Fatalizam

Boran Berčić FATALISTIČKI ARGUMENTI 1) Vjerovanje u sudbinu i fatalistička teza Postoji li sudbina? Usud? Postoje li stvari koje će nam se dogoditi htjeli mi to ili ne? Je li budućnost već određena? Odlučujemo li, barem ponekad, o stvarima koje će se dogoditi ili je sve što činimo samo odrađivanje otprije određenih stvari? Znamo da su naši životi u velikoj mjeri određeni faktorima koji nisu pod našom kontrolom, možda i u većoj nego što mislimo. Ali, pitanje je jesu li naši životi u potpunosti određeni faktorima koji nisu pod našom kontrolom. Nismo birali roditelje, ni braću ni sestre ako ih imamo, ni spol, ni boju očiju, ni visinu, ni datum rođenja, ni mjesto. Jesmo li išta birali? Na toliko važnih stvari u svom životu uopće nismo imali utjecaja. Jesmo li na išta imali utjecaja? Uglavnom smatramo da barem neke stvari jesu pod našom kontrolom i da barem djelomično možemo utjecati na budućnost, svoju i tuđu. Intuitivno nam je svima jasna razlika između stvari koje činimo i stvari koje nam se događaju. Međutim, ponekad imamo osjećaj da stvari koje se događaju nisu u našoj moći i da ne možemo utjecati na ono što će nam se dogoditi. To je osjećaj da mi ne činimo stvari već da nam se one naprosto događaju. Možda nas taj osjećaj zapravo i ne vara. Možda je stvarno tako, možda ni o čemu ne odlučujemo i na na što ne utječemo već cijeli svoj život zapravo samo odrađujemo ono što je bilo određeno davno prije nego što smo se rodili. Možda taj osjećaj bespomoćnosti nije samo posljedica umora, neuspjeha, razočaranja ili otuđenosti, već točno odražava stvarnost u kojoj živimo. Ponekad imamo osjećaj da stvari obavljamo automatski, bez razmišljanja i svjesnih namjera, poput automata ili lutaka na koncu. Možda ni taj osjećaj nije uvijek pogrešan. Možda nikada nije pogrešan. Svi ponekad pomislimo Bilo je suđeno! Tako je moralo biti! Nije moglo biti drugačije! ili To se moralo dogoditi! Međutim, možda su te misli uvijek istinite, za sve što se događa, a ne samo za neke stvari. Istina je, često imamo osjećaj da smo stvari učinili i da nisu nešto što nam se naprosto dogodilo. Međutim, čak i da je to točno, pitanje je jesmo li ih mogli ne učiniti. Jesmo li mogli učiniti nešto različito od onoga što smo učinili? Možda je bilo suđeno da će se dogoditi to što se dogodilo upravo zato što je bilo suđeno da ćemo učiniti to što smo učinili. Možda je sve što činimo zapravo samo odrađivanje već zadanih događaja. Ako je to tako, onda smo morali učiniti sve što smo učinili i nismo mogli učiniti ništa drugo osim onoga što smo učinili. Sudbina, ako postoji, najvjerojatnije nije nešto što nam se događa nezavisno od naših odluka i postupaka, već nešto što nam se događa upravo kroz naše odluke i postupke, i upravo kroz naš trud i napor. Intuicija da sudbina postoji i da se ostvaruje kroz našu slobodnu volju, odluke i uloženi trud, a ne usprkos tih faktora, zapravo je kompatibilistička intuicija da je sloboda volje spojiva s determinizmom. O kompatibilizmu će biti riječi u dijelu o determinizmu i slobodi volje. Ako sudbina postoji, ona je nešto što moramo odraditi a ne naprosto čekati da se dogodi. Fatalizam je filozofska pozicija prema kojoj se sve što se ikada dogodilo moralo dogoditi upravo tako kako se dogodilo i nije se moglo dogoditi nikako drukčije. Isto se tako mora dogoditi i sve što će se tek dogoditi, i to upravo tako kako će dogoditi i nikako drugačije. Na predavanju iz Uvoda u filozofiju 24.3.2002. bilo je dvadeset i troje od tridesetoro studenata. Fatalist vjeruje da su oni koji su bili na predavanju morali biti na predavanju, da nisu mogli biti nigdje drugdje nego upravo tamo gdje su bili i da nisu mogli raditi ništa drugo osim onoga što su