3.4 Standardizacija i jezična kritika u njemačkom jeziku

3 3.4 Ekkehard Felder/Katharina Jacob Standardizacija i jezična kritika u njemačkom jeziku Prijevod teksta: Iva Petrak Abstract. Koncept standardizacije najčešće susrećemo u radovima iz područja povijesne i varijacijske lingvistike odnosno sociolingvistike. U germanističkoj jezičnoj kritici uloga standardizacije dosad nije pobliže objašnjena, no valja spomenuti da se aspekti standardizacije u germanistici često koriste u svrhu objašnjavanja jezično-kritičkih pitanja te kao kriteriji procjene. Članak prikazuje oblike jezičnog rasuđivanja koji se kao regulativni momenti koriste u svrhu prilagođavanja usmenih i jezičnih formi standardu. S jedne strane navode se instance (poput crkve, plemstva, građanstva, akademika, jezičnih društava, tekstova ili retoričko-stilističkih načela) koje se u procesu standardizacije često koriste kao orijentir, dok se s druge strane navode područja (poput leksika, sintakse) koja bi trebalo standardizirati. Osim povijesne perspektive, članak donosi i pregled suvremenih pitanja standardizacije koja stoje u uskom međuodnosu s jezičnom kritikom. Općenito Termin standardizacija centralni je pojam istraživačkog područja povijesne lingvistike kao i varijacijske odnosno sociolingvistike (usp. Mattheier/ Radtke 1997). U germanističkoj jezičnoj kritici on međutim ne zauzima središnje mjesto u jezično-kritičkim raspravama (jasan međuodnos standardizacije i jezične kritike ustvrdio je Orgeldinger (1999), no on je u tom istraživačkom kontekstu jedina inspirativna iznimka). Bavljenje jezičnom kritikom u engleskom, francuskom i talijanskom jasno je pokazalo da je ovaj termin od središnjeg značaja u okviru jezične kritike svakoga od tih jezika. U tom pogledu nameće se pitanje u kojoj mjeri se aspekti standardizacije u germanističkoj jezičnoj kritici koriste za objašnjavanje jezično-kritičkih pitanja ili pak kao kriterij procjene. Felder, E./Jacob, K.: Standardizacija i jezična kritika u njemačkom jeziku. In: HESO 2/2018, p. 99–104. https://dx.doi.org/10.17885/heiup.heso.2018.0.23865 HESO 2 | 2018 – 99 Keywords instance standardizacije, standard, destandardizacija 3 Ekkehard Felder/Katharina Jacob Povijesno Procesi standardizacije jačaju kroz povijest njemačkog jezika sve do 19. stoljeća. I dok je u razdoblju ranog novovisokonjemačkog (od cca. 1350. do cca. 1650) „težnja za nadregionalnim jezičnim jedinstvom, odnosno općenita ideja o „boljem“ ili „lošijem“ pismenom jeziku slabo izražena“ (Bär 1999, 4778, prijevod IP), u normativnim tekstovima iz razdoblja novovisokonjemačkog (od cca. 1650.) pojavljuju se rasprave na temu standardnih pismenih i govornih formi. Oblici jezičnog rasuđivanja i jezične kritike koriste se pritom kao regulativni momenti u svrhu prilagođavanja usmenih i jezičnih formi standardu. Dok su u razdoblju staro- i srednjevisokonjemačkog glavne instance standardizacije crkva i plemstvo, u ranom novovisokonjemačkom procesi standardizacije oblikovani su razvojem gradova, a time i urbanih društava, izumom tiskarstva te ujednačavanjem pismenog jezika. U baroknim jezičnim društvima 17. stoljeća razvija se svijest o jednom nacionalnom jeziku. U svom djelu Ausführliche Arbeit von der Teutschen HaubtSprache (1663) J.G. Schottelius nastoji unijeti jedinstvo u jezičnu raznolikost njemačkog govornog područja. 