Ustav Republike Hrvatske
Ustav Republike Hrvatske jedinstveni je opći pravni akt s najvišom pravnom snagom u Republici Hrvatskoj u kojem je sadržan pretežit broj ustavnopravnih normi. Donio ga je Hrvatski sabor 22. prosinca 1990., pa ga se naziva Božićnim Ustavom. Sadrži 152 članka u X dijelova, te prema tome i prema duljini teksta spada u kraće ustave.
Izvorni tekst Ustava imao je 142 članka u IX dijelova. Prva izmjena Ustava dogodila se 18. prosinca 1997. Ustavnim zakonom o izmjenama i dopunama Ustava Republike Hrvatske. Važna revizija Ustava dogodila se i 9. studenog 2000. Nove izmjene uslijedile su u ožujku 2001., nakon čega je objavljen pročišćeni tekst Ustava te manje ispravke. Posljednji put je mijenjan 11. prosinca 2013. amandmanom na članak 62. kojim je određeno da je brak životna zajednica muškarca i žene.
Ustav Republike Hrvatske započinje Izvorišnim osnovama koje ujedno imaju i značenje preambule. Naime, Izvorišne osnove u Ustavu više su od uobičajenog ustavnog proslova, te iako imaju deklaratorni značaj, ustavnopravna teorija daje im jednaku važnost kao i svim drugim dijelovima Ustava. Rasprava o vrijednosti preambule kao konstitutivnog djela Ustava razriješena je stajalištem prof. Sokola: "Preambula je dio ustava, ona je u cjelini zajedno s normativnim djelom ustava- ustav. Ako se promatra sadržajni odnos preambule i normativnog djela, odnosno Ustava redigiranog po članovima onda je preambula temelj Ustava".[2] U prilog sažetijoj verziji Izvorišnih osnova u odnosu na usvojenu izjasnili su se npr. Savka Dabčević-Kučar (smatrala je da je tako predložena verzija "predidaktička, prepovijesna, neadekvatna jednoj preambuli Ustava"[3]), Veljko Mratović (smatrajući da je sažetija verzija Izvorišnih osnova "u skladu sa uobičajenim načinom formuliranja preambule"[4]) kao i mnogi drugi (Željko Olujić, Zvonimir Šeparović, Eugen Pusić...). Izvorišne osnove Ustava nastale su u trenutku kada je Hrvatska još uvijek bila dio jugoslavenske federacije te je njezin sadržaj u bitnom određen željom da se jasno deklarira pravo hrvatskog naroda na samoodređenje temeljeći ga na neprekinutoj povijesti hrvatske državnosti. Takav stav objasnio je u postupku izrade prijedloga Ustava Republike Hrvatske Franjo Tuđman:"ima razloga, ne samo povijesnih i edukativnih, nego li i međunarodno-pravnih, što inače spada u povijesne udžbenike da se možda u preambuli dalje nađe... ta povijesna činjenica, ta stvarnost Hrvatske državotvornosti i državne samobitnosti".[5] Izvorišne osnove doživjele su dvije naknadne promjene - 1997. uvrštavanjem dijela o Domovinskom ratu, te 2010. godine kada su uvrštene sve 22 nacionalne manjine, kao i formulacija o pobjedi hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom i oslobodilačkom Domovinskom ratu. U raspravama o promjeni Ustava 2010. posebno je istaknuto od nekih ustavnopravnih stručnjaka kako Izvorišne osnove više ne treba mijenjati, štoviše da su zbog njihovog povjesnog značenja one za hrvatsku ustavnost usporedive s Deklaracijom nezavisnosti (SAD) ili pak Deklaracijom o pravima čovjeka i građanina (Francuska).[6]
Republika Hrvatska je određena kao jedinstvena, nedjeljiva, demokratska i socijalna država, u kojoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem. Suverenitet RH neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv.
Člankom 3. utvrđene su najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj su za tumačenje Ustava: sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštovanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav.
U Republici Hrvatskoj državna je vlast ustrojena na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu a ograničena je Ustavom zajamčenim pravom na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. Načelo diobe vlasti uključuje oblike međusobne suradnje i uzajamne provjere nositelja vlasti propisane Ustavom i zakonom. U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom (načelo zakonitosti) te je svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštovati pravni poredak Republike Hrvatske.
Iako je Ustavom utvrđeno da se pitanja hrvatskog državljanstva, njegovo stjecanje i prestanak uređuju zakonom, posebnom ustavnom odredbom zajamčeno je da državljanin Republike Hrvatske ne može biti prognan iz Republike Hrvatske niti mu se može oduzeti državljanstvo, a ne može biti ni izručen drugoj državi, osim kad se mora izvršiti odluka o izručenju ili predaji donesena u skladu s međunarodnim ugovorom ili pravnom stečevinom Europske unije, odnosno omogućena je primjena europskog uhidbenog naloga od stupanja Hrvatske u članstvo EU-a.