radili. Ipak, čini nam se su mogli biti negdje drugdje i da su mogli činiti nešto drugo; bilo je lijepo vrijeme i mogli su biti na kavi, mogli su imati koliziju i biti na predavanju iz drugog predmetu, mogli su imati gripu i ostati kod kuće, itd. Međutim, fatalist kaže Ne! Oni koji su bili na predavanju nisu mogli ne biti na predavanju, a oni koji nisu bili na predavanju nisu ni mogli biti na predavanju. Fatalist vjeruje da: F: Nitko ne može činiti ništa drugo osim onoga što čini. Ovako definira fatalizam Peter Van Inwagen u poznatoj knjizi An Essay on Free Will, str.23. On smatra da za fatalistu ova teza predstavlja logičku ili pojmovnu istinu, iz čega slijedi da bi ideja djelatnika koji može birati između više mogućih pravaca djelovanja zapravo bila kontradiktorna. Uvjeren je da teza F jednako vrijedi za prošlost i sadašnjost, kao i za budućnost; nitko nije mogao učiniti ništa drugo osim onoga što je učinio, nitko ne može učiniti ništa drugo osim onoga što čini, i nitko neće moći učiniti ništa drugo osim onoga što će učiniti. Jasno, smatramo da u pogledu utjecaja naših odluka i postupaka postoji jasna i očita asimetrija između prošlosti i budućnosti; uvjereni smo da na prošlost ne možemo utjecati a da na budućnost možemo. Međutim, fatalist smatra da su prošlost i budućnost u tom pogledu sasvim simetrične, to jest, da ne možemo mijenjati budućnost u istom smislu u kojem ne možemo mijenjati ni prošlost. Za fatalistu je budućnost već odavno određena, isto kao što je bila i prošlost, jedina je razlika u tome što se prošlost već dogodila a budućnost se nije još dogodila. Za fatalistu je odvijanje događaja u svijetu poput odvijanja događaja na platnu u kino dvorani; već je određeno koji će se kadrovi odviti u projekciji na platnu, razlika je samo u tome što su neki već odvili a drugi nisu još. Apsurdni su i smiješni ljudi koji svojim angažmanom za vrijeme projekcije nastoje pomoći glavnom junaku i upozoriti ga na opasnoti koje mu prijete. Jedino što možemo učiniti jest odgledati film do kraja i vidjeti kako će završiti. Kadrovi koji slijede u projekciji već su snimljeni i montirani, jedino se još moraju odviti na platnu. Fatalist vjeruje da su isto tako i svi budući događaji već određeni i da se samo moraju odviti u sadašnjosti i nepovratno otići u prošlost. Zato vjeruje i da smo u pogledu budućnosti jednako bespomoćni kao i pogledu prošlosti. Otkad je svijeta i vijeka zapisano je da ću ja napisati ovu knjigu i da ćete ju vi sada čitati. Ja ju nisam mogao ne napisati i vi je niste mogli ne čitati. Time što sam je napisao i time što ste ju pročitali samo smo odradili dva mala događaja koji su oduvijek bili zadani, kao i sve drugo što se ikada dogodilo i što će se ikada dogoditi. Drugim riječima, fatalist vjeruje da: F2: Sve što se događa neizbježno je. Ovako definira fatalizam Richard Taylor u vrlo poznatoj i još uvijek prisutnoj knjizi Metaphysics iz1963, str.59. Taylor je najpoznatiji živući fatalist. U raspravama o fatalizmu često se radije koristi izraz "neizbježno" (unavoidable, inevitable) nego "nužno", i to zato da bi se fatalistička teza razlikovala od teze o logičkoj, uzročnoj ili fizičkoj nužnosti, iako te teze često predstavljaju osnovu za prihvaćanje fatalizma. On u pravilu ne tvrdi da zna kakva će biti budućnost. On ne zna kakva će biti budućnost, ali uvjeren je da je oduvijek određeno kakva će biti i da ne može biti drugačija nego što će biti. Motivi za fatalizam Različiti nas motivi mogu navesti na pomisao da je budućnost već određena. Već smo naveli osjećaj da ne možemo utjecati na tijek događaja i osjećaj da sve što činimo činimo automatski. Neki ljudi vjeruju da su Nostradamusova predviđanja previše točna da bi mogla biti slučajna, i