18. stoljeće karakteriziraju jezično-kritički tekstovi u kojima se primjećuju težnje za sintaktičkim ujednačavanjem njemačkog jezika te uspostavljanjem jedinstvenog vokabulara. Glavni predstavnici takvih racionalističkih procesa standardizacije su J. Chr. Gottsched i J. Chr. Adelung. Neujednačenost i neuređenost pravopisa okončalo je prvo službeno normiranje pismenog jezika u 19. stoljeću, a u to isto vrijeme javljaju se i procesi standardizacije govorne norme. 1898. godine Th. Siebs objavljuje svoje djelo Deutsche Bühnenausprache (usp. Bär 1999, 4781). Iz jezično-povijesne perspektive primjećuje se tako jačanje procesa standardizacije koji se odnose kako na leksik i gramatiku (usp. Bär 2011) tako i na oblikovanje tekstova. Uzimajući u obzir jezični kontakt, od osobitog su značaja pritom ortografski, ortoepski i semantički aspekti (primjerice posuđivanje riječi, ad-hoc kovanice, jezična kontaminacija itd.). Na gramatičkoj razini (usp. npr. Konopka 1996) važnu ulogu imaju primjerice pitanja upotrebe glagolskih vremena (npr. alternacija perfekta i preterita), uporaba modaliteta (npr. uloga konjuktiva u indirektnom govoru) i efekti glagolskih stanja kao i sintaktičke promjene (npr. mjesto glagola u adverbijalnim zavisnim rečenicama, glagolska parafraza s "pomoćnim glagolom“ tun; usp. Langer 2001). U 20. stoljeću s pragmatičkim obratom u 100 – HESO 2 | 2018 Standardizacija i jezična kritika u njemačkom jeziku središte standardizacijskih pitanja dolazi govorni jezik pa se tako u okviru sociolingvističkih rasprava uz pomoć koncepta 'destandardizacije' ukazuje na svezu standardizirajućih i jezično-kritičkih fenomena: U znanstvenoj literaturi 1960-ih godina (npr. František Daneš ili Peter von Polenz) o destandardizaciji se govori u slučajevima kada se standardne norme u pisanom jeziku rjeđe nego u govornom jeziku „smatraju poželjnima, pravilnima ili uzornima“ (Matthier 1997, 2, prijevod IP) pa uslijed toga u pisanom jeziku dolazi do gubitka prestiža određene kodificirane norme. Uz skup pravila koji oblikuju leksičke i gramatičke kodifikacije, sociolingvistička promišljanja su također od velike su važnosti za genezu standardnog njemačkog jezika. Retorička literatura kao referentna točka jezično-kritičkog promišljanja ima pritom središnju ulogu u procesima standardizacije i normiranja: Ideja razlikovanja između gramatike kao ars recte dicendi i retorike kao ars bene dicendi provlači se kroz povijest jezične kritike sve do 19. stoljeća. Razvoj jezičnog standarda u smislu nacrta za „dobar njemački jezik“ uvijek je popraćen retoričko-stilističkim principima i kategorijama: Kategorije poput preciznosti (Deutlichkeit), jasnoće (Klarheit), primjerenosti (Angemessenheit) ili čistoće (Reinheit) jezika te njihova uporaba neposredno se temelje na retoričkim načelima perspicuitas, claritas, aptum ili puritas (usp. Handbuch der Rhetorik und Stilistik, u izdanju Fix/Gardt/Knape 2008). Za kraj je važno spomenuti da ključnu ulogu u procesu standardizacije imaju i pojedinci (primjerice Luther, Opitz, Goethe ili Schiller) i institucije (vrhovni sudovi, visoki uredi). Osim toga, od 17. stoljeća do danas u njemačkim jezičnim zajednicama javljaju se oblici metalingvističke devaluacije odnosno stigmatizacije uslijed koje dolazi do ograničavanja