U ovoj glavi dan je opis grba, zastave i himne Republike Hrvatske, koji se podrobnije uređuju posebnim zakonom, propisano je da je u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo te da je glavni grad Zagreb.
Odredbe Ustava iz glave III. usvajaju najviše međunarodnopravne standarde o zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda, kako su utvrđeni u dokumentima UN-a i Vijeća Europe. Glava je podjeljena na zajedničke odredbe, osobne i političke slobode i prava, te gospodarska, socijalna i kulturna prava.
Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Hrvatski ustav ne primjenjuje sustav numerus clausus u pogledu zabranjenih osnova diskriminacije, već je moguće antidiskriminacijskim zakonodavstvom širiti dosege ove odredbe.
Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.
Tko se ogriješi o odredbe Ustava o temeljnim slobodama i pravima čovjeka i građanina, osobno je odgovoran i ne može se opravdati višim nalogom.
Svako ljudsko biće ima pravo na život i nema smrtne kazne. Čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva te se nikomu se ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud. Svatko je nedužan sve dok se pravomoćnom sudskom presudom ne ustanovi suprotno. Jamči se privatnost doma, sloboda mišljenja i pravo vlasništva.
U Republici Hrvatskoj državna je vlast ustrojena na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu, a ograničena je Ustavom zajamčenim pravom na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. U kratkoj povijesti ustavnosti Republike Hrvatske primijenjena su dva ustavna oblika organizacije vlasti: prvo, polupredsjednički sustav, od 1990. do 2000. godine; drugo, jedna inačica parlamentarnog sustava, uvedena ustavnim promjenama iz godine 2000. i bitno nadopunjena ustavnim promjenama iz 2001. godine, kojima je ukinut bikameralizam. Prema Smerdelu, politološki gledano ustavne su institucije prošle kroz nekoliko faza, koje možemo naznačiti kao: prvo, imperijalno (ratno) predsjedništvo (1990. – 1995.); drugo, izborna monarhija (1995. – 1999.) i treće, kohabitacija, u nekoliko varijanti (Mesić – Račan, 2000. – 2003., Mesić – Sanader 2003. – 2008. godine).[7] Aktualna je kohabitacija Josipović - Milanović (2011. do danas).
Hrvatski sabor predstavničko je tijelo građana, nositelj zakonodavne vlasti. Sabor donosi zakone, odlučuje o ratu i miru, nadzire Vladu i obavlja druge poslove definirane Ustavom, donosi strategiju nacionalne sigurnosti i strategiju obrane RH, ostvaruje građanski nadzor nad oružanim snagama i službama sigurnosti RH, obavlja izbore, imenovanja i razrješenja u skladu s Ustavom te daje amnestiju za kaznena djela. Ima 100-160 zastupnika koji se u istom sazivu sastaju četiri godine. Pučki pravobranitelj u Hrvatskoj opunomoćenik je Hrvatskoga sabora za promicanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda utvrđenih Ustavom, zakonima i međunarodnim pravnim aktima o ljudskim pravima i slobodama koje je prihvatila Republika Hrvatska, a bira se na razdoblje do osam godina te je samostalan i neovisan u svom radu.
Predsjednik Republike Hrvatske predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu, vrhovni je zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Vlada Republike Hrvatske obavlja izvršnu vlast u skladu s Ustavom i zakonom. Čine je predsjednik Vlade, jedan ili više potpredsjednika i ministri.
Sudbenu vlast obavljaju sudovi, ona je samostalna i neovisna. Sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava. Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Državno sudbeno vijeće je samostalno i neovisno tijelo koje osigurava samostalnost i neovisnost sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj. Državno sudbeno vijeće, u skladu s Ustavom i zakonom, samostalno odlučuje o imenovanju, napredovanju, premještaju, razrješenju i stegovnoj odgovornosti sudaca i predsjednika sudova, osim predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je samostalno i neovisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno postupati protiv počinitelja kaznenih i drugih kažnjivih djela, poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine Republike Hrvatske te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i prava.
Ustavni sud Republike Hrvatske čini trinaest sudaca koje bira Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom (do 2010. bila je potrebno natpolovična većina) glasova ukupnog broja zastupnika iz reda istaknutih pravnika, osobito sudaca, državnih odvjetnika, odvjetnika i sveučilišnih profesora pravnih znanosti, na način i u postupku propisanim ustavnim zakonom. Ustavni sud nije dio sudske vlasti, već ima ulogu meta-vlasti, s obzirom na svoju dvostruku ulogu - pravnu i političku, kao čuvar Ustava. Temeljne odredbe o nadležnosti Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržane su u Glavi V. pod nazivom Ustavni sud Republike Hrvatske. Djelokrug poslova Ustavnog suda propisan Ustavom Republike Hrvatske razrađen je u Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu Republike Hrvatske koji se donosi u postupku određenom za promjenu Ustava.
Građanima se jamči pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. Pravo na samoupravu ostvaruje se preko lokalnih, odnosno područnih (regionalnih) predstavničkih tijela koja su sastavljena od članova izabranih na slobodnim i tajnim izborima na temelju neposrednog, jednakog i općega biračkog prava. Građani mogu neposredno sudjelovati u upravljanju lokalnim poslovima, putem zborova, referenduma i drugih oblika neposrednog odlučivanja u skladu sa zakonom i statutom.
