Bitka kod Rivolija
| Bitka kod Rivolija | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Segment Rata Prve koalicije | |||||||
 Napoleon za vrijeme bitke (Slika: Henri Félixa Emmanuela Philippoteauxa) | |||||||
| |||||||
| Sukobljene strane | |||||||
 Prva Francuska Republika
|
 Austrijsko Carstvo
| ||||||
| Komandanti i vođe | |||||||
| Napoleon Bonaparte Barthélemy Joubert André Masséna Louis-Alexandre Berthier |
József Alvinczi Joseph Ocskay von Ocsko Heinrich XV Reuß Peter Vitus von Quosdanovich Josip Filip Vukasović | ||||||
| Snage | |||||||
| 19,000 - 23,000 vojnika | 28,000 vojnika | ||||||
| Žrtve i gubici | |||||||
| 2,200 poginulih i ranjenih, 1,000 zarobljenih [1] | 4,000 poginulih i ranjenih, 8,000 zarobljenih [1] | ||||||
Bitka kod Rivolija (14.-15. januar 1797.) bila je posljednja velika bitka napoleonove talijanske kampanje (1796.-97). Ona je bila četvrti i posljednji pokušaj austrijske vojske da razbije opsadu Mantove kod Rivolia. Francuska pobjeda dovela je do pada Mantove i sloma austrijske dominacije nad Sjevernom Italijom.[1]
Krajem novembra 1796., je Rat Prve koalicije ušao u petu zimu, pa su sve zaraćene strane htjele sklopiti primirje. Zbog tog je francuski general Henri Clarke otišao u Beč na pregovare sa austrijskim carem Franzom II. Kad je Clarke stigao u Beč dobio je pismo od Napoleona koji mu je rekao da je Mantova na rubu pada i da će Austrijanci biti izbačeni iz Italije. Clarke je vjerovao svom bivšem podređenom, pa nije pristao na nikakve ustupke pa su pregovori odmah prekinuti.[1]
Ipak situacija u Mantovi nije bila toliko optimistična kao što je Napoleon opisao. Bila je istina da austrijski garnizon od 18, 500 vojnika bio na rubu sloma, jer je samo njih 9,800 bilo sposobno za borbu, ostali su bili onesposobljeni što zbog rana, bolesti ili gladi. Od septembra je preko 9,000 austrijskih vojnika pomrlo u Mantovi, zajedno s hiljadama civila, jer su i zalihe hrane bile pri kraju, ali je s druge strane optimizam davala armija generala Józsefa Alvinczia koja je čekala na rijeci Brenti, da nasrne na Bonapartea i oslobodi Mantovu.
Bonaparte je shvatio da Alvinczi neće sjediti prekriženih ruku i dopustiti da Mantova padne, te se pripremio za napad.[1] Iskopan je niz fortifikacija na vjerojatnim točkama napada kao što su La Corona i Rivoli na istočnoj strani Jezera Garda, koje je držala divizija generala Jouberta, sa rezervnom divizijom generala Masséne u Veroni i divizijom generala Pierre Augereaua koja je čuvala donji tok rijeke Adige. Sveukupno oko 34,500 ljudi uz 10,000 generala Jeana Seruriera koji su opsjedali Mantovu; nasuprot Alvinczijeve armije od 46,000 ljudi.[1]
Alvinczi je podjedilo svoju armiju u dvije kolone, 15 000 vojnika, pod komandom generala Giovannia Provera, marširalo je na istok prema Vereoni uz Adige. Taj napad trebao je Napoleonu odvratiti pažnju od njega koji je sa preostalih 28,000 vojnika, krenuo na jug duž istočne obale Jezera Garda da razbije Joubertovu diviziju kod La Corone i oslobodi garnizon u Mantovi.