slobodnih jezičnih varijanti (usp. Davies/Langer 2006). Danas Društvene promjene od 1950. godine do danas obilježili su koncepti „jednakosti, angažmana i emancipacije“ (Bär 2009, 76, prijevod IP)1. Ove promjene odražavaju se i u jeziku, i to prije svega u promišljanju i kritici 1 „Egalisierung, Engagement und Emanzipation“. HESO 2 | 2018 – 101 3 3 Ekkehard Felder/Katharina Jacob jezičnog standarda. Jedan jedinstveni standardni jezik kao takav prestaje postojati te se isti počinje oblikovati regionalnim, funkcionalnim i socijalnim sudjelovanjem njegovih korisnika. Jezične varijante koje pritom nastaju su među sobom „manje ili više ravnopravne i jednakovrijedne“ (ibid., 77, prijevod IP)2. Mediji također omogućuju razvoj novih pismenih i usmenih formata te na taj način oblikuju ono što se prihvaća kao standard. Postojanje „cybernjemačkog“ (ibid., 78) jezika odražava se tako u društvu, ali i u znanosti. Uslijed globalizacije i internacionalizacije javljaju se novi oblici jezičnog kontakta pa se nove varijante njemačkog jezika razvijaju kako u ekonomiji i politici tako i migracijom stanovništva. Istovremeno se u društvu postavlja pitanje o standardnom njemačkom jeziku. U lingvistici se ovakva pluralizacija iz perspektive jezične promjene objašnjava deskriptivno: Od sredine 20. stoljeća primjećuje se izjednačavanje „varijeteta i standardnog jezika“, „pisanog i govornog jezika“ te „ različitih stilskih razina“ (ibid., 84–93, prijevod IP)3. Kako u konačnici sažeti i definirati međuodnos standardizacije i jezične kritike? Termin standardizacija opisuje proces kodifikacije unutar okvira nacionalnog varijeteta njemačkog jezika (nacionalnog standardnog jezika) te je neposredno povezan sa standardnim normama (Mattheier 1997). Kada se standardne norme nađu u središtu jezično-kritičkih promišljanja, ta promišljanja i rasprave mogu imati neposredan utjecaj na procese standardizacije (usp. „svijest o jezičnim razlikama“, u Felder 2003). Standardizacija je posljedica povijesno opravdanih i institucionaliziranih mjera jednog jezičnog i komunikacijskog društva, a u današnje vrijeme se ponajprije odnosi na gramatiku, leksik, stil, izgovor i pravopis. Kriteriji standardizacije odnose se i na usmenu i na pismenu proizvodnju. Kao primjer mogu se navesti popularne izreke poput Man spricht hochdeutsch („Govori se visokonjemački“) ili Man schreibt (ortographisch und grammatisch) richtig sowie allgemein verständlich („Piše se (pravopisno i gramatički) točno te općenito razumljivo“). Pored ovih međusobno isprepletenih manifestacija medijaliteta (govorni, pisani jezik i multimodalni internetski formati) kriteriji standardizacije mogu se definirati ex negativo kao ne-markiranost u odnosu na regionalne i socijalne dimenzije jezične uporabe. Drugim riječima, 2 3 „mehr oder weniger gleichberechtigt und gleichwertig nebeneinander“. „zwischen Varietäten und Standardsprache“, „zwischen Sprachsprache und Redesprache“ und „zwischen den Stilebenen“. 