Jedinice lokalne samouprave su općine i gradovi i njihovo područje određuje se na način propisan zakonom. Zakonom se mogu ustanoviti i druge jedinice lokalne samouprave. Jedinice područne (regionalne) samouprave su županije. Područje županije određuje se na način propisan zakonom.
Glava VII. Ustava Republike Hrvatska podjeljena je na poglavlja Međunarodni ugovori te Udruživanje i razdruživanje.
U skladu s Ustavom, zakonom i pravilima međunarodnog prava, sklapanje međunarodnih ugovora u nadležnosti je, ovisno o naravi i sadržaju međunarodnog ugovora, Hrvatskoga sabora, Predsjednika Republike i Vlade Republike Hrvatske. Ustav Republike Hrvatske usvaja monističko načelo odnosa između untarnjeg i međunarodnog prava, što znači da međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i koji su na snazi te objavljeni čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj snazi su iznad zakona. Praksom Ustavnog suda Republike Hrvatske potvrđeno je da Ustavni sud nije nadležan ocjenjivati suglasnost odredaba međunarodnih ugovora s Ustavom, a koje su sukladno odredbama Ustava postale sastavni dio pravnog poretka Republike Hrvatske.[8]
Međunarodni ugovori koji traže donošenje ili izmjenu zakona, međunarodni ugovori vojne i političke naravi i međunarodni ugovori koji financijski obvezuju Republiku Hrvatsku potvrđuje Hrvatski sabor (tzv. unutarnja ratifikacija). Međunarodne ugovore kojima se međunarodnoj organizaciji ili savezu daju ovlasti izvedene iz Ustava Republike Hrvatske Hrvatski sabor potvrđuje dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika. Međunarodne ugovore koji ne podliježu potvrđivanju Hrvatskoga sabora sklapa Predsjednik Republike na prijedlog Vlade ili Vlada Republike Hrvatske.
Pravo da pokrenu postupak udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama ima najmanje jedna trećina zastupnika u Hrvatskom saboru, Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske. Promjenom Ustava iz 1997. godine unesena je odredba o zabrani pokretanja postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.
O udruživanju Republike Hrvatske prethodno odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika. Odluka o udruživanju Republike Hrvatske donosi se na referendumu većinom glasova birača koji su pristupili referendumu (ovom odredbom unesenom u Ustav promjenama 2010.g. ublažena je ranija odredba koja je zahtijevala natpolovičnu većinu glasova svih birača).
Ova Glava dodana je u Ustav promjenom iz 2010., a njome se utvrđuje pravna osnova članstva Hrvatske u EU i sudjelovanje u europskim institucijama.
Pravo na prijedlog promjena ima Predsjednik, Vlada ili barem petina Sabora. Glasovima većine zastupnika odlučuje se o pokretanju postupka za promjenu Ustava, a za izglasavanje promjena potrebni su glasovi dvije trećine svih zastupnika.
Nalaze se na kraju Ustava i sadržavaju odredbe tehničke naravi.
Nakon što je obavljen prijenos vlasti na pobjedničku stranku, Sabor je ubrzo, prema odredbama o revizijskom postupku, već u srpnju 1990. donio amandmane na Ustav SRH iz 1974. godine. Tim je izmjenama izbačen naziv "Socijalistička" iz naziva Republike Hrvatske, promijenjen njezin grb i zastava, predsjednik Predsjedništva postao je predsjednikom Republike, a članovi Predsjedništva potpredsjednicima, te je Vladi omogućeno poduzimanje potrebnih mjera u cilju ostvarivanja jedinstvenosti pravnoga sustava u Republici. Predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman je 25. srpnja 1990. podnio Saboru formalnu inicijativu da se pristupi radu na donošenju novog Ustava Republike Hrvatske. Sabor je prihvatio inicijativu i dokument pod naslovom Politička i metodologijska polazišta te političko-pravna načela za izradu Ustava Republike Hrvatske, kao temeljni naputak o načelima koja treba poštovati pri izradi ustavnog teksta. Temeljna metodologijska polazišta bila su u tom dokumentu određena na sljedeći način:
- (1) Ustav Republike Hrvatske mora slijediti pozitivnu hrvatsku državno-pravnu tradiciju,
- (2) Ustav ima osigurati povratak europskoj, uz oslonac na sjevernoameričku građansko-pravnu i ustavnu tradiciju,
- (3) Ustav treba biti po mjeri običnog čovjeka-građanina i naroda,
- (4) Ustav treba biti trajnije vrijednosti.
