Anabaza

Pohod Ksenofonta i grčkih plaćenika

Anabaza (starogrčki: Ἀνάβασις = "uspinjanje") djelo je grčkog pisca Ksenofonta. Na poziv prijatelja Proksena Ksenofont je sudjelovao u pohodu Kira Mlađega 401. pne. protiv Artakserksa II.. Događaje s puta kao i Kirovu smrt i povratak Grka u domovinu opisuje u ovom djelu. Anabaza ima sedam knjiga, a ime je dano prema prvoj knjizi u kojoj se opisuje ključna bitka kod Kunakse. U ovoj bici Kir je poginuo, a grčke plaćenike, njih deset tisuća, pod zapovjedništvo je uzeo Ksenofont. U ostalih sedam knjiga Ksenofont samog sebe veliča kako je zaslužan za uspješan povratak Grka u Grčku pa o sebi govori u trećem licu. Djelo je izdao pod pseudonimom Temistogen Sirakužanin te je tako Ksenofont prvi pseudonimni pisac.

Sadržina

A to kako je Kir sakupio vojsku i s njom krenuo na brata, i kako se odigrala bitka, i on sam poginuo, i kako su se Grci odatle spasli i stigli do mora, opisano je kod Temistogena Sirakužanina.

— Odlomak iz Ksenofontove Helenske povijesti, na temelju kojega se zaključuje da je autor Anabazu objavio pod pseudonimom.

Anabaza je dobila ime po usponu (ἀνάβασις), tj. po putu iz niskog primorja u više krajeve unutrašnje Azije sve do sela Kunakse blizu Babilona, premda je cijeli taj put obrađen već u prvoj knjizi, a opisuje pohod Kira Mlađeg, koji se pobunio protiv svog brata, Artakserksa II, u namjeri da mu otme perzijsko prijestolje; u ostalim knjigama (2–7) opisuje je povratak (κατάβασις) grčke najamničke vojske, koja se borila na Kirovoj strani. Taj povratak opisao je ranije strateg Sofenet, Ksenofontov prijatelj iz Stimfala u Arkadiji, no u svojem djelu nije dovoljno istaknuo zaluge Ksenofonta ― koji je i sam sudjelovao u Kirovom pohodu i, kako se čini, odigrao značajnu ulogu prilikom povlačenja grčkih najamnika ― te je Ksenofont odlučio napisati svoju Anabazu, a da mi bu pripovijedanje izgledalo objektivnije, izdao je svoje djelo pod pseudonimom Temistogen Sirakužanin (Θεμιστόγενος ὁ Συρακούσιος, Temistogen = "sin Pravde"), što predstavlja prvi pseudonim u povijesti književnosti, i u cijelom djelu pisac o sebi govori u trećem licu, kako će kasnije to učiniti i Gaj Julije Cezar u svojim Komentarima.

Kir, koji je bio satrap Lidije, razočaran je što nije odabran da na prijestolju naslijedi svoga oca, Darija II, iako mu je bio omiljeni sin. Prema Ksenofontu, Kirova ozlojeđenost prema njegovom bratu Artakserksu II dodatno se pojačala kad ga je ovaj, ubrzo nakon stupanja na prijestolje, dao uhititi pod lažnom optužbom za kovanje urote. Kir je pripremio pohod protiv Artakserksa i unajmio vojsku od deset tisuća grčkih najamnika. Ksenofont opisuje dugi marš ovih "Deset hiljada", u kojem je i sam sudjelovao na poziv svog prijatelja Proksena, od Sarda do Kunakse kod Babilona 401. pne. Put je nakratko prekinut jer su djelovi grčke najamničke vojske odbili krenuti dalje kad su saznali pravi cilj rata, koji se dotada skrivao od njih. No, većina je krenula dalje i s carevom se vojskom sukobila u bici kod Kunakse; u toj je bici Kir poginuo, a njegovi su se vojnici koje je bio prikupio iz azijskih oblasti svi razbježali. Poraz je potresao i grčke najamnike, no ipak su odbili Artakserksove pozive na predaju. Njihovo je očajanje dodatno poraslo kad je satrap Tisafern, koji je u pregovorima zastupao Artakserksa, namamio grčke zapovjednike u svoj tabor i tamo ih sve dao usmrtiti. Tad se grčka najamnička vojska, na Ksenofontov prijedlog, reorganizirala i napravila plan povratka. Hirisof je preuzeo komandu nad prednjim dijelom vojske, dok je Ksenofont vodio pozadinu, koja se nalazila u opasnijem položaju. U knjizi se na više mjesta ističe kako su Ksenofontovi savjeti, hrabrost i mudrost omogućili grčkoj vojsci da se, nakon dugog putovanja, velikih teškoća i oštrih sukoba u armenijskim planinama, naposljetku dokopa Crnog mora. Znamenit je opis scene gdje se Grci uspinju na planinu Tehes (danas Madur) i, konačno ugledavši more, stanu uzvikivati:θάλαττα, θάλαττα:

A kad su se prvi vojnici popeli na goru i more ugledali, nastade silna vika. Kad su to čuli Ksenofont i stražari zaleđa, pomisle da spreda napadaju drugi neprijatelji, jer su ih pozadi gonili stanovnici one ognjem opustošene zemlje, i nekoje između njih ubili iz zasede stražari zaleđa, a nekoje uhvatili žive i zaplenili oko dvadeset štitova od kosmate, sirove goveđe kože. Kad se vika sve jače i bliže čula, pa oni koji bi svaki put nadošli trčali onima koji su neprestano vikali, te graja bivala sve jača ukoliko ih je više dolazilo, pomisli Ksenofont da se bogzna šta dešava, pa uzjaše konja i s Likijem i njegovim konjanicima pohita u pomoć. I doskoro čuju gde vojnici viču i jedan drugome dovikuju "more, more!" (θάλαττα, θάλαττα).

Stigavši u Trapezunt, grčku koloniju na Crnom moru, Grci su više-manje bili na sigurnom, no pred njima je i dalje bilo teškoća, ukljućujući i neslogu koja je među najamnicima izbila pred njihov dolazak u Bizant. Nakon što su jednu zimu proveli i službi odriskog kralja Seuta II u Trakiji, Ksenofont je komandu nad preostalim vojnicima iz "Deset hiljada" predao Spartancu Tibronu, koji ih je unovačio za rat protiv Perzije.

Ocjena

Ksenofontovo je pripovijedanje u Anabazi vrlo jasno i jednostavno i izmjenjuje se s razmišljanjima i umetnutim govorima. Zanimljivi su njegovi opisi ključnih historijskih osoba ― Kira i grčkih vojskovođa, koji pripadaju među prve pokušaje sažetog individualnog portreta s istaknutim ključnim crtama ličnosti. Ovim su se djelom Grci prvi put upoznali s nekim perzijskim oblastima, kao i s određenim slabostima ovog golemog carstva. Opisi okršaja grčke vojske u povlačenju s neprijateljima i bitaka s barbarskim plemenima ne uzdižu ovo djelo na razinu vojne historije, pa se tako takva ne može usporediti s Cezarovim Komentarima; zapravo, oni djelovi Anabaze u kojima se opisuju vojni pokreti nisu uvijek kasni, a nema ni dokaza da je Ksenofonr posjedovao osobitu nadarenost za ratno umijeće, bez obzira na sposobnosti koje je eventualno pokazao kao zapovjednik jednog odreda vojske u povlačenju. Premda Anabaza nije pravo historiografsko djelo, nego više pripada korpusu memoarske literature, ona je ipak važna jer donosi obilje podataka o geografiji i etnografiji Male Azije, kao i o ratnom umijeću tadašnjeg vremena.

Povezano

• Pohod Deset hiljada

Literatura

• Dušanić, Milena (1988). Ksenofont: Helenska istorija. Novi Sad: Matica srpska. ISBN 86-363-0030-4. 
• Đurić, Miloš N. (1990). Istorija helenske književnosti. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. 
• Đurić, Miloš N. (1989). Istorija starih Grka do smrti Aleksandra Makedonskog u odabranim izvorima. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. 
• Howatson, M. C. (1997). The Oxford Companion to Classical Literature. Oxford. New York: Oxford University Press. 
• Long, George (1867), „Xenophon (6)”, Smith, William, Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, Boston 
• Sironić, Milivoj; Salopek, Damir (1977), „Grčka književnost”, Povijest svjetske književnosti, 2., Zagreb: Mladost, pp. 7–187