Prijeđi na sadržaj

Nacrt:Bitka kod Winterthura

Izvor: Wikipedija
Ovo je nacrt članka koji svatko može uređivati.
Članak u glavnom imenskom prostoru mora zadovoljavati kriterije, imati nepristrano gledište i navedene izvore. Sav sadržaj mora poštovati smjernicu o životopisima živih osoba, biti provjerljiv, enciklopedijske prirode i slobodnih autorskih prava. Članak mora biti pisan hrvatskim jezikom, wikipedijskim stilom i mora sadržavati wikipoveznice i kategorije.

Nakon što su svi preduvjeti zadovoljeni i članak je sadržajno dovršen, postavite zahtjev za premještanje stranice u glavni imenski prostor.
Članci s ovim predloškom za koje se nakon duljeg vremena utvrdi da ne zadovoljavaju osnovne uvjete o sadržaju vjerojatno će biti izbrisani. Predložak mogu ukloniti samo administratori.

Zadnja izmjena: Croatia 925 (razgovor | doprinosi) prije 7 mjeseci. (osvježi)

Nacrt nije uređivan barem dva mjeseca pa je svrstan u kategoriju za brisanje.
Nacrte koji ne zadovoljavaju uvjete za brzo brisanje potrebno je predložiti za brisanje predloškom {{Brisati}}, a brisanje raspraviti u Raspravama o brisanju.
Bitka kod Winterthura
Bitka kod Winterthura
 Sadržaj članka ili odjeljka izgleda kao strojni prijevod. (Rasprava)Popravite članak ispravljanjem netočnih prijevoda i konstrukcija koje ne pripadaju hrvatskom jeziku. (pomoć)

Bitka kod Winterthura odvila se 27. svibnja 1789. godine, a bila je bitka dijelova francuske Dunavske armije protiv postrojbi Habsburškog Carstva kojima je zapovijedao Friedrich Freiher von Hotze. Bila je dijelom Rata Druge koalicije koja je bila dio Francuskih revolucionarnih ratova. Gradić Winterthur udaljen je 18 kilometara od Züricha u današnjoj Švicarskoj. Zbog svog položaja na raskrižju sedam puteva, vojska koja je držala grad nadzirala bi pristup većem dijelu Švicarske i prijelaze preko rijeke Rajne u južnu Njemačku. Iako su postrojbe koje su sudjelovale u bitki bile malobrojne, sposobnost Austrijanaca da izvrše 11-satni napad na Francuze omogućio je konsolidaciju triju austrijskih vojski na visoravni sjeverno od Züricha, što je dovelo do francuskog poraza nekoliko dana kasnije.

Do sredine svibnja Austrijanci su preoteli nadzor nad dijelovima Švicarske od Francuza jer su postrojbe pod zapovjedništvom von Hotzea i grofa Heinricha von Bellegardea potisnule Francuze iz Grigonskih Alpi. Nakon što je porazila Jean-Baptistea Jourdana koji je zapovijedao Dunavskom vojskom od 25 000 ljudi u Bitki kod Ostracha i Bitki kod Stockacha, glavnina austrijske vojske pod zapovjedništvom nadvojvode Karla Luja prešla je rijeku Rajnu kod Švicarskog grada Schaffhausena i spremila se za spajanje s vojskama – kojima su zapovijedali Hotze i grof Fridrik Josip – na ravnici u okolici Züricha.

Francuska Helvetska armija i Dunavska vojska obje pod zapovjedništvom Andréa Masséne pokušale su spriječitii to spajanje. Masséna je poslao Michela Neya, na čelu miješovite pješačko-konijičke postrojbe, iz Züricha da zaustave Hotzeove snage kod Winterthura. Usprkos žestokom otporu, Austrijanci su uspjeli potisnuti Francuze s uzvisina oko Winterthura iako su obje strane imale velike gubitke. Kad su se habsburške vojske spojile početkom lipnja, nadvojvoda Karlo Luj napao je francuske položaje u Zürichu i prisilio Francuze na povlačenje preko rijeke Limmat.