Iz toga se izvodi deset političko-pravnih načela za izradu ustava:
- (1) Temeljno ishodište i cilj Ustava jesu čovjekova - ljudska i narodna prava,
- (2) Vrhovna vlast (suverenitet) izvire iz naroda i pripada narodu,
- (3) Zakonodavna vlast pripada Saboru,
- (4) Predstavnička demokracija i vladavina zakona (pravna država),
- (5) Pravo na slobodno političko, poduzetničko i društveno udruživanje,
- (6) Pravo vlasništva, tržišno gospodarstvo i slobodno poduzetništvo,
- (7) Slobodno sindikalno organiziranje građana (radnika i poslodavaca),
- (8) Socijalna država - jamstvo socijalnih prava,
- (9) Jamstvo narodnih prava i sloboda,
- (10) Osiguranje suverenosti Hrvatske u određivanju odnosa s drugim narodima i državama.
Ubrzana aktivnost na pripremi teksta išla je na dva kolosijeka: djelovanjem Sabora RH, odnosno saborske Komisije za ustavna pitanja, te djelovanjem Predsjedništva RH. Komisija za ustavna pitanja u srpnju je imenovala radnu skupinu stručnjaka sa zadaćom da pripremi nacrt ustavnog teksta, koja je nacrt podnijela Saboru 15. kolovoza ("Krčki nacrt").
U međuvremenu, Predsjedništvo Republike donijelo je odluku o osnivanju Ustavotvorne komisije u koju je, u nastojanju da u ustavnu raspravu uključi istaknute građane iz svih društvenih slojeva, imenovalo više od dvije stotine članova, najrazličitijih struka i zanimanja, te nacionalne i vjerske pripadnosti i političke orijentacije.
Ustavotvorna komisija je na prvoj sjednici prihvatila prijedlog Predsjednika Republike o osnivanju Uredničkoga vijeća, u čiji su sastav ušli članovi vodstva političkih stranaka, istaknuti državni dužnosnici, kao i stručnjaci.
Korisno je pripomenuti da su u oblikovanju ustavnih rješenja najviše pridonijeli Smiljko Sokol i Vladimir Šeks. Franjo Tuđman, kao predsjednik Ustavotvorne komisije, izravno je utjecao na temeljna ustavna rješenja, a pisac je "izvorišnih osnova" (preambule ili proslova).
Prvi nacrt podnesen je Uredničkom vijeću polovicom rujna i zatim, putem televizije i novinstva, predstavljen javnosti. U javnoj raspravi podneseni su brojni, često kontradiktorni, prijedlozi i primjedbe od kojih su mnoge uvažene.
Težište suprotstavljanja u tim raspravama bilo je oko pitanja određenja Republike Hrvatske kao nacionalne države, utvrđivanja načela narodne suverenosti, odnosa Republike prema drugim državama članicama Jugoslavenske federacije, te oko pitanja ustrojstva vlasti u Republici, to jest izbora između alternativnih modela, čiste parlamentane vlade ili polupredsjedničkog sustava. Raspravljalo se i o listi ustavnih jamstava sloboda i prava čovjeka i građanina, ali s mnogo manje oštrine s obzirom na zajedničko opredjeljenje da se pri regulaciji tih pitanja poštuju najviši međunarodni standardi koji su prema utvrđenim Polazištima trebali biti minimumom, a ne maksimumom jamstava sloboda i prava u Republici Hrvatskoj.[9]
- Podrobnije o samom povijesnom događaju donošenja prvog hrvatskog Ustava - Božićni Ustav
Kako se Božićni Ustav donesen 1990. u proteklih sedam godina primjene u potpunosti potvrdio, nije bilo potrebe za sadržajnim mijenjanjem nijednog ustavnog instituta ili odredbe, niti kada je riječ o temeljnim načelima i odredbama o pravima i slobodama čovjeka i građanina, niti kada je riječ o ustrojstvu državne vlasti, lokalne samouprave i uprave.[10]
Potreba je bila donošenjem Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustava Republike Hrvatske ukinuti, tj. promijeniti samo one ustavne odredbe (posebice članak 140., 141. i 142.) koje su bile uvjetovane time što je u trenutku proglašavanja Božićnog Ustava u prosincu 1990. Hrvatska još službeno bila u sastavu SFR Jugoslavije.[10]
U članku 140. Ustava bilo je propisano da Republika Hrvatska ostaje u sastavu SFR Jugoslavije sve do novog sporazuma jugoslavenskih republika ili dok Sabor ne odluči drukčije. Članak 140. bio je najizrazitiji primjer odredbi koje su bile nužne u okolnostima izlaska Hrvatske iz Jugoslavije, a koje su nakon toga izgubile svaki smisao i prestale važiti. Na temelju tog članka, a sukladno ishodu referenduma o hrvatskoj samostalnosti, Hrvatski državni sabor je 25. lipnja 1991. donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti, a zatim 8. listopada 1991. i Ustavnu odluku o raskidu svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s dotadašnjom Jugoslavijom. Od tog trenutka članak 140. prestao je stvarno važiti. To je i bio razlog zašto se 1997. pristupilo manjoj izmjeni Ustava u obliku Ustavnog zakona. Članci 141. i 142. također su trebali biti obrisani jer su i oni, nakon što su ispunili svoju zadaću, prestali važiti. U njima je bilo propisano, u vezi sa sadržajem i vremenskim rokovima, usuglašavanje hrvatskog sustava ustroja državne vlasti i cjeline pravnog poretka utemeljenog na zakonima Božićnog Ustava.[10]