102 – HESO 2 | 2018 Standardizacija i jezična kritika u njemačkom jeziku osnovni kriteriji za standardni jezik su ne-regionalnost ili nad-regionalnost te nepostojanje specifičnih markiranih obilježja na razini jezika socijalnih grupa (terminologija po Steigeru 1998; Felder 2016). Standardizacija je tako proces koji se između ostalog oslanja na apstraktne kriterije poput dijalekta odnosno regiolekta i sociolekta. S obzirom da je genezu ovih apstraktnih kriterija u kontekstu jezične uporabe moguće opisati tek uz procese jezičnog rasuđivanja, jezik i njegova uporaba razmatraju se na meta-razini. Cilj je pritom objasniti jezik i njegovu uporabu, te određene forme utvrditi kao standardne i primjerene (usp. Felder/Jacob 2014, 154f.) Literatura Bär, Jochen A. (1999): Die Geschichte der deutschen Sprache. Ein Abriss. U: Duden. Das große Wörterbuch der deutschen Sprache in zehn Bänden. Sv. 10: Vide–Zz. Mannheim et al.: Dudenverlag, S. 4771–4782. Bär, Jochen A. (2009): Die Zukunft der deutschen Sprache. U: Felder, Ekkehard (ur.): Sprache. Berlin/Heidelberg: Springer (= Heidelberger Jahrbücher, sv. 53), S. 59–106. Bär, Jochen A. (2011): Frühneuhochdeutsche Sprachreflexion. U: Lobenstein-Reichmann, Anja/Reichmann, Oskar (ur.): Frühneuhochdeutsch – Aufgaben und Probleme seiner linguistischen Beschreibung. Hildesheim et al.: Olms (= Germanistische Linguistik, Heft 213–215), S. 157–233. Davies, Winifred V./Langer, Nils (2006): The Making of Bad German. Lay Linguistic Stigmatisations in German: Past and Present. Frankfurt am Main et al.: Peter Lang (= Variolingua. Nonstandard – Standard – Substandard, Sv. 28). Felder, Ekkehard (2003): Das Spannungsverhältnis zwischen Sprachnorm und Sprachvariation als Beitrag zu Sprach(differenz) bewusstheit. U: Wirkendes Wort 53, S. 473–499. HESO 2 | 2018 – 103 3 3 Ekkehard Felder/Katharina Jacob Felder, Ekkehard (2016): Einführung in die Varietätenlinguistik. Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft (= Germanistik kompakt). Felder, Ekkehard/Jacob, Katharina (2014): Die Praxis wertender Sprachreflexion in europäischen Gesellschaften als Spiegel ihres Selbstverständnisses. Das Projekt Europäische Sprachkritik Online (ESO). U: Niehr, Thomas (ur.): Sprachwissenschaft und Sprachkritik. Perspektiven ihrer Vermittlung. Bremen: Hempen (= Greifswalder Beiträge zur Linguistik, sv. 8), S. 141–161. Fix, Ulla/Gardt, Andreas/Knape, Joachim (ur.) (2008): Rhetorik und Stilistik. Ein internationales Handbuch historischer und sprachsystematischer Forschung. Sv. 1. Berlin/New York: de Gruyter (= Handbücher zur Sprach- und Kommunikationswissenschaft, sv. 31,1). Konopka, Marek (1996): Strittige Erscheinungen der deutschen Syntax im 18. Jahrhundert. Tübingen: Niemeyer (= Reihe Germanistische Linguistik, sv. 173). Langer, Nils (2001): Linguistic Purism in Action: How auxiliary 'tun' was stigmatized in Early New High German. Berlin/New York: de Gruyter (= Studia Linguistica Germanica, sv. 60). Mattheier, Klaus J. (1997): Über Destandardisierung, Umstandardisierung und Standardisierung in modernen europäischen Standardsprachen. U: Mattheier, Klaus J./Radtke, Edgar (ur.): Standardisierung und Destandardisierung europäischer Nationalsprachen. Frankfurt am Main: Lang, S. 1–9. Orgeldinger, Sibylle (1999): Standardisierung und Purismus bei Joachim Heinrich Campe. Berlin et al.: de Gruyter (= Studia Linguistica Germanica, sv. 51). Steger, Hugo (1988): Erscheinungsformen der deutschen Sprache. „Alltagssprache“ – „Fachsprache“ – „Standardsprache“ – „Dialekt“ und andere Gliederungstermini. U: Deutsche Sprache. Zeitschrift für Theorie, Praxis, Dokumentation 16.4, S. 289–319. 104 – HESO 2 | 2018