Pozadina

[uredi | uredi kôd]

Političko stanje

[uredi | uredi kôd]

U početku su vladari Europe na revoluciju u Francuskoj gledali kao na sukob između francuskog kralja i njegovih podanika, a ne nešto u što bi se trebali miješati. Kako je revolucionarna retorika postajala oštrija, proglasili su interese europskih monarha jednakim s interesima Luja i njegove obitelji; ova deklaracija iz Pillnitza prijetila je dvosmislenim, ali prilično ozbiljnim posljedicama ako se išta dogodi kraljevskoj obitelji.[1] Položaj Francuske postajao je sve teži. Pogoršavajući probleme u međunarodnim odnosima, francuski emigranti nastavili su agitirati za kontrarevoluciju. 20. travnja 1792. Francuska nacionalna konventa objavila je rat Austriji. U ovom ratu Prve koalicije (1792. – 1798.), Francuska se postavila protiv većine europskih država koje s njom dijele kopnene ili vodene granice, plus Portugal i Osmansko Carstvo. Iako su koalicijske snage ostvarile nekoliko pobjeda kod Verduna, Kaiserslauterna, Neerwindena, Mainza, Amberga i Würzburga, napori Napoleona Bonapartea u sjevernoj Italiji potisnuli su austrijske snage nazad i rezultirali pregovorima o miru u Leobenu (17. travnja 1797.) i kasnijim Sporazum u Campo Formiu (17. listopada 1797.).[2]

Sporazum je bio poziv na sastanke između uključenih strana kako bi teritorijalni i odštetni zahtijevi bili riješeni. Kongres je održan u gradiću Rastattu. Kongres je ubrzo izgubio smisao zbog diplomatskih spletki i pozerstva. Francuzi su zahtijevali više teritorija a Austrijanci nisu bili voljni ustupiti tražena područja. Pogoršavajući probleme sudionika Kongresa rasle su napetosti između Francuske i većine država Prve Koalicije. Ferdinand Napuljski je odbio platiti danak Francuskoj a njegovi podanici su pokrenuli pobunu. Francuzi su napali Napuljsko Kraljevstvo i osnovali Partenopejsku Republku U Švicarskoj se dogodio Republikanski ustanak koji je uzrokovao pad Švicarske Konfederacije i i osnivanje Helvetske Republike. Francuski Direktorij je bio siguran da Austrijanci planiraju pokrenuti novi rat. Zaista, Što se Francuska činila slabijom to su više Austrija Napuljsko Kraljevstvo Rusija I Velika Britanija razmatrale tu mogućnost. Sredinom proljeća Austrijanci su se dogovorili s Ruskim Carem Pavlom a prema dogovoru Aleksandar Suvorov se trebao vratiti u službu i pomoći Austriji u Italiji s dodatnih 60.000 vojnika.

Izbijanje rata 1799.

[uredi | uredi kôd]

Vojna strategija Francuskog Direktorija 1799 bila je orijentirana na napadne operacije na svim bojišnicama središnjoj Italiji sjevernoj Italij u Švicarskim kantonima gornjem Poranju i Nizozemskoj.Teoretski, Francuzi su imali miješovite postrojbe od 250 ,000 ljudi ali samo na papiru ne i na bojištu. Dolaskom zime 1799, General Jean Baptiste Jourdan i Dunavska Vojska koja je službeno brojala 50, 000 ljudi a u stvarnosti 25,000 ljudi, prelaze rijeku Rajnu između Basela i Kehla 1 ožujka. Tim prelaskom službeno je prekršen Sporazum iz Campo Formia. Dunavska Vojska je napredovala kroz Schwarzwald i do sredine ožujka usposavila napadne položaje na zapadniim i sjevernim rubovima Švicarske visoravni nedaleko od sela Ostach. Andre Massena je već prodro u Švicarsku s vojskom od 30,000, i uspješno prešao Grisonske Alpe Chur, i Finstermunz na rijeci Inn. Prema planu lijevi bok njegovih snaga se trebao spojiti s desnim bokom Jourdanovih postrojbi kojim je zapovijedao Pierre Marie Barehelemy na istočnoj obali Bodenskog Jezera.