Nadalje, trebalo je ili obrisati ili promijeniti one odredbe koje su se u formalnopravnom, vrijednosnom ili jezičnom smislu pokazale ostatcima bivšeg sustava. U sklopu toga je, primjerice, Narodna banka Republike Hrvatske preimenovana u Hrvatsku narodnu banku. Napravljeno je i stručno pravno poboljšanje Ustava tako što su pomnije određeni svi oni ustavni pojmovi koji su u dotadašnjoj primjeni pokazali da pružaju mogućnost različitog tumačenja. Takve promjene napravljene su primjerice u članku 133. gdje je određeno da međunarodne ugovore potvrđuje Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora.[11]
Najbitnija ustavnopravna i ustavno-politička promjena je dopuna članka 135. Ustava novim stavkom 2. kojim se zabranjuje pokretanje postupka "udruživanja Republike Hrvatske u savez s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne saveze u bilo kojem obliku". Ta ustavna zabrana izražava, ne samo na ustavnopravnoj, već i na najvišoj vrijednosnoj simboličkoj razini - svaki, naime, ustav nije samo opći državni pravni akt, već i temeljni politički, pa i svjetonazorski dokument koji izražava povijesno iskustvo naroda u trenutku njegovog donošenja - temeljni, ne samo neposredni već i budući povijesni interes hrvatskog naroda i države. To je naznaka domu i svijetu da je jednom zauvijek, na temelju sveukupnog povijesnog iskustva, hrvatski narod prekinuo sa svim što bi moglo voditi bilo kakvoj južnoslavenskoj državnoj zajednici ili svezi.[12]
Bitna promjena dogodila se i u Izvorišnim osnovama Ustava kojem je u okvirni povijesni slijed događaja i temeljnih političkih i pravnih činjenica koje su dovele do uspostave i obrane neovisne demokratske hrvatske države unesen i sam Božićni Ustav, i što je posebno važno, konstitucionalizirana je i pobjeda u Domovinskom ratu. Time je ustavno iskazana odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i neovisne suverene i demokratske države.[12]
Tim ustavnim promjenama promijenjen je i naziv Sabora Republike Hrvatske u Hrvatski državni sabor, da bi se Hrvatski državni sabor preimenovao u Hrvatski sabor u ustavnim promjenama 2000.[12]
Ustavnim promjenama usvojenim 9. studenog 2000. godine, sukladno izbornim obećanjima koalicije šest stranaka koje su na izborima preuzele vlast u Republici Hrvatskoj izvršena je revizija hrvatskog Ustava. Zastupnički dom prihvatio je promjene Ustava sa 106 glasova za, 35 protiv i jednim suzdržanim.
Prema prihvaćenim izmjena hrvatski parlament dobio je ime Hrvatski sabor i bio je dvodoman. Pritom su uloga i položaj Županijskog doma drugačije definirani: dano mu je pravo suodlučivanja u zakonima koji se odnose na pitanja ljudskih prava, izborni sustav, te na djelokrug tijela državne uprave. Suspenzivni veto tog Doma ograničen je samo na slučaj povrede prava jedinica lokalne i regionalne samouprave u zakonima koje nije donio sa Zastupničkim domom. Odredba po kojoj je Predsjednik Republike – na prijedlog Vlade i uz supotpis premijera, a nakon savjetovanja s predstavnicima klubova zastupnika parlamentarnih stranaka – mogao raspustiti Zastupnički dom, dodatno je precizirana. Prema tome, Predsjednik države mogao je raspustiti Zastupnički dom u slučaju da na zahtjev Vlade da joj se izglasa povjerenje Dom to ne učini (izglasa joj nepovjerenje), ili ako u roku od 120 dana Dom ne donese državni proračun. U Ustav je, uz lokalnu, po prvi puta uveden pojam područne, odnosno, regionalne samouprave. U odredbe o temeljnim vrednotama uvedene su i one o ravnopravnosti spolova. Prema prihvaćenim promjenama, Sabor mora raspisati referendum o važnijim pitanjima ako to potpisima zatraži 10 posto birača Hrvatske. U Ustav je uvrštena i odredba o "pozitivnoj diskriminaciji" prema kojoj se za manjine zakonom može pored općeg biračkog prava osigurati i posebno biračko pravo.
