Katarina Aragonska
Katarina Aragonska (12.12. 1485 - 7.1. 1536) je bila kraljica Engleske kao prva od šest supruga Henry VIII.
| Katarina Aragonska | |
|---|---|
| Kraljica Engleske | |
| |
| Zvanični portret Katarine Aragonske kao kraljice Engleske, naslikan 1525. godine. | |
| Krunidba | 24. juni 1509 |
| Supružnik | Artur od Velsa Henry VIII. |
| Djeca | |
| Marija I Engleska | |
| Dinastija | Trastámara 
|
| Otac | Fernando II. Aragonski |
| Majka | Izabela I. Kastiljska |
| Rođenje | 12. decembar 1485 |
| Smrt | 7. januar 1536 |
Kao kćerka Katoličkih kraljeva koji su bili u alijansi sa Engleskom, Katarina je 1501. godine bila udata za Artura, princa od Velsa, najstarijeg sina engleskog kralja i nasljednika dinastije Tudor. Artur je neočekivano umro nakon šest mjeseci braka, a Katarina se sedam godina kasnije udala za Arturovog mlađeg brata Henriya.
Međutim, Katarina je podbacila u svojoj dužnosti da Henriyu rodi sina, zbog čega je on tražio od pape poništenje njihovog braka. Pošto mu je papa odbio dati poništenje, započeo je dugotrajni i teški proces odvajanja rimokatoličanstva od engleskog katoličanstva, čime je nastala Crkva Engleske. Henry je, kao novi poglavar Crkve Engleske, poništio svoj brak sa Katarinom, a njoj oduzeo titulu i uklonio je sa dvora. Katarina je umrla 1536. godine, a njeno jedino dijete, Marija, kćerka koju je rodila Henriyu, kasnije će postati prva žena na engleskom vladarskom prijestolju.
Porijeklo
urediKatarina (šp. Infanta Catalina de Aragón y Castilla) je rođena u nadbiskupovoj palači u gradu Alcalá de Henares u Granadi, koju su njeni roditelji tada osvajali. Bila je peto dijete aragonskog kralja Fernanda II. i kastiljske kraljice Izabele I., te najmlađe koje je doživjelo punoljetnost. Njeni stariji braća i sestre su bili Izabela, kraljica Portugala, Juan, princ od Asturije, Juana I. Kastiljska i Marija, kraljica Portugala.
Preko majke je bila potomak dviju kćeri Ivana od Genta, Katarine (po kojoj je dobila ime neuobičajeno za španske infante) i Filipe Lankasterske, obje unuke engleskog kralja Edvarda III. Sa ove strane porodičnog stabla je najvjerovatnije naslijedila svijetlu kosu i plave oči. Ovo porijeklo je Katarinu činilo trećom rodicom Henrika VII Engleskog i njegove supruge, Elizabete od Yorka.
Henrik VII je želio ojačati alijansu sa španskim kraljevstvima, te je sa Katarininim roditeljima aranžirao brak između svoga dvogodišnjeg sina, Artura, princa od Velsa, i trogodišnje Katarine, čije su sestre već bile zaručene za evropske kraljeve i prijestolonasljednike.