da se ta njihova iznenađujuća točnost može objasniti jedino pretpostavkom da je budućnost već odavno određena i da je Nostradamus imao nadnaravnu sposobnost da može vidjeti kakva je. Tarot, vidovnjaštvo, kristalne kugle, horoskopi, bacanje graha, lijevanje olova, proučavanje iznutrica različitih životinja i ostale tehnike proricanja budućnosti imaju smisla samo pod pretpostavkom da je budućnost već određena. Ako tu pretpostavku ne uzmemo barem kao mogućnost, pokušaji proricanja budućnosti naprosto su apsurdni. Doduše, astrolozi često tvrde da svojom analizom ne otkrivaju unaprijed određenu budućnost, već da samo ukazuju na sadašnje tendencije za razvoj budućih događaja. Isto tako, pretpostavka da je budućnost već određena predstavlja nekakvo objašnjenje psiholoških pojava kao što su deja vu ili takozvani prediktivni snovi. Možemo tvrditi da smo sanjali ili čak doslovno vidjeli buduće događaje, tako da se, osim što se i inače možemo sjećati prošlih događaja, ponekad doslovno možemo sjećati i budućih događaja. Jasno, postoje daleko plauzibilnija objašnjenja ovih pojava, ali logički je moguće da je budućnost već određena i da ju ponekad možemo vidjeti. Prediktivne snove možemo objasniti čisto statistički. Snovi koji se obistinjuju samo su mali djelić snova koje smo imali, i, statistički gledajući, za očekivati je da će se neki od tih događaja doista i dogoditi. Prividna potreba za nekakvim posebnim objašnjenjem činjenice da su se neki od snova koje smo sanjali i obistinili javlja se samo ako zanemarimo veliku masu snova koji se nikada nisu obistinili, i svoju pažnju usredotočimo samo na mali djelić koji se jest obistinio. Motiv za prihvaćanje fatalizma može biti i Božje sveznanje; ako postoji Bog koji zna sve, onda On zna i svu budućnost, a ako već sada zna svu budućnost, onda je ona već sada određena. Ako Bog zna da ću ja sutra učiniti x, onda ja sutra moram učiniti x i ne mogu ne učiniti x. Jer, ako sutra ne bih učinio x, onda bi to značilo da Bog nije znao da ću sutra učiniti x. Jasno, možemo ne vjerovati u Boga, ili vjerovati u Boga ali Njegovo sveznanje ograničiti na sadašnjost i prošlost. Međutim, poanta ovog motiva zapravo i nije u postojanju ili nepostojanju Boga, već u mogućnosti znanja o budućnosti. To ne mora biti Bog, to može biti plemenski vrač ili superkompjuter. Ako je moguće da netko ili nešto zna što ćemo sutra učiniti, to znači da ne možemo učiniti ništa drugo osim toga; znanje o budućnosti moguće je samo ako je budućnost već određena. Pored navedenoga, niz je čisto filozofskih motiva za prihvaćanje fatalizma. Svakako je najpoznatiji uzročni determinizam; vjerovanje da je sve što se događa uzročno određeno prethodnim okolnostima i zakonima prirode, te da je stoga i sva budućnost otprije određena. Uzročni determinizam uklanja ili barem ozbiljno dovodi u pitanje slobodu volje, ali ne implicira realizam u pogledu budućnosti. Zatim, tu je rasprava o prirodi istine; neki autori smatraju da su iskazi o budućim događajima već sada istiniti ili neistiniti i da, budući da sudove koji su već sada istiniti više ne možemo učiniti neistinitima, ne možemo utjecati na već određenu budućnosti. Na koncu, tu je rasprava o prirodi uzrokovanja i protoku vremena; budući da ne možemo pronaći zadovoljavajuće opravdanje zdravorazumske inuticije da raniji događaji uzrokuju kasnije, moramo uzeti ozbiljno mogućnost da smjer uzrokovanja može biti suprotan, to jest, da događaji iz budućnosti uzrokuju događaje u sadašnjosti.. Vrlo zanimljiv rad o ovoj temi je knjiga Jan Faya The Reality of the Future iz 1989. Ovo bi bili najčešći i najvažniji motivi da se fatalizam uzme ozbiljno ili da ga se čak prihvati. Pogledajmo sada kako bi se eventualno