Kod Elgga je Hotze uspostavio svoje isturene položaje iako se snijeg istopio

Austrijanci su vlastitu vojsku rasporedili u liniju od Tirola do Dunava. Snaga od 46.000  pod zapovjedništvom grofa Heinricha von Bellegarde formirao obranu Tirola. Još jedna mala austrijska vojska od 26.000 vojnika  kojom zapovijedao Friedrich Freiherr von Hotze čuvala je Vorarlberg. Glavna austrijska vojska - blizu 80 000 vojnika pod zapovjedništvom nadvojvode Karla - prezimila je na bavarskim, austrijskim i salzburškim teritorijima na istočnoj strani Lecha. U bitkama kod Ostracha (21. ožujka) i Stockacha (25. ožujka), glavne austrijske snage potisnule su Dunavsku vojsku natrag u Schwarzwald. Karlo je planirao prijeći gornju Rajnu kod švicarskog grada Schaffhausena. Friedrich Freiherr von Hotze doveo je dio (otprilike 8000) svojih snaga na zapad, ostavljajući ostatak da brani Vorarlberg. U isto vrijeme, Friedrich Joseph, grof od Nauendorfa, preveo je lijevo krilo glavne austrijske sile preko Rajne kod Eglisaua. Planirali su se ujediniti s glavnom austrijskom vojskom, kontrolirati sjeverne pristupne točke Züricha i izazvati sukob s Massénom.[3]

Do sredine svibnja francuski je moral bio nizak. Pretrpjeli su strašne gubitke kod Ostracha i Stockacha, iako su ih nadoknadila pojačanja. Dvojica viših časnika Dunavske vojske, Charles Mathieu Isidore Decaen i Jean-Joseph Ange d'Hautpoul, suočili su se s vojnim sudovima zbog optužbi za nedolično ponašanje, koje je priznao njihov viši časnik, Jourdan. Jean-Baptiste Bernadotte i Laurent de Gouvion Saint-Cyr bili su bolesni ili su tvrdili da jesu i napustili su vojne logore kako bi ozdravili. Massénine snage je odbila Hotzeova vojska kod Feldkircha i bila prisiljena povući se, a LeCourbeov neuspjeh da se probije protiv Bellegardeovih austrijskih snaga u Tirolu značio je da je Masséna morao povući svoje južno krilo, kao i središnje i sjeverno krilo, kako bi održao komunikacija s armijama koje su se povlačile na njegovim bokovima. U ovom trenutku, također, Švicarci su se ponovno pobunili, ovaj put protiv Francuza, a Zürich je postao posljednja obranjiva pozicija koju je Masséna mogao zauzeti.[4]

Lokacija

[uredi | uredi kôd]

Winterthur leži u kotlini južno i istočno od Tössa otprilike 31 kilometara (19 mi) sjeveroistočno od Züricha. Sjeverno i istočno od grada nalazi se prsten brežuljaka otprilike 687 m (0,427 mi) visok. Na zapadu, Töss teče na svojoj 59.7 km (37.1 mi) kurs na sjever prema Rajni.[5] Lokaitetl rimskog naselja iz 200. god do 400. i mjesto srednjovjekovne bitke 919., njegov položaj na sedam raskrižja dao mu je stratešku važnost u nastojanju da se kontrolira komunikacija sjever-jug i istok-zapad u ranim danima rata Druge koalicije.[6]

Vodstvo

[uredi | uredi kôd]

Situacija za Francuze bila je teška. Ne samo da su potučeni u jugozapadnoj Njemačkoj, legendarni Aleksandar Suvorov bio je na putu za sjevernu Italiju sa 60.000 Rusa kako bi preuzeo zapovjedništvo nad tamošnjim koalicijskim snagama. Grof Heinrich Bellegarde, smješten s 20 000 ljudi u Grisonu, učinkovito je izolirao Massénine snage od bilo kakve pomoći iz Italije. Najprijetnja, glavna vojska nadvojvode Karla bila je udaljena manje od jednog dana; Već samom veličinom, mogla bi ga nadvladati ili, ako se povuče na zapad, njegov položaj presjeći će mu put povlačenja prema Francuskoj. Ako bi se Karlovo lijevo krilo, kojim je zapovijedao Nauendorf, ujedinilo s Hotzeovim snagama koje bi se približavale s istoka, Masséna je znao da će Karlo napasti i vrlo vjerojatno ga potisnuti iz Züricha.[7]