Brak sa Arturom
urediŠablon:Aragonska dinastija Trastámara Artur, za kojeg se smatralo da će nakon očeve smrti postati kralj Engleske, i Katarina, kćerka najmoćnijih evropskih vladara, vjenčani su u odsutnosti mladenke 19. maja 1499. godine na Arturovom imanju u Bewdleyu, a Katarinu je predstavljao španski ambasador de Puebla.[1] Pisali su jedno drugom na latinskom jeziku, budući da nijedno od njih nije poznavalo jezik svoga zaručnika. Od mnogobrojnih pisama do danas je preživjelo samo jedno, koje je Artur poslao u oktobru 1499. godine.[1]
Međutim, Katarinin otac nije prezao od mogućnosti da prekine zaruke ukoliko se pojavi prijetnja Arturovom nasljeđivanju trona. Katolički kraljevi, kako su Katarinini roditelji bili nazivani, se nisu žurili udati Katarinu, te su ostali otvoreni za druge ponude i nakon što su sklopljene zaruke sa Arturom.[1] Kako bi otklonio sumnje katoličkih kraljeva, Henrik VII je 1499. naredio pogubljivanje ostalih pretendenata za tron.[1] Tek su tada počele pripreme u Španiji za Katarinino putovanje, ali i pripreme u Engleskoj za Katarinin doček. U aprilu 1501. njena majka je objavila da je sve spremno, ali je zatražila da se 19. maja 1501. godine ponovo održi vjenčanje u odsustvu mladenke, kako bi utvrdila da ništa ne može spriječiti alijansku Engleske i Španije.[1] Katarina i njeno domaćinstvo su dva dana nakon druge ceremonije započeli putovanje prema luci Corunna, gdje su stigli 20. jula.[1] Zbog vremenskih nepogoda, isplovili su tek 17. augusta, ali su bili prisiljeni vratiti se na kastiljske obale zbog neprestanih oluja. Infanta i njeno domaćinstvo su konačno isplovili 27. septembra i, nakon pet dana plovidbe, kročila na englesko tlo 4. novembra 1501. godine, a vjenčanje kojem su prisustvovali i mladoženja i mladenka održano je deset dana kasnije.[1] Krajem istoga mjeseca Katolički kraljevi su engleskom kralju poslali 100,000 kruna, čime je otplaćen prvi dio Katarininog miraza.[1]
Princ i princeza od Velsa, sa vlastitim domaćinstvom, poslani su u zamak Ludlow, na velškoj granici, gdje je Artur trebao predsjedavati Velškim savjetom. Nekoliko mjeseci kasnije Artur i Katarina oboljevaju od misteriozne bolesti. Katarina je preživjela, ali ne i budući kralj; ostala je udovica 2. aprila 1502. Artur je sahranjen u Worcesteru, a Katarina, po kraljevskoj tradiciji, nije prisustvovala njegovoj sahrani.[1] Nakon Arturove sahrane, Katarina se pridružila domaćinstvu svoje svekrve, te je predstojeće udovištvo provodila u molitvi i tišini kraljičinih apartmana.[1]
Udovištvo
urediKatarina je zadržana u Engleskoj kako bi se utvrdilo da nije trudna, ali se ubrzo poželjela vratiti u svoju domovinu.[2] U tom trenutku javio se nesporazum između Katarininog svekra i oca oko vraćanja miraza. Henrik VII je pod svaku cijenu želio zadržati snahin miraz, koji bi otišao zajedno sa njom u Španiju. Pored toga, penzija na koju je imala pravo kao udovica princa od Velsa bi joj morala biti i dalje isplaćivana, a to je trošak kojeg štedljivi Henrik VII nije želio snositi. Da bi se izbjegle komplikacije, nakon četrnaest mjeseci odlučeno je da će se Katarina udati za Arturovog mlađeg brata Henrika, vojvodu od Yorka, koji je njegovom smrću neočekivano postao prijestolonasljednik.
