Toma Gruica
Student of Philosophy and History, amateur painter and writer.
I completed my BA studies in History and Philosophy with a thesis on Emperor Friedrich II Hohenstaufen, and my MA studies in History and Philosophy with a thesis on the philosophy of Authenticity in Heidegger and Kierkegaard in July 2022 at the University of Split, Croatia.
Since March 2023 I am pursuing my Doctoral studies in Philosophy, with the title of my dissertation being "Embodied Cognition and Authenticity: A Heideggerian perspective on Psychopathology."
My Area of Specialization lies in Phenomenology and Postmodern philosophy with a focus on Heidegger and thinkers that further developed or were influenced by his ideas (Dreyfus, Derrida, Rorty), with further interest and competence in the Phenomenological Psychopathology, The Phenomenology of Mathematics (Husserl, Klein, Morris, Gödel), Embodied Cognition and Enactivism, Existentialism, and Ontology.
My historical research, while limited, focuses on the local history of Dalmatia, and the medieval period of Central Europe.
Looking ahead, I hope to continue conducting research and exploring innovative and practical spheres of philosophy, with the goal of making meaningful contributions to the field.
Supervisors: Univ.-Prof. Mag. Dr.phil. Sonja Rinofner-Kreidl and Dr.sc. fra Ante Vučković
I completed my BA studies in History and Philosophy with a thesis on Emperor Friedrich II Hohenstaufen, and my MA studies in History and Philosophy with a thesis on the philosophy of Authenticity in Heidegger and Kierkegaard in July 2022 at the University of Split, Croatia.
Since March 2023 I am pursuing my Doctoral studies in Philosophy, with the title of my dissertation being "Embodied Cognition and Authenticity: A Heideggerian perspective on Psychopathology."
My Area of Specialization lies in Phenomenology and Postmodern philosophy with a focus on Heidegger and thinkers that further developed or were influenced by his ideas (Dreyfus, Derrida, Rorty), with further interest and competence in the Phenomenological Psychopathology, The Phenomenology of Mathematics (Husserl, Klein, Morris, Gödel), Embodied Cognition and Enactivism, Existentialism, and Ontology.
My historical research, while limited, focuses on the local history of Dalmatia, and the medieval period of Central Europe.
Looking ahead, I hope to continue conducting research and exploring innovative and practical spheres of philosophy, with the goal of making meaningful contributions to the field.
Supervisors: Univ.-Prof. Mag. Dr.phil. Sonja Rinofner-Kreidl and Dr.sc. fra Ante Vučković
less
Related Authors
InterestsView All (34)
Uploads
Videos by Toma Gruica
Papers by Toma Gruica
The forthcoming dissertation addresses the notion that Dasein, understood as an autopoietic ecological being, exists and is self-actualized in a web of relations with its environment and other beings. Departing from traditional interpretations in psychopathology that emphasize the individual's inner nature, my work proposes a shift toward an understanding of an Authentic self as a mode of "maneuverability" within the individual's life environment. In this context, psychopathology is viewed not merely as a disorder or deviation, but as an opportunity to explore the limits and possibilities of human existence.
Drafts by Toma Gruica
Kierkegaard u svojim uvodnim poglavljima objašnjava neshvatljivosti Abrahamove vjere. On nije sumnjao u Boga i nije pokušao izjasniti svoje tegobe, jednostavno je poslušao Božju zapovijed. Kierkegaard u Hvalospjevu također iznosi četiri različita pogleda koja bi učinila Abrahama razumljivijim, ali ne i ocem vjere. Svoj „Hvalospjev Abrahamu“ završava misli da Abrahama jednostavno ne možemo razumjeti kao i njegovu predanost vjeri.
U nastavku Kierkegaard razlikuje tragičnog junaka, koji postupa u okvirima etičnosti, i viteza vjere, koji djeluje isključivo kroz svoju vjeru. Tragični junak čini kretanje beskrajne ostavke i vraća se u opće. Vitez vjere čini još jedan pokret, pokret vjere, koji mu zbog apsurda vraća njegovu žrtvu. Dok su pjesnici oplakivali i divili se tragičnim junacima, viteza vjere nitko ne može razumijeti. Kierkegaard smatra Abrahama prvim vitezom vjere, i analizirajući njegove postupke dolazi do zaključka da Hegelska etika, koja je za vrijeme pisanja djela prevladavala, nije u potpunosti koherentna i da je jednostavno u krivu.
