Khami
20°09′30″S 28°22′36″E / 20.15833°S 28.37667°E
| Nacionalni spomenik Khami ruševina | |
|---|---|
 Svjetska baština – UNESCO | |
 | |
 Zimbabve
  Khami | |
| Registriran: | 1986. (10. zasjedanje) |
| Vrsta: | Kulturno dobro |
| Mjerilo: | iii, iv |
| Ugroženost: | - |
| Referenca: | UNESCO |
Khami su ruševine drevnog grada, prijestolnice Kraljevstva Butua (1450.-1683.), predkolonijalne države u južnoj Africi. Nalazi se oko 22 km zapadno od grada Bulawayoa u pokrajini Sjeverni Matabeleland u današnjem Zimbabveu i proglašen je nacionalnim spomenikom koji je 1986. godine upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Africi kao "važno arheološko nalazište predmeta iz Europe i Kine koji svjedoče kako je Khami stoljećima bio važno trgovačko središte".
Počeo se graditi oko 1450. godine, u vrijeme kada je napuštena slavna prijestolnica Kraljevstva Zimbabve, Veliki Zimbabvea) i doživio je vrhunac za dinastije Torwa koja je vladala do 1650. god. Tada se Khami rasprostirao u duljinu od 2 km i neke od građevina se mogu lako prepoznati. Kraljevska rezidencija (mambo) se nalazila na središnjem brdu "Sjevernih ruševina" koje se uzdiže iznad terasa s potpornim zidinama. U ovom području su, između ostalih, pronađeni značajni predmeti koji svjedoče o razvijenoj trgovini Kraljevstva Butua: okamina iz porajnja iz 16. st., te Ming porculan, portugalske imitacije kineskog porculana i španjolska srebrnina iz 17. st. O posjeti portugalskih trgovaca svjedoči i monumentalni križ od granitnih blokova na malenom brdu iza rezidencijalne palače, tzv. "Brdo križa".
Kako je ovo područje obilato nekvalitetnijim granitom (laminar) od ostatka Zimbabvea, te zbog izrazito vruće klime i čestih epidemija malarije, graditelji Khamija su izumili jedinstven način gradnje. Značajnije građevine su bile uzdignute na terase suhozida s potpornim zidovima kroz koje je strujao zrak i činio ih svježijima od nizinskog otvorenog prostora. Stanovništvo Khamija je živjelo u malenim kamenim kućama sa slamnatim krovovima, u selima okruženim granitnim zidinama, razbacanima na nekoliko hektara u duljini preko 2 km. U tim selima su postojali brojni uski kameni prolazi i ophodne galerije, pokrivene ili ne, te mnogi ukrasni frizovi u obliku šahovnica ili činova.
Opustošili su ga pobunjeni Rozvi 1683. godine za Carstvo Munhumutapa, još jednu nasljednicu Kraljevstva Zimbabve. Grad nije obnovljen i polako je postao ruševina. Kasnije je ovo područje postalo "kraljevskim rezervatom" naroda Ndebele i kraljevstva Matabeleland (cijeli istočni Zimabbve). Ruševine su otkrili Europljani tek 1894. godine nakon smrti kralja Lobengula, a istraživanja su otpočeli u 20. stoljeću David Randall-MacIver, Gertrude Caton-Thompson, i ne tako davno K. R. Robinson[1]. No, rodezijska rasistička vlada nije dopuštala arheolozima istraživanje jer je negirala mogućnost da je autohtono crnačko stanovništvo moglo izgraditi išta znamenito[2]. Nakon stjecanja neovisnosti 1979. godine, Zimbabvanci su ga proglasili nacionalnim spomenikom.
-
Ruševine Khamija -
Monumentalni prolaz -
Potporni zidovi palače -
Stube palače
- ↑ Kevin Shillington, Encyclopedia of African History, Vol. 1., London: Routledge, 2004., str. 1912. ISBN 1-57958-245-1.
- ↑ Antoon De Baets, Censorship of Historical Thought: a World Guide 1945-2000. Arhivirano 2009-03-27 na Wayback Machine-u, 2002., London: Greenwood Press. pp. 621–625. ISBN 0-313-31193-5.
- Robert Gwinn, Peter Norton i Philip Goetz, The New Encyclopedia Britannica. 2., Encyclopedia Britannica, Inc. 1989. str 689. ISBN 0-85229-493-X.
- Peter Garlake, Early Art and Architecture of Africa, Oxford: Oxford University Press, 2002. ISBN 0-19-284261-7.
