13. SS oružana brdska divizija Handžar
13. oružana brdska divizija SS-a Handžar (njem. 13. Waffen-Gebirgs-Division der SS Handschar), skraćeno Handžar divizija, je bila divizija njemačkog Wehrmachta formirana uglavnom od muslimana iz NDH. Nazvana je "Handžar" prema tradicionalnom oružju te regije.[1] Bila je poznata i kao 1. hrvatska (kroatische Nr. 1) jer je prikupljena sa područja Nezavisne Države Hrvatske.
| 13. SS oružana gorska divizija "Handžar" | |
|---|---|
 | |
| Aktivna | 9. mart 1943. - 8. maj 1945. |
| Zemlja |  Njemačka
|
| Veličina | 21.000 vojnika i oficira |
| Dio/deo | |
| Borbeni angažmani | Operacija Wegweiser Operacija Sava (pokolj u Rači) Operacija severoistočna Bosna marta 1944. Operacija Osterei Operacija Maibaum Operacija Hakflajš Operacija Majbaum Operacija Kornblume Operacija Roze Operacija Fliegenfänger Operacija Rezlajn Operacija Ribecal |
| Komandanti | |
| Znameniti komandanti |
|
Načelo stvaranja SS divizija od "dobrovoljaca" okupiranih zemalja bilo je provjerena njemačka praksa, odnosno takve divizije su postojale u Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj i Danskoj.[1] Na području Jugoslavije su postojale i SS-jedinice sastavljene od kosovskih Albanaca (albanische Nr. 1) i jugoslovenskih folksdojčera (Princ Eugen-divizija).
Handžar-divizija je nastala 1943. godine nakon pokolja u istočnoj Bosni počinjenih od strane četnika, nakon čega su muslimani od njemačkih vlasti tražili oružje ili zaštitu. Osnovna namjena jedinice je prvobitno trebala biti zaštita domova i obitelji, ali taj dogovor nije ispoštovan, već su poslati van zemlje. Prva Hrvatska je poznata kao jedina jedinica SS-a koja je digla pobunu protiv Nijemaca i nacističkog režima nakon što je poslana u Francusku. Tom prilikom je ubijeno osam njemačkih časnika. Oni koji su pobjegli pokušali su se pridružiti francuskom pokretu otpora, ali su ubrzo uhvaćeni i pogubljeni.[2]
Handžar divizija spada među najneobičnije, ali ujedno i najkontroveznije vojne formacije koje su djelovale na prostorima Bosne i Hercegovine tijekom Drugog svjetskog rata. U proteklih pola stoljeća uz ovu vojnu jedinicu vezao se pridjev "zloglasna", najčešće u srbijanskoj literaturi, te su joj na teret stavljani ratni zločini odnosno kršenja zakona i običaja rata.
Regrutacija u Bosni
uredi
Novačenje je započelo u travnju 1943., a Nijemci su iskoristili boravak u Sarajevu pronjemackog Velikog muftije iz Jeruzalema da pozove muslimansko svecenstvo na suradnju u tom poslu. Veliki muftija Mohammed Amin al-Husseini je bio poznat po svojoj silnoj mržnji na Britance. Nakon Balfourove deklaracije o Palestini 1917. godine pozvao je Arape da osnuju arapskomuslimansko-njemački savez protiv britanske politike.
