Fotografsko pamćenje

Fotografsko ili eidetsko pamćenje (što je precizniji termin) obično se definira kao sposobnost pojedinca da se (pri)sjeti slika, zvukova ili raznih stvari s izvanrednom preciznošću i u velikoj količini. Riječ eidetsko znači "nešto što se odnosi na izvanredno detaljno i jasno pamćenje vizuelnih prizora i slika" i dolazi od grčke riječi εἶδος (eidos), što se direktno može prevesti kao "viđen".

Fotografsko pamćenje, posmatrano kod djece, predstavlja se sposobnošću pojedinca da proučava neku sliku 30 sekundi i zadrži gotovo savršeno fotografsko sjećanje na tu sliku u kratkom periodu nakon što slika bude uklonjena. Takvi "eidetičari" tvrde da "vide" sliku na praznom platnu jasno i savršeno detaljno kao da je ona još tu. Slično kao i druge vrste pamćenja, na jačinu prisjećanja može utjecati nekoliko faktora, kao što su trajanje i učestalost izloženosti podražaju, svjesno posmatranje, važnost toga što se pamti za dotičnu osobu i sl. Ta činjenica stoji u suprotnosti s općim pogrešnim tumačenjem ovog termina koje pretpostavlja stalno i potpuno prisjećanje svih događaja.

Neki ljudi koji općenito imaju dobro pamćenje tvrde kako imaju fotografsko pamćenje. Međutim, postoje izrazite razlike u načinu procesiranja informacija kod ovih vrsta pamćenja. Ljudi koji imaju općenito dobro pamćenje često se koriste mnemotehnikom, tj. raznim tehnikama pamćenja (npr., dijeljenje neke ideje na prebrojive elemente) kako bi zapamtili informacije, dok onī s fotografskim pamćenjem pamte veoma specifične detalje, kao, npr., gdje je netko stajao, što je netko nosio od odjeće itd. Oni se mogu sjetiti nekog događaja s većom detaljnošću, dok onī s drugačijim pamćenjem više pamte svakodnevne rutine nego specifične detalje koji su možda prekinuli rutinu. Ipak, ovaj proces obično je najočitiji kad se ljudi s fotografskim pamćenjem pokušavaju sjetiti takvih detalja.

Također, nije neobično da neki ljudi mogu doživjeti iskustvo "sporadičnog fotografskog pamćenja", pri kojem veoma detaljno mogu opisati mnoštvo stvari. Međutim, u većini slučajeva ovakva sporadična iskustva fotografskog pamćenja nastaju nesvjesno.

Ljudi s izvrsnim pamćenjem

Neki pojedinci s autizmom pokazuju izvanredno pamćenje, uključujući i one s poremećajima iz autističkog spektra, kao što je Aspergerov sindrom. Autistični savanti su rijetkost, ali baš oni pokazuju znakove spektakularnog pamćenja. Međutim, većina osoba kojima je dijagnosticiran autizam nemaju fotografsko pamćenje.

Sinestezija se također posmatra kao povećanje auditivnog pamćenja, ali samo za one informacije koje izazivaju sinestezijsku reakciju. Ipak, kod nekih sinestetičara otkriveno je da imaju oštriji osjećaj za "savršenu boju" od normalnog, koji im pomaže da gotovo savršeno uspoređuju nijanse boja nakon jednog dužeg perioda, i to bez prateće sinestezijske reakcije.

Kontroverze

Većina trenutnih kontroverzi u vezi s fotografskim pamćenjem tiče se preširoke primjene tog termina za gotovo bilo koji primjer izvanrednog pamćenja. Postojanje izvanrednih sposobnosti pamćenja dobro je dokumentirano i izgleda da je rezultat kombinacije urođenih sposobnosti, naučene taktike i izvanrednih baza znanja (čovjek može više zapamtiti onoga što on razumije nego neke nepovezane informacije ili one koje nemaju značenje). Tehnički, ipak, fotografsko pamćenje predstavlja pamćenje nekog osjetilnog događaja s tolikom tačnošću kao da ta osoba i dalje gleda ili sluša originalni objekt ili događaj. Skoro sve tvrdnje o nečijem fotografskom pamćenju spadaju prilično izvan ove uske definicije. Neke novije studije sugeriraju da možda postoji nekoliko rijetkih pojedinaca koji imaju sposobnost fotografskog pamćenja u ograničenoj količini. Za to se pamćenje teoretizira da je ustvari "neprocesuirano" osjetilno pamćenje nedovoljno obrađenih osjetilnih događaja (npr., "sirove" slike lišavaju nas dodatnog, obično automatskog, perceptivnog procesuiranja koje se kod normalnog pamćenja neodvojivo "kači" za slikovnu informaciju o identitetu i značenju objekta). Međutim, izgleda da su dokumentirane eidetske sposobnosti daleko više ograničene i daleko rjeđe nego što se to popularno zamišlja.