Brak sa bratom Katarininog prvog muža u potpunosti je zavisio od toga da li će ga odobriti papa Julije II.[3] Vjenčanje se nije smjelo održati ako je brak Artura i Katarine bio konzumiran, jer bi se u tom slučaju brak Henrika i Katarine smatrao incestom. Katarina je tvrdila da je djevica, čemu je posvjedočila njena dadilja Elvira Manuel.[2] Ipak, engleski svećenici, među kojima je najglasniji bio biskup londonski, glasno su se protivili zarukama, tvrdeći da se protive Božijem zakonu.[1]
Međutim, zaruke su bile odgođene iznenadnom smrću Katarinine svekrve, koja je umrla po porodu na svoj 37. rođendan 1503. godine. Odmah po kraljičinoj sahrani kralju je predloženo da se ponovo oženi i učvrsti dinastiju dajući joj još muških potomaka. Španski ambasador je predložio kralju da, umjesto da je uda za svoga sina, sam oženi Katarinu. Kralj Henrik VII se nije protivio ideji, ali Fernando i Izabela su bili zaprepašteni ovim prijedlogom.[1] Izabela je jasno poručila Henriku da se taj brak neće desiti, te su nastavljeni pregovori o zarukama između Katarine i Henrika. Dogovereno je da će se vjenčanje infante i vojvode od Yorka održati 1505. godine, kada vojvoda od Yorka napuni četrnaest godina, a ostatak miraza biti isplaćen kada brak bude konzumiran.[1]
Dugotrajni bračni pregovori
uredi
Dana 23. juna 1503. godine potpisan je bračni ugovor, te su dva dana kasnije infanta i vojvoda od Yorka konačno zaručeni u kući biskupa od Salisburya u Londonu.[1] Dana 26. decembra Papa je izdao papinsku bulu kojom je proglasio Katarinin prvi brak nevažećim i dopustio brak između nje i Henrika.[1]
U novembru 1504. godine, kada se Katarina počela oporavljati od slabosti uzrokovane lošom ishranom i slabom prilagodbom na englesku klimu, u Englesku su stigle vijesti o bolesti njene majke. Izabela I. je bila na samrti. Pred smrt je izrazila svoje sumnje u valjanost kćerinog budućeg braka, ali do Izabeline smrti 26. novembra ništa se nije promijenilo po pitanju Katarininih zaruka.[1] Međutim, kako su Izabelinom smrću kraljevinu Kastilju naslijedili Katarinina mentalno nestabilna sestra Ivana i njen muž Filip, a kruna Aragona ostala u posjedu Katarininog oca, Henrik VII je shvatio da mu sinov brak sa Katarinom neće donijeti alijansu sa snažnom Španijom, već samo sa njenim slabijim dijelom - Aragonom. Henrik VII je tada počeo razmatrati bolje bračne prilike za svoga sina, a Katarina je osjetila posljedice pada svoje vrijednosti kada joj je kralj prestao isporučivati novac za izdržavanje.[1]
Vojvoda od Yorka je dan prije svoga četrnaestog rođendana bio prisiljen u tajnosti biskupu od Winchestera izjaviti da su zaruke objavljene bez njegovog znanja i pristanka, ali bez obzira na to nisu bile prekinute i Katarina je ostala u Engleskoj.[1][2] Kralj nije želio rizikovati gubitak njenog miraza naglom odlukom, ali je ovim postupkom osigurao lahko poništenje zaruka u slučaju da se javi bolja prilika za ženidbu njegovog sina. Do danas su preživjela pisma u kojima se mlada udovica žali ocu na način na koji su je tretirali na engleskom dvoru nakon Arturove smrti, pošto je bukvalno živjela u siromaštvu, ali ni sam otac joj nije slao novac.[1] U međuvremenu, Henrik VII je zahtjevao prijevremenu isplatu ostatka njenog miraza, a Fernando je odugovlačio.[1] U aprilu 1509. Fernando, koji je Izabelinom smrću izgubio vlast nad bogatom Kastiljom, konačno je iskupio obećanih 100,000 kruna i poslao ih u Englesku. Međutim, kada su španski izaslanici stigli u Englesku, Henrik VII je bio na samrti.
Engleska kraljica
urediBrak nije sklopljen sve dok princ Henrik nije stupio na prijestolje kao kralj Henrik VIII 1509. Vjenčanje je održano 11. juna a Katarina je krunisana kao kraljica pratilja 24. juna 1509.[4] Za svoj moto Katarina je izabrala slogan "Ponizna i odana", slično sloganu njene svekrve - "Ponizna i puna poštovanja".
