) i učini ih umjetnički uvjerljivim. Komedije često odišu sentimentalnošću i romantikom, humor je blag i diskretan, s malo čisto akcijskih scena. Menandar je, posebno preko svojih [[Antički Rim|rimskih]] podražavatelja [[Plaut]]a i [[Terencije|Terencija]], snažno uticao na europsku dramsku tradiciju do modernih vremena.

=== Filozofija ===
[[Datoteka:Democritus2.jpg|mini|200px|[[Demokrit]] '''''(Δημόκριτος)''''']]
U klasičnom razdoblju [[antička filozofija]] doživljava svoje najveće vrhunce. Od [[Presokratici|presokratskih filozofa]] kronološki je prvi [[Heraklit]] (Ἡράκλειτος, oko [[535. pr. Kr.|535]]. – oko [[475. pr. Kr.]]), koji je smatrao da je praelement svega [[vatra]] i da se osnovni zakon prirode sastoji u neprestanom nastajanju, u neprestanoj promjeni i kretanju koje se vrši sukobom suprotnosti, i koji – premda je pisao u prozi – svoje misli izražava u pravim pjesničkim slikama kratkim i jedrim stilom. [[Parmenid]] (Παρμενίδης, oko [[515. pr. Kr.]]), glavni predstavnik elejske škole, svoje mišljenje o jednom, večnom, nepokretnom i nepromenljivom [[Bitak|bitku]] izložio je u poemi ''O prirodi'' (Περὶ φύσεως), od koje su sačuvani oskudni fragmenti iz kojih se vidi da je bio osrednji pjesnik ali veliki mislilac. [[Zenon iz Eleje]] branio je i tumačio filozofsku misao svog učitelja Parmenida i u poznatim [[aporija]]ma nastojao dokazati nemogućnost kretanja. [[Empedoklo]] (Ἐμπεδοκλῆς, oko [[495. pr. Kr.|495]]. – [[435. pr. Kr.]]) iz [[Agrigent]]a na Siciliji smatra se osnivačem [[Atomizam|atomizma]], a pripisuju mu se dva epa u heksametrima: ''O prirodi'' (Περὶ φύσεως) i ''Očišćenja'' (Καθαρμοί), gdje objašnjava da se sve postojeće sastoji od [[Osnovni elementi|četiri elementa]] – zemlje, vode, vatre i zraka, koje u pokret stavljaju dva suprotstavljena principa – [[ljubav]] i [[mržnja]]. Na ovu misao naslanja se [[Anaksagora]] (Ἀναξαγόρας, oko [[500. pr. Kr.|500]]. – [[428. pr. Kr.]]), ali je razvija u apstraktnije tumačenje: svijet se sastoji iz jednako djeljivih i nepromjenljivih čestica koje on zove ''homeomerije'' (τὰ ὁμοιομερῆ), a koje su nekada bile sastavljene u jednu masu, u cjelinu, ali ih je u pokret stavio svjetski um (νοῦς), prvi pokretač. Anaksagora je pripremio teren atomizmu [[Leukip]]a (Λεύκιππος), o kome ne znamo ništa pouzdano, i [[Demokrit]]a (Δημόκριτος, oko [[470. pr. Kr.|470]]. – oko [[360. pr. Kr.]]), koji za bitak uzimaju [[atom]]e (ἄτομος = nedeljiv, termin koji potiče od njih), koji se razlikuju po obliku, redu i položaju i nalaze se neprekidno u kretanju. Od Demokritovih 60 djela u jonskom dijalektu sačuvani su fragmenti. Svojom materijalističkom flozofijom Demokrit je preko [[Epikur]]a uticao na sva duhovna strujanja u grčkom svijetu do kraja helenizma, a mnogo je pristalica imao i u Rimu. [[Datoteka:Hippokrates.jpg|mini|lijevo|200px|[[Hipokrat]] '''''(Ἱπποκράτης)''''']] Njegov je suvremenik bio i najveći antički liječnik [[Hipokrat]] (Ἱπποκράτης, oko [[460. pr. Kr.|460]]. – oko [[377. pr. Kr.]]), otac znanstvene [[Medicina|medicine]], pod čijim su imenom sačuvana 52 spisa, ali ne potiču svi od Hipokrata. U njima se mogu naći i genijalna predviđanja koje je moderna nauka potvrdila, npr. teorija o ustrojstvu ljudskog organizma, koja se zasniva na teoriji o četiri soka ([[krv]], [[sluz]], žuta i crna [[žuč]]) od kojih zavisi karakter i zdravlje svakog čovjeka; moderne teorije o [[hormon]]ima predstavljaju svojevrsni povratak Hipokratu. Znameniti su njegovi ''Aforizmi'' (Ἀφορισμοί), koji su bili rašireni u srednjem vijeku ("Život je kratak, a umeće dugo") i spis ''O zraku, vodi i mjestima'' (Περὶ ἀέρων, ὑδάτων, τόπων) u kojem se ispituju odnosi između [[Klima|klime]] i zdravlja.

