Knjige Ljetopisa
| Stari zavjet |
|---|
| Judaizam, Protestantizam, Katoličanstvo, Pravoslavlje
|
| Deuterokanonske knjige |
| Pravoslavlje |
| Istočno i rusko pravoslavlje |
| Istočno pravoslavlje |
| uredi |
Prva i druga knjiga Ljetopisa odnosno Prva i druga knjiga Dnevnika su knjige Biblije i Staroga zavjeta. Nastale su kao jedna knjiga, a kasnije su razdvojene. Biblijske kratice ovih knjiga su 1 Ljet i 2 Ljet, odnosno 1Dn i 2Dn.
U početku su činile jednu knjigu. Podjela je nastala pri prvom prijevodu Biblije na strani jezik, kada je nastala Biblija Septuaginta na grčkom jeziku. Otada je podjela prihvaćena i pri prijevodima na druge jezike, a od 16. stoljeća, podjela je napravljena i u originalu na hebrejskom jeziku. Prva i druga knjiga Ljetopisa imaju puno sličnosti s Prvom i drugom knjigom o Kraljevima te u manjoj mjeri s Prvom i drugom knjigom o Samuelu. Glavne teme su kraljevi David i Salomon te njihovi nasljednici. Dok knjige o Kraljevima uglavnom sadrže moralne pouke i bave se ljudskom odgovornošću, knjige Ljetopisa, uglavnom sadrže tipološke pouke povezane s Božjom milošću [1]. Ezra se nastavlja na Drugu knjigu Ljetopisa. Posljednja dva stiha iste knjige identična su prvim stihovima Ezre: "Ali prve godine perzijskoga kralja Kira, da bi se ispunila riječ Jahvina objavljena na Jeremijina usta, podiže Jahve duh perzijskoga kralja Kira te on oglasi po svemu svojem kraljevstvu usmeno i pismeno (2 Ljet 36,22-23; Ezr 1,1-2) [2].
Nije točno poznat pisac. Po židovskoj predaji pisac (kroničar) je Ezra. Ima sličnosti u stilu između Prve i druge knjige Ljetopisa s Ezrinom knjigom. Ako je on pisac, knjige su napisane oko 450.-400. g. pne. U Hebrejskoj Bibliji, ove dvije knjige se nalaze na posljednjem mjestu u Starome zavjetu, jer navode cijelu povijest odnosa između Boga i Izraelaca kao Izabranoga naroda [3]. Kod kršćana, ove dvije knjige nalaze se među povijesnim knjigama Staroga zavjeta između Knjiga o Kraljevima i Ezre.
Početak Prve knjige Ljetopisa (1. do 10. poglavlje) sadrži popise rodoslovlja: od Adama do Izraela, Izraelovo rodoslovno stablo, Davidovo rodoslovno stablo, rodoslovna stabla južnih, prekojordanskih i sjevernih plemena, rodoslovlje velikih svećenika, Benjaminovih potomaka, stanovnika Jeruzalema i Šaula. Ostali dio Prve knjige Ljetopisa (11. do 29. poglavlje) je povijest Davidova kraljevanja.
Početak Druge knjige Ljetopisa (1. do 9. poglavlje je povijest kraljevanja Salomona, Davidova sina. Preostali dio Druge knjige Ljetopisa opisuje povijest judejskih kraljeva nakon Salomona do babilonskog zatočeništva. Završava s ukazom perzijskog kralja Kira Velikog, koji dopušta povratak Židova iz babilonskog zatočeništva. U tome se očituju Božja milost prema Izraelcima.
Cilj pisanja ovih knjiga nije toliko povijest, koliko moral i vjerska istina. Kraljevi David i Salomon služe kao predslika Isusa Krista kao odbačenog, napaćenog i proslavljenog Kralja [4]. Velika pažnja je posvećena jeruzalemskom Hramu i njegovoj obnovi.
Ovo je 13. po redu knjiga u Bibliji. Sadržaj knjige govori o ponovnom organizovanju nacije i uspostavljanje obožavanja Boga Jehove, nakon ponovnog naseljavanja Izraelske zemlje. Ropstvo u Babilonu je završeno pre oko 77 godina, ponovo je obnovljen hram u Jerusalimu, ali postojala je opasnost opet od uspostave krivog obožavanja i lažnih religija okolnih naroda. Persijski kralj je ovlastio Ezru da imenuje sudije i učitelje božjeg i kraljevog zakona, kao i da obnovi dom Jehove Boga. Zatim, trebalo je narod probuditi iz ravnodušnosti i ponovo u njih usaditi spoznanje o Božjoj nameri sa njima, Božjem ispravnom zakonu, o dolasku kralja Božjeg Kraljevstva koji će biti iz Judinog plemena, a iz Davidove loze. Zato su u knjizi izneseni precizni izveštaji rodoslovlja koji su zasigurali da su samo ovlašćene osobe služile u sveštenstvu, da bi se potvrdila plemenska nasleđa i rodoslovlje kralja Davida iz čije je loze prorečen Božji Sin. Zbog ovih detaljnih i preciznih informacija biblijski prevodilac Jeronim imao je tako uzvišeno mišljenje o Prvoj i Drugoj Dnevnika da ih je smatrao ’’sažetkom Starog zaveta’’ i izjavio da su one ’’od tako velike važnosti i značaja, da onaj koji za sebe smatra da je upoznat sa svetim spisima, a ne poznaje njih, samo vara sebe’’[5].