Katarina je bila veoma popularna u narodu, i kao princeza od Velsa i kao kraljica. Iako kao kraljica pratilja nije imala pravne ovlasti, upravljala je nacijom kao regent 1513. godine dok je njen muž vršio invaziju na Francusku. Za vrijeme njenog regentstva Englezi su pobijedili Škote koji su pokušali iskoristiti kraljevu odsutnost.[1]
Bračni problemi
urediIako je Henrik kasnije tvrdio da je oženio Katarinu jer je to bila posljednja želja njegovog oca, brak se činio sretnim sve dok Henrik nije postao ozbiljno zabrinut oko pitanja muškog nasljednika. Naime, Katarinin zadatak je bio da rađa što je više moguće muške djece, kako bi budućnost dinastije bila osigurana. To je bilo posebno važno u tom periodu, pošto Henrik nije imao ni braće ni rođaka. Prvo dijete kraljevskog para bila je mrtvorođena djevojčica, a dva sina, oba po imenu Henrik, umrla su kratko nakon rođenja. Katarina se približavala menopauzi, a jedino preživjelo dijete im je bila najmlađa živorođena kćerka, princeza Marija. Posljednja Katarinina trudnoća zabilježena je 1518. godine i završila je pobačajem.[2] Henrik je muškog nasljednika smatrao neophodnim, jer je dinastija Tudor još uvijek bila nova i njen legitimitet se mogao dovesti u pitanje. Iako je i Marija mogla naslijediti krunu, Henrik nije želio da žena na tronu opet bude uzrok građanskog rata, a pogotovo ne da njegova kćer bude centar sukoba.[3] Henrik je imao historijske razloge da vjeruje u to da Engleska neće prihvatiti ženu na vladarskom tronu: građanski rat je izbio kada je Henrika I naslijedila kćer Matilda. Pored toga, sjećanje na strahote iz Ratova ruža još uvijek je bilo svježe.
Kako je vrijeme prolazilo, mogućnost da Katarina rodi toliko željenog sina je padala u zaborav. Brojne trudnoće i stresni pobačaji kojima su one završile iscrpile su Katarinu i ugrozile njeno zdravlje. Njen pložaj se pogoršao kada je jedna od samo dvije Henrikove ljubavnice rodila sina i nazvala ga Henry, čime je dokazano da Henrik može imati mušku djecu, ali ne i Katarina.
Karlo V, car Svetog Rimskog Carstva, sin Katarinine sestre Ivane I, zvanično je posjetio Englesku 1520. godine, pa je Katarina savjetovala muža da stekne savezništvo sa njim umjesto sa francuskim kraljem Franjom I. Zbog njenog očitog političkog opredjeljenja prema Španiji Katarina je zadobila nepovjerenje Henrikovog glavnog ministra Wolseya. Iako su kralj i kraljica posjetili Francusku 31. maja, dvije godine kasnije Engleska joj je objavila rat. Car je ponovo posjetio Englesku radi dogovaranja zaruka između njega i princeze Marije.
Godine 1525. Henrik je svom vanbračnom sinu dao titulu vojvode od Richmonda, što su mnogi (uključujući i Katarinu) tumačili kao korak prema proglašavanju Henrya prijestolonasljednikom. Henrik je u međuvremenu prijestolonasljedničke dužnosti, poput predsjedanja pred velškim savjetom, povjeravao njihovoj kćeri Mariji.
Poništavanje braka
urediKatarina u tom trenutku više nije bila fizički sposobna iznijeti još jednu trudnoću. Henrik se počeo zbližavati sa Anne Boleyn, sestrom svoje nekadašnje ljubavnice Mary, sa kojom je želio dobiti nasljednika. Kako je bio jako religiozan i upoznat sa katoličkim propisima, Henrik je odlučio pažljivije sagledati okolnosti pod kojima je sklopljen njegov brak. Dokaz za svoju tvrdnju da je njihov brak proklet pronašao je u levitskom zakonu, koji kaže da muškarac neće imati djece oženi li bratovu udovicu.[5] Sa druge strane, Peta knjiga Mojsijeva (Ponovljeni zakoni) ohrabruje muškarca da oženi udovicu svoga brata. Henrik je vjerovao da je, ako je Katarina lagala kad je izjavila da njen brak sa Arturom nije bio konzumiran, njihov brak grijeh u Božijim očima. Na temelju svojih sumnji, zatražio je od pape Klementa VII da poništi njihov brak. Njegove namjere su Katarini bile tajene dokle god je to bilo moguće i ona je nastavljala obavljati svoje zvanične dužnosti.