Na dalji razvoj filozofije snažno su utjecale društvene, političke i ekonomske prilike. Nakon [[Grčko-perzijski ratovi|pobjede nad Perzijancima]] razvio se u [[Atena (polis)|Ateni]] vrlo živ privredni, politički i [[Obrazovanje|prosvjetni]] rad. Filozofsko razmišljanje tada napušta problematiku prirode i usredotočuje se na na čovjeka (ἄνθρωπος) i cjelokupnu društvenu problematiku – time počinje antropološki period grčke filozofije. Društvena previranja unuar same [[Demokracija|demokratske]] Atene, zatim [[peloponeski rat]], odvodili su interes ljudi od od pitanja kosmosa i njegovih zakona, a u prvi plan stavljali čovejka, njegovu društvenost, sposobnost njegove spoznaje, njegovu opću vrijednost itd. U toj situaciji pojavljuju se [[sofisti]] (σοφισταί), putujući učitelji koji su sebi uzeli u zadatak da govorima, predavanjima i polemikama obrazuju slobodne grčke građane. Najznamenitiji sofist bio je [[Protagora]] (Πρωταγόρας, oko [[481. pr. Kr.|481]]. – 411. pr. Kr.) iz Abdere u [[Trakija|Trakiji]], čiji je stav da je "čovjek mjerilo svih stvari, postojećih da jesu, a nepostojećih da nisu" izazvao je još u staroj Grčkoj velike polemike: jedni su smatrali da Protagora misli da je mnijenje jedini stupanj u mogućnosti ljudske spoznaje i da je s tim u vezi istinito samo ono što neki pojedinac može spoznati, dok su drugi držali da je pod "čovjekom" Protagora ipak mislio na čovjeka kao generičko biće, a ne individualno. U polemikama je Protagora argumentima i protuargumentima izoštravao misli zadivljujući tom svojom sposobnošću sve prisutne. Sve dok je jedan argument podnosio protuargument, Protagora nije smatrao da je došao do istine. Taj je moment do krajnjih granica izoštrio sofist [[Gorgija]] (Γοργίας, oko [[480. pr. Kr.|480]]. – oko [[370. pr. Kr.]]) iz [[Leontin]]a na Siciliji, koji je bio više govornik nego sofist. On je smatrao da se uopće ništa ne može dokazati, izrazivši time krajnju [[Skepticizam|skepsu]] u mogućnost dolaženja do istine. [[Relativizam|Relativizmu]] i skepsi u spoznaji odgovara kod svih sofista relativizam i [[skepticizam]] u etici.
[[Datoteka:Socrates.png|mini|200px|[[Sokrat]] '''''(Σωκράτης)''''']]
Glavni protivnik Sofista bio je Atenjanin [[Sokrat]] (Σωκράτης, oko [[470. pr. Kr.|470]]. – [[399. pr. Kr.]]) koji je, kao i sofisti, čovjeka učinio središtem svoga proučavanja. Čini se da on nikada nije zapisao svoje misli, tako da njegovo učenje poznajemo iz [[Ksenofont]]ovih, [[Platon]]ovih i [[Aristotel]]ovih djela. Zainteresoiran u prvom redu za etičku problematiku, koja je kao "etička" bila ugrožena sofističkim tumačenjem [[moral]]nih normi, Sokrat je nastojao utvrditi ''pojmovnu'' vrijednost pojedinih moralnih normi, čime je želio da pobije sofistički relativizam u etici, koji se zasnivao na čulno-pojedinačnom kriteriju. Postupak je pritom bio [[Dijalektika|dijalektički]], što znači da je u tijeku razgovora (dijaloga) tako dugo argumentima i protuargumentima obarao pojedine stavove (svoje ili sugovornikove) dok ne bi na kraju iskristalizrao potpuno jasnu [[Definicija|definiciju]] određenog pojma. Njegove javne diskusije, u kojima je [[Indukcija|induktivnom metodom]] "[[Ironija|ironije]]" (εἰρωνεία) iskušavao neprovjerene etičke stavove u cilju jasnog definiranja pojmova, predstavljale su oštru kritiku sofističkog načina filozofiranja. A sofisti su, objektivno uzevši, bili ideolozi demokracije, koja je tada u Ateni predstavljala nastupajuću snagu i upravo proživljavala teškoće uspona.
[[Datoteka:Plato Pio-Clemetino Inv305.jpg|mini|200px|lijevo|[[Platon]] '''''(Πλάτων)''''']]
Najgenijalniji Sokratov učenik i jedan od najvećih svjetskih [[Idealizam|idealističkih]] filozofa uopće bio je Atenjanin [[Platon]] (Πλάτων, [[427. pr. Kr.|427]]. – [[347. pr. Kr.]]), utemeljitelj [[Akademija|Akademije]], koji je uglavnom pisao djela u obliku [[dijalog]]a. On nije samo veliki mislilac, nego i originalni umjetnik. Premda se dijalog kao književni postupak javlja i ranije, ipak je filozofski dijalog pravu umjetničku obradu dobio tek u Platonovim spisima. U njegovim dijalozima raspravljaju filozofi, pjesnici i mladi ljudi iz Sokratovog društva. Sva ta lica su povijesne ličnosti, i dijalog obično nosi naziv po nekome od njih, a glavni lik u većini dijaloga je upravo Sokrat, i ti su dijalozi među najuspjelijima s književne točke gledišta (''Gozba'', ''Fedon'', ''Fedar''). Platonovi dijalozi pokazuju autorovu sposobnost za živo postavljanje scene, kojoj ne nedostaje ni dramatike, kao što je okupljanje građana povodom dolaska jednog čuvenog [[Sofisti|sofista]] u ''Protagori'', gozba poslije pobjede na [[Tragedija|tragičnim]] natjecanjima u ''Gozbi'', izlet za vrijeme vrućeg ljetnjeg dana u ''Fedru'', Sokratov sastanak s prijateljima pred smrt u ''Fedonu''. Platon je veliki majstor [[portret]]iranja likova: sva su lica potpuno individualizovana, čime se ističu njihovi međusobni kontrasti. Mnoga su, posebno Platonu mrski sofisti, dati [[Satira|satirički]]. Od svih likova najuspjeliji je Sokratov. Dijalozi su prožeti sjajnim pjesničkim slikama i usporedbama, koje često predstavljaju sredstvo Platonovog književnog stila, posebno u motivima koje ispunjavaju praznine u njegovu filozofskom sistemu. Među književno najuspelijim dijalozima jesu: ''Obrana Sokratova'', koji je cijeli duboko poetičan i prožet herojskim žarom Sokrata koji ide u [[smrt]] ostajući vjeran svojoj misiji; ''Fedon'', u kome prevladava tuga koju Sokrat svojom vedrinom uspijeva ublažiti; ''Fedar'', koji sadrži mnogo pjesničkih slika, od [[pejzaž]]a do drugog Sokratovog govora; te ''Gozba'', vjerojatno najbolje Platonovo djelo s književnog stanovišta, u kome filozofija zauzima samo malo mjesta i u kome se uz žive iskre životne radosti priča o [[ljubav]]i.
[[Datoteka:Aristotle Altemps Inv8575.jpg|mini|200px|[[Aristotel]] '''''(Ἀριστοτέλης)''''']]
Najuniverzalniji filozof antike bio je [[Aristotel]] (Ἀριστοτέλης, [[384. pr. Kr.|384]]. – [[322. pr. Kr.]]), učenik Platonov i osnivač [[Peripatetička škola|peripatetičke]] filozofske škole. Napisao je ogroman broj spisa koji su se bavili svim područjima znanja. U njegovu duhovnom razvoju mogu se razlikovati tri razdoblja: u prvom on je sljedbenik i nastavljač Platona, u drugom podvrgava Platonovu filozofiju oštroj kritici, posebno teoriju ideja, dok u trećem razdoblju razrađuje svoju vlastitu filozofiju i posvećuje se proučavanju [[Prirodne znanosti|prirodnih zanosti]]. Od filozofskih spisa najznačajniji mu su ''[[Organon]]'' (Ὄργανον = Oruđe filozofiranja), gdje se pokazuje kao osnivač formalne [[Logika|logike]], te ''[[Metafizika (Aristotel)|Metafizika]]'' gdje se raspravlja o odnosu [[Materija|materije]] i forme i o suštini [[Entelehija|entelehije]], dakle o najopćijim principima koji su osnova svega pojedinačnoga. Za [[povijest književnosti]] posebno su značajna dva Aristotelova spisa: ''[[Retorika (Aristotel)|Retorika]]'' (Τέχνη ῥητορική), gdje se daju uputstva za govorništvo, i znamenita ''[[Poetika (Aristotel)|Poetika]]'' (Περὶ ποιητικῆς = O pjesničkom umijeću), gdje se daje opći uvod o pjesništvu, razmatra se epika i najzad analizira suština i značenje tragedije. Kao i za Platona, i za Aristotela umjetnost je oponašanje (μίμησις) ljudi i prirode, ali ne ropsko, nego ono koje je stvaralačko i kreira tipove, dakle ono opće, koje je bolje i više od pojedinačnoga. Cijela ''Poetika'', posebno dio o [[Katarza|katarzi]], tj. očišćenju [[Afekti|afekata]] sažaljenjem i strahom, čime tragedija postiže svrhu, prožeto je protestom protiv Platonove negacije umjetnosti. Najznačajniji je Aristotelov učenik bio [[Teofrast]] (Θεόφραστος, oko [[372. pr. Kr.|372]]. – oko [[287. pr. Kr.]]) koji se nakon Aristotela dugo vremena nalazio na čelu peripatetičke škole. Za književnost mu je najznačajnije djelo ''Karakteri'' (Ἠθικοὶ χαρακτῆρες), u kojem je skicirao trideset tipičnih nosilaca neke ljudske mane ili slabosti (laskavac, brbljivac, klevetnik, pristalica [[Oligarhija|oligarhije]], praznovjeran čovek itd.), a zatim dao primjere kako određeni tip postupa u svakodnevnom životu. Ovim su djelom udareni prvi temelji [[Karakterologija|karakterologije]].

=== Historiografija ===
[[Datoteka:AGMA Hérodote.jpg|mini|200px|lijevo|[[Herodot]] '''''(Ἡρόδοτος)''''']]
Prvim pravim historiografom smatra se [[Herodot]] ([[484. pr. Kr.|484]]. ― oko [[425. pr. Kr.]]) iz [[Halikarnas]]a. Osnovna tema njegove ''Historije'' (Ἱστορίης ἀπόδεξις, tj. izlaganje onoga što je ispitivanjem saznao) je [[Grčko-perzijski ratovi|grčko-perzijski sukob]], ali u tom okviru priča nam Herodot i ono što je tom sukobu prethodilo i ono što mu je uslijedilo, unoseći i mnoge ekskurse o drugim narodima i zemljama, od kojih je najpoznatiji onaj o [[Egipat|Egiptu]], koji zauzima čitavu drugu knjigu. Djelo je podijeljeno na devet knjiga, nazvanih prema imenima [[Muza]], ali ta podjela potječe od aleksandrijskih filologa. Herodot je ovim djelom znatno obogatio spoznaje iz [[Etnografija|etnografije]], [[Geografija|geografije]] i [[povijest]]i onih područja koja opisuje. Opisujući grčko-perzijske ratove nastoji prikazati Atenu kao spasiteljicu Helade. Sa stanovišta znanstvene povijesti Herodot, i pored svih nedostataka, daleko premašuje svoje prethodnike ― jonske logografe, a s književne točke gledišta, Herodotov se stil odlikuje jednostavnošću i jasnoćom, te se može usporediti sa stilom narodnih pripovjedaka. Herodotovo pripovedanje odvija se mirno, bez žestine ili strasti. Plastičnost slikanja, živa karakterizacija i jasan stil čine Herodota velikim majstorom pripovijedanja, što je naročito vidljivo u [[Novela|novelističkim]] dijelovima njegove povijesti.
[[Datoteka:Thukydides.jpg|mini|200px|[[Tukidid]] '''''(Θουκυδίδης)''''']]
Pravi znanstveni povjesničar je [[Tukidid]] (Θουκυδίδης, oko [[460. pr. Kr.|460]]. ― oko 399. pr. Kr.). Naslov njegovog djela: ''[[Peloponeski rat (Tukidid)|Peloponeski rat]]'' (Ξυγγραφὴ περὶ τοῦ πολέμου τῶν Πελοποννησίων καὶ Ἀθηναίων) izvodi se iz prve rečenice uvoda, a podjela na osam knjiga pripada aleksandrijskim filolozima. Tukidid je namjeravao opisati cijeli [[peloponeski rat]], ali ga je u tome spriječila smrt, pa se njegovo djelo završava događajima iz [[411. pr. Kr.]] Tukidid u historiografsko pripovijedanje unosi strogu kritiku, koja razlikuje istinito od lažnoga, dokazano od vjerojatnoga, te otkriva veze između različitih događaja. Da bi što bolje dokumentirao događaje, unio je u djelo i neke isprave. Posebno su važni govori državnika i vojskovođa, jer sadrže komentar povijesnih zbivanja, a piščevom izlaganju daju dramatičnost i živost. Posebnu vrijednost daju sažeti i plastični opisi, od kojih je najznamenitiji opis kuge u Ateni u drugoj knjizi.

