Zajnab bint Ali
| Zajnab bint Ali | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | 626. (5. AH) Medina, Hidžaz, Arabija |
| Smrt | 682. (62. AH) Damask, Omejadski Kalifat |
| Počivalište | Zajnabina džamija, Damask, Sirija |
| Prebivalište | Medina, Kufa, Meka |
| Ostala imena | Kubra, Zahida, Abida |
| Etnicitet | Arapkinja |
| Poznat/a po | vođenju Huseinove karavane nakon njegove pogibije u bitki kod Karbale |
| Vjeroispovijest | islam |
| Suprug/a | Abdulah ibn Džafar |
| Djeca | Ali, Avn, Muhamed, Abas, Um Kulsum |
| Roditelji | Ali ibn Abi Talib (otac) Fatima bint Muhamed (majka) |
| Rodbina | Muhamed (djed) Hasan (brat) Husein (brat) Um Kulsum (sestra) |
Zajnab bint Ali (arap. زينب بنت علي; Medina, 626. – Damask, 682), kćer Alija ibn Abi Taliba i njegove prve supruge Fatime, unuka islamskog poslanika Muhameda i jedan od najistaknutijih ženskih članova njegove porodice (Ahl al-bajt). Zajnab se udala za Abdulaha ibn Džafara s kojim je imala četiri sina i jednu kćer. Kada se njezin brat Husein 680. suprotstavio Jazidu ibn Muaviji, Zajnab je bila uz njega. Odigrala je važnu ulogu u zaštiti svog nećaka Alija ibn Huseina i zbog svoje žrtve i hrabrosti postala je poznata kao "heroina Karbale". Umrla je 681. godine i džamija Zajnabija u kojoj je sahranjena nalazi se u Damasku u Siriji. Zbog pripadnosti Muhamedovoj porodici, historijske uloge tokom Druge fitne, vrlina poput požrtvovnosti, snage i skrušenosti, Zajnab je visoko cijenjena kod muslimana, kako sunitskog tako i šijitskog pravca.
Ranoislamska historiografija pruža veoma malo podataka o Zajnabinom životu do bitke kod Karbale.[1] Bila je treće dijete Alija ibn Abi Taliba i Muhamedove kćerke Fatime.[1] Zajnabini roditelji imali su još starije sinove Hasana i Huseina, odnosno mlađu kćer Um Kulsum i sina Muhsina koji je ili stradao kao fetus ili umro kao novorođenče. Primarni izvori navode da je Zajnab rođena u Medini 5. džumade-l-ule[2] 5.[3] ili 6. AH,[4] što odgovara datumima 5. oktobra 626. ili 25. septembra 627. po gregorijanskom kalendaru. Kao alternativni islamski datum rođenja spominje se još 1. šabana.[2] Kao i njezinoj braći Hasanu i Huseinu, ime joj je nadjenuo Muhamed kada se vratio s putovanja, nekoliko dana poslije rođenja.[3] Samo ime Zajnab u doslovnom prijevodu znači "očev ukras".[2] Ponekad su je zvali i Zajnab al-Kubra (dosl. Zajnab starija),[1] budući da su isto ime nosile još dvije Alijeve kćeri. Historičari pišu da je njezino lice odražavalo dostojanstvo i sličnost Muhamedu, dok je najviše nalikovala svom ocu. Izvori posebno naglašavaju njenu mudrost.[5] Fatima je umrla kada je Zajnab imala sedam godina.[6] Ovaj tragični događaj u ranim godinama života i želja majke da se nakon njene smrti brine o Hasanu i Huseinu doveli su do Zajnabine uske vezanosti uz braću, posebno Huseina.[6]