Papa je odugovlačio punih sedam godina prije nego je donio konačnu odluku. Poništavanje braka značilo bi da je nepogrješiva Crkva ipak pogriješila kada je poništila Katarinin prvi brak, a sam Kliment VIII bio je bukvalno zarobljenik Katarininog sestrića, koji je upravo tada bio osvojio Rim.[6] Sa druge strane, papa je u religioznom Henriku vidio važna saveznika u borbi protiv jačanja protestantizma u njemačkim zemljama i nije ga želio izgubiti kao takva. Bez obzira na ove okolnosti i podršku koju je španska kraljevska porodica pružala Katarini, papa tada nije mogao ići protiv cara i nikada nije pristao na poništavanje Henrikovog braka.
Henrik se odvojio od Katarine u julu 1531. godine, a u januaru 1533. tajno je oženio jednu od Katarininih dvorskih dama, Annu Boleyn. Thomas Cranmer, koga je Henrik imenovao nadbiskupom od Canterburya, proglasio je brak Henrika VIII i Katarine Aragonske nevažećim i nikada zakonski postojećim 23. maja 1553. godine, a pet dana kasnije objavljeno je da se Henrik oženio Annom Boleyn, te da je ona nova i jedina zakonita kraljica Engleske. Kako bi spriječio žalbu Rima, Henrik je natjerao parlament da izglasa Zakon o supremaciji koji je ukinuo Papin autoritet u Engleskoj, a suverena postavio za poglavara Engleske Crkve, čime je započeta Engleska reformacija.
Od poništenja do smrti
urediKatarina od Aragona je do kraja života sebe smatrala jedinom zakonitom suprugom Henrika VIII i jedinom zakonitom engleskom kraljicom. Njene odane sluge nastavile su je tako i oslovljavati. Henrik joj je odbio dati ijednu drugu titulu osim one koju bi imala kao Arturova udovica, pa je njena zvanična titula bila ona princeze udovice od Velsa.
Godine 1535. Katarina je preseljena zamak Kimbolton. Boravila je samo u jednoj sobi koju je napuštala smo da bi, kao pobožna katolkinja, prisustvovala misi. Katarina se tako pripremala za kraj. Bilo joj je zabranjeno viđati se i komunicirati sa svojom kćerkom, koja više nije bila princeza jer je smatrana nezakonitom. Njihovi su tajni simpatizeri pomogli u razmjenjivanju pisama između majke i kćeri.[7] Henrik im je objema nudio bolji smještaj ako bi priznale njegovu novu ženu, Annu Boleyn, za svoju kraljicu. Obje su to odbile, a Katarina je nastavila Henirka smatrati svojim mužem i tako ga nazivati u pismima.[8] Krajem 1535. godine Katarina je sačinila oporuku, osjećajući da joj se bliži smrt. Pisala je sestriću i zamolila ga da joj pazi na kćer, ali je pisala i Henriku, rekavši mu da mu oprašta sve i da njene oči žude jedino za njim.[8]
Katarina Aragonska je umrla u zamku Kimbolton, 7. januara 1536. godine, kao jedina Hernikova žena koja je doživila pedeseti rođendan. Sahranjena je u katedrali Peterborough, u ceremoniji koja je odgovarala statusu princeze od Velsa.
Doktori su priznali da je Katarinino srce bilo crno, zbog čega se počelo sumnjati da ju je otrovala Anne [9] , pošto u to vrijeme nisu bile poznate posljedice raka. Mogućnost trovanja je malo vjerovatna, jer je Henrik to mogao učiniti još deceniju prije da je želio. Nasuprot tome, on je nastavio osjećati izvjesno poštovanje prema svojoj bivšoj ženi. Henrik ipak nije prisustvovao njenoj sahrani, a nije dozvolio ni Mariji da zadnji put vidi majku.