Plodan pisac bio je [[Ksenofont]] (Ξενοφῶν, oko [[430. pr. Kr.|430]]. ― [[354. pr. Kr.]]) iz Atene, čiji je život bio obilježen prijateljstvom sa Sokratom, kako se posebno vidi u njegovu djelu ''Uspomene na Sokrata'' (Άπομνημονεύματα). Kao pisac nije samo povjesničar, nego i filozof, političar i didaktičar. Sudjelovao je u [[Pohod deset tisuća|Pohodu deset tisuća]] koji je [[Kir Mlađi]] pokrenuo protiv svoga brata Artakserksa 401. pr. Kr., o čemu piše u svom djelu ''Anabaza'' (Κύρου ἀνάβασις = tj. uspinjanje), u kojem opisuje Kirovu smrt i povratak grčkih plaćenika kroz Perziju. U ''Grčkoj povijesti'' (Ἑλληνικά) nastavlja prikaz grčke povijesti na mjestu gdje je Tukidid završio, tj. od 411. do [[362. pr. Kr.]], slaveći Spartu i kralja [[Agesilaj II.|Agesilaja II]]. Sliku idealnog vladara prikazao je u djelu ''Kirupedija'' (Κύρου παιδεία = Kirovo odgajanje), gdje prikazuje život [[Kir Veliki|Kira Starijeg]] (558. ― 529. pr. Kr.), osnivača velike perzijske države, kao uzora vladara i vojskovođe. Ksenofont piše atičkim dijalektom, jednostavnim i jasnim jezikom. Njegov je izraz pun elegancije i čistoće, pa su ga zato nazvali atičkom muzom ili pčelom. Samo oskudni fragmenti sačuvani su od djela manjih povjesničara [[4. stoljeće pr. Kr.|4. stoljeća pr. Kr.]], među kojima su se najviše isticali [[Efor (pisac)|Efor]] (Ἔφορος, oko [[400. pr. Kr.|400]]. ― 330. pr. Kr.), koji je prvi napisao veliku opću povijest cijele Grčke, i [[Teopomp]] (Θεόπομπος, oko 375. ― [[306. pr. Kr.]]), koji je, između ostaloga, u djelu ''Grčka povijest'' (Ἑλληνικά) dao nastavak Tukididove povijesti od [[410. pr. Kr.]] do [[Bitka kod Knida|bitke kod Knida]] [[394. pr. Kr.]]

=== Govorništvo ===

Najstariji atički govornik bio je [[Antifont]] (Ἀντιφῶν, 480. – 411. pr. Kr.), koji je bio [[Logograf (pravo)|logograf]], odnosno pisao je govore za druge ljude, koji su morali govoriti na [[sud]]u. Iz sačuvanih petnaest govora, od kojih je njih dvanaest napisano za izmišljene slučajeve, vidi se da je po jezgrovitom stilu i [[Antiteza|antitetičnošću]] riječi i misli bio Tukididov preteča. Više povijesni nego književni dokument predstavljaju nekoliko sačuvanih govora Atenjanina [[Andokid]]a (Ἀνδοκίδης, [[440. pr. Kr.|440]]. – [[385. pr. Kr.]]). Porijeklom iz Sirakuze bio je [[Lisija]] (Λυσίας, oko [[445. pr. Kr.|445]]. – oko 380. pr. Kr.), koji se rano preselio u Atenu i tu živio kao [[metek]], tj. stranac bez [[Građanska prava|građanskih prava]]. U govoru ''Protiv Eratostena'' (Κατ' Ἐρατοσθένους, [[403. pr. Kr.]]) optužio je Eratostena, jednog od [[Tridesetorica tirana|Tridesetorice tirana]], kao ubojicu svoga brata. Jednostavnim pričanjem izvranredno jasno izlaže Lisija svu pohlepu, nasilje i okrutnost Tridesetorice. Kao metek i logograf radio je u Ateni i [[Izej]] (Ἰσαῖος) iz Halkide na [[Eubeja|Eubeji]], koji je bio Izokratov učenik i Demostenov prijatelj i čija djelatnost spada u period između 390. i [[344. pr. Kr.]] Uzor mu je bio Lisija kojemu je sličan po jasnoći i kratkoći stila, a po snazi izlaganja, sažetosti i izbrušenom izrazu on je bio uzor Demostenu. Među najpoznatijim govornicima i najvećim [[Proza|proznim]] piscima uopće bio je [[Izokrat]] (Ἰσοκράτης, [[436. pr. Kr.|436]]. – [[338. pr. Kr.]]), koji je kao učenik sofista stekao dobro obrazovanje i zatim 390. pr. n. e. u Ateni otvorio svoju školu, gdje se pored općeg obrazovanja poučavala i teorija i praktična primjena govorništva. Od sačuvanih djela (21 govor i 9 pisma) najčuveniji je govor ''Panegirik'' (Πανηγυρικός, 380. pr. n. e.) u kojem se svi Grci pozivaju na slogu i potiču da pod vodstvom Atene krenu u rat protiv [[Perzija|Perzije]]. Govor je pohvala Atene, a u antici je smatran stilističkim remek-djelom. U ''[[Panateneje|Panatenejskom]] govoru'' (Παναθηναικός, 399. pr. n. e.) ponovo zanosno hvali Atenu, ali i tašto veliča samoga sebe. Najveća je Izokratova zasluga u tome što je usavršio umjetničku prozu i utjecao na sve potonje antičke pisce, a posebno na [[Ciceron]]a.
[[Datoteka:Demosthenes2.jpg|mini|200px|lijevo|[[Demosten]] '''''(Δημοσθένης)''''']]
Najveći grčki govornik bio je [[Demosten]] (Δημοσθένης, [[384. pr. Kr.|384]]. – [[322. pr. Kr.]]), koji je među prvima naslutio opasnost koju je za nezavisnost Helade predstavljao [[Filip II. Makedonski]], pa se strasno upustio u političku borbu i sav život povezao s poviješću svoga grada. Najpoznatija su mu tri govora ''Protiv Filipa'' (Κατὰ Φιλίππου), koja su kod nas poznata kao ''[[Filipike]]'', u kojima oštro napada [[Antička Makedonija|makedonskog]] kralja i potiče Atenjane na otpor njegovim osvajačkim ambicijama. Protiv Filipa i promakedonske stranke u samoj Ateni uperena su i tri ''Olintska govora'' (Ὀλυνθιακός α' β' γ'). Čuveni govor ''O vijencu'' (Περὶ στεφάνου) za povod ima obranu nekog Ktesifonta, koji je bio optužen da je nezakonito predložio da Demosten bude odlikovan zlatnim vijencem, ali zapravo ovim svojim najdužim govorom Demosten je ne samo obranio svoga klijenta, već i sebe samoga i svoju političku djelatnost. Govornička veličina Demostenova leži u snazi njegovog [[patriotizam|patriotizma]], usredotočenosti na cilj dokazivanja, tonu duboke ozbiljnosti i blagoj dramatici, kao i u lucidnoj upotrebi argumenata.