Ovom ustavnom promjenom uveden je novi sustav ustrojstva vlasti, odnosno zamijenjen je polupredsjednički sustav t.zv. čistim parlamentarnim sustavom. Prema Smerdelu nije se radilo o problemu primijenjenog "sustava ustrojstva vlasti", a još manje o teorijskoj "čistoći" i skladnosti sustava koji bi se imao primijeniti, već o političkom zahtjevu da se, koliko je to moguće učiniti ustavnim odredbama, uspostave institucionalne prepreke obnavljanju visoko centraliziranog sustava personalizirane vlasti Predsjednika Republike, kakav je razvijen tijekom posljednjih deset godina i kojem je, po prevladavajućem mišljenju, bitno pridonosio t.zv. polupredsjednički sustav uspostavljen Ustavom iz 1990. godine. Cilj je ustavnih promjena uspostaviti sustav odgovorne, ali istodobno i djelotvorne izvršne vlasti.[13]
Promjenu Ustava Hrvatski sabor donio je 28. ožujka 2001. Za promjene je glasovalo 103, a protiv se izjasnilo 36 zastupnika. Promjenama je ukinut Županijski dom, prestao je mandat predsjedniku Vrhovnog suda te predsjedniku i članovima Državnog sudbenog vijeća.
Ustavnim promjenama iz 2001. godine ukinuta je dvodomnost Hrvatskog sabora, odnosno ukinut je Županijski dom. Takvo rješenje nastavlja se na raniju hrvatsku parlamentarnu tradiciju koja do "božićnog" ustava nije poznavala bikameralnost.
Odlukom o pristupanju promjeni Ustava Republike Hrvatske, koju je Hrvatski sabor donio 30. travnja 2010. godine, odlučeno je da se pristupi promjeni Ustava Republike Hrvatske prema prijedlogu koji je podnijela Vlada Republike Hrvatske 1. listopada 2009. godine i prema prijedlogu koji su podnijeli zastupnici u Hrvatskom saboru 16. listopada 2009. godine. Promjena Ustava prihvaćena je 16. lipnja 2010. Za izmjene Ustava glasovalo je 133 zastupnika, četiri su bila protiv, a jedan suzdržan.[14]
Ovom su promjenom, a radi članstva u EU, ublaženi uvjeti za donošenje referendumske odluke. Umjesto dotadašnje natpolovične većine svih upisanih birača, ubuduće će biti dovoljna većina birača koji pristupe referendumu. Promjenom Ustava je omogućena primjena europskog uhidbenog naloga od stupanja Hrvatske u članstvo EU-a, kao i da se i prije ulaska u EU omogući izručivanje hrvatskih državljana pravosudnim tijelima drugih država na temelju međunarodnih ugovora.
Ojačana je neovisnost pravosuđa i osiguran neovisan izbor pravosudnih dužnosnika, kao i puna neovisnost Hrvatske narodne banke i Državnoga ureda za reviziju.
Državljani članica EU će od ulaska Republike Hrvatske u EU imati biračko pravo na lokalnim izborima, a sudovima se daje ovlast da izravno primjenjuju pravo EU.
U Ustav je dodana i posebna glava, kojom je utvrđena pravna osnova članstva Hrvatske u EU i sudjelovanje u europskim institucijama.
Uz "europske promjene", u Preambulu Ustava uvrštene su sve 22 nacionalne manjine, kao i formulacija o pobjedi hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom i oslobodilačkom Domovinskom ratu. U Ustavu je navedeno i da se država posebno skrbi za branitelje, hrvatske ratne vojne invalide, udovice i djecu poginulih hrvatskih branitelja.
Onemogućena je zastara za kaznena djela ratnog profiterstva te pretvorbenog i privatizacijskog kriminala.
Hrvatski državljani bez prebivališta u Hrvatskoj na izborima će ubuduće glasovati isključivo u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništava u zemljama u kojima imaju prebivalište, no birat će fiksno tri zastupnika u Saboru, bez obzira na to koliko ih se odazove na izbore.
Ustavni suci će se, umjesto natpolovičnom, birati dvotrećinskom većinom svih zastupnika u Hrvatskom saboru, a sudac kojemu je istekao mandat će, ako Sabor ne imenuje novog, ostati na toj dužnosti do šest mjeseci nakon isteka mandata.
Izbrisana je odredba po kojoj se Ured predsjednika Republike Hrvatske uređuje posebnim zakonom, a ustrojstvo i djelokrug svog ureda utvrdit će sam Predsjednik Republike svojom odlukom.
O prijelazu hrvatskih vojnika izvan hrvatskih granica Sabor će, umjesto dvotrećinskom, ubuduće odlučivati natpolovičnom većinom svih zastupnika, ali uz suglasnost predsjednika države. Ako predsjednik Republike uskrati suglasnost, odluku će donositi dvije trećine zastupnika.