Marvin Minsky u svojoj knjizi Društvo uma nije mogao verificirati tvrdnje o nečijem fotografskom pamćenju, a za izvještaje ili navode o fotografskom pamćenju smatrao je da su "neosnovani mit".

Primjer kada se izvanredne sposobnosti pamćenja pripisuju fotografskom pamćenju dolazi iz popularnih interpretacija klasičnih eksperimenata Adriaana de Groota u vezi sa sposobnošću šahovskih velemajstora da zapamte kompleksne pozicije figura na tabli. U početku je bilo otkriveno da su se ovi eksperti mogli sjetiti iznenađujućih količina podataka, daleko više od nestručnjaka, što je sugeriralo eidetske vještine. Međutim, kad su ti eksperti bili suočeni s položajima figura koji se nikad ne bi mogli desiti tokom igre, njihovo pamćenje nije bilo bolje od pamćenja nestručnjaka, što je impliciralo da su velemajstori razvili sposobnost da organiziraju određene tipove informacija, a ne da imaju urođenu eidetsku sposobnost.

Jaki naučni skepticizam u vezi s postojanjem fotografskog pamćenja podstakao je Charles Stromeyer, koji je proučavao svoju buduću suprugu Elizabeth, koja je tvrdila da se može sjetiti poezije napisane na stranom jeziku koju nije razumjela još godinama nakon što ju je prvi put pročitala. Također se mogla, izgleda, sjetiti slučajnih shema tačkica s takvom vjernošću kao da kombinira dvije sheme u jednu stereoskopsku sliku. Ona ostaje jedina zabilježena osoba koja je prošla takav test. Ipak, metodologija korištena u procedurama testiranja jeste upitna (naročito kad se uzme u obzir izvanredna priroda tvrdnji), a činjenica da se ispitivač oženio testiranom osobom i da testovi nikad nisu ponovljeni (Elizabeth ih je uporno odbijala ponoviti) diže dodatne sumnje. Nedavno se interes za ovu tematiku obnovio, s pažljivijim kontrolama i mnogo manje spektakularnim rezultatima.

A. R. Lurija napisao je čuvenu ocjenu, Um mnemoniste, o Solomonu Šereševskom, čovjeku koji je imao izvanredno pamćenje; između ostalih stvari, Šereševski je mogao zapamtiti dugačke liste slučajno odabranih riječi i savršeno ih se sjetiti decenijama poslije. Lurija je vjerovao da je Šereševski imao neograničeno pamćenje, a neki su vjerovali da je čudesni savant, poput Kima Peeka. Koristio je tehniku pamćenja u kojoj bi "rasporedio" objekte duž određenog dijela Gorkijeve ulice, a zatim bi se vratio i "pokupio" ih jedan po jedan. Ovo je prije primjer izvježbanog nego fotografskog pamćenja.

Dodatne dokaze za skepticizam u vezi s postojanjem fotografskog pamćenja pruža jedan nenaučni događaj: Svjetsko prvenstvo u pamćenju. Ovo godišnje takmičenje u različitim disciplinama pamćenja skoro je potpuno zasnovano na vizuelnim zadacima (9 od 10 zadataka prikazuju se vizuelno, a deseti auditivno). Pošto prvaci mogu osvojiti priličnu sumu novca (ukupni nagradni fond za SP 2010. bio je 90.000 dolara), to bi trebalo privući ljude koji mogu lahko nadmašiti tē testove reproducirajući vizuelne slike zadatog materijala tokom prisjećanja. Ali zaista se ni za jednog prvaka u pamćenju (prvenstvo se održava od 1990) nije reklo da ima fotografsko pamćenje. Umjesto toga, svi pobjednici, bez ijednog izuzetka, nazivaju sebe mnemonistima i oslanjaju se na korištenje mnemoničkih strategija, najčešće metode mjestâ.

Tvrdnje o posjedovanju fotografskog pamćenja

S upitnim izuzetkom spomenute Elizabeth, do 2008. niko ko je tvrdio da ima dugoročno fotografsko pamćenje nije uspio to dokazati na naučnim testovima. Postoji dosta pojedinaca s izvanrednim pamćenjem koji su prozvani eidetičarima, ali mnogi od njih koriste se mnemoničkim strategijama i drugim vježbama za povećavanje neeidetskog pamćenja.