prihvaćanje fatalizma trebalo odraziti na stav prema vlastitom životu. Vjerovanje u fatalizam i stav prema životu Fatalist vjeruje da bi mirenje sa sudbinom trebalo dovesti do duševnog mira i spokojnog života. Međutim, pitanje je kako bismo se trebali postaviti prema vlastitom životu ako bi se doista ispostavilo da je budućnost već određena i da na nju ne možemo utjecati. Stoici su bili fatalisti. Oni su smatrali da sudbina postoji i da ju trebamo prihvatiti. Taj su stav ilustrirali poznatom metaforom psa vezanog uzicom za teška zaprežna kola koja vuku snažni volovi. Izvor je slabije poznati autor Hipolit, koji u djelu Pobijanje svih hereza metaforu pripisuje Hrizipu (280.-206.pne. najistaknutijem stoičkom filozofu) i Zenonu iz Citiuma (334.-262.pne. utemeljitelju stoičke škole), navode ga Long i Sedley u The Hellenistic philosophers, 62,A, str.386. Čovjek je pas, a zaprežna kola su njegova sudbina. Volovi su neuporedivo snažniji od psa i kola će stići na svoje odredište ma što pas pokušavao učiniti. Ako bude pratio kola, na odredište će stići neozlijeđen. Ako se bude pokušavao otrgnuti, samo će se mučiti i ozlijediti, a na koncu će opet stići na isto odredište. Stoga mu je bolje slijediti kola i na odredište stići neozlijeđen. Isto vrijedi i za nas i naše sudbine; bolje nam je prihvatiti ih, jer ma što pokušavali učiniti ne možemo ih izmijeniti. Prihvaćanje fatalizma sigurno bi se odrazilo na stav prema svom vlastitom djelovanju. Prije svega, utjecalo bi na motivaciju za djelovanje i na intenzitet #emocija vezanih uz uspjehe i neuspjehe. Vjerovanje da svojim postupcima možemo utjecati na vlastitu budućnost sigurno jača motivacijsku snagu za djelovanje, dok vjerovanje da smo bespomoćni u pogledu svoje vlastite budućnosti ili da u najobljem slučaju samo odrađujemo unaprijed određene događaje vodi u defetizam i pasivnost. Ako naši uspjesi i neuspjesi nisu bili unaprijed određeni već su posljedica naših odluka i uloženog napora, onda imamo #razloga za ponos, stid i ostale #emocije koje bi se trebale javiti kao posljedica uspjeha ili neuspjeha. Međutim, ako je fatalizam istinit, nemamo zašto biti ponosni na svoje uspjehe, kad oni tako i onako nisu naša zasluga, ali se isto tako ne trebamo ni kriviti za svoje neuspjehe i pogreške, budući da ih nismo mogli izbjeći. Vjerovanje u sudbinu moglo bi ublažiti žestoke emocije i pretjerane ambicije i u pogledu budućnosti; Zašto bismo se uznemiravali oko onoga na što ne možemo utjecati? Ako su to stvari koje ne možemo izmijeniti, onda nema smisla nastojati ih postići ili izbjeći. Jer, one će se dogoditi bez obzira na naše napore. Stoga, ako nam je sudbina određena, nema razloga zabrinjavati se ni oko čega, čak niti oko vlastite budućnosti. Ako bi prihvaćanje fatalizma doista dovodilo do psihološke stabilnosti, onda bi bilo razumno prihvatiti fatalizam već i samo zbog njegovih poželjnih psiholoških posljedica. Jasno, fatalizm, isto kao i ostale filozofske pozicije treba prihvatiti ili odbaciti isključivo na osnovi razloga i argumenata koji pokazuju da je on istinit ili neistinit, a ne zbog poželjnih ili nepoželjnih psiholoških posljedica. Rasprava oko fatalizma i slobode volje trebala bi nam između ostaloga, možda čak i prije svega, pomoći da zauzmemo pravilan stav prema svome životu; da pravilno vrednujemo svoje uspjehe i neuspjehe. Međutim, psihološki gledajući, vjerojatnije je da je stvar obratna; da vjerovanje u fatalizam predstavlja posljedicu rezignacije i razočaranja u životu, naknadno pronalaženje razloga kojima bismo opravdali naše neuspjehe i našu nemoć da ostvarimo ono što smo namjeravali. Freudovski rečeno, vjerojatnije je da se radi o naknadnoj racionalizaciji. Jer, lakše je vjerovati "Tako je