Perzijska književnost
| Književnost |
|---|
 |
| Osnovni oblici |
| Osnovni žanr |
| Mediji |
| Tehnike |
| Historija |
| Književnost po jezicima i porijeklu |
| Rasprave |
Perzijska književnost postoji već 2500 godina, iako je dosta pred-islamskih djela izgubljeno. Njeni izvori uključuju i geografska područja koji su izvan granica današnjeg Irana jer perzijski jezik je cvjetao a i danas živi na raznim područjima Centralne Azije. Na primjer Rumi, jedan od najcjenjenijih perzijskih i islamskih pjesnika, je pisao na perzijskom a živio u gradu Konya, koji je danas dio Turske. Početkom 11. vijeka Perzija je vladala velikim djelom centralne i južne Azije pa perzijska književnost broji i pisce iz djelova današnjeg Afganistana, Pakistana ili Indije. S druge strane, nije sva perzijska književnost na perzijskom jer neki tu ubrajaju i djela rođenih perzijanaca koji su pisali na drugim jezicima poput grčkog ili arapskog.
Neka preživjela djela na starom ili srednjevjekovnom perzijskom datiraju i iz 650. pne. Najveći dio danas postojeće perzijske literature je iz perioda nakon Islamskog osvjanja Irana u 7. vijeku. Nakon što su Abasidi došle na vlast (oko 750.), perzijski je postao službeni jezik islamskog carstva, a samim tim i islamske književnosti. Perzijanci su pisali i na perzijskom i na arapskom. Perzijski pjesnici poput Sa'dija, Hafiza, Rumija i Omar Hajjama su imali utjecaj na književnost mnogih zemalja.
Samo par djela preživjelo je iz doba starovjekovnog Irana. Većina njih su kraljevski spisi kraljevske dinastije Ahemenida, većinom Darija I. (522. – 486. pne.) i njegovog sina Kserksa. Neka djela sasanidske geografije su preživjela u arapskim prijevodima.
Niti jedan tekst posvećen literarnoj kritici nije preživio iz predislamske Perzije. Ali postoji par Pahčavijevih eseja poput Bab-e edteda’I-ye Kalile va Demne koji se smatraju literarnom kritikom. Neki istraživači su zaključili da su predislamskoj Perziji postojala djela o elokvenciji, kao što je Karvand. Takve knjige nisu preživjele. Postoje i indikacije da je perzijska elita bila upoznata sa grčkom retorikom i književnom kritikom.
Iako je za vrijeme abasidskih vladara ova književnost bila u sjeni arapske, vrlo brzo je perzijski postao jezik književnosti Centralne Azije.
Dosta dijela se pisalo u stihu i sa rimom iako nisu imali poetski karakter, na primjer skoro sva djela Ibn Sina se rimuju. S druge strane većina pjesama tog perioda su pisane u slavu vladajućih dinastija. Po jednoj dinastiji, Horasani, se razvio i horasanski stil koji se isticao uzvišenim tonom i dikcijom te svojim književnim jezikom. Najpoznatija forma ovog doba su kaside, a vjerovatno najpoznatiji pjesnik kasida je Omar Hajjam.
U 13. vijeku najpoznatija postaje forma pjesama poznata kao gazel i tada se javlja mistična sufijska poezija. Karakteristike ova poezije su relativno jednostavan jezik, bogata metrika i istaknuta emocionalnost. Ali predmet lirike nije bila žena, nego mladići poput robova, vojnika ili šegrta, što je vjerovatno islamska tendencija odvraćanja misli od tuđih žena prema čistoj ljubavi prijatelja ili junaka. Najznačajniji predstavnik ove forma i stila je Sadijev Bustan.
U 15. vijeku indijski stil prevladava u poeziji, a glavni predstavnik je Amir Hosrov Dehlavi.
Hiljadu i jedna noć je zbirka pripovjedaka o Šeherzadi koja u nadi da će odgoditi svoju smrt priča zanimljive priče caru Šahrijahu. Mnoge od ovih priča su se razvile dalje i postale popularne, kao recimo Aladin ili Sindbad Moraplovac. Smatra se da su ove pripovjetke ustvari dio stare perzijske usmene književnosti koje su u 8. vijeku sakupljene u jednu knjigu, a najvjerojatnije je u 9. vijeku, zbog njihovog povezivanja, ubačena okvirna priča o Šeherezadi.