Neki od bosanskih muftija i imama pomogli su novačenje, a svaka jedinica u diviziji dobila je mladog muftiju za duhovnoga savjetnika; časnici su gotovo svi bili Nijemci, a u čitavoj je divizi bilo osam muslimanskih časnika.[3] Do kraja travnja unovačeno je 12 000 mladića, a divizija je na kraju imala 21 000 boraca. Novačenje je većinom bilo dobrovoljno, ali su mnogi regruti imali prilicno pogrešnu predodžbu o svrsi same divizije.[4][5] Bosanski muslimani su bili razocarani jer su povjerovali da će ta divizija braniti njihove gradove i sela, a umjesto toga su u ljeto 1943. upućeni na dugotrajnu izobrazbu u Njemačku i Francusku. Mnogi od njih su poslani da se pridruže hrvatskim inženjercima u centru za izobrazbu u Villefranche-de-Rouergue, nedaleko od Toulousea.[1]
Pobuna u Francuskoj
urediU Villefranche-de-Rouergue su, u noći 17. rujna, pod vodstvom muslimana Ferida Džanića i Hrvata Bože Jeleneka regruti pohvatali svoje njemačke oficire, na brzinu ih osudili na smrt i strijeljali. Namjeravali su pobjeći i pridružiti se francuskom pokretu otpora, ali je jedan časnik digao uzbunu pa su ih napale njemacke postrojbe. Jelenek im je umaknuo, ali su petnaestorica pobunjenika poginula, a još je 141 ubijen u kasnijoj operaciji čišcenja terena. Obljetnica ove pobune slavi se i dan-danas u Villefranche-de-Rouergueu pod nazivom La révolte des Croates ("Pobuna Hrvata").
Povratak u Bosnu
uredi
Pošto je "Handžar divizija" upućena na daljnju izobrazbu u još dalje mjesto u Šleskoj, u Bosni je nezadovoljstvo sve više raslo. Mnogi su muslimani počeli osnivati lokalne obrambene jedinice poznate pod nazivom "Zeleni kadar". Ta je organizacija imala svoga političkog vodu, profesora Nešada Topčića, koji se zalagao za autonomiju Bosne i Hercegovine. Slicno je poduzeo i stariji clan Islamskog vijeca u Sarajevu Muhamed Pandža, koji je u studenom 1943. pozvao muslimane da zbace ustaški jaram i osnuju autonomnu bosansku državu s jednakim pravima za sve gradane, bez obzira na vjersku pripadnost. Vijest o njegovu apelu snažno je odjeknula u Handžar diviziji jer je on bio jedan od predvodnika kampanje za novacenje muslimana.[6] Istodobno su, međutim, muslimani sve više stupali u partizanske redove, privuceni stvaranjem "Šesnaeste muslimanske brigade", u rujnu 1943.[7]
Nakon višekratnih zahtjeva za povratak Handžar divizije, Hitler ju je najposlije vratio u Bosnu u ožujku 1944. radi operacija za "održavanje mira". Razmještena je po sjevernoj i istočnoj Bosni (Tuzla, Gradačac, Brčko, Bijeljina i Zvornik), gdje je u proljeće i ljeto iste godine izvršila niz okrutnih odmazdi - ubojstava i drugih zločina - nad srpskim pučanstvom.[8]
Iako je prema izvješćima njemačkih zapovjednika divizija zabilježila niz uspjeha u borbama s partizanima u istočnoj Bosni, pri čemu je zabilježena i dobra suradnja s četničkim formacijama, od ljeta se bilježi stalno osipanje ljudstva i prelaženje u partizanske redove. Dijelom i zbog toga je divizija povučena iz Bosne u Hrvatsku. Tamo je u mjestu Cerna kraj Vinkovaca 21. listopada - dan nakon vijesti o padu Beograda u partizanske ruke - divizijski imam Abdulah Muhasilović podigao pobunu i sa 100 sljedbenika samovoljno otišao u Bosnu, gdje se predao partizanima. Do studenog je divizija - u kojoj su na početku godine 95 % ljudstva činili ne-Nijemci bila sastavljena od 50 % Nijemaca. Povučena je u Mađarsku gdje se borila protiv Crvene armije; kraj rata je dočekala u Austriji gdje se 15. svibnja predala Britancima. Ljudstvo joj je poslano u zarobljenički logor u Riminiju; odatle se najveći dio vratio u domovinu, dok je dio, uglavnom časnika, izručen jugoslavenskim vlastima te osuđen na smrt ili dugogodišnje zatvorske kazne.