Iz Atene je bio i [[Eshin]] (Αἰσχίνης, rođen oko 390. pr. Kr.), govornik i političar konzervativnih pogleda, koji je bio pristalica Filipa II. i vođa promakedonske stranke u Ateni. Odlikovao se jednostavnom elegancijom svojih govora, od kojih je najvažniji govor ''O kršenju poslaničke dužnosti'' (Περὶ παραπρεσβείας), u kojem se branio, i obranio, od Demostenovih optužbi da je prekršio poslaničku dužnost pri sklapanju tzv. [[Filokratov mir|Filokratovog mira]] time što se dao podmititi i što je podio netočan izvještaj. U govoru ''Protiv Ktesifonta'' (Κατὰ Κτησιφῶντος) optužio je ovoga da je nezakonito predložio da Demosten bude ovenčan zlatnim vijencem, ali se Demosten uspješno obranio govorom ''O vijencu'', pa je Eshin morao otići u progonstvo. Govornik [[Likurg (govornik)|Likurg]] (Λυκοῦργος, oko 390. – [[324. pr. Kr.]]) bio je vatreni pristalica Demostenove politike. Od 75 njegovih govora sačuvan je samo onaj ''Protiv Leokrata'' (Κατὰ Λεωκράτους), koga optužuje za izdaju. Nedostatak govorničkog dara nastoji nadoknaditi sudjelovanjem, pa su mu govori bili puni citata iz pjesama. Od ostalih manjih govornika ovoga razdoblja značajni su još [[Hiperid]] (Ὑπερείδης, [[389. pr. Kr.|389]]. – 322. pr. Kr.) čiji je ''Nadgrobni govor'' (Ἐπιτάφιος) značajan kao jedini nadgrobni govor koji je zaista i održan, zatim [[Dinarh]] (Δείναρχος, rođen oko 360. pr. Kr.), koji je bio pripadnik promakedonske stranke u Ateni i čiji je govor ''Protiv Demostena o [[Harpal]]ovom blagu'' značajan jer je pun povijesnih podataka, i najzad [[Demad]] (Δημάδης) koji je posijle atensko-tebanskog [[Bitka kod Heroneje (338. pr. Kr.)|poraza kod Heroneje]] [[338. pr. Kr.]] kao pristalica Makedonaca snažno utjecao na političke prilike u Ateni, i koji svoje govore nikada nije objavio.

== Aleksandrijsko razdoblje ==

[[Datoteka:MacedonEmpire.jpg|mini|250px|Carstvo Aleksandra Velikog]]

[[Helenizam]] obuhvaća razdoblje od 3. stoljeća pr. Kr. do prve trećine 6. stoljeća poslije Krista, ali u grčkoj književnosti u okviru ovog dugog razdoblja treba zapravo razlikovati dva perioda, od kojih se prvi najčešće naziva aleksandrijskim, zbog toga što [[Aleksandrija]] postaje središtem ekonomske i kulturne moći tadašnjeg grčkog svijeta, koji traje do osvajanja Egipta od strane [[Oktavijan August|Oktavijana Augusta]] [[30. pr. Kr.]], dok se drugi period naziva rimskim, koje traje sve do 529. poslije Krista. Porazom kod Heroneje 388. pr. Kr. grčki su [[polis]]i izgubili svoju neovisnost i potpali pod vlast [[Antička Makedonija|Makedonije]], koja međutim nije dirala u kulturne znamenitosti osvojene zemlje jer je i sama stajala pod njenim jakim uticajem. Osvajanja [[Aleksandar Veliki|Aleksandra Velikog]] proširila su grčku kulturu sve do [[Indija|Indije]] i [[Etiopija|Etiopije]]. Nakon Aleksandrove smrti 323. pr. Kr. raspala se njegova ogromna država na Egipat [[Ptolemejevići|Ptolemejevića]], [[Sirija|Siriju]] [[Seleukidi|Seleukida]] te mnoge manje državice, od kojih su najznačajnije bile [[Bitinija]], [[Antiohija]] i [[Pergam]]. Atena gubi sav politički značaj, ali uz Aleksandriju i Pergam, ostaje jednim od kulturnih središta helenizma. Uz izuzetak Atene i demokratske [[Republika|republike]] [[Rodos (grad)|Rodos]]a, sve su helenističke države bile [[Monarhija|monarhije]], u kojima nestaje aktivne uloge građanina, pa stoga čovjek, s jedne strane, od građanina skučenog polisa postaje [[Građanin svijeta|''građaninom svijeta'']], a s druge se okreće samome sebe i svom intimnom životu: tako su [[kozmopolitizam]] i [[individualizam]] osnovne odlike helenističke kulture i provjeravaju kroz sve važne filozofske pravce toga vremena – [[epikureizam]], [[stoicizam]], [[kinizam]]. Do velikih promjena dolazi i na području [[Religija|religije]]: tradicionalna mitologija gubi aktualnost i shvaća se kao kulturna vrijednost prošlosti, a njeno mjesto zauzimaju različiti [[Misticizam|mistični]] kultovi koji obećavaju spas nakon smrti. Zato egzaktne znanosti doživaljavaju veliki procvat, sve više se izdvajajući iz krila filozofije i stupajući u bliži dodir sa znanstvenim dostignućima [[Babilonsko Carstvo|Babilona]] i Egipta. U ovom je razdoblju znanstveno zasnovana i [[Klasična filologija|filologija]], i to prije svega u [[Aleksandrijska knjižnica|Aleksandrijskoj knjižnici]]. Mijenja se i sadržaj književnosti: u uvjetima helenističkih monarhija govorništvo nestaje ili se u retorskim školama bavi izmišljenim predmetima, ali se zato obogaćuje [[Patetika|patetikom]]. Književnost s političkih i društvenih tema prelazi na obiteljsku tematiku, privatni život i individualne osjećaje.

=== Pjesničko stvaralaštvo ===
Na početku aleksandrijskog razdoblja grčke književnosti stoji poezija koja zbog toga što su njeni najistaknutiji predstavnici živejli i radili u Aleksandriji nosi naziv [[aleksandrijska poezija]]. Ta poezija obrađuje učene i mitološke teme s pretežno ljubavnim sadržajem, a začetnikom se smatra [[Fileta s Kosa]] (Φιλητᾶς, oko [[340. pr. Kr.|340]]. – [[285. pr. Kr.]]), koji je pisao melanholične elegije posvećene voljenoj Bitidi. Elegije takvog sadržaja pisao je i njegov učenik [[Hermesijanakt]] (Ἑρμησίαναξ, rođen oko [[300. pr. Kr.]]), dok je [[Fanoklo]] (Φανοκλῆς) u elegijama opjevao ljubav bogova i heroja prema lijepim dječacima. Najznačajniji je elegičar toga doba bio [[Kalimah]] (Καλλίμαχος, oko [[310. pr. Kr.|310]]. – [[240. pr. Kr.]]), koji u elegijama pod naslovom ''Uzroci'' (Αἰτία, 4 knjige) piše o porijeklu običaja i kultova vezanih za mit. Posebno je značajna elegija ''Berenikina kosa'', sačuvana fragmentarno, ali poznata po obradi rimskog pjesnika [[Katul]]a (''carm''. 66). Smatrajući "veliku knjigu velikim zlom" stvara mali ep, tzv. [[epilij]], ''[[Hekala]]'' (Ἑκάλη), u kojem praktično ostvaruje svoje teorijske nazore o književnosti: mali obim, neobičnost i novost predmeta i brižljivu i originalnu tehničku obradu. Kalimah je veliki majstor stila, ali zbog težnje ka "učenošću" i erudiciji već je njegovim suvremenicima bio potreban komentar.
[[Datoteka:Rubens_-_El_rapto_de_Europa.jpg|mini|300px|lijevo|[[Peter Paul Rubens]], ''Otmica Europe'', oko 1630.<ref>''Taschenova likovna monografija: Peter Paul Rubens'', {{ISBN|953-6748-32-0}}</ref>]]
Među najveće pjesnike ovoga razdoblja pripada [[Teokrit]] (Θεόκριτος, oko 300. – oko [[250. pr. Kr.]]), koji je stvorio posebne pjesničke kompozicije – [[Idila|idile]], kojih nam je sačuvano oko trideset i koje se dijele na dvije grupe. Prvu čine pastirske ili [[Bukolska poezija|bukolske pjesme]], u kojima grubi i neuki, ali slobodni i bezbrižni pastiri postaju idealni likovi koji vrijeme provode čuvajući svoja stada i pjevajući o svojim ljubavima. Ove su idile prava mala remek-djela, u kojima se Teokrit pokazuje kao majstor u slikanju ljubavnih zanosa, ali i u dinamičnom opisivanju prirode. Druga grupa pjesama predstavlja male prizore iz gradskog života s običnim ljudima kao glavnim likovima. Teokrit je snažno utjecao na [[Vergilije|Vergilija]] u njegovim ''[[Ekloge|Eklogama]]'', ali i na kasnije pjesnike [[Pastorala|pastoralne]] lirike. Neposredno se na Teokritovo pjesništvo nastavljaju [[Bion iz Smirne]] (Βίων, kraj [[2. stoljeće pr. Kr.|2. stoljeća pr. Kr.]]), od koga je sačuvano 17 manjih pjesama, i [[Mosho]] (Μόσχος, oko [[150. pr. Kr.]]), koji je pored idila napisao i omanji epilij ''[[Europa (mitologija)|Europa]]'' (Εὐρώπη).