Kierkegaard kritizira Hegelovu etiku postavljajući tri pitanja. Prvi problem započinje tvrdnjom da je etičnost ono opće i s time telos svakog pojedinca koji se nalazi izvan okvira etičnosti. Prema Hegelovoj etici Abraham je uboica jer njegovu žrtvu ne možemo drugačije izjasnit preko općeg. Abraham kao vitez vjere zanemaruje etičnost kako bi ispunio svoju dužnost prema Bogu.
Drugi Problem pokazuje da, suprotno Kantovoj i Hegelovoj etici, postoji apsolutna dužnost prema Bogu. Abraham ne gleda na svoje etičke obveze kako bi ispunio ono što je Bog izravno tražio od njega. Kao rezultat toga, on je bio pod stalnim iskušenjem etičkog, ali se čvrsto držao u svojoj vjeri i odanosti prema Bogu.
Treći problem pokušava razjasniti zašto Abraham nije otkrivao svoje namjere. Die Entäusserung ili eksterijentnost je povezana s općim, dok das Innere je povezano sa pojedincem. Abraham je djelovao kao individualac, izoliran od općeg, te zbog toga ne možemo razjasniti njegovu vjeru.
Kierkegaard zaključuje svoje djelo naglasivši da vjerovanje zahtijeva strast, a strast nije nešto što možemo naučiti. Moramo sami doživjeti preokret vjere, inače nikad nećemo razumijeti Abrahama.
The forthcoming dissertation addresses the notion that Dasein, understood as an autopoietic ecological being, exists and is self-actualized in a web of relations with its environment and other beings. Departing from traditional interpretations in psychopathology that emphasize the individual's inner nature, my work proposes a shift toward an understanding of an Authentic self as a mode of "maneuverability" within the individual's life environment. In this context, psychopathology is viewed not merely as a disorder or deviation, but as an opportunity to explore the limits and possibilities of human existence.
Kierkegaard u svojim uvodnim poglavljima objašnjava neshvatljivosti Abrahamove vjere. On nije sumnjao u Boga i nije pokušao izjasniti svoje tegobe, jednostavno je poslušao Božju zapovijed. Kierkegaard u Hvalospjevu također iznosi četiri različita pogleda koja bi učinila Abrahama razumljivijim, ali ne i ocem vjere. Svoj „Hvalospjev Abrahamu“ završava misli da Abrahama jednostavno ne možemo razumjeti kao i njegovu predanost vjeri.
U nastavku Kierkegaard razlikuje tragičnog junaka, koji postupa u okvirima etičnosti, i viteza vjere, koji djeluje isključivo kroz svoju vjeru. Tragični junak čini kretanje beskrajne ostavke i vraća se u opće. Vitez vjere čini još jedan pokret, pokret vjere, koji mu zbog apsurda vraća njegovu žrtvu. Dok su pjesnici oplakivali i divili se tragičnim junacima, viteza vjere nitko ne može razumijeti. Kierkegaard smatra Abrahama prvim vitezom vjere, i analizirajući njegove postupke dolazi do zaključka da Hegelska etika, koja je za vrijeme pisanja djela prevladavala, nije u potpunosti koherentna i da je jednostavno u krivu.
Kierkegaard kritizira Hegelovu etiku postavljajući tri pitanja. Prvi problem započinje tvrdnjom da je etičnost ono opće i s time telos svakog pojedinca koji se nalazi izvan okvira etičnosti. Prema Hegelovoj etici Abraham je uboica jer njegovu žrtvu ne možemo drugačije izjasnit preko općeg. Abraham kao vitez vjere zanemaruje etičnost kako bi ispunio svoju dužnost prema Bogu.