Zločini
urediPrema raspoloživoj sačuvanoj dokumentaciji, 13. SS „Handžar“ divizija je za period od marta meseca do oktobra 1944. godine izvršila velik broj posebno svirepih zločina u Sremu[9], te u severoistočnom delu BiH. O tome pred narodnim sudom 1945. godine svedoči Matias Franja, komandant 28. puka te divizije, a kasnije član divizijskog štaba. U svom iskazu (govoreći o jednoj akciji) kaže:
„U ovom maršu ovi su ljudi klali sve na što su nailazili, a što nije nosilo fes. Bilo je slučajeva da je oficir koji je bio na čelu kolone video kako ljudi rade na njivi. Kad se docnije okrenuo, mogao je videti da ti ljudi koji su maločas radili na njivi više nisu bili živi. Albanci, čim bi primetili, jednostavno bi izlazili iz kolone i klali ih.“ [10]
U periodu od šest meseci na području Brčkog, Bijeljine, Zvornika, Ugljevika, Šekovića, Vlasenice, Gradačca, Bosanskog Šamca, Lopara, Tuzle, Lukavca i Kladnja pobijeno je najmanje 1.803 lica, s tim da je na području Šida, Sremske Rače i Vinkovaca stradalo preko 700 civila. U bestijalnosti, pripadnici ove jedinice posebno su se istakli u masakriranju ranjenih, zarobljenih partizana. Ubijali su starce, žene i decu, te odrasle muškarce. Naročito su svirepi bili prema mladim ženama, koje su silovali do nesvesti, zatim ih masakrirali rezanjem delova tijela (dojki i polnih organa) i na zverski način ubili. Svedočeći o zločinima pripadnika ove jedinice u Loparskom srezu, jedan zarobljenik daje iskaz:
„Nakon ubistva partizana iz baze trupe 13. SS divizije pohapsile su 218 lica, što ljudi, što žena i izvestan broj dece a svi stanovnici sela Jablanice (oko 70), Mačkovaca (33), Tobuta (4), sela Vukosavci i Lopara (23). Ista lica su pohapšena kao Srbi a uz to i kao meštani partizanskih sela. Tako pohvatana grupa ljudi je dovedena u Lopare, jedan deo je zatvoren u prostorije kafane Milana Žarkića, a jedan deo je držan pred kafanom. Kad je pala noć, a to je bilo tačno na treći dan pravoslavnog Vaskrsa 1944. godine, nekako oko 9 sati uveče, započela je krvava klanica nedužnih ljudi. Kako su svi pohapšeni bili vezani žicom na rukama iza leđa, to su SS-ovci uzimali jednog po jednog i stavljali mu omču oko vrata i podizali na jednu granu, na lipu. Pošto su žrtvu dvojica obesili, nekoliko njih su je mlatili po prsima gvozdenim šipkama i štanglama. Kada je izgledalo da žrtva pokazuje znake života, onda su je skidali, a zatim je neki pripadnik 13. SS divizije s nadimkom 'krvavi' iz Čelića uzimao nož i probadao žrtvi ispod grkljana. Posle toga ostali zločinci pripadnici 13. SS divizije stavljali bi žrtvi zapaljenu cigaretu u usta, a 'krvavi' ostavljao nož zaboden u vrat i pušio cigaretu. Popušivši cigaretu dopola ponovo se laćao posla, a kad se žrtva počela u samrtničkom ropcu koprcati, 'krvavi' ju je konačno priklao“.[11]
Komandant Cersko-majevičke grupe korpusa JVuO, Stevan-Leko Damjanović, i njegov pomoćnik, vojvoda majevičkih četnika Radivoje Kerović sastajali su se tokom marta i aprila sa članovima štaba „Handžar“ divizije[12], sa kojima su se dogovorili o saradnji u otkrivanju i uništavanju partizanskih saradnika i partizanskih bolnica koje su ostale u severoistočnoj Bosni. Četnici i esesovci uspeli su da otkriju većino sakrivenih bolnica, masakrirajući pri tome bolničko osoblje, ranjenike, civile osumnjičene za vezu asa partizanima i članove njihovih porodica.[13]
Saradnja sa četnicima
urediTokom delovanja u istočnoj Bosni, divizija je uspostavila veze sa četnicima, i redovno ih uključivala u svoje akcije.