Ponovni procvat u ovom razdoblju doživljava i [[mim]], čiji je glavni predstavnik bio [[Heronda]] (Ἡρόνδας, [[3. stoljeće pr. Kr.]]). Premda je u svoje mime nastojao unijeti određenu dozu "učenosti", ipak nije zazirao od vulgarnosti karakteristične za mimsku poeziju. Najčešće su mu teme svodnici, ljubomorne žene, zanatlije, malograđanke itd.

Kalimahov učenik [[Apolonije Rođanin]] (Ἀπολλώνιος, oko 300. – 230. pr. Kr.) krenuo je sasvim suprotnim putem od svoga učitelja te je stvorio najobimnije djelo helenističke književnosti – spijev ''Doživljaji Argonauta'' (Ἀργοναυτικά, 4 knjige s 5,835 heksametara), koji za osnovu ima priču o putovanju [[Argonauti|Argonauta]] u [[Kolhida|Kolhidu]] po [[zlatno runo]] i o njihovom povratku. Ep nema unutrašnjeg jedinstva i radnja nije kao kod Homera koncentrirana oko jednog događaja. Osim toga, Apolonije u svoje djelo unosi mnoštvo "učenih" digresija, fantastičnih geografskih i etnografskih podataka, tumači manje poznate [[Etimologija|etimologije]]. Služeći se istovremeno lakim i jasnim pripovijedanjem te živim i slikovitim opisima, ova je poema pobudila znatan interes, posebno kod rimskih epičara. Najistaknutiji pjesnik didaktičke epike ovog doba bio je [[Arat]] (Ἄρατος, oko 305. – oko 240. pr. Kr.), koji je napisao [[Astronomija|astronomski]] ep ''Pojave'' (Φαινόμενα) – djelo suhoparno i bez pjesničkog zanosa, ali zbog zanimljivosti teme veoma popularno u antici. [[Nikandar]] (Νίκανδρος, 2. stoljeće pr. Kr.) svojim ''Preobraženjima'' (Ἑτερεροιούμενα), u kojima piše o pretvaranju ljudi u životinje i biljle, utjecao je na Ovidija ''([[Metamorfoze]])'', a svojim ''Georgikama'' (Γεωργικά) na Vergilija ''([[Georgike]])''.

Karakterističan oblik u kome je svoj izraz našla helenistička poezija bio je [[epigram]], koji obrađuje najraznovrsnije teme: filozofske, gozbene, ljubavne. Do nas su epigrami došli u dvije velike zbirke nastale u [[Bizant]]u. Prva je i poznatija ''[[Palatinska antologija]]'', nastala početkom [[10. stoljeće|10. stoljeća]], s oko 4,000 epigrama na grčkom jeziku od vremena [[Grčko-perzijski ratovi|grčko-perzijskih ratova]] pa sve do bizantskog srednjeg vijeka. Druga i manje poznata je ''[[Planudska antologija]]'', koju je u [[14. stoljeće|14. stoljeću]] sastavio [[Maksim Planud]]. Među mnogim epigramatičarima aleksandrijskoga razdoblja nalaze se i dve žene: [[Anita (pjesnikinja)|Anita]] (Ἀνύτη, oko 300. pr. Kr.), predstavnica [[Peloponez|peloponeske]] škole, i [[Nosida]] (Νοσσίς) čije su pjesme uglavnom vezane za kult [[Afrodita|Afrodite]]. Uz [[Asklepijad (pisac)|Asklepijada]], [[Leonida (pisac)|Leonidu]] i mnoge druge, ipak je naveći helenistički epigramatičar bio [[Meleagar iz Gadare]] (Μελέαγρος, [[1. stoljeće pr. Kr.]]), koji je sastavio zbirku epigrama pod naslovom ''Vijenac'' (Στέφανος). Od oko 130 sačuvanih epigrama većina je ljubavnog karaktera. On je, uz [[Filodem]]a (Φιλόδημος, oko [[110. pr. Kr.|110]]. – [[40. pr. Kr.]]), također epigramatičara te epikurejskog filozofa i teoretičara umjetnosti, izvršio jak utjecaj na [[Rimska ljubavna elegija|rimske elegijske pjesnike]].

Od drugih posrednika između aleksandrijske i rimske književnosti ističu se [[Euforion]] (Εὐφορίων, rođen oko [[276. pr. Kr.]]) koji je pisao epilije i elegije opterećene učenošću i nejasnoćom, i [[Partenije]] (Παρθένιος, 1. stoljeće pr. Kr.) koji je kao zarobljenik došao u [[Rim]], a zatim bio oslobođen i postao Vergilijev prijatelj, i od koga su nam sačuvane samo ljubavne pripovijesti u prozi, pod naslovom ''Ljubavne patnje'' (Ἐρωτικὰ παθήματα), što ih je sakupio od različitih autora i posvetio [[Kornelije Gal|Korneliju Galu]].

=== Prozno stvaralaštvo ===
[[Datoteka:Bust Alexander BM 1857.jpg|mini|200px|[[Aleksandar Veliki]] '''''(Μέγας Aλέξανδρος)''''']]
Za razliku od pjesničke, prozna produkcija ovoga razdoblja sačuvana je u vrlo malim količinama, pa se naše znanje o njoj uglavnom zasniva na vijestima iz antike i na izvodima i odrazima u [[Rimska književnost|rimskoj književnosti]]. U prozi su prije svega pisali historiografi, geografi, filozofi, govornici, gramatičari, znanstvenici, dakle uglavnom oni koji su se više zanimali za naučnu stranu nego za umjetničku obradu određenog predmeta, ali ima i onih koji se i u proznom stvaralaštvu približavaju svojim pjesničkim suvremenicima. Osvajanja [[Aleksandar Veliki|Aleksandra Velikog]] proširila su znanje Grka o novim i nepoznatim zemljama, pa raste zanimanje za povijest, geografiju, etnografiju i slične discipline, ali i u tim djelima prevladava "učenost" u vezi sa zanimljivim detaljima. [[Povijest]] prestaje biti ispitivanje istine i ispunjava se novelističkim, retoričkim i dramatskim elementima.

Među onima koji su pratili Aleksandra na njegovim pohodima izdvaja se Aristotelov nećak [[Kalisten]] (Καλλισθένης), koji u ''Grčkoj povijesti'' (Ἑλληνικά) obrađuje period od [[387. pr. Kr.]] do [[357. pr. Kr.]], i pod čijim se imenom sačuvao i spis ''O Aleksandrovim djelima'' (Ἀλεξάνδρου πράξεις). Ovo [[Pseudo-Kalisten|Pseudo-Kalistineovo]] djelo postalo je veoma popularno i tijekom mnogih stoljeća prerađeno je na mnoge druge jezike. Tu se Aleksandrov život pretvara u legendu, a njegovi pohodi u putovanja po bajkovitim i legendarnim krajevima. Lokalnu povijest obradio je [[Timej]] (Τιμαῖος, oko 345. – 250. pr. Kr.), čija je ''Povijest Sicilije'' (Σικελικά) u 38 knjiga obuhvaćala razdoblje od najstarijih vremena do [[289. pr. Kr.]] U Ateni su tzv. [[atidografi]] analistički bilježili događaje u Ateni i u Atici. Sličnoga su oblika bile i [[Kronika|kronike]], među kojima je važan tzv. [[Parski mramor]] ''(Marmor Parium)'', mramorna ploča nađena [[1627.]] na otoku [[Paros]]u, na kojoj su ispisani događaji u Atici od mitskog kralja [[Kekrop]]a do [[263. pr. Kr.]]