Drugi Problem pokazuje da, suprotno Kantovoj i Hegelovoj etici, postoji apsolutna dužnost prema Bogu. Abraham ne gleda na svoje etičke obveze kako bi ispunio ono što je Bog izravno tražio od njega. Kao rezultat toga, on je bio pod stalnim iskušenjem etičkog, ali se čvrsto držao u svojoj vjeri i odanosti prema Bogu.
Treći problem pokušava razjasniti zašto Abraham nije otkrivao svoje namjere. Die Entäusserung ili eksterijentnost je povezana s općim, dok das Innere je povezano sa pojedincem. Abraham je djelovao kao individualac, izoliran od općeg, te zbog toga ne možemo razjasniti njegovu vjeru.
Kierkegaard zaključuje svoje djelo naglasivši da vjerovanje zahtijeva strast, a strast nije nešto što možemo naučiti. Moramo sami doživjeti preokret vjere, inače nikad nećemo razumijeti Abrahama.
U prvom dijelu rada proučava se nastanak Poljica; kako su geografska obilježja njenog teritorija utjecala na najraniji razvoj, promatrajući povijesni i gospodarski razvoj Poljica od zimske ispaše ilirskih plemena, istočnog dijela salonitanskog agera, do dolaska Hrvata i formiranja Poljica, osamostaljenja i kasnijeg ustrojstva, kao i analizu narodnih legendi koje prate i ukazuju na pojedinosti nastanka i razvoja Poljičke župe. Drugi dio rada proučavaodnose između PoljicaiSplita; etničke i kulturološke razloge, pretenzije Splitske komune kao nasljednice rimske Salone nad teritorijem Poljica, utjecaj Splitske nadbiskupije i razdor između glagoljaškog i latinskog svećenstva, te kako su gospodarske i političke prilike kroz hrvatsko srednjovjekovlje utjecale na njihov odnos.
Poljica i Poljička župa, nazivana i kneževinom ili republikom, se odnosi na autonomnu seljačku republiku, od izvorno trinaest seoskih zajednica unutar područja oko planine Mosor, ograničeno rijekom Žrnovnicom na zapadu, rijekom Cetinom na sjeveroistoku i Jadranskim morem na jugu. Ilirski i predilirski stočari, koji su obitavali na velikim kršnim poljima u Dalmaciji i današnjoj Hercegovini, su preko zime migrirali na okolna planinska područja zbog potrebe zimske ispaše, te tako dolazi do prvog naseljavanja područja Poljica. Geomorfološka obilježja teritorija Poljica, odnosno njena unutarnja podjela u tri mikroregije; Gornja, Donja i Srednja Poljica, su omogućavala cjelogodišnji boravak transhumantnim stočarima, što je utjecalo i tome da stočarstvo ostane kao glavna gospodarska djelatnost na tom području i u kasnijim razdobljima.
Za vrijeme Avarsko-Slavenske provale nestaje rimski grad Salona koji je u svome ageru uključivao zapadni dio Poljica; njihovi novi stanovnici su bili organizirani u plemensko-rodovske zajednice iz kojih će kasnije niknuti tzv. pučki kotari. Za vrijeme rane Hrvatske države, ti kotari su činili dio teritorija unutar Kliške župe. Sklapanjem personalne unije između Ugarskog i Hrvatskog Kraljevstva, teritoriji južno od Gvozda se postepeno partikuliraju i političko-upravne zajednice se osamostavljuju, te dolazi do ujedinjenja i formiranja Poljica kao autonomne Poljičke župe i seoske republike. Poljička župa je zadržala glagoljašku pismenost, i tradicionalno slavensko pravo i demokratsko uređenje, koje se u 13. st. kodificira u Poljički statut.
Stanovništvo iz razrušene Salone osniva novi grad unutar zidova Dioklecijanove palače, grad Split, koji s tokom svog razvoja neizbježno, zbog pitanja prava nasljedstva Salonitanskog agera i gospodarskih potreba razvoja granica, ulazi u sukob sa susjednom Poljičkom župom. Splitsko-Poljički odnosi su ovisili o političkim okolnostima istočnojadranske regije, kao i o zajedničkim vladarima. Poljica su podržavala lokalne hrvatske dinastije i u sukobima sa ugarskim kraljem ulaze i u sukob s njemu lojalnim dalmatinskim gradovima, što uključuje i grad Split. Splitsko-Poljički sukobi su ipak bili pretežito gospodarski temeljeni, s korijenom problema u potrebi za pašnjacima i ispašom stoke.