moralo biti" nego "Ja sam nesposoban". Možda, pak, ponekad ne možemo podnijeti teret uspjeha, ili smo stvarno toliko skromni da lakše vjerujemo da su nekakve više sile djelovale kroz nas nego da smo doista mi sami postigli takve uspjehe. Ipak, racionalno gledajući, vjerovanje u fatalizam ne bi smjelo biti posljedica ovog ili onog stava prema životu. Da bi moglo opravdati određeni stav prema vlastitom životu i ukloniti razloge za ponos, stid i ostale emocije vezane uz uspjehe i neuspjehe, ono bi trebalo imati nezavisnu osnovu, a ne biti posljedica takvog stava. Jer, ako fatalizam nije istinit, onda imamo razloga biti ponosni na svoje uspjehe i stiditi se svojih neuspjeha. Stoga fatalistički vrijednosni stav prema svijetu u kojem živimo i svom vlastitom životu ne može biti osnova koja opravdava vjerovanje u fatalizam. Razlozi za vjerovanje u fatalizam moraju biti nezavisni od reakcije do koje bi trebali dovesti. To bi trebali biti razumski ili iskustveni argumenti koji bi trebali pokazati je li fatalizam istinit ili nije i koji ne bi smjeli biti naknadna racionalizacija stava kojeg već imamo. Ti bi nam razlozi, u krajnjoj liniji, trebali pomoći u zauzimanju pravilnog stava prema vlastitom životu. Međutim, nije baš sasvim jasno bi li prihvaćanje fatalizma doista dovelo do spokoja i psihološke stabilnosti. Ako je, između svega ostalog, unaprijed određeno i da će mi karakter biti takav da ću emotivno vrlo burno reagirati na svaku sitnicu, onda mi nikakav filozofski uvid ne može pomoći da se suzdržim i da ne reagiram burno na svaku sitnicu. Vjerovanje u fatalizam može ublažiti žestoke emocije samo ako nisu unaprijed određene i samo ako su barem dijelom pod kontrolom razuma, dakle, samo ako predstavljaju izuzetak od svega ostaloga. Stoga "Vjeruj u sudbinu!" može biti dobar savjet samo ako nije sasvim istinit. Pored toga, nije jasno kako bi i zašto vjerovanje u sudbinu moglo odagnati ili barem ublažiti naše emotivne reakcije prema događajima koji stoje pred nama. Naša budućnost je naša budućnost bez obzira mogli mi na nju utjecati ili ne, bila ona već odavno zapisana ili ne. Ono što će se dogoditi nama to će se dogoditi nama, mogli mi na to utjecati ili ne. Ako će mi se dogoditi nešto loše, nije jasno zašto bih se toga manje bojao ako bih znao da to ne mogu izbjeći. Zašto bih se manje radovao nečem dobrom zato što bih znao da mi se to mora dogoditi? Stoci su, vidjeli smo, smatrali da treba prihvatiti svoju sudbinu, čak ju i voljeti (amor fati). U ovom savjetu sigurno ima neke istine; jasno je da ćemo biti sretniji ako nam se želje budu podudarale sa stvarnošću. Međutim, pitanje je možemo li i trebamo li to podudaranje postići tako da želje prilagođavamo stvarnosti. Kada bi se po apotekama prodavale tablete koje bi nas činile sretnima tako što bi naše želje prilagođavale našoj stvarnosti, da li bismo ih kupili i koristili? Uobičajeno gledište, koje podrazumijeva slobodu volje, jest da stvarnost nastojimo prilagoditi željama. Želimo to što želimo i, u mjeri u kojoj je to moguće, svoje želje nastojimo ostvariti. Istina, često bi bilo jednostavnije učiniti suprotno i želje dovesti u sklad sa stvarnošću. U velikom broju slučajeva to bi bilo ekonomičnije, ponekad možda i jedino moguće. Tako bismo umanjili frustraciju i nezadovoljstvo. Međutim, nije jasno možemo li doista modificirati želje na takav način. Stoički savjet zapravo izražava ideju koja je u osnovi ista kao i u izreci "Ako ne možeš imati ono što želiš, počni željeti ono što imaš!" Savjet je u nekom smislu dobar, ali je pitanje je li provodljiv. Pored toga, ova izreka može zvučati vrlo cinično, pogotovo ako ju netko tko ima sve što želi daje onima koji imaju vrlo malo ili nemaju ništa. Osnovno