Kada je porasla Zajnab se u skromnoj ceremoniji udala za svog rođaka i Alijevog nećaka Abdulaha ibn Džafara.[7] Iako je njezin suprug bio imućan, par je živio skromnim životom i većina njihovog imetka je udjeljena siromašnim i potrebitim.[8] Abdulah ibn Džafar je zbog darežljivoti i filantropije u Medini stekao reputaciju i nadimak "Ocean darežljivosti" (arap. Bahr al-džud). Zajnabin brak nije smanjio njezinu čvrstu vezu sa svojom porodicom. Kada je Ali 656. postao kalif i preselio sjedište kalifata u Kufu, Zajnab se sa suprugom preselila u taj grad, što govori o snažnoj vezi između oca i kćeri.[8] Zajnab i Abdulah imali su petero djece – sinove Alija, Avna, Muhameda i Abasa, te kćer Um Kulsum.[7] Određeni izvori navode da je Zajnab držala predavanja kako bi pomogla ženama da se bolje upoznaju s Kuranom i islamom.[9] U "Pobjedi istine", jednoj od njenih biografija, navodi se da je ovu praksu započela u Medini i nastavila u Kufi nakon preseljenja.[8]
Prema Z. Nakviju, Zajnab je obavila ukupno osam putovanja. Prvo putovanje je bilo s ocem Alijem iz Medine u Kufu, drugo je bilo s bratom Hasanom iz Kufe u Medinu, a treće i četvrto s bratom Huseinom iz Medine u Meku odnosno iz Meke u Karbalu. Tokom petog, šetog i sedmog Zajnabinog putovanja iz Karbale u Kufu, Siriju i povratka u Medinu kroz Karbalu, pokazala se kao prva žena revolucionar. Osmo i posljednje putovanje zbog političkih i socio-ekonomskih previranja je bilo kada je Abdulah ibn Džafar poveo nju i članove klana Banu Hašim prema Siriji. Prilikom ovog putovanje je umrla, na lokaciji poznatoj kao Zajnabija.[10] Alternativna verzija o posljednjem periodu Zajnabinog života navodi da je putovala iz Medine u Egipat i tamo nastavila propovijedati, što je pak rezultiralo Jazidovom naredbom da bude zarobljena i dovedena u Siriju. Tokom putovanja Jazidov sljedbenik i prijatelj ju je vidio i udario lopatom u glavu, a taj napad uzrokovao je njezinu smrt.[2] Imućni suprug Abdulah je kupio zemljište u blizini i sagradio svetište u njezino ime.
Nakon Muavijine smrti, na položaj kalifa stupio je njegov sin Jazid čime su prekršene odredbe sporazuma Hasana i Muavije da potonji neće postaviti nasljednika. Iako su Omejadi okupili potporu u Siriji i među plemstvom Hidžaza, mnogi muslimani širom kalifata, uključujući Huseina, Zajnab i njihovu porodicu, odbili su dati prisegu Jazidu zbog manjka legitimiteta i neislamskog ponašanja. Zbog opasnosti od atentata od strane Jazidovih pristaša u Meki i pozivnih pisama koja su dolazila od Kufljana, Husein se 8. zul-hidžeta zajedno sa Zajnab i porodicom uputio prema Iraku.[5] Ipak, prije nego što su stigli u grad, Huseinu je stigla vijest o izdaji Kufljana i ubojstvu Muslima ibn Akila kojeg je poslao da izvidi stanje u Kufi prije njegovog dolaska. Nakon toga, put prema Kufi bio je blokiran od strane Hura ibn Jazida, zbog čega su Husein i porodica otišli u pravcu Karbale i tamo naišli na vojsku Omara ibn Sada. Dvije suprotstavljene strane potom su se sukobile u bitki kod Karbale.