Kako bi spriječio ovo spajanje austrijskih snaga, Masséna je uspostavio prednju liniju sa središtem u Winterthuru, a pod općim zapovjedništvom iskusnog Jeana Victora Tharreaua. Francuske snage bile su raspoređene u neravni polukrug, u kojem je Winterthur činio središnji dio. Zapovjedništvo Winterthurskih brigada bilo je najvažnije. Ako centar ne bi mogao održati svoju poziciju, bokovi bi bili izolirani i razbijeni. Masséna je poslao novopromaknutog generala divizije Michela Neya u Winterthur 27. svibnja 1799. da preuzme zapovjedništvo nad centrom. Masséna ga je opozvao s njegovog zadatka zapovijedanja predstražom snaga Claudea Lecourbea u središnjoj Švicarskoj i dao mu zapovijed koja više odgovara njegovom novom činu. Ney je stigao s reputacijom odvažnosti koja se smatra tipičnom za konjičke časnike, ali s minimalnim iskustvom u zapovijedanju mješovitim snagama. Željan da se dokaže, ali svjestan protokola, požurio je u Tharreauov stožer, ali je morao pričekati njegova službena pisma prije nego što je mogao preuzeti zapovjedništvo. Ovi su stigli 25. svibnja. Trupe u Winterthuru uključivale su brigadu od četiri bataljuna kojom je zapovijedao Dominique Mansuy Roget, slabu brigadu kojom je zapovijedao Théodore Maxime Gazan i konjičku brigadu kojom je zapovijedao Frédéric Henri Walther.[8]

Kao i Ney, Friedrich Freiherr von Hotze, austrijski zapovjednik, također je bio konjički časnik. Za razliku od Neya, imao je bogato terensko iskustvo. Hotze rođen u Švicarskoj stupio je u vojnu službu vojvode od Württemberga 1758. i bio je unaprijeđen u Rittmeistera, ili kapetana konjice; kratko je vodio kampanju u Sedmogodišnjem ratu, ali nije vidio nikakvu borbu. Kasnije je služio u ruskoj vojsci u Rusko-turskom ratu (1768–74). S austrijskim povjerenstvom pridružio se habsburškoj carskoj vojsci i sudjelovao u kratkom ratu za bavarsko nasljeđe (1778–79). Njegova kampanja u ratu Prve koalicije, posebno u bitci kod Würzburga, priskrbila mu je povjerenje nadvojvode Karla i uzdizanje u redove plemstva od strane Karlovog brata Franje II., cara Svetog rimskog carstva .

Zbivanja

[uredi | uredi kôd]

22. svibnja 1799. Friedrich Joseph, grof od Nauendorfa, predvodio je veliku kolonu preko Rajne kod Konstanza, Steina i Eglisaua. Hotzeove snage već su prešle Rajnu istočnije, gdje je još uvijek bila planinski potok, i prošle kroz Grisons, u Toggenburg, i krenule prema Zürichu.[9]

Kako bi se spriječilo da se ove dvije sile udruže sa vojskom od 100.000 ljudi Nadvojvode Karla, 22. svibnja Masséna i 23 000 vojnika Dunavske vojske marširali su iz Züricha u smjeru Winterthura.[10] Nakon što su prošli Winterthur, probili su se još 14 km (8,7 mi) sjeveroistočno i 25. svibnja dvije su se vojske sukobile kod Frauenfelda. Brojčano nadmašene gotovo četiri naprema jedan, Hotzeove snage bile su teško poražene od strane Francuza; 750 Hotzeovih ljudi je ubijeno ili ranjeno, a 1.450  zarobljeno; Osim toga, Hotze je izgubio dva topai jednu zastavu. Njegov zamjenik, general bojnik Christoph Karl von Piacsek, ranjen je u akciji i kasnije je preminuo od zadobivenih rana.[11] Unatoč brojčanoj nadmoći Francuza, Hotze je izvukao svoje snage iz borbe, manevrirao oko francuskih položaja i pobjegao u smjeru Winterthura.[12]