je pitanje jesu li želje pod kontrolom razuma, i ako jesu, u kojoj mjeri? Ovo je vrlo zanimljivo pitanje o našoj psihologiji. Ono je u osnovi deskriptivno i empirijsko. Stoga bi, barem u principu, psihološko istraživanje moralo moći pružiti odgovor. Predreflektivno, mi donosimo normativne sudove o odnosu želja i stvarnosti, često komentiramo "On želi nemoguće!", "Bolje mu je da od toga odustane!" ili "Zašto to neće, pa to mu je zapravo jako dobro!" Dakle, smatramo da želje u nekoj mjeri podliježu vrednovanju po standardima racionalnosti. Ipak, to sigurno ne vrijedi za sve što činimo i sve što nam se događa. Teško da bi se čak i netko tko doista vjeruje da ni na što ne može utjecati pomirio sa svime što mu se događa i da uspio iskreno zavoljeti svu svoju sudbinu. Dakle, pomisao da ne možemo utjecati na ono što će nam se dogoditi ne mora nužno dovesti do mirenja sa sudbinom. Takva pomisao može izazvati i suprotnu reakciju; može djelovati depresivno, a osjećaj nemoći može nas dovesti do bijesa. Stoga, uopće nije jasno do kakve bi reakcije trebala dovesti eventualna spoznaja da sudbina doista postoji. Ako bi se ispostavilo da nam je budućnost određena, pitanje je bi li nam zbog toga trebalo biti teže ili lakše. Jasno, važno je i kakva bi nam bila sudbina. Neka bi nam se sudbina možda i dopala, neka ne bi. Ali vrlo je vjerojatno da nam se ne bi dopala sama ideja da nam je sudbina određena i da na nju ne možemo utjecati, čak i da je pred nama ne znamo kako lijepa budućnost. Ono što bi nas frustriralo a možda i dovelo do depresije ili bijesa bila bi upravo spoznaja da ne možemo utjecati na ono što nam se događa. Stoga doista nije jasno zašto bismo i kako mogli prihvatiti pa čak i zavoljeti svoju sudbinu, ako bi se ispostavilo da takvo nešto uistinu postoji. Bez obzira kako bismo de facto reagirali i kako bismo trebali reagirati ako bi se ispostavilo da je fatalizam istinit i da ne možemo utjecati na vlastitu budućnost, razmotrimo sada dva najpoznatija argumenta Pored dva izložena argumenta, zračnog napada i pomorske bitke, poznat je i argument Diodora Krona kojega u ovom tekstu neću detaljnije analizirati. Iako izvorna formulacija nije sačuvana, prema dostupnim izvorima rekonstruirao bih ga ovako: P1: Prošlost je nužna (u smislu da na nju više ne možemo utjecati). P2: Iz nužnoga može slijediti samo nužno. P3: Budućnost slijedi iz prošlosti. K: Budućnost je nužna (u smislu da na nju više ne možemo utjecati). Argument nije dobar zato što prošlost jest nužna u smislu da na prošle događaje više ne možemo utjecati, ali iz toga ne slijedi ono što bi fatalist htio dokazati, a to je da je prošlost nužna i u smislu da na prošle događaje nismo mogli utjecati ni prije nego što su se dogodili. A to je premisa koja je potrebna da bi argument bio valjan. kojima se nastoji dokazati da je fatalizam istinit i da ga, svidjelo nam se to ili ne, trebamo prihvatiti. 2) Zračni napad Ako sudbina doista postoji, ako je stvarno istina da će se dogoditi ono što se mora dogoditi ma što mi činili, onda je besmisleno bilo što pokušavati učiniti. Ako je već određeno da ću uspjeti, onda se ne trebam truditi da uspijem. Moj uspjeh će nastupiti sam od sebe. Ako je, pak, suđeno da ću propasti, onda nema smisla da to nastojim spriječiti. Jer ne mogu spriječiti ono što se mora dogoditi. Prema tome, ne trebam se truditi ni oko čega. Jer, što će se god dogoditi, dogoditi će se tako i onako, trudio se ja ili ne. Svaki je trud uzaludan! Ako doista ne mogu utjecati na budućnost, onda jedino što je razumno učiniti jest čekati da se dogodi ono što se tako i onako mora dogoditi. Nerazumo je ulagati bilo kakve napore oko bilo čega. Nema smisla bilo što činiti! Ako je već određeno