Kvalificiranom većinom saborskih zastupnika ubuduće će se donositi i državni proračun. Promijenjena je ustavna odredba o osnovnom školovanju, kojom se prije promjene samo osnovno školovanje određivalo kao obvezno i besplatno. Pravo na pristup informacijama postala je ustavna kategorija, a promjenama je ojačana i uloga pučkog pravobranitelja, kojemu se daje imunitet od kaznenog progona kakav imaju zastupnici.[15]
Udruga U ime obitelji provela je od 12. do 26. svibnja 2013. prikupljanje potpisa za referendum o braku kao zajednici muškarca i žene, čiji je razultat bio 749.316 prikupljenih potpisa. Sabor je potom raspisao referendum[16] koji je održan 1. prosinca 2013. Gotovo dvotrećinskom većinom građana RH izašlih na referendum (65,87 %) Ustav je izmijenjen amandmanom na članak 62. kojim je određeno da je brak životna zajednica muškarca i žene.[17]
- U prosincu 2013. u Saboru je na brzinu[18] izglasovan Nacrt promjene Ustava RH.[19] Komentari stručnjaka za ovu neuspjelu inicijativu koja je provizorno izglasovana u Saboru bili su poražavajući:[18]
»Ja kažem hvala Bogu što te ustavne promjene nisu provedene jer bi Hrvatska time upala u tzv. ustavni konflikt. Naime, tu je bilo i rješenja koja padaju pod monitoring europskog načina ustavno-pravnog rezoniranja.«Javna rasprava trajala je tjedan dana. Branko Smerdel je "javno upozorio na katastrofalnu stručnu nedorađenost paketa promjena, koji bi što prije trebalo ukloniti s dnevnog reda Sabora".[18]
- Od 21. rujna do 5. listopada 2014. građanska inicijativa U ime obitelji prikupljala je potpise za referendum kojim se htjela promijeniti ustavna regulativa na temelju koje se provode parlamentarni izbori, pod geslom Birajmo zastupnike imenom i prezimenom. Inicijativa je prikupila preko 380 tisuća potpisa, no to tada nije bilo dovoljno:[20]
»U povodu zahtjeva Organizacijskog odbora Građanske inicijative "U ime obitelji" nije dopušteno raspisivanje referenduma iz točke I. ove izreke jer je prema očitovanju tog odbora raspisivanje referenduma zatražilo 380.649 birača, a njegovo raspisivanje trebala su zatražiti 404.252 birača s obzirom da su na dan 21. rujna 2014. u Republici Hrvatskoj bila registrirana 4.042.522 birača"«U izvorišnim osnovama Ustava stoji da se povijesno pravo hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, ... očitovalo u pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.), ali se također spominju odluke Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.) nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.); što neki političari tumače kao zasnovanost Hrvatske na antifašizmu, iako antifašizam kao stvarni pokret ili idejna vrijednost nije spomenuta nigdje u Ustavu RH.[21] Zbog toga su se oko 2011. pojavile inicijative za promjenom Ustava kako bi se ova zamijenila boljom ustavnom formulacijom.[22]
»I fašizam i nacizam i komunizam i boljševizam su smeće 20. stoljeća. ... Antifašizam u preambuli Ustava je ispravan, ali to ne smije biti razlog i opravdanje da se zanemaruje antikomunizam. Ja sam za termin antitotalitarizam. ... Kad mi netko kaže da sam antifašist, onda me vrijeđa iz jednostavnog razloga što je time rekao samo 50 posto istine o meni, jer ja sam i antikomunist.«Tijekom predsjedničke kampanje 2014. godine predsjednički kandidat Milan Kujundžić niječno je odgovorio na pitanje znači li njegov prijedlog novog Ustava RH, u kojem bi stajalo da su temelji Hrvatske u Domovinskom ratu, izbacivanje antifašizma: "Ne znači to izbacivanje antifašizma. Povijest se ne može izbaciti. Međutim, antifašizam je samo jedna od epizoda u hrvatskoj povijesti, a Domovinski rat je temelj hrvatske države, tada je nastala neovisna Republika Hrvatska."[23] Bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović na predizbornom plakatu u rujnu 2016. bio je još sažetiji: [24]
»"Jedan je temelj: 30. svibnja '90 - 5. kolovoza '95"«Ovdje su kao ključni datumi navedeni 30. svibnja - Dan državnosti do 2001. godine, dan kad je konstituiran prvi višestranački Sabor 1990. godine, te dan 5. kolovoza, - Dan pobjede. Izborom ovih dana se vrijednosti demokracije (prvi višestranački Sabor) i slobode i neovisnosti Hrvatske postavljaju kao temeljne.[25] Da je antifašizam kao vrijednost neupitan, a da je jugoslavenska realizacija ono što valja osuditi ministar je rekao:[25]
»Kada sam problematizirao pojam antifašizma – što je bio moj ‘magnum krimen’, kada su me napadali zbog izjave da je antifašizam floskula, jasno sam rekao da nije riječ o antifašizmu kao takvom, nego o jugoslavenskom, komunističkom antifašizmu koji je u suprotnosti sa svim vrednotama na kojima počiva moderna Hrvatska država.«- Bilješke
- ↑ Josipović uvježbao tekst prisege s Omejec
- ↑ Zapisnik 2. sjednice Ustavotvorne komisije Predsjedništva Republike str. 23/3/lj
- ↑ Zapisnik 2. sjednice Uredničkog odbora Ustavotvorne komisije Predsjedništva Republike, str. 2/1/HLJ
- ↑ Zapisnik 2. sjednice Uredničkog odbora Ustavotvorne komisije Predsjedništva Republike, str. 4/4/JG
- ↑ Zapisnik 2. sjednice Uredničkog odbora Ustavotvorne komisije Predsjedništva Republike, str. 11/5/HLJ
- ↑ B. Smerdel, Znanost, struka i politika: Ustavne promjene 2009., Informator, 2009.