Zajnab se tokom ovih događaja nizom postupaka iskazala kao uzor borbe protiv ugnjetavanja i drugih oblika nepravde.[1] Kada je njezin nećak Ali ibn Husein (Zajn al-Abidin) osuđen na smrt od strane kufanskog guvernera Ubajdulaha ibn Zijada, Zajnab je svojim tijelom spriječila guvernera da priđe Aliju govoreći: "Tako mi Boga, neću vam ga dati, ako ga želite ubiti morat ćete onda ubiti i mene".[5] Zatečeni Zajnabinim potezom, poštedjeli su mu život.[5] Ali ibn Husein je bio jedini Huseinov sin koji je preživio bitku na Karbali i ovaj hrabri Zajnabin potez bio je ključan za očuvanje opstanka važnog dijela Alijeve porodične linije, a time i budućih imama u šijitskom islamu.[1]
Zajnab i ostali koji su preživjeli bitku kod Karbale, većinom žene i djeca, bili su odvučeni u Jazidovu prijestolnicu Damask i tamo su držani zarobljeni.[5] U predajama se navodi da je Zajnab, već dovoljno potištena zbog smrti brata Huseina i njezinih sinova Avna i Muhameda, bila prisiljena hodati otkrivena.[5] To je bilo krajnje poniženje za jednu uglednu muslimansku ženu i ujedno unuku Muhameda. Dok je bila u zarobljeništvu u Damasku, Zajnab je održala prvu tužaljku u Jazidovom dvoru, žaleći zbog Huseinove smrti. Drugi primjer Zajnabine pobožne obrane bio je kada je Sirijac na Jazidovom dvoru tražio da mu se dodjeli jedna mlada zarobljenica po imenu Fatima bint Husein.[5] Zajnab se usprotivila tome sugerirajući da taj čovjek nije dostojan i da nema ovlasti.[5] Kada joj je Jazid prigovorio da on ima ovlast odlučivanja o tom pitanju, Zajnab mu je žestoko uzvratila riječima: "Ti, zapovjednik koji ima vlast, omalovažavaš nepravedno i tlačiš svojom vlašću".[5] Ove riječi samo su dio velike propovijedi koja joj se pripisuje i u kojoj osuđuje Jazida i njegove postupke, posebno njegovo postupanje prema članovima Muhamedove porodice.[5] Jazid je naposljetku naredio da se zarobljenici puste i vrate u Medinu.[5] Pri povratku, skupina je zastala još jednom na Karbali da oda počast poginulima na tom mjestu.[5]
Kada su preživjeli zarobljenici Karbale zajedno s glavama palih mučenika stigli u Damask 1. safera, dovedeni su na dvor Jazida i zatim su mu prezentirali identitet svakog od njih. Jazid je svoju pažnju usmjerio na jednu zarobljenicu i upitao tko je ona. Zajnab je ustala i rekla: "Zašto pitaš njih, pitaj mene, ja ću ti kazati. Unuka sam Muhameda, Božjeg poslanika i kćerka Fatime". Ljudi na dvoru su ostali zapanjeni, a Zajnab je potom održala svoju poznatu propovijed ili govor:[11]
O Jazide, Bog je zaista rekao: Zlo će zadesiti one koji čine zlo. Misliš li o tome da si živote naše pretvorio u bijedu i nesreću, da si ih učinio nesnošljivim? Misliš li da smo zbog toga što stojimo pred tobom okovani, da imaš moć nad nama? Misliš li da smo uvrijeđeni i poniženi, a da si ti uzdignut i da je položaj tvoj kod Boga visok? Misliš li da si osvojio svijet i da moć tvoja obuhvaća Zemlju i nebesa? Misliš li da ti je položaj čvrst i siguran nakon podlih i odvratnih djela koja si učinio i da sada možeš mirno vladati zemljom i biti vođa pokornih robova Božjih? Raduješ li se zbog toga, osjećaš li se ponosnim? Pa sačekaj zavedena neznalico, zar si zaboravio riječi Božje: Ne mislite da odlažemo kaznu za nekog zlog zbog dobra koje su učinili, ne, nego ih puštamo da umnože zlodjela svoja kako bi ih onda uništili, ponizili i kaznili. O vi potomci oslobođenih robova, je li ispravno da vaše žene budu zaštićene, a da Muhamedove unuke, budu pretvorene u roblje i izlagane po gradskim trgovima? Po volji ste nas odvodili od grada do grada, tako da su nas usput svi mogli gledati, bilo bogati ili siromašni, poniženi ili poštovani, mladi i stari, beduini i građani, a nismo imali nikoga da nam pritekne u pomoć i da nas zaštiti.