Najznačajniji je povjesničar ovoga doba bio [[Polibije]] (Πολύβιος, oko [[201. pr. Kr.|201]]. – [[120. pr. Kr.]]), jedan od rijetkih koji je tada shvatio ulogu Rima u svjetskoj povijesti. Za vrijeme [[Makedonski ratovi|trećeg makedonskog rata]] (171. – 168. pr. Kr.) aktivno je djelovao u [[Ahajski savez|Ahajskom savezu]] pa je nakon poraza stigao kao zarobljenik u Rim, gdje se upoznao s aristokratskim obiteljima i ušao u krug [[Scipion Mlađi|Scipiona Mlađeg]]. Uz manje spise glavno mu je djelo ''Povijest'' (Ἱστορίαι, 40 knjiga), gdje je opisao povijest Rima i [[Kartaga|Kartage]] od [[266. pr. Kr.]] do [[221. pr. Kr.]], zatim opću povijest [[Antička Grčka|Grčke]], [[Azija|Azije]], [[Italija|Italije]] i sjeverne [[Afrika|Afrike]], širenje Rima i sukobe s [[Hanibal]]om i [[Antioh III. Veliki|Antiohom]], te najzad osvajanje Grčke i pad Kartage. U cjelini je sačuvano prvih pet knjiga, a ostale fragmentarno. Posebno je zanimljiva Polibijeva analiza ustava [[Rimska Republika|Rimske Republike]] i njegova teorija pragmatičke historiografije: smatrao je, naime, da je za povjesničara osnovno proučavanje dokumenata, ali i osobno upoznavanje s poprištem povijesnih zbivanja i osobno političko iskustvo.

Promjenom političkih prilika govorništvo gubi svoj raniji značaj i karakter i povlači se u retorske škole, gdje postaje vježba u raspravljanju o temama često sasvim udaljenih od stvarnog života. U nedostatku sadržaja retori teže za formalnim efektima, pa su se na toj osnovi razlikovala dva osnovna pravca u govorništvu: [[Azijanizam|azijski]] i [[Aticizam|atički]]. Prvi se posebno njegovao u Maloj Aziji, pa mu odatle i ime, i bio je kićen, pun patetike i traženih [[metafora]].
[[Datoteka:Epicurus bust.jpg|mini|200px|lijevo|[[Epikur]] '''''(Ἐπίκουρος)''''']]
Do velikih promjena došlo je i na polju filozofije. Sve filozofske škole toga doba u središte pažnje postavljaju probleme [[Etika|etičkog]] djelovanja čovjeka, traženje smisla života i puta do njega. Najsnažnija ličnost [[Helenistička filozofija|helenističke filozofije]] bio je [[Epikur]] (Ἐπίκουρος, [[341. pr. Kr.|341]]. – [[270. pr. Kr.]]), koji je prihvatio Demokritov [[atomizam]] i zastupao materijalističpko shvaćanje svijeta, odbacujući mitološka i religijska vjerovanja, te smatrajući da samo oslobođen zabluda i neznanja čovjek može postići nepomućenost (ἀταραξία). Izvršio je snažan utjecaj na rimskog pjesnika i filozofa [[Lukrecije|Lukrecija]]. [[Stoicizam]], koji je začeo [[Zenon iz Kitija]] (Ζένων, [[331. pr. Kr.|331]]. – [[264. pr. Kr.]]), u etici je dosta sliča Epikuru, premda polazi od drugačijih osnova. Stoici postavljaju zahtjev za povratkom prirodi i spoznajom prirode i njenih zakona kako bi čovjek mogao živjeti u skladu s njom, jer je i sam dio te stvaralačke i umne prirode.

Od brojnih značajnih znanstvenika, filologa, geografa i drugih učenjaka toga vremena – među kojima su [[Matematika|matematiku]] proslavili [[Euklid]] (Εὐκλείδης, oko 300. pr. Kr.) i [[Arhimed]] (Ἀρχιμήδης, oko [[237. pr. Kr.|237]]. – [[212. pr. Kr.]]) – najsvestraniji je bio [[Eratosten]] (Ἐατοσθένης, oko 275. – [[195. pr. Kr.]]), čije je glavno djelo ''Geografija'' (Γεωγραφικά, 3 knjige), gdje je raspravljao i o obliku [[Zemlja|Zemlje]], koju je smatrao kuglom i pokušao odrediti njen polutnik izmerivši luk jednog [[meridijan]]a od Aleksandrije do [[Sijena|Sijene]].

Na povijesnoj, polupovijesnoj i mitološkoj tradiciji ''([[Odiseja]])'' razvila se [[Pripovijetka|pripovjedna]] proza. [[Euhemer]] (Εὐήμερος, početak 3. stoljeća pr. Kr.) piše ''Sveti zapis'' (Ἱερὰ ἀναγραφή), neku vrstu utopije koja govori o idealnom uređenju otoka Panheje, koje je Euhemer navodno posjetio. [[Aristid iz Mileta]] (Ἀριστείδης, kraj 2. stoljeća pr. Kr.) sastavio je jednu od prvih zbirki ljubavnih pripovijedaka lascivno-erotskog sadržaja, pod naslovom ''Miletske priče'' (Μιλησιακά). Poseban književni oblik, koji je po njemu dobio i ime, stvorio je [[Menip iz Gadare]] (Μένιππος, 3. stoljeće pr. Kr.), koji je pisao spise sa satiričnom notom, i to mješavinom proze i stiha, pa se taj oblik naziva [[Menipska satira|menipskom satirom]]. U tom je obliku napisan poznati [[Petronije]]v ''[[Satirikon]]''.