Poljica (tal. Poglizza) and the Poljica zhupa, also namedPoljica duchy or republic, refers to an autonomous peasant republic, originally of thirteen rural communities within the area around the mountain of Mosor in Middle Dalmatia, bounded by the river Žrnovnica in the west, the river Cetina in the northeast and the Adriatic Sea in the south.
Illyrian and pre-Illyrian cattle herders, who lived on large karst fields in Dalmatia and today's Herzegovina, migrated over the winter to the surrounding mountain areas due to the need for winter grazing, and with that comes to the first settlement of Poljica. The Geomorphological features of the territory of Poljica, ie. its internal division into three micro-regions; Upper, Lower and Middle Poljica enabled these transhumant cattle herders to stay all year round, without the need to migrate into another area, which also influenced livestock farming and animal husbandry to remain the main economic activity in the area in later periods.
During the Avar-Slavic invasion, the Roman city of Salona, which included the western part of Poljica in its ager, was destroyed; the new inhabitants of Poljica were organized into tribal, clan-like communities from which the so-called pučki kotari, or popular districts arrise. During the early Croatian state, these districts were part of the the Klis zhupa. With the Kingdom of Croatia entering a personal union with the Kingdom of Hungary, the territories south of the mountain Gvozd gradually became partitioned, and political-administrative communities became independent. Poljica was united and formed as an autonomous zhupa and peasant republic. Poljica retained the Glagolitic church literacy, and the traditional Slavic law and democratic order, which in the 13th century was codified in the Poljica Statute.
The population of the ruined Salona founded a new city within the walls of Diocletian's Palace, the city of Split, which inevitably came into conflict with the neighboring parish of Poljica due to the issue of the Salonitan ager's inheritance rights and the economic needs of border development. Split-Poljica relations were largely dependent on the political circumstances of the Eastern Adriatic region, as well as on them sharing the same rulers. Poljica supported the local Croatian dynasties in their conflict with the Hungarian kings, and with that Poljica also entered into a conflict with the Dalmatian cities loyal to him, includes the city of Split. The Split-Poljica conflicts, however, were predominantly economically based, with the root of the problem being the evergrowing need for pastures and cattle.
"Phenomenology and History" Annual Conference of the Central and East European Society for Phenomenology, Novi Sad, 6 - 8 September 2023
Phenomenology, as the philosophical movement, method and approach that focuses on the direct experience and consciousness of phenomena, emphasizes this idea that our experience of color is subjective and personal. Through an phenomenological approach, we can recognize and analyze color, not just as an objective property of the physical world, but as a dynamic and multifaceted aspect of our human experience. When it comes to subjectivity; it is true that, for example, different cultures may have different associations and meanings attached to specific colors, or that an individual can have a form of visual deviation like daltonism; but in this work subjective should be understood as the concrete and embodied wordly existence of a individual who is subject of the experience of color. This does not mean that I will talk about color as an isolated phenomenon, but instead as being embedded in the context of our perception of the world.
Color is a fundamental element of visual art, and its usage can greatly impact our aesthetic experience and emotional response to artworks. It is temporal, it can evoke emotions, moods, and associations, and it is fundamental to the visual „canvas” we have access to in our visual perception. Artists themselves need to carefully select and arrange colors if they want to convey a specific meaning, evoke an emotion, and if they want to communicate their artistic intentions. Colors themselves are given to us through shapes, lines, textures, and composition, all which allow for our visual perception of beings. The way colors are juxtaposed and their relationships to one another can create various experiences such as contrast, harmony, balance, or tension, which shape the overall aesthetic experience of an artwork. It is also the case that artists can employ color as a mean to emphasizing certain elements, creating visual hierarchy, or establishing a focal point within their compositions.