O Jazide, to što si učinio pokazuje tvoju drskost prema Bogu i njegovom Poslaniku, ali je li to uopće čudno za potomka onih koji su nakon bitke kod Uhuda jeli jetru šehida, to bijaše hrana kojom si hranjen? Tvoji preci su organizirali vojske i bili prvi kada je trebalo potegnuti sablju protiv Muhameda, pa zar nije onda razumljivo da potomci takvih među Arapima budu poznati po okrutnosti i podmuklosti, prevari i izdaji, po kovanju zavjera i uzrokovanju sukoba. Upamti, vaša zla i djela koja ste počinili samo su odraz odvratnosti koju osjećate prema pozivu Božjem. Još od bitke na Bedru u grudima vašim plamti želja za osvetom. Sada ste došli u položaj kada više ne krijete neprijateljstvo i mržnju prema nama i ti se s ponosom i radošću javno hvališ kako si pobio i unakazio Muhamedove sinove i učinio robljem njegove ukućane. Zar ti se tvoje zlodjelo ni u jednom trenutku nije učinilo odvratnim i gnjusnim? Zar nije čudno, o Jazide, da plemenita tijela nasljednika Poslanika budu iskasapljena sabljama od strane sinova poniženih robova i zgažena konjskim kopitama? Zar nije čudno da ruke takvih budu umrljane njihovom plemenitom krvlju? Čime se sada može objasniti to što leži na vrelom pjesku pustinje, izbodeni strijelama i iskasapljeni sabljama, opljačkani i ostavljeni bez ispraćajne molitve?
A sada, ako si toliko slijep pa nas smatraš svojim plijenom, onda znaj da ćeš sigurno za nedjela svoja platiti na Sudnjem danu jer Bog nije nepraveden svojim robovima. Zato se samo na Njega oslanjamo, samo u Njega vjerujemo, samo je On u stanju da nas izbavi i pruži zaštitu. I kunem se uzvišenim Bogom koji je u našu kuću spustio Knjigu svoju, počastio nas poslanstvom i ogrnuo svojom zaštitom, ma koliko se služio svojim prevarama i lukavstvima, nikada nećeš moći uništiti naš položaj i ugasiti naše svjetlo, znaj da nikada nećeš sprati sramotu koju si sam sebi nanio svojim odvratnim postupcima. Kada se podignu povici da se zločinci kazne, poput poplave nezaustavljive, tvoje snage će te izdati i napustit će te tvoje ulizice. Slava i hvala pripadaju Gospodaru svjetova, silnom i mudrom, koji je odredio sigurna utočišta svojim vjernicima, koji ispunjava želje svojih prijatelja i koji ih svojom milošću i blagoslovom poziva sebi. U ime njihovih plemenitih duša, molim Boga uzvišenog da nas osveti i da spusti na nas svoje nebrojane blagodati, a on je zaista milostivi i samilosni.
O Jazide, pred ovim skupom ti udaraš Huseina po licu i usnama. Znaš li da je to lice i te usne Poslanik ljubio nebrojeno puta? Kad bi bio u stanju zamisliti veličinu nedjela svojih sigurno bi poželio da su ti ruke odsječene i da te majka nije ni rodila. Kad bi samo znao koliku si srdžbu izazvao kod Boga uzvišenog. Učinio si što si htio, ali znaj da si postupcima svojim zasjekao kožu svoju, od čega će se poslije raspasti tjelo tvoje. Uskoro ćeš stići u prisustvo Poslanika s rukama umrljanih krvlju njegovog unuka i nasljednika, s teretom ostalih zločina prema nama i Bog će lako svesti račun o tebi. Ne očekujem da ćeš poslije mojih riječi osjetiti grižnju savjesti, niti da ćeš se pokajati za sramotu koju si nanio muslimanima, navukavši na njih Božju srdžbu i gnjev jer ti si od onih čija su srca okamenila i misli izopačile, tjela unakazila i životi postali prezreni. Svemogući Bože povrati pravo naše, osveti se onima koji su se o nas ogriješili i spusti kaznu svoju na one koji proliše našu krv, prekršiše obećanja svoja prema nama i okaljaše našu čast.– Zajnab bint Ali[11]
Precizan datum i mjesto Zajnabine smrti nisu potpuno jasni,[2] ali se pretpostavlja da je umrla 62. godine AH (681/682.[1] AD), nekih šest mjeseci nakon povratka u Medinu. Godišnjica njezine smrti se računa kao 11. ili 21. džumade-sanija, 24. safera ili 16. zul-hidžeta.[2] O lokaciji njenog groba postoje tri verzije – prema prvoj i najpopularnijoj sahranjena je u Zajnabinoj džamiji u Damasku, prema drugoj u Zajnabinoj džamiji u Kairu, a prema trećoj na groblju al-Baki u Medini.[2] Među islamskim pravcima, šijitski imamiti favoriziraju prvu verziju, dok suniti i šijitski ismailiti i davuditi favoriziraju drugu. Potonji tvrde da postoje historijski dokazi da je Zajnab pred kraj života živjela u Kairu i da u grobnici u Damasku zapravo počiva njena istoimena sestra Um Kulsum, odnosno da je vremenom došlo do miješanja njihovih nadimaka Zajnab al-Kubra (dosl. Zajnab starija) i Zajnab al-Sugra (dosl. Zajnab mlađa). Kod historičara ne postoji konsenzus oko točne lokacije.
