Abd el-Krim
| Abd el-Krim | |
|---|---|
|
| |
| Informacije | |
| Rođenje | 1882. Ajdir, Maroko |
| Smrt | 6. februar 1963. Kairo, Egipat |
Abd el-Krim (Ajdir, 1882. - Kairo, 6. februar 1963.) bio je poznati vođa berberskih ustanika u Rifskom ratu (1921. - 26.) protiv
španjolsko-francuske vladavine u Sjevernoj Africi i osnivač Rifske republike (1923. - 26.).
Kako se pokazao kao odličan organizator i vješt taktičar oslobodilačkog pokreta postao je heroj Magreba.[1]
Rođen je u utjecajnoj porodici najmoćnijeg berberskog plemena Beni Urriaguel. Njegov otac koji je dugi niz godina bio kadija.od 1902. počeo je surađivati sa španjolskim kolonijalnim vlastima kao njihov informator (moro amigo = prijateljski Maur) za što je dobijao plaću.[1]
Osnovno obrazovanje pružio mu je otac, koji ga je nakon tog - 1902. uputio u tradicionalnu medresu (al-Qariwīyīn) u Fesu gdje je dvije godine studirao šerijatsko pravo i klasičnu arapsku gramatiku i književnost. Kako mu je otac imao odlične veze sa španjolskim kolonijalnim vlastima - 1906. dobio je posao kao učitelj u melillskoj osnovnoj školi u kojoj je radio do 1913.[1] Pored toga 1907. počeo je surađivati kao novinar i urednik u arapskim dnevnim novinama El Telegrama del Rif iz Melille. Tamo je branio prednosti evropske civilizacije (naročito španjolske) i njenog potencijala da podigne ekonomski i kulturni nivo marokanskog stanovništva.[1]
Abd el-Krim je 1910. preuzeo dužnost sekretara i prevoditelja u Uredu unutrašnjih poslova (policija) u Melille. Zahvaljujući tom poslu u kom se pokazao kao inteligentan, efikasan i diskretni suradnik, povezao se sa španjolskom birokracijom i gradskom elitom. [1]
Raskid sa Španjolcima
[uredi | uredi kod]Nakon formiranja Španjolskog protektorata u novembru 1912. Abd el-Krimovo materijalno stanje se jako popravilo. Zahvaljujući ugledu koji je stekao u Uredu unutrašnjih poslova, u julu 1913. je postavljen za kadiju (šerijatskog suca) a već sljedećeg oktobra unaprijeđen je u glavnog kadiju Melille. Ta pozicija nije mu donijela samo ugled, već i veliku odgovornost, jer je morao biti lojalan svojim poslodavcima, odnosno morao se strogo pridržavati španjolske politike.[1]
Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata u kom je Španjolska ostala neutralna, upravo je pitanje njegove lojalnosti postalo upitno. Njegov otac koji je radio za španjolsku policiju, potajno je pružao podršku i pomoć njemačkim i arapskim agentima koji su se razmilili po Rifu. Španjolska policija je znala za to, ali bojala francuske reakcije i optužbe da to spada u kršenje neutralnosti. U svjetlu tog je Abd el-Krim u augustu 1915. ispitan o očevom ponašanju ali i o vlastitim stavovima o Njemačkom Carstvu. Na bazi tog ispitivanja sastavljen je izvještaj za vojne vlasti protektorata. U njemu je Abd el-Krim ocrtan kao simpatizer Centralnih sila, mrzitelj Francuske i simpatizer autonomnog Rifa bez španjolske administracije. Taj izvještaj rezultirao je hapšenjem i zatvaranjem Abd el-Krima od septembra 1915. do august]]a 1916.uz gubitak očevog posla.[1]
Hapšenje je na Abd el-Krima ostavilo duboke posljedice. Iako se u maju 1917. uspio vratiti na sud, bilo mu je jasno da su Španjolci pritisnuli njega i oca samo zato jer su preko njih htjeli pacifizirati Rif, ali bi to stavilo čitavu porodicu u nemoguću poziciju prema vlastitom narodu. Zbog tog je u decembru 1918. napustio sud, pozvao brata Muhameda da se vrati sa studija u Madridu i otišao ocu u Ajdir. Tu se zajedno sa njima bacio na organiziranje otpora u Rifu.[1]
Abd el-Krim se pokazao kao vrlo uspješni organizator gerilskog ratovanja po centralnom Rifu.[1] Zaprepastio je čitav svijet 22. jula 1921. kad je natjerao španjolsku vojsku u bijeg do Melille.To je bila jedna od najgorih katastrofa kolonijalnih snaga usporediva sa talijanskim porazom kod Adve 1896.[2]
Ta pobjeda donijela mu je svijetsku slavu, postao je heroj za islamski svijet, a za ljevičare hrabri borac protiv evropskog kolonijalizma.[1]
Kod kuće je lošije prošao, jer su pojedina plemena i nadalje odbijala suradnju s njim. Tek je februaru 1923. uspio uvjeriti i posljednje skeptike da i Berberi tebaju osnovati Rifsku republiku sa njim kao predsjednikom:[1] Relativno zatišje na frontu vladalo je do kraja 1924.
Sljedeći korak Abd el-Krima bio je prenjeti borbu preko granice Francuskog protektorata u Maroku, jer je on bio važan za njegovu logistiku. Kako je ulovio francuske vojnike nespremne, već u prvom naletu izbacio je iz stroja oko 6.000 francuskih vojnika i ugrozio važne urbane centre Fes i Tazu. To ga je na kraju skupo stajalo jer su se Francuzi i Španjolci konačno dogovorili da će i vojno surađivati.[1]
Nakon pažljivih priprema i koordinacije u septembru 1925, je pokrenuta zajednička ofenziva koja je počela desantontom preko 18.000 španjolskih vojnika kod Al Hoceima. Udar puno nadmoćnijih i brojnih koalicionih snaga bio je toliko jak da to Abd el-Krimovi borci nisu mogli zadržati. U proljeće 1926. Abd el-Krimova vojska se raspala, pa se on zajedno sa rođacima 27. maj 1926. predao Francuzima.[1]
Francuzi su sklonili Abd el-Krim njegova brata, ujaka i članove njihovih porodica prvo u Fes, zatim u Casablancu pa u Marseille u kom je 2. septembra 1926. ukrcan na brod za otok Reunion u Indijskom oceanu. Tamo je zajedno sa porodicom proveo narednih dvadesetak godina.
Povratak u sjevernu hemisferu dozvoljen mu je 1947. Abd el-Krim se skrasio u Egiptu gdje mu je kralj Faruk I. dao azil.<ref name=brit> U Egiptu se pridružio Komitetu za oslobođenje Magreba sve do nije prekinuo suradnju sa njima početkom 1950-ih. Nastavio je davati intervjue i pisati članke o arapskom pogledu na evropski kolonijalizam i putu za oslobođanje Sjeverne Afrike. I pored molbi koje su mu je slao sam kralj Muhamed V. i brojni drugi političari da se vrati u Maroko, odkad je on postao nezavisan 1956. - Abd el-Krim je to odbio uz obrazloženje da se ne želi vratiti u zemlju u kojoj su još uvijek ima francuskih i španjolskih vojnika.[1]
Abd el-Krim
- Abd el-Krim (en)