The use of color to single out specific elements or draw attention is not limited to the artistic world alone. Just as an artist employs techniques to direct the viewer's focus inside his artwork, in nature, colors play a vital role in various biological processes, including communication, mate selection, toxicity and camouflage. In these processes the colors need to either blend in or stand out from the surrounding environment, serving as either visual signals that capture the attention of potential mates or as a way to hide oneself from the view of your prey or predators. This connection between color in art and biology highlights the inherent relationship between human perception and the natural world. Our sensitivity to color and our ability to distinguish and interpret different hues has likely evolved as an adaptation to understand and navigate the environment around us. By acknowledging the connection between the phenomenology of color in art and its biological underpinnings, we gain a deeper understanding of the ways in which color engages and influences us as viewers. The utilization of color in art, with its roots in our biological predispositions and ecological interactions, can evoke profound emotional responses, stimulate our visual senses, and create meaningful aesthetic experiences, but also to understand the experiences of others and our place in the world around us.
Rad je podijeljen u tri dijela, prvi dio se bavi Heideggerovim djelom Pitanje tehnike, s problematizacijom Heideggerove filozofije tehnike i ideje apstrakcije svijeta „kao resurs u čekanju.“ Drugi dio rada nastavlja sa problemom diferencije i identiteta objekata, Treći i završni dio, analizira strukturalizmam objekata prema filozofiji Jean Baudrillarda, gdje se problematizira apstraktna vrijednost kupovnih objekata kroz primjere iz povijesti umjetnosti Johna Bergera; problematizira se hiperrealnost kroz kupovne reklame i njihov utjecaj na svijest čovjeka, pojava Glamoura, intencionalnost kupovnih objekata i reklama, kao i gubitak razlike između simuliranog i realnog u ljudskoj svijesti.
U organizaciji uz Centar za bioetiku Fakulteta filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu sudjelovali su : Znanstveni centar izvrsnosti za integrativnu bioetiku, Hrvatsko bioetičko društvo, Nastavno-znanstveni zavoda za javno zdravlje »dr. Andrija Štampar«, Hrvatski savez udruga za mentalno zdravlje (SUMEZ), Hrvatsko filozofsko društva, Nacionalno udruženje za istraživanje i poslijediplomske studije psihologije (ANPEPP), te Internacionalna akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Simpozij je imao za cilj istražiti različite teme vezane uz raskrižje bioetike i složenosti ljudske psihe. Događaj je okupio stručnjake iz područja fenomenologije, neuroznanosti psihijatrije, psihoterapije i psihologije religije, s ciljem produbljivanja rasprave o mentalnom zdravlju u našoj široj društvenoj zajednici. Na plenarnim sjednicama simpozija sudjelovali su renomirani stručnjaci, uključujući psihologa Rona Robertsa, Francescu Brencio,psihijatricu Martinu Rojnić Kuzman i psihologa Demétriusa A. Françu, koji su održali izvanredna izlaganja o temama koje su blisko povezane s temama simpozija.
Übersetzt von Toma Gruica
Propyläen je bio naziv časopis za kulturu, umjetnost i filozofiju kojeg su osnovali 1798. god. Heinrich Meyer i Johann Wolfgang von Goethe. Časopis je djelovao tri godine, i njegovom radu su doprinijeli velikani njemačke kulture poput Schillera i Humboldta. U ovom predgovoru prvog izdanja Propyläena Goethe iznosi temeljne ideje i ciljeve časopisa. Naziv časopisa Propyläen, od grčkog προπύλαιον, što u prijevodu znači vrata ili ulaz, je biram s ciljem jer teme koje je časopis obrađivao su trebale služiti kao jedinstven "ulaz" u svijet kulture i život umjetnika.] Mladost, kad ih priroda i umjetnost privuku, misle da bi uz snažan napor mogli uskoro prodrijeti u najskrovitije svetište; no odrasli čovjek primjeti, da nakon dugih lutanja još uvijek se nalazi u dvorištu. Takvo zapažanje potaklo je naš naslov. Samo na stepenicama, u prolazu, ulazu, predvorju, prostoru između vanjske i unutarnje odaje, između svetog i zajedničkog, možemo družiti s našim prijateljima.