što će se dogoditi, onda će se to dogoditi, ma što ja pokušavao učiniti. Zato je zapravo nerazumno bilo što pokušavati učiniti ili spriječiti. Jer, ono što će se dogoditi, tako i onako će se dogoditi, ma što ja pokušavao učiniti. Stoga, nema #razloga bilo što činiti! Stav da ni na što ne možemo utjecati i da jedino što doista možemo učiniti jest čekati da vidimo što će nam se dogoditi uglavnom nam izgleda apsurdan i očito pogrešan. Međutim, postoji filozofski argument koji ga direktno podržava, zato se taj argument i naziva lijeni argument. Grč. argos logos, lat. ignava ratio, engl. The Idle Argument, izložio ga je Cicero u De Fato, 28-30. (Marko Tulije Cicero 106.-43. pne.) Relevantan ulomak navode i Long i Sedley u The hellenistic philosophers, 55,S, str.339-343. Suvremenu raspravu o lijenom argumentu pokrenuo je Michael Dummett člankom “Bringing About the Past” iz 1964. Opća struktura lijenog argumenta izgledala bi ovako: P1: Ili će se x dogoditi ili se x neće dogoditi. P2: Ako će se x dogoditi, onda će se x dogoditi, koliko se god trudio spriječiti x. P3: Ako se x neće dogoditi, onda se x neće dogoditi, koliko god nastojao postići x. ------------------------------------------------------------------------------------------------------- K: Prema tome, ne mogu utjecati na to da li će se x dogoditi ili neće. Argumentom se nastoji pokazati da ne možemo spriječiti stvari koje želimo spriječiti i da ne možemo postići stvari koje želimo postići. Međutim, argument se u pravilu izlaže u obliku u kojem se težište stavlja samo na prvu polovinu tvrdnje, a to je da ne možemo spriječiti stvari koje želimo spriječiti, to jest, da ne možemo izbjeći događaje koje želimo izbjeći. Stoga ćemo i ovdje argument detaljnije izložiti i analizirati u tom obliku. Primjer kojim se često ilustrira argument je slijedeći. Čovjek je ozbiljno bolestan i rasuđuje ovako: ako mi je suđeno da umrem od ove bolesti, onda ću umrijeti išao liječniku ili ne, ako mi je suđeno da neću umrijeti od ove bolesti, neću umrijeti išao liječniku ili ne, prema tome, ni u kom slučaju nema potrebe da idem liječniku. Sam Cicero navodi primjer oboljeloga koji razmišlja da li da zatraži liječničku pomoć ili ne. Primjer je i izvorno formuliran pozivanjem na suđeni događaj. Stoga bi moglo izgledati da fatalist pretpostavlja ono što nastoji dokazati, a to je postoje suđeni događaji. Međutim, to nije problem za fatalizam, jer, kao što ćemo vidjeti, argument se jednako dobro može formulirati i bez oslanjanja na pojam suđenog događaja ili bilo koji srodni fatalistički pojam. Cicero prilično detaljno izlaže i Hrizipovu kritiku argumenta. Hrizip argument kritizira s pozicije koju smo ovdje nazvali sofisticirani fatalizam; možda je oboljelom suđeno da neće umrijeti upravo zato što će zatražiti liječničku pomoć, a možda mu je suđeno da će umrijeti upravo zato što neće zatražiti liječničku pomoć. Budući da ne zna što mu je suđeno, bolje mu je zatražiti liječničku pomoć. Ili, netko tko je dobio posao kao mornar a ne zna plivati: ako ću se utopiti, utopiti ću se znao plivati ili ne, ako se neću utopiti, neću se utopiti znao plivati ili ne, prema tome, nema smisla da učim plivati. Argument je bio osobito popularan među stanovnicima Londona za vrijeme Drugog svjetskog rata: ako ću poginuti u bombardiranju, poginuti ću išao u sklonište ili ne, ako neću poginuti, neću poginuti išao u sklonište ili ne, prema tome, nema potrebe da idem u sklonište. Primjer navodi Michael Dummett u “Bringing About the Past”. Jasno, ako je argument dobar, onda ne vrijedi samo za stanovnike Londona četrdesetih godina prošlog stoljeća, ni za nekoga tko je upravo ishodio matrikulu a ne zna plivati, ako je dobar, vrijedi za svih i