Postoji oko 200 leksikografskih djela od kojih najraniji potiču još i iz doba oko 6. vijeka. Među njima 1645. napisan je perzijsko-latinski rječnik. U Oxfordovom izdanju je 1770. izašao perzijsko-engleski rječnik, a perzijsko-ruski se pojavio 1869.
Asrar al-Tavhid od Abusaeid Abolheira smatra se značajnim djelom perzijske sufijske književnosti. Neki najomiljeniji perzijski pisci bili su sufije. Rumi se smatra i pjesnikom i osnivačem rasprostranjenog sufijskog reda. Njegovu tematika i stil su oponašale mnoge sufije iz svih dijelova svijeta. Mnoga značajna djela mistične sufijske književnosti nisu poezija, među kojima i već pomenuti Asrar al-Tavhid.
Na Zapadu je perzijska književnost bila nepoznata sve do 19. vijeka. Tek tada je došlo do prevođenja nekoliko srednjovjekovnih perzijskih pisaca, ali njihova djela su ostavila veliki utjecaj na zapadnjačke pjesnike i književnike.
Godine 1819. Goethe je objavio zbirku pjesama pod nazivom Zapadno-istočni Divan potpuno inspirisanu prevodom Hafiza (1326. – 1390.). Njemački filozof Niče je napisao knjigu Tako je govorio Zaratustra (1883. – 1885.) u kojoj se pojavljuje stari perzijski prorok Zoroaster (iz otprilike 1700 g. pne.)
Neka djela Firdusijeve Šahname je 1832. objavio James Atkinson, fizičar zaposlen u Britanskoj Istočnoindijskoj kompaniji. Jedno od njih je Matthew Arnold objavio kao ep Rustem i Suhrab. Američki pjesnik Ralph Waldo Emerson je 1876. objavio nekoliko esaja koji se bave perzijskom književnošću. Vjerovatno najpopularniji pisac krajem 19. i početkom 20. vijeka u Evropi bio je Omer Hajjam (1048. – 1123.) kojeg je Edward Fitzgerald preveo 1859. U Perziji su Hajjama više cijenili kao naučnika nego kao pjesnika, ali početkom prošlog vijeka on je postao jedan od najčešće citiranih pjesnika na engleskom jeziku. Pored Hajjama značajan je i Rumi kojeg su preveli mnogi poznati autori, poput A. J. Arberrya. Osim njih dvojice moguće je naći prevode i Hafiza, Sadia, Nezamia ili Ferdowsia, dok su ostali pjesnici i njihova djela rijetko prevođeni i teško ih je pronaći na engleskom području.
Tokom 20. vijeka švedski baron Eric Hermelin je preveo brojna djela klasične Perzije. Preveo je mnoge pjesnike, među kojima se nalaze i Farid al-Din Atar, Rumi, Firdusi, Omar Hajjam, Sadi i Sanai. Posebno ga je privlačila mistična sufijska poezija. U zadnje vrijeme Ašk Dahlen je popularizirao i još neka druga djela perzijske književnosti.
Snažna promjena je nastupila u 19. vijeku na polju perzijske književnosti u Iranu. Početak ove promjene označio je događaj sredinom istog vijeka, optužba premijera države Amira Kabira da pjesnik laže u svojoj kasidi da bi uveličao kralja. Ovo je bio samo izraz sveopćeg mišljenja velikih pisaca da perzijska književnost treba promijenu i novu vezu sa socijalnim prilikama u zemlji.
Početkom 20. vijeka novi načini razmišljanja i filozofski pogledi koji su se naravno odrazili i na književnost doveli su do revolucije u periodu 1906-1911. Sada je književnost imala za cilj opisati svijet relistično, onakvim kakav on i jest. Ali Akbar Dehhoda i Abolkasem Aref su glavni predstavnici ovog perioda koji su u poeziju unijeli nove sadržaje i nove forme. Neki kritičari smatraju da je ovaj trend imao za rezultat da se pisci osjećaju kao vođe društva koji su na ovaj način iskušavali mogućnosti i granice društvenih promjena. U ovom periodu dolazi i do usvajanja evropskih, i zapadnjačkih, književnih trendova, koji su naravno bili prilagođeni potrebama iranske kulture i društva.
Za najmodernijeg pisca ovog doba smatra se Sadek Hedajat, koji pisao između dva svjetska rata, i pružio sekularnu kritiku iranskog društva.