Naslijeđe
uredi
Henrik je imao na umu činjenicu da je Katarina sahranjena u katedrali Peterborough prilikom raspuštanja manastira 1541. godine, te je stoga naredio da katedrala bude pošteđena privatizacije. Turisti koji danas dolaze vidjeti katedralu Peterborough mogu posjetiti Katarinin grob, na koji se redovno donosi cvijeće i plodovi šipka, koji su u Engleskoj predstavljali simbol njenog mediteranskog porijekla.
Marija, koja je nakon poništavanja braka svojih roditelja proglašena nezakonitom i izbačena iz nasljedne linije, vraćena je u nju posredovanjem Henrikove posljednje supruge, Katherine Parr. Za vrijeme vladavine Edvarda VI ponovo je izbačena, ali je preuzela krunu trinaest dana nakon njegove smrti. Prva odluka Marije I bila je retroaktivno priznavanje i ozakonjivanje braka između Katarine i Henrika VIII.
Ironično je to što je upravo Katarina, religiozna i predana katolkinja, nenamjerno donijela reformaciju na britansko ostrvo.[2]
Titule
urediTitule koje je Katarina Aragonska dobila rođenjem i brakom:
Pisanje imena
uredi
Pravilo pisanje Katarininog izvornog imena je i danas aktuelno pitanje. Njeno ime se u srpskohrvatskom jeziku već godinama slavenizira, pa je kod nas najpoznatija kao Katarina. Iako nema sumnje da je ime koje je dobila rođenjem Catalina, sporno je pisanje imena koje je dobila postavši engleska princeza. Današnji oblik toga imena je Catherine, međutim, u vrijeme u kojem je Katarina živjela ista imena, i po izgovoru i po porijeklu, pisala su se na različite načine. Sama Katarina je svoja pisma potpisivala sa Katharine the quene ili Katherina the quene, a njeno ime se pisalo sa početnim slovom K u službenim dokumentima, kao i na njenom grobu. Sa druge strane, riječnik Oxford English Dictionary navodi da bi se u biografijama njeno ime trebalo pisati Katherine.
Porodično stablo
urediIzvori
uredi- ↑ 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 1,15 1,16 1,17 1,18 1,19 1,20 Weir, Alison; 2000, The Six Wives of Henry VIII, ISBN 0-8021-3683-4
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 „Pismo od Katarine za Fernanda II. Aragonskog”. Arhivirano iz originala na datum 2008-07-23. Pristupljeno 2009-04-19.
- ↑ 3,0 3,1 Lacey, Robert; (1972), The Life and Times of Henry VIII, ISBN 978-1573352475
- ↑ Williams, Neville ; 1971, Henry VIII and his Court
- ↑ Phillips, Roderick ; 1991, Untying the Knot: A Short History of Divorce
- ↑ Morris, T.A. ; 1998, Europe and England in the Sixteenth Century
- ↑ „Pismo od Katarine za ledi Mariju”. Arhivirano iz originala na datum 2008-05-14. Pristupljeno 2009-04-19.
- ↑ 8,0 8,1 „Pismo od Katarine za Henrika VIII Engleskog”. Arhivirano iz originala na datum 2011-01-15. Pristupljeno 2009-04-19.
- ↑ Lofts, N ; 1979, Anne Boleyn
- ↑ Katarina nije nikada bila princeza od Kastilje i Aragona, jer je ta titula bila rezervirana za prijestolonasljednika. Umjesto toga, Katarina je nosila nižu titulu infante.
Vanjske veze
uredi
- Galerija portreta
- Katolička enciklopedija
- Detaljni osvrt na Katarinin život Arhivirano 2012-02-06 na Wayback Machine-u
- Kratka biografija Arhivirano 2007-10-14 na Wayback Machine-u
- Katarinino pismo upućeno papi Klimentu VII
| Prethodnik: | Kraljica-pratilja Engleske |
Nasljednik: |
| Elizabeta od Yorka | Anne Boleyn |
| Prethodnik: | Princeza od Velsa |
Nasljednik: |
| Anne Neville | Karolina Bradenburška |