Obje potencijalne grobnice, u Damasku i Kairu, odredišta su hodočašća za šijite.[12] Prvu najviše posjećuju hodočasnici iz Irana, Iraka i Libanona, a drugu ismailitski hodočasnici s Indijskog potkontinenta.[12] Zajnab se cijeni i kod sunita čija literatura ističe njenu centralnu ulogu tokom i nakon bitke kod Karbale, međutim, njihovi izvori opskurniji su u odnosu na šijitsku historiografiju i hagiografiju.[1] Za šijite, Zajnab zajedno s Fatimom predstavlja jedan od dva glavna uzora za žene,[13] posebno za aktivistkinje u vremenima društvenih previranja.[1] Pritom se kao vrline navode Zajnabin prkosan karakter, energičnost i elokvencija pri obrani prava svoje porodice, zbog čega je ekvivalent Aiši za sunitske aktivistkinje.[1] Zajnabin rođendan u Iranu se slavi kao Dan medicinskih sestara jer se brinula o djeci, posebno Huseinovom sinu Aliju i ranjenicima s Karbale. Također, godišnjica njene smrti obilježava se u vidu oplakivanja članova Muhamedove porodice.[12]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 Sayeed (2008), str. 460.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 Bilgrami (1986), nap.
- ↑ 3,0 3,1 Bilgrami (1986), pogl. 1.
- ↑ Kahalah (1959), str. 91.
- ↑ 5,00 5,01 5,02 5,03 5,04 5,05 5,06 5,07 5,08 5,09 5,10 5,11 D'Souza (2014), pogl. 1.
- ↑ 6,0 6,1 Bilgrami (1986), pogl. 2.
- ↑ 7,0 7,1 Vidi:
• Bilgrami (1986), pogl. 3.
• Sayeed (2008), str. 460. - ↑ 8,0 8,1 8,2 Bilgrami (1986), pogl. 3.
- ↑ Vidi:
• Kahalah (1959), str. 92-97.
• Bilgrami (1986), pogl. 3. - ↑ Nakvi (2008), str. 28-49.
- ↑ 11,0 11,1 Bilgrami (1986), pogl. 8.
- ↑ 12,0 12,1 12,2 D'Souza (2014), pogl. 2.
- ↑ Vidi:
• Sayeed (2008), str. 460.
• D'Souza (2014), pogl. 1.
- (en) Bilgrami, Muna Haeri (1986). The Victory of Truth: The Life of Zaynab bint Ali. Karači: Zahra Publications. ISBN 0-88059-151-X. OCLC 886725420.
- (en) D'Souza, Diane (2014). Partners of Zaynab: A Gendered Perspective of Shia Muslim Faith. Columbia, South Carolina: University of South Carolina Press. ISBN 9781611173772. OCLC 878502402.
- (ar) Kahalah, Umar-Riza (1959) [1378 AH]. Alam al-nisa: fi alamai al-Arab va al-Islam [Svijet žena: u arapskom i islamskom svijetu]. 2. Bejrut: Mo'asesat al-Risala. OCLC 631561225.
- (ur) Nakvi, Zamer (2008). Šahzadi Zajnab-e Kubra aur Tarih-e Molk-e Šam. Karači: Center for Islamic Studies. OCLC 246202695.
- (en) Sayeed, Asma (2008). „Zaynab”. u: Smith, Bonnie Gene. Abayomi – Czech Republic. The Oxford Encyclopedia of Women in World History. 1. Oxford; New York: Oxford University Press. str. 460-461. DOI:10.1093/acref/9780195148909.001.0001/acref-9780195148909-e-1187. ISBN 9780195148909. OCLC 5107031735.
- Ostali projekti
 | U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Zajnab bint Ali |