== Rimsko razdoblje ==

Rimsko razdoblje grčke književnosti započinje padom Egipta pod rimsku vlast 30. pr. Kr. i traje sve do 529., kada su po [[Justinijan]]ovu naređenju u Ateni bile zatvorene i posljednje filozofske škole, premda [[Kršćanstvo|kršćanske]] pisce ovoga razdoblja iz više razloga treba zapravo smatrati djelom [[Bizantska književnost|bizantske književnosti]]. Već u [[2. stoljeće pr. Kr.|2. stoljeću pr. Kr.]], a naročito od [[1. stoljeće pr. Kr.|1. stoljeća pr. Kr.]] (Grčka je pokorena [[146. pr. Kr.]]) počinje ekspanzija Rima na helenistički Istok. Helenističke države jedna za drugom postaju [[rimske provincije]], a na čelo im umjesto dotadašnjih monarha dolaze rimski [[Promagistrat|prokonzuli]]. Život u provincijama polako zamire, a grčka inteligencija počinje se seliti u Rim i među Rimljanima širi interes za grčka kulturna dostignuća. S propašću republike i s osnivanjem [[principat]]a nastaje dugotrajni mir koji postepeno vraća određenu ekonomsku snagu istočnim provincijama. To se naročito osjetilo u doba [[Antonini|Antonina]] u [[2. stoljeće|2. stoljeću]], kada je Italija izgubila ekonomski primat u [[Rimsko Carstvo|Rimskom Carstvu]].
[[Datoteka:Strabo.jpg|mini|200px|[[Strabon]] '''''(Στράβων)''''']]
Veliki dio proznoga stvaralaštva u ovom razdoblju pripada historiografiji. [[Diodor Sicilijski]] (Διόδωρος, [[1. stoljeće pr. Kr.]]), koji je živio u Rimu, napisao je opsežno djelo u 40 knjiga pod naslovom ''Biblioteka'' (Βιβλιοθήκη), od kojeg nam je u potpunosti sačuvano samo 15 knjiga, i koje je nazvano tako jer je prenosila odlomke iz različitih drugih djela, a analitički je obrađivala razdoblje od mitskih vremena do polovice 1. stoljeća pr. Kr. Među grčkim piscima koji su obrađivali rimsku povijest bio je i [[Dionizije Halikarnašanin]] (Διονύσιος ὁ Ἀλικαρνασσεύς, 1. stoljeće), koji je napisao ''Staru rimsku povijest'' (Ῥωμαϊκὴ ἀρχαιολογία) koja je obrađivala period do [[Punski ratovi|prvog punskog rata]], dakle do početka Polibijeve ''Povijesti''. Od 20 knjiga sačuvano je prvih deset i prvi dio jedanaeste, iz kojih vidimo da je volio kićeni stil i da je na povijest gledao kao na vrelo primjera za ljudsko djelovanje. Pisao je i spise o povijesti i teoriji govorništva, te rasprave o Demostenu i Tukididu. Teorijom govorništva bavi se i anonimni spis ''O uzvišenom'' (Περὶ ὕψους), vjerojatno s polovine 1. stoljeća, u kome se osuđuje i suhoparnost aticističkog stila i bujnost azijanizma, pa i "učenost" helenističkih pisaca, te se promovira povratak na obrasce klasične epohe grčke književnosti. Više geografijom nego historiografijom bavio se [[Strabon]] (Στράβων, oko [[64. pr. Kr.]] – [[19.]]), koji je napisao ''Povijesne napomene'' o vremenu prije i poslije Polibijeve ''Povijesti'', ali koji je mnogo poznatiji po svojoj ''Geografiji'' (Γεωγραφικά, 17 knjiga) gdje je opisao tada poznate krajeve Europe, Azije i Afrike.
[[Datoteka:Josephus.jpg|mini|200px|lijevo|[[Josip Flavije]] '''''(Ιώσηπος)''''']]
[[Židovi|Židovsku]] povijest obradio je [[Josip Flavije]] (Ιώσηπος, oko [[37.]] – [[97.]]), koji je napisao djelo ''O judejskom ratu'' (Περὶ τοῦ Ἰουδαικοῦ πολέμου), gdje opisuje [[Vespazijan]]ove i [[Tit]]ove pobede u tzv. [[Judejski rat|judejskom ratu]] ([[64.]] – [[70.]]), te spis ''Stara judejska povijest'' (Ἰουδαικὴ ἀρχαιολογία), gdje nastoji pokazati kako je ''[[Biblija]]'' starija od grčke povijesti.
[[Datoteka:Philosopher or priest of Delphi - Archaeological Museum of Delphi.jpg|mini|[[Plutarh]] '''''(Πλούταρχος)''''']]
Jedan od najpopularnijih pisaca, ne samo helenističke, nego čitave [[Antička književnost|antičke književnosti]] bio je [[Plutarh]] (Πλούταρχος, [[46.]] – poslije [[120.]]), iz [[Heroneja|Heroneje]] u Beotiji, čija se velika književna baština od preko 120 naslova dijeli na dvije velike grupe. Prvu čine ''Etički spisi'' (Ἐθικά, [[Latinski jezik|lat]]. ''Moralia''), u kojima sa stanovišta etičke problematike obrađuje najraznovrsnije teme – filozofiju, religiju, književnost, politiku, glazbu, odgoj – ali bez vlastite misaone originalnosti, već na osnovi goleme načitanosti. Drugu grupu naslova čine ''[[Usporedni životopisi]]'' (Βίοι παράλληλοι), paralelne biografije po jedne rimske i jedne grčke povijesno značajne osobe, od kojih je sačuvano ukupno 46 biografija (23 para) i 4 bez para. Ponegdje su se uspoređivanja nametala sama od sebe (npr. [[Ciceron]] i [[Demosten]]), ali većinom su umjetna (npr. [[Tezej]] i [[Romul]]), premda to nema značaja jer svaka biografija čini zasebnu cjelinu. Prema izvorima koje koristi Plutarh se ne odnosi kritički. Međutim, Plutarh i nije historiograf, niti je on to sam htio biti: svaka ličnost čiji život opisuje treba zapravo poslužiti kao jedan moralni primer, bilo loš bilo dobar. Zbog toga su ličnosti koje opisuje previše statične s već izgrađenim karakternim osobinama, ali nadareno pripovijedanje, interes za zanimljive anegdotske detalje i isticanje etičkih vrijednosti donijeli su Plutarhovim ''Životopisima'' veliku slavu u potonjim vremenima.

Dugotrajni mir i procvat istočnih provincija u 2. stoljeću poslije Krista doveli su do kulturnog oživljavanja koje se naziva "[[Druga sofistika|drugom sofistikom]]" ili "grčkim preporodom", tijekom kojega se budi interes za starinu, za oživljavanje starih kultova i običaja, a otvaraju se i službene filozofske i retorske škole koje potpomaže država. Ponovo se razvija javno govorništvo, a putujući učitelji, koji sebe nazivaju sofistima, poučavaju [[Deklamacija|deklamatorskoj]] vještini raspravljanja. I premda je druga sofistika potakla interes za stare atičke govornike, bila je previše sadržajno isprazna i izmišljena da bi značajnije doprinijela književnosti. Najpoznatiji sofist toga doba bio je [[Dion Zlatousti]] (Δίων Χρυσόστομος, umro oko [[112.]]), od koga je sačuvano oko 80 govora o raznim moralnim i književnim temama. Filozofska misao ovog razdoblja, pretežno eklektička, životari bez originalnosti u filozofskim školama: novih sistema nema, već se obnavljaju stari pravci. [[Filon]] (Φίλων, rođen oko [[20. pr. Kr.]], umro između [[41.]] i [[54.]]) pokušao je povezati [[Mojsije]]vo učenje s grčkom filozofijom, prije svega Platonom.
[[Datoteka:Philon.jpg|200px|lijevo|mini|[[Filon]] '''''(Φίλων)''''']]
Filozof i povjesničar [[Flavije Arijan]] (Ἀρριανός, [[95.]] – [[175.]]), [[Epiktet]]ov učenik, objavio je svoje bilješke s predavanja, na kojima se uglavnom i zasniva naše znanje o ovom filozofu. Glavno je Arijanovo delo ''Aleksandrova anabaza'' (Ἀλεξάνδρου ἀνάβασις, 7 knjiga), koja je na trezven način i s osloncem na pouzdane povijesne izvore obrađivala čitav život Aleksandra Velikog. ''Indijska povijest'' (Ἰνδική) više je geografija nego povijest Indije, ''Taktika'' (Τέχνη τακτική) obrađuje [[Vojna vještina|vojnu vještinu]], dok je spis ''O lovu'' (Κυνηγετικός) dopuna istoimenog Ksenofontovog djela. Stoička je filozofija imala mnogo pristalica u Rimu, pa je tako na tragovima stoicizma i car [[Marko Aurelije]] ([[121.]] – [[180.]]) napisao u obliku aforizama u 12 knjiga djelo ''Razmišljanja sa samim sobom'' (Τὰ εἰς ἑαυτόν). Popularna je bila i [[Skepticizam|filozofija skeptika]], čiji je glavni predstavnik [[Sekst Empirik]] (Σέξτος, oko [[200.]]) koji je prikazao filozofiju Pirona, osnivača skepticizma, u djelu ''Pironove postavke'' (Πυρρώνειοι ὑποτυπώσεις). Za povijest filozofije od velikog je značaja zbornik [[Diogen Laertije|Diogena Laertija]] (Διογένης ὁ Λαέρτιος, 2. stoljeće) ''[[Životi i mišljenja znamenitih filozofa]]'' (Βίοι καὶ γνῶμαι τῶν ἐν φιλοσοφία εὐδοκιμησάντων, 10 knjiga).

Jedan od najjačih filozofskih pravaca ovoga doba jeste [[neoplatonizam]], koji stoji pod jakim uticajem raznih religioznih shvaćanja i na kraju zapada u misticizam. Začetnik neoplatonizma je [[Plotin]] (Πλωτῖνος, [[204.]] – 270.), čije je spise sredio i izdao [[Porfirije]] (Πορφύριος, [[233.]] – [[304.]]) pod naslovom ''Eneade'' (Ἐννεάδες = devetice, po 9 knjiga). Posljednji značajni neoplatoničari bili su [[Jamblih]] (Ἰάμβλιχος, oko [[330.]]), Porfirijev učenik i osnivač neoplatoničke škole u Siriji, zatim [[Proklo]] (Πρόκλος, [[410.]] – [[485.]]), koji je uglavnom pisao komentare na Platonova djela, te [[Simplikije]] (Σιμπλίκιος, 6. stoljeće), poznati komentator Aristotelovih spisa.