Ova knjiga, dakle, pred Izraelce ponovo iznosi potpuni izveštaj o istoriji nacije i počecima čovečanstva, vraćajući se sve do prvog čoveka, Adama.Budući da je Davidovo kraljevstvo bilo središnja tačka, pisac je istakao istoriju Jude, gotovo u potpunosti izostavljajući sasvim negativan zapis o desetoplemenskom kraljevstvu Izrael. On je prikazao najveće Judine kraljeve kako su zaposleni u gradnji ili obnavljanju hrama i kako revno predvode u obožavanju Boga. Istakao je religiozne grehe koji su vodili do zbacivanja kraljevstva, dok je istovremeno naglašavao i Božja obećanja obnove. Istakao je važnost čistog obožavanja i mnoge pojedinosti koje se odnose na hram, sveštenstvo, pevače, Levite itd.
Postoje dokazi da je upravo Ezra napisao knjige Prva i Druga Dnevnika. Završna dva stiha Druge Dnevnika ista su kao i uvodna dva stiha Ezre, a Druga Dnevnika se završava usred rečenice koja je završena u Ezri 1:2. Zatim, stil, jezik, izbor reči i način pisanja Dnevnika i Ezre je isti. Neki od izraza u te dve knjige ne nalaze se ni u jednoj drugoj biblijskoj knjizi. Jevrejska tradicija takođe potvrđuje da je Ezra napisao knjigu koja nosi njegovo ime, Ezra, kao i Prvu i Drugu Dnevnika.
Niko nije bio bolje osposobljen od Ezre, koji je bio nadahnut Božjim svetim duhom, da skupi tačnu i autentičnu istoriju, a to je priznao i Persijski vladar Artakserks koji ga je opunomoćio građanskim ovlašćenjima u upravnoj oblasti Jude, a prethodno je i sam priznao mudrost Božju. Opremljen tako božanskim i carskim ovlašćenjem, Ezra je mogao sakupiti svoj izveštaj iz najboljih dostupnih dokumenata. On sam je napisao:’’ Ezra je pripremio svoje srce da istražuje Jehovin zakon, da postupa po njemu i da u Izraelu poučava propisima i pravdi’’ (Ezra 7:10). Ovlašćen od vladara tadašnje svetske sile Ezra je imao pristup državnim dokumentima iz Izraela i Jude, rodoslovnim zapisima, istorijskim delima koje su napisali proroci i dokumentima koje su posedovali plemenski i porodični poglavari. Ezra navodi najmanje 20 takvih izvora informacija[6]. Tim jasnim citatima Ezra je pošteno dao svojim savremenicima mogućnost da provere njegove izvore, ako to žele, a ovo dodaje znatnu težinu argumentu za verodostojnost i autentičnost njegove reči.
Budući da je Ezra ’’otišao iz Babilona’’ sedme godine kralja Artakserksa Dugorukog (Longimanusa), 468.pne. i ne čini nikakav zapis o značajnom dolasku Nehemije 455.pne., Dnevnici su morali biti završeni između tih datuma,verovatno oko 460.pne. u Jerusalimu (Ezra 7:1-7; Neh. 2:1-18). jevreji Ezrinih dana prihvatili su Dnevnike kao autentičan deo ’sveg Pisma koje je nadahnuto od Boga i korisno’. Nazivali su ih Divreh Hajamim, što znači ’’Zbivanja dana’’, to jest istorija dana ili vremena. Oko 200 godina kasnije prevodioci grčke Septuaginte takođe su prihvatili i uključili Dnevnike kao kanonske knjige. Oni su podelili knjigu na dva dela, iako je ona u početku bila jedna celina. Pošto su pretpostavili da je ona nadopuna Samuelu i Kraljevima ili celoj Bibliji tog vremena, nazvali su je Paralipomenon, što znači ’’Stvari pređene (ostavljene neispričane; izostavljene)’’. Iako ime nije naročito prikladno, njihov postupak ipak pokazuje da su Dnevnike smatrali autentičnim, nadahnutim Pismom. Pripremajući latinsku Vulgatu Jeronim je predložio:’’ Mogli bismo (ih) značajnije zvati Kronikon cele božanske istorije’’. Izgleda da je odavde bio izveden naziv ’’Dnevnici’’.
Naime, dnevnik je zapis događaja po redosledu njihovog zbivanja. Nakon navođenja svojih rodoslovlja, Prva dnevnika je usredsređena uglavnom na vreme kralja Davida, od 1077.pne. pa sve do njegove smrti.
- ↑ http://www.biblecentre.org/language/croatian/ar_bible_books.htm#13%201.%20i%202.%20knjiga%20Ljetopisa
- ↑ http://www.hbk.hr/biblija
- ↑ Tuell, Steven S. First and Second Chronicles. Louisville: John Knox Press, 2001. p. 158.
- ↑ http://www.biblecentre.org/language/croatian/ar_bible_books.htm#13%201.%20i%202.%20knjiga%20Ljetopisa
- ↑ Clarkeov Commentary, tom II, strana 574.
- ↑ Isight on the Scriptures, tom 1, strane 444,445