S obzirom na veličinu austrijskih snaga koje su mu se približavale, Ney se planirao povući u Winterthur. Prije nego što je uspio provesti ovu akciju, glavni zapovjednik prednje linije, Jean Victor Tharreau, dogalopirao je do svog položaja i rekao da će podržati Neya slanjem divizije Jean-de-Dieua Soulta ; Ney je to shvatio da znači da se treba zauzeti duž cijele crte predstraže i da neće biti izoliran. Njegove male snage će dobiti pojačanje iz Soultove divizije. Posljedično, Ney je uputio najslabiju brigadu, pod zapovjedništvom Gazana, da se pomakne dugom dolinom prema Frauenfeldu, a drugoj brigadi, pod zapovjedništvom Rogeta, da krene desno, sprječavajući svaki austrijski bočni manevar.[13]

Do sredine jutra, Hotzeova prethodnica naišla je na umjeren francuski otpor prvo Rogetove brigade, a potom, gotovo odmah, Gazanove.[14] Austrijske prethodnice brzo su svladale Gazanovu slabu brigadu i zauzele šumu koja okružuje selo Islikon. Nakon što je osigurao sela Gundeschwil, Schottikon, Wiesendangen i Stogen, dalje zapadno od Islikona, Hotze je rasporedio dvije svoje kolone okrenute prema francuskom frontu, dok je treću okrenuo prema francuskoj desnoj strani,[13] kao što je Ney i očekivao.[14]

Do sredine jutra, Ney je krenuo prema frontu s Gazanovom brigadom i mogao je vidjeti neprijatelja kako napreduje prema njemu; još uvijek očekujući Soultovo pojačanje na svojim bokovima, predviđao je laku pobjedu, poput one tri dana ranije u kojoj su Massénine snage udarile po Hotzeovoj koloni kod Frauenfelda. Još nije znao da Hotze ima 8.000 ljudi s kojima će osigurati raskrižje sjeverno od Winterthura.[15] Ney je doveo više svojih ljudi na front i krenuo protiv austrijskog lijevog. boka U austrijskom plotunu, on i njegov konj su pali; konj je ubijen, a Ney je zadobio ozljedu koljena. Previo mu je ranu, pozvao drugog konja i ponovno se upustio u borbu.[16]

Outline map of northern Switzerland, showing location of armies in relation to one another; the French army is more than half encircled by the Austrians.
Vojske Austrije (žuto) i Francuske (crveno) postavljaju se kako bi zauzele ključno raskrižje u gradu Zürichu

Ney je sada imao dva problema: očekivao je da kolone podrške iz Soultove divizije na oba boka stignu trenutno i nije znao da su Austrijanci stigli u snazi, točno ispred njegovog centra.[17] Iako je Rogetova brigada bila dovoljno jaka da spriječi Austrijance da opkoli položaj s boka, Gazanova brigada je bila preslaba da se odupre nadmoćnijim austrijskim snagama, koje su vidno jačale kako su Hotzeove trupe nastavile pristizati na prednju liniju i bacati se u bitku.[18]

A mid-sized river flows through a forest; small rapids cascade over rocks.
Töss, pritoka Rajne, prolazila je kroz glavni dio bojišta; držanje mosta preko rijeke pokazalo se nemogućim za Francuze, ali je topovska paljba onemogućila prijelaz Austrijancima

Konačno prihvativši da Soult neće stići, Ney se nije mogao nadati da će zadržati svoju poziciju, a još manje potisnuti Austrijance. Zaključio je da se mora vratiti u Winterthur. Kako bi štitio povlačenje, dao je upute Waltheru i njegovoj konjici da uspostave položaj na Tössu, iznad mosta kod Stiega.[16] Odatle je konjica mogla štititi uredno povlačenje. Usred blatne rječice koja napaja Töss, Ney je postavio drugi odred koji je čuvao selo Töss i cestu koja vodi do grebena brda, gdje je postavio nekoliko topova. S grebena je njegova odstupnica mogla ispaliti svoje topništvo na austrijsko napredovanje.[19]