Perzijska kjnjiževnost u Afganistanu je također pretrpila snažnu promjenu u ovom periodu, prvensveno zbog novih socijalnih prilika. Promijenu je donio list Saraj’ul Akhbar kojeg je pokrenuo Mahmud Tarzi nakon što mu je omogućen povratak iz Turske u koju je bio prognan. Iako je ovakakv tip novina postojao i ranije, ovaj list je postavio nove standarde u novinarstvu i u poeziji koja je sada sve više odražavala sliku društva. Poslije su se javili i drugi utjecajni listovi ovog tipa koji su donijeli značajne pisce poput Gari Abdulaha, Abdul Hag Bejtata i Halil Ulah Halilia, Mahmud Farania, Bareg Šafija, Solijman Lajega, Vasef Bahtarija, Asadulah Habiba te Latif Nazemia. Na afganistansku književnost su utjecali prvenstveno iranski pisci, ali i evropski, među kojima prvenstveno Rusi.
Iste promjene su nastupile i u Tadžikistanu, ali pisci ovog područja su većinom samo imitirali evropske trendove. Samo par pisaca se smatra usitinu drugačijim i posebnim, a to su Golrohsar Safi Eva, Momen Genaat, Farzane Hodžandi i Lajek Šir-Ali.
Historijski gledano, kratka priča pisana na perzijskom je prošla kroz tri faze: formativni period, period razvoja i period različitosti. Glavna karakteristika i posebnost poslijeratne perzijske proze u sve tri faze njenog razvoja je posvećenost stilu i tehnici pisanja. Kada je stil u pitanju postoje dva pravca: slijeđenje svakodnevnog neknjiževnog govora ili lirski tonalitet u prozi.
Muhamed Ali Džamalzade (1895. – 1997.) se smatra prvim modernim piscem na perzijskom području. Njegove priče su više orijentirane prema toku radnje nego prema raspoloženju i razvijanju likova. Za razkliku od njega, Sadegh Hedajat (1903. – 1951.), je pisac koji je zapravo donio fundamentalne promijene i uveo modernizam u prozu. Njegove priče su pisane jednostavnim i pomalo lucidnim jezikom, i uključuju razne poglede poput realizma, naturalizma i nadrealističke fantazije, zahvaljujući čemu su se razvili novi modeli u ovoj književnoj vrsti. Eksperimentirao je i sa kronologijom toka radnje i sa nelinearnom fabulom. Fokus njegovih djela bila je psihološka kompleksnost i ranjivost pojednica. Tematski, najveći utjecaj je imao Bozorg Alavi, koji je slikao ideološki motivirane likove u borbi protiv socijalne nepravde. Sadek Čubak po ugledu na Williama Faulknera i Ernesta Hemingwaya za svoje likove uzima marginalne članove društva poput uzgajivača golubova, prostitutki ili ovisnika o opijumu. Na ovaj način on čitatelje suočava sa događajima kojim su i sami bili svjedoci u svakodnevnom životu ali su odbili razmišljati o njima.
Ovaj period traje od pobuna 1953. do revolucije 1979., obje godine su označile prekretnicu u političkom smislu.
Jalal Al-e Ahmad je pisac koji je pisao i u prvom i u drugom razdoblju razvoja perzijske kratke priče. U njegovim pričama se osjeti i povezanost s piscima koloniziranih zemalja. Sve njegove priče odražavaju i njegova politička uvjerenja.
Simin Danešvar je prva značajnija ženska moderna spisateljica. Najpoznatija je po svom romanu Savusun (1969.), ali i njene priče su vrijedne spomena, jer obrađuju socijalnu isključenost perzijske žene iz drušva, ali i komentiraju politička događanja iz ženskog ugla.
Hušang Golširi i Asghar Elahi koristili su dvije glavne tehnike zapadnjačkog modernizma: "lavinu misli" i unutrašnji monolog. U svom eksperimentiranju s novim tehnikama pisanja Golširi koristi "lavinu misli" da bi objasnio i na drugi način prikazao već odavno poznate teorije ili događaje.
U periodu nakon revolucije 1979. svu perzijsku književnost karakterizira dinamično eksperimentiranje s tehnikama naracije, načinom prezentacije fabule, strukturom i izboru slika. Isto kao i ostala moderna književnost, i perzijska iskazuje nesigurnost i sumnje, napetost, paradoks i dileme. Ona govori o početku ali ne i o kraju. Iako postoji već skoro stotinu godina moderna perzijska književnost je još uvjek podložna evropskim utjecajima, počevši od "lavine misli" pa do magičnog realizma kojeg je popularizirao Gabriel García Márquez. S druge strane, perzijska proza služi svome narodu kao svjedok teških vremena, ali i kao pokretač promijene.