Nakon potiskivanja od strane naših trupa, partizane u povlačenju su često napadale iz zasede četničke jedinice u potrazi za oružjem... Tokom poslednjih operacija, četničke snage su se borile dobro. Uspostavljena je prihvatljiva, gotovo drugarska saradnja.[14]
Predstavnici 27. SS puka pozvani su da prisustvuju četničkoj svečanosti kod manastira Tavna 4. juna,[15] a u julu se komandant divizije Deziderius Hampel sastao se sa četničkim vojvodom Radivojem Kerovićem.[16]
U popularnoj kulturi
uredi
Handžar divizija se relativno slabo spominjala u bivšoj Jugoslaviji, najvećim dijelom zbog toga što je djelovala u kasnoj fazi rata te nije mogla ostaviti dojam kao neke druge kvislinške i kolaboracionističke formacije. To se odrazilo i na prikaze u popularnoj kulturi; jedan do rijetkih izuzetaka je igrani film Veliki transport iz 1983. godine.
S druge strane, u vrijeme neposredno pred i za vrijeme raspada Jugoslavije se često koristila u propagandne svrhe. Srpski nacionalisti su postojanje divizije, pogotovo pred međunarodnom javnošću, koristili kao ključni argument za sklonost Bošnjaka fašizmu. Hrvatski nacionalisti su, pak, isticali Handžar diviziju kao "svijetli primjer" Hrvata islamske vjere, pa su se za vrijeme rata u Hrvatskoj mnoge hrvatske vojne i paravojne postrojbe sa velikim udjelom Bošnjaka kolokvijalno nazivale "Handžar divizijom", uključujući i jednu neformalnu grupu kojoj se pripisuju ubojstva Srba u Sisku 1991 - 1992.
Literatura
uredi- Lepre, George (1997). HIMMLER'S BOSNIAN DIVISION - The Waffen-SS Handschar Division 1943-1945. Atglen, PA, USA: Schiffer Publishing.
- "Vremeplov", "Nedjeljni Glas Slavonije", 85 (3!), 125, 33 - Osijek, 11. IX. 2005.
- Hrvatski enciklopedijski rječnik
Reference
uredi- ↑ 1,0 1,1 1,2 Povijest Bosne - Noel Malcolm[mrtav link]
- ↑ „Stephen Schwartz: The Jews, the Serbs, and the Truth”.[mrtav link]
- ↑ Redžic, Muslimansko autonomaštvo, str. 87, 119-120, 155, 189, u fusnoti.
- ↑ Redžic, Muslimansko autonomaštvo, str. 89.
- ↑ Sundhaussen, "Zur Geschichte der Waffen-SS in Kroatien", str. 193.
- ↑ Redžic, Muslimansko autonomaštvo, str. 140, 147, 177-178.
- ↑ Purivatra, Nacionalni i politicki razvitak, str. 114.
- ↑ Redžic, Muslimansko autonomaštvo, str. 166-167, 183.
- ↑ Basil Davidson: PARTISAN PICTURE, Bedford Books, London 1946 (THE ART OF INFILTRATION)
- ↑ Šire izvode o zločinima ove jedinice videti: Vladimir Dedijer: „Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita“ (str. 1219 – 1227).
- ↑ ibid., str. 1225.
- ↑ Ljubo Kerović, Popis srpskih žrtava i bilješke za istoriju, 1995.
- ↑ Radivoje Kovačević; Sjeveroistočna Bosna 1944-1945. Prilog istoriografiji, Brčko 2005
- ↑ After being routed by our troops, retreating Partisans are often ambushed by Četnik units seeking weapons.... During the latest operations, the Četnik forces have fought well. An acceptable, almost comradely cooperation with the Četniks has emerged. (Privatni dnevnik Jerga Dea, (Jörg Deh) 4. jun 1944, Lepre, HIMMLER'S BOSNIAN DIVISION, strana 199)
- ↑ Lepre 1997: str. 199
- ↑ Lepre 1997: str. 231