Za Walthera, na mostu, položaj se činio obranjivim onoliko dugo koliko je bilo potrebno da ukloni Neyeve snage kroz Winterthur, no šok austrijskih snaga, koji je udario u njegovu obranu, bio je dovoljan da probije njegovu liniju nakon 90 minuta žestoke borbe..[16] Ali tu je austrijski zamah prema naprijed zastao. Iako su Hotzeovi ljudi istjerali Waltherove s mosta, sami ga nisu mogli prijeći. S grebena, Neyeva odstupnica održavala je stalnu topovsku paljbu na bilo koga od Austrijanaca koji su prešli most i pokušali napredovati uz brdo. Hotze je prepoznao besmislenost bacanja svojih ljudi na izravnu topovsku vatru i umjesto toga naredio stalne puščane salve. Ovo se pokazalo učinkovitim, jer je Ney ponovno bio ozlijeđen, ovaj put u lijevu ruku, a njegov drugi konj je ubijen; prepustio je zapovjedništvo Gazanu, koji je organizirao nastavak povlačenja s položaja.[20]

Kad je nadvojvoda čuo za Hotzeov uspjeh u zauzimanju križanja Winterthura, uputio je svoje trupe da pojačaju Nauendorfove i zauzmu selo i okolicu Neftenbacha, 7 km (4.3 mi) zapadno-sjeverozapadno od Winterthura.[21] Nicolas Oudinot, čiji su ljudi osigurali Neftenbach kao dio francuske prednje linije, izdržao je veći dio dana, ali je bio prisiljen povući se 4 km (2,5 mi) u Pfungen u kasnim poslijepodnevnim satima; njegov položaj tamo nije bio obranjiv i potisnut je dalje u predgrađe Züricha. Zauzimanjem Neftenbacha, Karlo je postavio zastrašujuću skupinu trupa između Neyovih snaga i Hotzeovog boka i prisilio Francuze na neravnomjerno povlačenje prema Zürichu. Tharreau je manevrirao oko Tössa, pokušavajući ponovno uspostaviti svoju prednju liniju, ali Masséna nije želio opći sukob između Züricha i Neftenbacha, ne tamo i ne tada. Vojske Švicarske i Dunava nisu bile spremne za borbu protiv Karla Massénine snage nisu bile spremne za bitku u razmjerima potrebnim za suočavanje s cijelom Karlovom vojskom, a njemu je bila potrebna obrana koju je ponudio Zürich da postavi ispravnu crtu protiv nadolazećeg austrijskog napada. Na kraju je Tharreau povukao cijelu prednju liniju u Zürich. Sukob je trajao 11 sati.[22]

Posljedice

[uredi | uredi kôd]

Hotzeove snage imale su relativno velike gubitke - 1000 ljudi ubijenih, ranjenih ili nestalih (12,5 posto) od njegove cjelokupne snage od 8000—iako su njegovi gubici bili usporedivi s Neyjevih 800 ubijenih, ranjenih ili nestalih, od njegove snage od 7000 ljudi (11,5 posto).[23] Međutim, što je još važnije, Hotze je uspio ne samo potisnuti Francuze od Winterthura, već i ujediniti svoje snage s Nauendorfom Karlo,m. Ujedinjene austrijske snage dovršile su polukrug oko Masséninih položaja u Zürichu.[24]

Za Francuze, unatoč njihovom uspjehu ranije kod Frauenfelda, akcija je bila znatno manje uspješna. U okršaju, Ney je bio dovoljno ranjen da je odmah otišao i ostao izvan akcije i zapovjedništva do 22. srpnja.[25] Vođenje bitke također je pokazalo slabost francuskog zapovjednog sustava u kojem su osobno neprijateljstvo i natjecanje između visokih časnika, u ovom slučaju Soulta i Tharreaua, potkopavali francuske vojne ciljeve. Tharreau je na kraju optužio Soulta za neposluh; Soult je izravno odbio pomoći Neyu, unatoč specifičnim i izravnim zapovijedima da premjesti svoju diviziju Neyu na bokove.[24]