Historiografija 2. i [[3. stoljeće|3. stoljeća]] dala je, osim Arijana, još nekoliko imena, ali ona nemaju veliku vrijednost za povijest književnosti, premda su za povijestu veoma značajne. [[Apijan]] (Ἀππιανός, 2. stoljeće) napisao je ''Rimsku povijest'' (Ῥωμαικά) obradivši događaje od [[Eneja|Enejina]] dolaska u Italiju pa sve do svoga vremena. Najistaknutiji grčki povjesničar carskog razdoblja bio je [[Dion Kasije]] (Δίων, oko [[150.]] – [[235.]]), čija je ''Rimska povijest'' (Ῥωμαικὴ ἱστορία) u 80 knjiga najopsežnija rimska povijest. Ovo je djelo važan izvor za poznu republiku i rano carstvo i pisano je plastičnim stilom, s očiglednim utjecajima Tukidida. Veliki je značaj [[Pauzanija (zemljopisac)|Pauzanijinog]] (Παυσανίας, 2. stoljeće) [[putopis]]nog djela ''Opis Helade'' (Περιήγησις τῆς Ἑλλάδος, 10 knjiga), koje donosi opis spomenika, građevina, skulptura, slika itd. iz različitih dijelova Grčke, koje je većinom sam vidio. Glavni izvor za povijest 4. stoljeća je [[Zosim]] (Ζόσιμος, 6. stoljeće) koji je obradio rimsku povijest od Oktavijana Augusta do [[Teodozije II.|Teodozija II]].
[[Datoteka:Lucian Samosata.warj.png|okvir|[[Lukijan]] '''''(Λουκιανός)''''']]
Ovom razdoblju pripada najpoznatiji grčki satiričar [[Lukijan]] (Λουκιανός, oko 120. – 180.) iz Samosate u Siriji, koji je kao učitelj retorike proputovao veliki dio carstva. Sačuvano nam je više od 80 njegovih spisa, većinom u dijaloškom obliku, koji obrađuje različite strane života: filozofiju, umjetnost, književnost, religiju, moral itd. U početku šaljiv i duhovit, Lukijan u starosti postaje oštar kritičar i sarkastičar. Glavni predmeti njegove kritike su glupost, sujeta, licemjerje, filozofska pretencioznost, praznoverice, vjerski fanatici, uključujući i kršćane. Na primjer, ''Razgovori bogova'' (Θεῶν διάλογοι) prikazuju bogove kao nemoralne i ništavne ličnosti koji sve vrijeme samo spletkare jedni protiv drugih; ''Tragični Zeus'' (Ζεὺς τραγῳδός) je najsnažnija satira protiv praznoverja gdje se prepiru po jedan epikurejac i stoičar; ''Istinite pripovijesti'' (Ἀληθεῖς ἱστορίαι) satira su na račun nevjerojatnih priča raznih romanopisaca o čudesima bogova i heroja.

Među znanstvenim piscima ovoga razdoblja važni su geograf [[Klaudije Ptolemej]] (Πτολεμαῖος, 2. stoljeće), autor ''Velikog sistema astronomije'' u kojem zastupa [[geocentrični sustav]] i liječnik [[Galen|Klaudije Galen]] (Γαληνός, 2. stoljeće), uz Hipokrata najpoznatiji antički liječnik, čiji spisi sadržinski predstavljaju vrhunac antičke medicine.

U 4. stoljeću sofistika je zastupljena još nizom istaknutih imena od kojih su najznačajniji [[Libanije]] (Λιβάνιος, [[314.]] – [[393.]]), [[Temistije]] (Θεμίστιος), [[Himerije]] (Ἱμέριος, oko [[315.]] – [[386.]]) i car [[Julijan Apostata]] (Ἰουλιανός, [[331.]] – [[363.]]).

Tematika privatnog života i intimnih osjećaja obrađuje novi oblik, koji su antički teoretičari nazvali "pripoviješću o osobama", a koja je danas, pomalo anahrono, dobila naziv [[roman]]. Od grčkih romana sačuvani su uglavnom oni koji obrađuju ljubavnu tematiku: tu se većinom opisuju izmišljeni likovi, i to zaljubljeni par koji se mora rastati, a zatim nakon mnogih pustolovina i muka ponovo nalaze jedno drugo i nastavljaju sratan život. Najvažniji od sačuvanih antičkih grčkih romana jesu [[Hariton]]ova (Χαρίτων, 2. stoljeće) ''Povijest o Hereji i Kaliroji'' (Τὰ περὶ Χαιρέαν καὶ Καλλιρρόην) te ''Efeske priče'' (Ἐφεσιακά) [[Ksenofont iz Efeza|Ksenofonta iz Efeza]] (Ξενοφῶν, 2. stoljeće). Sredinom 2. stoljeća na roman počinje utjecati druga sofistika, pa on postaje jedan od oblika sofističke proze, kako se najbolje vidi iz djela [[Longo|Longa]] (Λόγγος, 2–3. stoljeće), autora pastirskog ljubavnog romana ''Dafnis i Hloja'' (Δάφνις καὶ Χλόη). Novina u prikazu ljubavnih zgoda sastoji se tu u tome što je za pozadinu radnje uzeta pastirska sredina i što se umjesto uobičajenih lutanja i pustolovina opisuju etape otkrivanja ljubavnih osjećaja. Među sofističke romane pripadaju još [[Heliodor]]ove (Ἡλιόδορος, 3. stoljeće) ''Etiopske priče'' o Teagenu i Harikleji i ''Priče o Leukipi i Klitofontu'' [[Ahilej Tatije|Ahileja Tatija]] (Ἀχιλλεὺς Τάτιος, 3. stoljeće).

Dominacija proze na gotovo svim književnim poljima potisnula je u drugi plan poeziju. Na kratko je u [[4. stoljeće|4. stoljeću]] zablistala epska poezija. [[Kvint Smirnjanin]] (Κόιντος ὁ Σμυρναῖος) sastavio je podužu poemu ''Poslije Homera'' (Τὰ μεθ' Ὅμηρον) o događajima u trojanskom ratu nakon ''Ilijade'', [[Nono]] (Νόννος) je napisao veliki ep o Dionizu (Διονυσιακά, 48 knjiga), a [[Muzej (pisac)|Muzej]] sastavio je ''Priču o Heroji i Leandru'' (Τὰ καθ' Ἡρὼ καὶ Λέανδρον) – dražesnu priču o mladiću Leandru koji je s azijske obale [[Dardaneli|Helesponta]] svake noći plivao na europsku obalu svojoj voljenoj Leandri, ali se jednom prilikom utopio, pa je u smrt za njim krenula i njegova dragana. Od lirskih vrsta najduže se zadržao epigram, a polovinom 6. stoljeća sastavio je [[Agatija]] (Ἀγαθίας) zbirku njemu suvremenih epigrama, od kojih 100 iz njegovog pera, koja je poslužila kao jedan od izvora za ''Palatinsku antologiju''.

Škola neoplatonizma bila je uperena protiv kršćanstva, koje je sve više prodiralo u sve slojeve helenističkog društva, pa je car [[Justinijan]] [[529.]] godine naredio zatvaranje filozofskih škola u Ateni. Time se završava antička grčka književnost, kršćanstvo postaje društveni i kulturni pokret novog doba koje je upravo nastupilo, a Europa ubrzano zaboravlja gotovo svu kulturnu baštinu stare Grčke. Proći će skoro tisuću godinu prije no što će učeni ljudi na Zapadu ponovo otkriti grčku književnost i, oduševljavajući se njome, njene vrijednosti odlučno uperiti protiv kršćanskih [[Dogma|dogmi]] u nastojanju da od religije emancipuju društvo, kulturu, znanost i filozofiju, započinjući tako period [[Humanizam|humanizma]] i [[Renesansa|renesanse]].

== Izvori ==
{{izvori|30em}}

== Vidi još ==
* [[Atidograf]]
* [[Logograf]]

== Vanjske poveznice ==

* {{eng oznaka}} [http://demonax.info/doku.php?id=start demonax.info – Demonax Hellenic Library (Beta inačica)]

{{Rimski i grčki antički književnici}}
{{grčki jezik}}

[[Kategorija:Starogrčka književnost| ]]
[[Kategorija:Stara Grčka|Književnost]]
[[Kategorija:Povijest književnosti|Grčka, Stara]]
[[Kategorija:Grčka književnost|Starogrčka književnost]]