Prijeđi na sadržaj

Tibet (autonomna regija)

Izvor: Wikipedija
Autonomna regija Tibet
Xīzàng Zìzhìqū
Autonomna regija Tibet u državi.
Država  Kina
Upravni oblik Autonomna regija
Službeni jezik kineski i dijalekti
Glavni grad Lhasa
titula_vladara Padma Choling
Površina 1.221.600 km²
Stanovništvo 3.002.166
Gustoća 2 stanovnika na km²
Web stranica

Autonomna regija Tibet (kineski: 西藏自治区) je jedna od pet autonomnih regija NR Kine na zapadu zemlje. Glavni grad Autonomne regije Tibet je Lhasa. Prema podatcima iz 2010. ona ima površinu od 1,221.600 km² i 3,002.166 stanovnika[1]

Historija

[uredi | uredi kod]

Prije 1950. Tibet je bio jedan od najizoliranijih dijelova svijeta, specifična kulturna i vjerska zajednica, karakteristična po svom jeziku i tibetanskom budizmu. Zemlja duboko u srednjem vijeku, bez ikakvog dodira sa strancima, i ekonomski potpuno nerazvijena.

Narodna Republika Kina otpočela je od 1950. proces uključivanja Tibeta u svoju državu, to je do danas ostao kontroverzan problem, kako unutar Tibeta tako i u svijetu. Mnogi Tibetanci, pogotovo one izvan Kine, smatraju da je Kina izvršila invaziju suverene države, i na kinesku prisutnost gledaju kao na okupaciju. S druge strane kineske vlasti tvrde da je Tibet punopravni dio Kine već vijekovima i da su oni oslobodili Tibet od represivnog režima u kojem je većina stanovništva živjela u feudalizmu.[1]

Geografija

[uredi | uredi kod]

Autonomna regija Tibet graniči sa kineskim provincijama Qinghai na istoku i Yunnan na jugoistoku, te sa državama Pakistan, Indija, Nepal, Bhutan i Mianmar na jugu, i autonomnom regijom Sikjang na sjeverozapadu.[1]

Tibetanska visoravan je najviši plato svijetu, okružen golemim planinskim masama. Relativno niži sjeverni dio visoravni zove Changtang (Čangtang), on se proteže u dužinu više od 1 300 km od zapada prema istoku, na prosječnoj nadmorskoj visini od 5 000 m. Čangtang je prošaran slanim jezerima, od kojih su najveća jezera Siling i Nam, ali u njemu nema rijeka. Sa istoka Čangtang je nešto niži. Planinski masivi u jugoistočnom Tibetu presjecaju visoravan od sjevera prema jugu, stvarajući nepremostive barijere. U srednem i zapadnom Tibetu planinski masivi položeni su od sjeverozapada prema jugoistoku, između kojih se nalaze duboke ili plitke doline, tako da čitav teren izgleda jako izbrazdan.[1]

Klima

[uredi | uredi kod]

Iako Tibetanci svoju zemlju zovu Gangs-ljongs ili Kha-ba-can (dosl. Zemlja snijega), prava istina je potpuno obrnuta jer je Tibet suhi gotovo pustinjski kraj. Većina regije ima samo 460 mm oborina godišnje, od tog većina oborina padne tokom ljetnih mjeseci. To je zbog tog je Masiv Himalaje djeluje kao barijera na monsunske kiše, koje dolaze s juga, tako da se količina oborina radikalno smanjuje prema sjeveru. Zbog tog je granica trajnog snijega na Himalaji na nekih 4800 m, ali se na sjevernim planinama penje na oko 6100 m. Procent vlage u zraku je vrlo nizak, tako da magle praktički nikad nema.[1] Po tibetskim kotlinama su ljeta vrlo vruća a zime duge i hladne.

Stanovništvo

[uredi | uredi kod]

Većina stanovnika su uglavnom Tibetanci, ali postoje i druge manjinske etničke skupine; Han (Kinezi), Hui, Monpe, Lhobe i druge manje zajednice.[1] Većina stanovništva govori tibetanskim (i nekim od njegovih dijalekata), koji je priznat kao službeni pored kineskog.

Privreda

[uredi | uredi kod]

I pored velikog rudnog bogatsva Autonomna regija Tibet, je ostala relativno nerazvijena i još je uvijek pretežno ruralna zemlja, u kojoj se većina stanovnika bavi stočarstvom i poljoprivredom na malim seljačkim imanjima. Prvi koraci industrijskog razvoja počeli su 1952., kad su u Lhasi počele sa radom željezara i tvornica namještaja, nakon tog otvoren je servis za popravak automobila 1957. i kožara 1958. Ipak pravi moderna industrijski pogoni počeli su nicati tek od ranih 1980-ih. Isprva je naglasak bio na prehrambenoj industriji. Nakon toga je uslijedila faza izgradnje tvornica crne metalurgije, strojogradnje, tekstila, kemikalija, građevinskog materijala, drvne proizvoda, i elektičnih proizvoda. Razvila se i farmaceutska industrija na temeljima tibetanske tradicije primjene ljekovitog bilja, uz proizvodnju tradicionalnih rukotvorina.[1]

Rijeke koje izviru u Tibetu imaju veliki hidropotecijal, koji se počeo iskorištavati tek od 1950. kad je izgrađeno nekoliko malih i srednjih hidroelektrana, između ostalog i ona kraj Chamdoa, na gornjem Mekongu, i ona na rijeci Lhasi, 100 km sjeveroistočno od Lhase.[1]

Izvori

[uredi | uredi kod]
  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 Tibet (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 01. 01. 2013. 

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]