Čudesni savanti

• Stephen Wiltshire; on može nacrtati skicu grada nakon samo jedne vožnje helikopterom iznad njega.
• Kim Peek - bio je inspiracija za lik Raymonda Babbita u filmu Kišni čovjek, koga je glumio Dustin Hoffman.
• Daniel Tammet
• Paul Jefferys

Reference na fotografsko pamćenje u popularnoj kulturi

• Will Hunting u filmu Dobri Will Hunting može čitati knjige gledajući stranicu samo nekoliko sekundi.
• Lisbeth Salander, glavni lik u Larssonovoj Milenijskoj trilogiji, opisana je da ima "fotografsko pamćenje", za koje misli da je čini jezivom. Prikazana je kako pamti elemente prizora s kojima se susreće, zatim demonstrira savršeno pamćenje događaja koji su se desili tokom njene dvogodišnje institucionalizacije u tinejdžerskoj dobi, a pamti i više serija 19-cifrenih lozinki u njenim bankarskim i hakerskim poslovima. Ona toliko prezire svoje eidetske sposobnosti da ih otkriva samo jednom jedinom liku u romanima.
• Naslovni lik iz filma Kišni čovjek, Raymond Babbit, prikazan je kao osoba s fotografskim pamćenjem, te vanrednim matematičkim sposobnostima.
• Charlie Andrews, jedan od sporednih likova u seriji Heroji, ima posebnu sposobnost da brzo zapamti bilo koju informaciju s velikom tačnošću u naizgled neograničenim količinama (fotografsko pamćenje).
• Olivia Dunham iz serije Fringe ima fotografsko pamćenje, što je možda nuspojava medicinskih eksperimenata koji su na njoj izvršeni dok je bila dijete.
• Dr. Spencer Reid iz Zločinačkih umova tvrdi da ima fotografsko pamćenje (ali samo za stvari koje pročita; povremeno zaboravi stvari koje čuje).
• Dr. Sheldon Cooper iz Teorije velikog praska demonstrira svoje fotografsko pamćenje u epizodi The Creepy Candy Coating Corollary.
• Za dr. Lexie Grey iz Uvoda u anatomiju govori se da ima "fotografsko pamćenje", što se pokazalo vrijednom sposobnošću u njenoj karijeri. U 4. sezoni njena šefica, dr. Cristina Yang, daje joj nadimak "Lexiepedija" zbog njene sposobnosti da se sjeti opskurnih medicinskih činjenica.
• Shawn Spencer, glavni lik serije Psych, često pokazuje karakteristike fotografskog pamćenja; sposoban je da se sjeti specifičnih detalja s mjesta zločina nakon što je samo letimično bacio pogled. Međutim, on često zaboravlja detalje koji nisu povezani sa zločinom, kao što su rođendani ili planovi za večeru sa svojim ocem. Za njegovu majku, pak, govori se da ima fotografsko tonsko pamćenje.
• Za Malcolma, glavnog lika serije Malcolm u sredini, također se govori da ima "fotografsko pamćenje".
• Robert Langdon iz Da Vincijevog koda pokazuje karakteristike fotografskog pamćenja, ali naročito tvrdi da ga ne posjeduje, već da jednostavno dobro pamti ono što vidi.
• Hannibal Lecter u romanu Crveni zmaj govori za Willa Grahama da je eidetičar.
• Cottonu Maloneu, glavnom liku u mnogim svjetski poznatim trilerima Stevea Berryja, pripisuje se fotografsko pamćenje.
• Kapetan Davidson, važan lik u romanu The Word for World is Forest (Riječ za svijet je šuma), čija je autorica Ursula K. Le Guin, opisan je da ima fotografsko pamćenje.
• Ireneo Funes "Pamtljivī", lik iz kratke fantastične pripovijetke J. L. Borgesa, prikazan je s razvijenim čudesnim detaljnim pamćenjem.
• Hal Incandeza, glavni lik Infinite Jesta, posjeduje fotografsko pamćenje.
• Sherlock Holmes i njegov brat Mycroft imaju skoro savršeno pamćenje.
• Mike Ross u seriji Suits je momak koji pomoću eidetičkog (fotografskog) pamćenja pronalazi način da bude advokat u advokatskoj firmi Pearson-Specter iako nikada nije završio fakultet.

Povezano

• Lista fiktivnih ličnosti s fotografskim pamćenjem

Vanjske veze

• Postoji li takva stvar kao fotografsko pamćenje?