Austrijska ofenziva započela je 7. januara, kolona od 9,000 Proveranih vojnika napala je diviziju francuskog generala Augereaua u Legnagu na rijeci Adige. Sljedeći dan ostatak Proveranih ljudi, oko 6,200 napalo je Veronu. Bonaparte je požurio u Veronu da procijeni situaciju, isprve je shvatio da nešto nije u redu, jer nema glavnine austrijskih snaga. Joubert se morao povući u Rivoli, Bonaparte je shvatio da je napad Provera prijevara, pa mu je naredio da se pod svaku cijenu drži Rivoli, skupio je korpus od 22,000 ljudi (uglavnom od Masséne i Venancea Reya) i krenuo na Rivoli. Ostavio je 8,000 ljudi da nastave opsadu Mantove i 3,000 da brane Veronu i Augereauovu diviziju da čuva prijelaze na Adigeu.[1]
Austrijanci su sporo slijedili Jouberta iz La Corone, što zbog terena što zbog loše logistike, pa kad su stigli u Rivoli, Joubertova divizija već je zauzela selo Trambasore, odličan obrambeni položaj iznad rijeke Adige. Alvinczi se tako našao pred teškim zadatkom da izbaci Jouberta s uzvisine, prije nego što stignu francuska pojačanja. Zbog tog je podijelito svoje snage u šest kolona. Prve tri od ukupno 12,000 ljudi, kojima su zapovijedali generali Liptay, Koblos i Ocskay, krenule su u frontalni napad sa sjevera, bez artiljerijske podrške. Četvrta kolona generala Josepha de Lusignana trebala je sa zapada opkoliti francusku vojsku, i spriječiti povlačenje ili dolazak pojačanja. Peta kolona generala Vukasovića trebala je uz rijeku Adige postaviti artiljeriju. Šesta kolona od 7,000 ljudi generala Petera Quasdanovicha dobila je najvažniji zadatak da preko grebena Magnone zađe Francuzima za leđa.[1]
Bonaparte je stigao u Rivoli u 2 sata ujutro u subotu, 14. januara i naredio svojim trupama da zauzmu uzvisine. Joubertova divizija prva je krenula u napad i zauzela zaselak San Giovanni, ali je zaustavljena pa se 85 polubrigada napadnuta s boka uspaničila i pobjegla. Tako se Joubertova divizija našla u opasnosti da se raspadne prije nego što stignu Massénine rezerve, ali je ipak izdržala deset sati borbi. Kad su napokon stigle rezerve sa Jezera Garda Napoleon je naredio 18 polubrigadi Massénine divizije da napadne četvrtu kolonu Josepha de Lusignana.[1]
Zatim je napad usmjerio na Quasdanovicha u klancu Osteria, uperivši topove u masu Quasdanovichevih ljudi. Sretan hitac pogodio je dva austrijska kola puna municije eksplozija je izazvala paniku pa je Bonaparte naredio juriš bajonetama i očistio klanac. Oko podneva stigla je konjica generala Joachima Murata i napala kolonu Josepha Ocskaya, to je pokrenulo plimu austrijskog povlačenja. U međuvremenu je stigla i divizija generala Reya i pridružila se u napadu na Lusignana, koji je izdržao koliko je mogao, ali je ubrzo bio prisiljen na povlačenje. Do 14 sati su se Austrijanci potpuno povukli.[1] Borbe su se nastavile i sutradan 15. januara, kad su Lusignanove trupe potpuno uništene, a Joubert uz pomoć Muratove konjice natjerao ostale Austrijance na povlačenje preko Adigea, time je bitka kod Rivolia bila gotova.[1]
Dok je većina francuske vojske bila zauzeta kod Rivolia, general Provera je bio zauzet brzim maršem svog korpusa prema Mantovi, pred koju je stigao u podne 15. januara. Tu se suočio sa 8,000 francuskih vojnika generala Séruriera, kog je Bonaparte ostavio da drži opsadu. Popodne je stigao Bonaparte i napao Provera sa leđa. Stisnut između Bonapartea i Séruriera, Provera se predao. Garnizon u Mantovi izdržao je još 14 dana, pa se i on predao 2. februara.[1]
Pad Mantove posljednje velike utvrde u Sjevernoj Italiji, otvorio je put Bonaparteovoj vojsci prema Beču. On nije mirovao i uživao u trijumfu, čim je Mantova pala, napao je Papinsku Državu i natjerao nesretnog papu Pija VI. da Francuskoj Republici prepusti Romagnu, Bolognu, Avignon i Ferraru i plaća pozamašan godišnji danak od 30 miliona franaka. Osiguravši leđa Bonaparte je promarširao svojom armijom kroz Tirol i stigao na 160 kilometara do Beča. Austrijanci su zatražili primirje koje je sklopljeno u Leobenu 2. aprila 1797.; nakon toga je 17. oktobra potpisan Mir u Campo Formiju, njime je završio Rat Prve koalicije.[1]