Nima Jušidž smatra se osnivačem moderne perzijske poezije. Uveo je značajan broj novih tehnika i formi koje su izdvajale novi način pisanja od starog. Ponudio je i drugačiji pristup klasičnoj poeziji. Njegovo umijeće nije bilo otklanjanje ustaljenog stiha i rime nego se fokusirao na šire strukture koje su bazirane na suvremenom shvaćanju ljudske i društvene egzistencije. Cilj reforme bio je posvetiti poeziju njenom prirodnom identitetu ali pri tome postići i modernu disciplinu lingvističkog izraza. Nima je istovremeno i odbijao mnoge aspekte klasične poezije i zadržao nešto od stare estetike. Međutim najznačajniji njegov doprinos je uvjerenje koje prevladava u čitavoj modernoj eri, da tradicionalni načini pisanja mogu biti reformirani.
Ahmad Šamlu se još brže kretao u tom pravcu i uveo inovatvna iskustva u modernu perzijsku poeziju. Njegova pjesma pod nazivom Sepid (bijela pjesma) izbjegava pravila Nimove škole i uvodi slobodniju strukturu. Ovime je omogućena veća sloboda povezivanja pjesnika sa svojim emocionalnim korijenima. Do tada se pjesnička vizija mogla izraziti samo općim pojmovima i bila je ograničena formom poetskog izraza. Iako je i Nima napravio prekretnicu po kojoj je bilo moguće prekoračiti ova ograničenja, "poezija Sepida" ide i dalje izbjegavajući i ograničenja u ritmu. Šamlu je otkrio i unutrašnje karakteristike poezije, prepoznao je i ulogu proze i skrivene muzike jezika. Struktura "poezije Sepida" je prozaična ali ipak ne gubi svoju poetsku distinkciju.
Pjesnikinja Simin Behbahani je Nimin stil prilagodila formi gazel, i tako doprinijela povijesnom razvoju ove klasične perzijske forme. Tradicionalnim vrijednostima dodala je svakodnevne događaje i razgovore te teatralne teme. Eksperimentirala je s tradicionalnim formama perzijske poezije.
Mehdi Ahavan Sales je prvi koji je na perzijskom pisao slobodnim stihom. Kritičari ga smatraju jednim od najboljih suvremenih perzijskih pisaca. Njegova ambicija je bila uvesti novi način pisanja u perzijsku poeziju.
Forug Farohzad je pjesnikinja značajna po tri stvari. Prvo po tome što je među prvima prihvatila novi, Nimijev način pisanja, onda po tome što je prva žena koja je slikovito izložila privatnu seksualnost iz ženskog pogleda na svijet. I treće, što je svoju književnu ulogu prenijela i eksperimentirala sa glumom, slikanjem i snimanjem dokumentarnih filmova.
Perzijsku su književnost na srpskohrvatski prevodili Šemsudin Sarajlić (Ljubljenom biću), Osman Muftić (veleposlanik RH u Iranu)[1] i drugi.
- ↑ „Profesor iz sobe 1001”. Arhivirano iz originala na datum 2012-07-09. Pristupljeno 2013-10-14.
- Na engleskom
- The Packard Humanities Institute: Persian Texts in Translation Arhivirano 2006-02-16 na Wayback Machine-u
- More on Persian literature Arhivirano 2018-05-07 na Wayback Machine-u
- Another portal on Persian Literature
- "Persian undercurrent in Islamic civilization" Arhivirano 2013-05-02 na Wayback Machine-u
- The Persian Novel
- The Persian Short Story
- Rubaiyat of Omar Khayyam in e-book format Arhivirano 2008-10-21 na Wayback Machine-u
- Na perzijskom
- Iran and Persian language in the western world
- National Committee for the Expansion of the Persian Language and Literature شوراي گسترش زبان و ادبيات فارسيArhivirano 2013-01-18 na Wayback Machine-u
- RAHA: WORLD INDEPENDENT WRITERS' HOME Arhivirano 2016-07-22 na Wayback Machine-u
- GHABIL Persian literature Magazine
- Comprehensive Persian Literature Reference * Persopedia * Arhivirano 2007-06-30 na Wayback Machine-u
- More Persian books Arhivirano 2018-02-24 na Wayback Machine-u