- ↑ B. Smerdel, Ustavne promjene i hrvatski parlamentarni sustav – argumenti u prilog pozitivnog ustavnog modela ustrojstva vlasti, Liber Amicorum in honorem Jadranko Crnić (1928.-2008.) / Kačer, Hrvoje; Momčinović, Hrvoje; Žuvela, Mladen (ur.), Zagreb, Novi informator, 2009., str.37.-73.
- ↑ Rješenje USRH broj: U-I-350/2004 od 17. lipnja 2009. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. ožujka 2016. Pristupljeno 25. lipnja 2011. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ B.Smerdel i S.Sokol, Ustavno pravo, PFZG, 2006. str 87-89.
- ↑ a b c Sokol, 2009. str. 36.
- ↑ Sokol, 2009. str. 36. - 37.
- ↑ a b c Sokol, 2009., str. 37.
- ↑ B. Smerdel, Ustrojstvo vlasti Republike Hrvatske - Nova ustavna rješenja i njihovi izgledi, Zbornik PFZ, 1/2001, str.5.-21.
- ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. prosinca 2010. Pristupljeno 18. lipnja 2010. journal zahtijeva
|journal=(pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link) - ↑ Hrvatski sabor izmijenio Ustav RH. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. siječnja 2012. Pristupljeno 18. lipnja 2010. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ Narodne novine broj 134 od 9.11.2013.
- ↑ Narodne novine broj 5 od 15.01.2014., "Odluka u povodu okončanja postupka nadzora nad ustavnošću i zakonitošću provođenja državnog referenduma održanog 1. prosinca 2013., na kojem je članak 62. Ustava Republike Hrvatske dopunjen novim stavkom 2."
- ↑ a b c Sedam mudraca za petu izmjenu Ustava! Josipovićeva ofenziva za novi mandat!, "...uoči Nove godine, kada je propala nabrzinu smišljena inicijativa vladajućih, kojom se željelo promijeniti Ustav na način da se ukine zastara za sva teška ubojstva.", objavljeno 19. travnja 2014., pristupljeno 6. listopada 2016.
- ↑ Narodne novine broj 150 od 13.12.2013.
- ↑ Ustavni sud: Nedovoljno potpisa za referendum o izboru zastupnika "imenom i prezimenom" Arhivirana inačica izvorne stranice od 9. listopada 2016. (Wayback Machine), HINA, objavljeno 11. prosinca 2014., pristupljeno 6. listopada 2016.
- ↑ Osvrt: Ministar Karamarko odlučio ne slijediti zvijezdu petokraku, "Budući da je antifašizam u samim korijenima hrvatske države, svaki onaj koji to negira, negira hrvatski ustav. Ne znam je li ministar Karamarko toga svjestan”, izjavio je bivši predsjednik Stjepan Mesić", objavljeno 26. kolovoza 2011., pristupljeno 6. listopada 2016.
- ↑ Karamarko: Nisam samo antifašist, ja sam i antikomunist, objavljeno 24.8.2011., pristupljeno 6. listopada 2016.
- ↑ Kujundžić bi iz Ustava izbacio ZAVNOH i antifašizam: 'Temelji Hrvatske su u Domovinskom ratu' Arhivirana inačica izvorne stranice od 9. listopada 2016. (Wayback Machine), HINA, objavljeno 30. studeni 2014., pristupljeno 6. listopada 2016.
- ↑ Hasanbegović na izbornom plakatu poručio što je jedini temelj Hrvatske Arhivirana inačica izvorne stranice od 9. listopada 2016. (Wayback Machine), objavljeno 3. rujna 2016., pristupljeno 6. listopada 2016.
- ↑ a b Hasanbegović u Bujici: ‘Jedan je temelj: 30. svibnja 1990. i 5. kolovoza 1995., "Jedini istinski temelj na kojem počiva moderna Hrvatska država je nacionalna volja našega naraštaja, demokratski poredak koji jamči svakom čovjeku iskazivanje političkih stajališta i pobjeda u Domovinskom ratu kao jedina istinska pobjeda Hrvata u 20. stoljeću. To su notorne činjenice i to mnogima smeta. Smeta im i simbolički temelj – 30. svibnja 1990. kao neka vrsta nulte godine, simboličkoga prekida s komunističkom, totalitarnom vladavinom i jugoslavenskom državom.", objavljeno 7. rujna 2016., pristupljeno 6. listopada 2016.
- Literatura
- Sokol, Smiljko. 2009. Promjene Ustava Republike Hrvatske. Ustavno pravo. Narodne novine. Zagreb. ISBN 9789532341317
 | Wikizvor ima izvorni tekst Ustav Republike Hrvatske |