Nadalje, Francuzi su opasno podcijenili austrijsku upornost i vojnu vještinu.[19] Bijeli ogrtači, kako su Francuzi nazivali Austrijance, bili su daleko bolji vojnici nego što su Francuzi pretpostavljali, i unatoč takvim demonstracijama poput onih u Ostrachu, Stockachu i Winterthuru, Francuzi su se i dalje držali te predrasude. To se nije promijenilo sve do 1809., kada su bitka kod Aspern-Esslinga i bitka kod Wagrama nekoliko tjedana kasnije natjerale Napoleona da revidira svoje mišljenje o austrijskoj vojsci.[26]

Konačno, bitka kod Winterthura omogućila je pobjedu kod Züricha. Nakon što su se austrijske vojske ujedinile zapadno, sjeverno i istočno od Züricha, Karlo je odlučio da ima dovoljno nadmoćne snage da napadne Massénine položaje u Zürichu.[27] Njegova strategija, da razvije konvergentni napad, nije bila u potpunosti moguća bez drugog austrijskog korpusa, kojim je zapovijedao Suvorov, i koji je bio smješten u planinama u Italiji; ovo bi omogućilo gotovo okruženje Masséninog zapovjedništva u Zürichu, čineći francuski položaj neodrživim.[28] Usprkos tome, u prvoj bitci kod Züricha (4. – 7. lipnja 1799.), austrijska je vojska prisilila Francuze da napuste Zürich; Masséna se povukao preko Limmata, gdje je postavio obrambeni položaj na niskim brežuljcima s pogledom na grad i čekao svoju priliku da ponovno zauzme grad.

Zapovijedi borbe

[uredi | uredi kôd]

Austrijske jedinice

[uredi | uredi kôd]
  • 12. Pješačka pukovnija Manfredini (3 bojne)
  • 21. Pješačka pukovnija Gemmingen (2 tvrtke)
  • 41. Pješačka pukovnija Bender (3 bojne)
  • 1. Laka pješačka pukovnija Strozzi (1 bojna)
  • 7. Dragunska pukovnija Waldeck (6 eskadrile)
  • Prva bojna, Ugarsko-banatska graničarska pukovnija

Francuske jedinice

[uredi | uredi kôd]
  • Kolona Honoré Théodore Maxime Gazan de la Peyrière (4 bojne)
  • Kolumna Dominiquea Mansuya Rogeta (2 bojne)
  • Konjica Frédérica Henrija Walthera (3 eskadrile)[29]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Timothy Blanning.
  2. ↑ Blanning. pp. 41–59.
  3. ↑ Ramsey Weston Phipps.
  4. ↑ Rodger, pp. 158–162.
  5. ↑ Armin Peter.
  6. ↑ Lawrence Shadwell.
  7. ↑ Phipps, pp. 49–50.
  8. ↑ Andrew Hilliarde Atteridge.
  9. ↑ Archibald Alison.
  10. ↑ Alison. p. 20; Shadwell, pp. 108–109.
  11. ↑ Smith, p. 156; Leopold Kudrna and Digby Smith.
  12. ↑ Alison, p. 20.
  13. ↑ a b Shadwell, p. 108.
  14. ↑ a b Atteridge, p. 46.
  15. ↑ Atteridge, p. 49; Shadwell, p. 109.
  16. ↑ a b c Shadwell, p. 109.
  17. ↑ Atteridge, pp. 46–47.
  18. ↑ Shadwell, pp. 108–109.
  19. ↑ a b Atteridge, p. 49.
  20. ↑ Atteridge, p. 49; Shadwell, p. 110.
  21. ↑ Smith, Databook pp. 156–157.
  22. ↑ Shadwell, pp. 110–111.
  23. ↑ Smith, "Clash at Winterthur", Databook, pp. 156–157.
  24. ↑ a b Shadwell, p. 110.
  25. ↑ Atteridge, p. 50.
  26. ↑ Peter Hicks.
  27. ↑ Blanning, p. 233.
  28. ↑ Rodger, p. 161.
  29. ↑ Atteridge. pp. 47–52.

