Indigo
| Indigo | |||
|---|---|---|---|
 | |||
 Komad indiga iz biljke indigovke iz Indije (oko 6,35 x 6,35 cm osnova).
| |||
| IUPAC nomenklatura | Indigo | ||
| Ostala imena | 2,2'-bis (2,3-dihidro-3-oksoindoliliden) | ||
| Identifikacijski brojevi | |||
| CAS broj | 482-89-3 ? | ||
| RTECS broj | DU2988400 ? | ||
| Osnovna svojstva | |||
| Molarna masa | 262,27 g·mol−1 | ||
| Izgled | Tamnoplavi kristalni prah | ||
| Gustoća |
1,199 g/cm3 | ||
| Talište | Od 390 do 392 °C | ||
| Vrelište | Raspada se | ||
| Topljivost u vodi |
990 µg/L (kod 25 °C u vodi) | ||
| Struktura | |||
| Sigurnosne upute | |||
| |||
| Međunarodni sustav mjernih jedinica primijenjen je gdje god je to bilo moguće. Ako nije drugačije naznačeno, upisane vrijednosti izmjerene su pri standardnim uvjetima. | |||
| Portal:Kemija | |||
Indigo (port. ili španj. índigo, od lat. indicum, od grč. ἰνδıϰός: indijski) je modro bojilo poznato od davnine, derivat indola. Nekoć je bilo najznačajnije bojilo, dobivalo se iz takozvanih indigonosnih biljaka ili indigovki (na primjer lat. Indigofera tinctoria). Lišće se ekstrahiralo (koncentart) vrelom vodom i izdvajao se bezbojni indoksil kao jedan od raspadnih proizvoda glikozida indikana. Indoksil se zatim oksidacijom sa zrakom prevodio u indigo. Pošto je krajem 19. stoljeća određena struktura prirodnog indiga, razvijena je njegova kemijska sinteza. Otada se proizvodi samo sintetski, i to iz anilina i etilen-oksida ili iz naftalena. Njegova je glavna prednost pred prirodnim indigom veća jakost boje. U čistom stanju indigo je prah, koji otapanjem u alkalnome mediju uz reducens daje snažnu (intenzivnu) modru obojenost, pa se u tekstilnoj industriji upotrebljava za bojenje i tisak. Danas je i sintetski indigo donekle potisnut novim vrstama sintetskih bojila.[1]
Indigo, C16H10O2N2 (C.I. 75780), talište od 390 do 392 °C, tvori plave iglice kristalizacijom iz otopine u kloroformu. Zagrijavanjem sublimira tvoreći crvenoljubičaste pare. Dobiva se osim iz tropskih mahunarki iz roda Indigofera (lat. Indigofera tinctoria, I. anil i druge), i iz modrog vrhovnika (lat. Isatis tinctoria). Sirovi se indigo prema boji naziva purpurnoljubičastim, plavoljubičastim, lijepoplavim i superlijepoplavim. Upotrebljava se za bojenje i tiskanje pamuka i vune.[2]
Za razliku od anorganskih pigmenata, koji su poznati od davnine, organski su se pigmenti u posljednjih stotinjak godina veoma razvili, zahvaljujući velikim dostignućima kemije sintetskih materijala, te razvoju grafičke industrije i sve većoj upotrebi raznobojnog tiska. Organski su pigmenti, kao i bojila, obojene čvrste tvari, koje se prema svom sastavu ubrajaju u organske spojeve. Međutim, od bojila se bitno razlikuju po tome što su praktički netopljivi u mediju u kojemu se primjenjuju, pa se upotrebljavaju u obliku sitne suspenzije.
U usporedbi s anorganskim pigmentima, u organskim je pigmentima šira paleta boja i veći izbor prijelaznih nijansi, veća jakost i svjetloća boje, čišći ton, izdašniji su i veće gustoće. Organski pigmenti nisu toliko postojani na povišenim temperaturama, zbog topljivosti, iako slabe, neotporni su prema organskim otapalima, a osim toga, mnogo su skuplji od anorganskih pigmenata. Njihova je pokrivna moć slabija od moći pokrivanja anorganskih pigmenata, ali su stoga prozirni (transparentni), što je njihova posebna odlika, osobito cijenjena u tiskarstvu. To se ogleda i u pregledu njihove potrošnje: 45% organskih pigmenata troši se za pripravu tiskarskih boja, 36% za pigmentiranje sredstava za ličenje, 15% za bojenje sintetskih materijala, a ostatak od 4% u različite druge svrhe.
Za razlikovanje velikog mnoštva sintetskih organskih pigmenata od velike je pomoći njihova podjela prema oznakama navedenim u međunarodno priznatom indeksu (eng. Colour Index). Oznaka se za svaki pojedini pigment sastoji od slova i brojaka, a opisuje vrstu tvari, boju, redni broj i pripadnost nekoj od grupa kemijskih spojeva. Tako na primjer, oznaka C.I. PR 177, 65 300 označuje da je to prema Colour Index (C.I.) pigment (P) crvene (R) boje, rednog broja 177, koji pripada grupi antrakinonskih (od 58 000 do 72 999) pigmenata.
Organski su pigmenti sintetski spojevi koji se prema svojoj kemijskoj strukturi mogu višestruko razvrstati. Obično se razlikuju dvije glavne grupe organskih pigmenata: azo pigmenti i ostali organski pigmenti. Iako je zajedničko strukturno svojstvo druge grupe što su to policiklički spojevi s kondenziranim prstenima, ta grupa organskih pigmenata obuhvaća vrlo različite organske spojeve, od kojih su najvažniji ftalocijanini, dioksazini i karbonilni policiklički spojevi.[3]
|
- ↑ indigo, [1] "Hrvatska enciklopedija", mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, pristupljeno 6. 7. 2020.
- ↑ "Tehnička enciklopedija" (Prirodna bojila), glavni urednik Hrvoje Požar, Grafički zavod Hrvatske, 1987.
- ↑ "Tehnička enciklopedija" (Boje i lakovi), glavni urednik Hrvoje Požar, Grafički zavod Hrvatske, 1987.