Bibliografija

[uredi | uredi kôd]
  • Alison, Archibald. Povijest Europe od pada Napoleona 1815. do dolaska Louisa Napoleona 1852. godine. NY: Harper, 1855.
  • Atteridge, Andrew Hilliarde. Najhrabriji među hrabrima, Michel Ney: maršal Francuske, vojvoda od Elchingena. New York: Brentano, 1913.
  • Blanning, Timothy. Francuski revolucionarni ratovi, New York: Oxford University Press, 1996.,ISBN 0-340-56911-5 .
  • Bodart, Gaston. Gubici života u modernim ratovima, Austro-Ugarska: Francuska. Oxford: Clarendon Press: London, New York [itd. ] H. Milford, 1916.
  • (in German) Ebert, Jens-Florian. "Friedrich Freiherr von Hotze". Die Österreichischen Generäle 1792–1815. Preuzeto 15. listopada 2009.
  • Gallagher, John. Napoleonov enfant terrible: general Dominique Vandamme. Tulsa: University of Oklahoma Press, 2008.,ISBN 978-0-8061-3875-6 .
  • Hollins, David, Austrijski zapovjednici Napoleonskih ratova, 1792. – 1815., London: Osprey, 2004.
  • (in German) Hürlimann, Katja. "Friedrich von Hotze." Historisches Lexikon der Schweiz. Izdanje od 15. siječnja 2008., preuzeto 18. listopada 2009.
  • Jourdan, Jean-Baptiste. Sjećanje na operacije Dunavske vojske pod zapovjedništvom generala Jourdana, preuzeto iz rukopisa tog časnika. London: Debrett, 1799.
  • Hicks, Peter. Bitka kod Aspern-Esslinga. Zaklada Napoleon, 2008. Preuzeto 9. prosinca 2009.
  • Hug, Lena i Richard Stead. Švicarska. New York: GP Putnamovi sinovi, 1902.
  • (in German) Kessinger, Roland. Bojni red, Dunavska vojska. Preuzeto 3. prosinca 2009.
  • Kudrna, Leopold i Digby Smith. Biografski rječnik svih austrijskih generala u francuskim revolucionarnim i napoleonskim ratovima, 1792.–1815. "Piacsek". Serija Napoleon, Robert Burnham, glavni urednik. Verzija iz travnja 2008. Preuzeto 14. prosinca 2009.
  • Petar, Armin. Riječna fragmentacija i problemi povezanosti u švicarskim rijekama; Učinak na riblje zajednice. EAWAG, Centar za limnološka istraživanja, Švicarski federalni institut za znanost i tehnologiju okoliša, Kastanienbaum, Švicarska, 1999.–2000.
  • Phipps, Ramsey Weston. Vojske Prve Francuske Republike. Svezak 5: "Vojske Rajne u Švicarskoj, Nizozemskoj, Italiji, Egiptu i državni udar Brumairea, 1797. – 1799.", Oxford: Oxford University Press, 1939.
  • Rodger, AB Rat druge koalicije: strateški komentar. Oxford: Clarendon Press, 1964.
  • Rothenberg, Gunther E. Napoleonov veliki protivnik: nadvojvoda Karlo i austrijska vojska 1792.–1914. Stroud (Glocester): Čarolija, 2007.
  • Seaton, Albert. Austrougarska vojska Napoleonovih ratova. London: Osprey, 1973.,ISBN 978-0-85045-147-4 .
  • Senior, Terry J. Dvadeset najboljih zapovjednika francuske konjice: br. 5 general Claude-Pierre Pajol. U seriji Napoleon, Robert Burnham, glavni urednik. Verzija iz travnja 2008. Preuzeto 4. studenog 2009.
  • Shadwell, Lawrence. Planinsko ratovanje ilustrirano kampanjom 1799. u Švicarskoj: to je prijevod švicarske pripovijesti, sastavljen iz djela nadvojvode Charlesa, Jominija i drugih.. .. London: Henry S. King, 1875.
  • Smith, Digby. Knjiga podataka o Napoleonskim ratovima. London: Greenhill, 1998.ISBN 1-85367-276-9 .
  • Young, John, DD Povijest početka, napredovanja i završetka kasnog rata između Velike Britanije i Francuske koji je trajao od prvog dana veljače 1793. do prvog listopada 1801. Svezak 2. Edinburg: Turnbull, 1802.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Nacrt:Bitka_kod_Winterthura&oldid=6900768"