za sve što će se ikada dogoditi i pokazuje da ne možemo ni na što utjecati i da je potpuno besmisleno ikada išta pokušati učiniti. Ovakvo nam rasuđivanje izgleda očito pogrešno jer smo uvjereni da sigurno nije svejedno gdje će stanovnik Londona biti za vrijeme bombardiranja, duboko pod zemljom ili će se šetati po ulici, i da sigurno nije svejedno da li će netko tko boluje od teške bolesti zatražiti liječničku pomoć ili će ostati kod kuće i čekati da vidi što će se dogoditi. Doduše, pitanje je što točno ima na umu netko tko svoje nedjelovanje opravdava pozivanjem na lijeni argument. Vjerojatno ne vjeruje da doista postoji realna opasnost od događaja o kojem je riječ, ili mu je naprosto dosta svega i više ga nije briga što će se dogoditi. Lijeni argument već i na prvi pogled izgleda kao bezvrijedni sofizam, međutim, prilično je zanimljivo vidjeti u čemu je točno greška. Stoga ćemo argument uzeti doslovno i nastojati ćemo vidjeti da li doista pokazuje da ne možemo utjecati na svoju budućnost. Pretpostaviti ćemo da stanovnik Londona ne želi poginuti i da mu nije dosta svega, već da doista vjeruje da ništa što čini ne može utjecati ono što će mu se dogoditi. On rasuđuje ovako: Argument su izložili i detaljno analizirali David Buller u “On the “Standard” Argument for Fatalism” i Jordan Howard Sobel u Puzzles for the Will, poglavlje 1. O strukturi argumenta govori i Peter Van Inwagen u An Essay on Free Will, poglavlje 1, str.28, ali ga odbacuje kao neozbiljnog. P1) Ili ću poginuti u zračnom napadu ili neću poginuti u zračnom napadu. P2) Ako ću poginuti, poginuti ću ma koje mjere predostrožnosti poduzeo. P2’) Ako ću poginuti ma kakve mjere predostrožnosti poduzeo, sve će mjere koje poduzmem biti neuspješne. P2’’) Prema tome, ako ću poginuti, sve će mjere predostrožnosti biti neuspješne. P3) Ako neću poginuti, neću poginuti ma koje mjere predostrožnosti zanemario. P3’) Ako neću poginuti ma koje mjere predostrožnosti zanemario, onda će sve mjere koje poduzmem biti nepotrebne. P3’’) Prema tome, ako neću poginuti, sve će mjere koje poduzmem biti nepotrebne. -------------------------------------------------------------------------------------------------------- K: Prema tome, sve mjere predostrožnosti koje poduzmem bit će ili neuspješne ili nepotrebne, stoga je besmisleno bilo što poduzeti. Iako ovako izložen, argument ima priličnu retoričku snagu, ne možemo se oteti dojmu da je konkluzija naprosto neistinita i da stoga u argumentu mora biti nešto pogrešno. Pitanje je Što? P1 izgleda neupitna. Ona izražava princip isključenja trećeg ili princip bivalencije te stoga predstavlja nužnu istinu; stanovnik Londona će ili poginuti u bombardiranju ili neće poginuti u bombardiranju, isključena je bilo kakva treća mogućnost. Rečenica "Poginuti ću u bombardiranju" ili će postati istinita ili će postati neistinita, treće mogućnosti nema. P1 je tautologija. To je prazna, neinformativna, ali nužno istinita rečenica. Nužno istinita znači da nije moguće da ne bude istinita, to znači da mora biti istinita. Ona je istinita na osnovi svoje logičke forme, a ne na osnovi svog činjeničnog sadražja. U ovom se slučaju radi o disjunkciji i to o principu bivalencije ili zakonu isključenja trećeg. On ima oblik p  ne-p (p ili ne-p), a koja god rečenica ima ovaj oblik, nužno je istinita, bez obzira što p tvrdi. Drugim riječima, u slučaju bilo kojeg suda, vrijedi da je ili istinit on, ili je istinita njegova negacija. Zato je svaka rečenica oblika (p  ne-p) nužno, ali prazno i neinformativno istinita. P1 ima istu strukturu kao i "Kiša pada ili kiše na pada" ili "Opatija ima tropsku klimu ili Opatija nema tropsku klimu". Te su rečenice istinite bez obzira da li kiša pada i da li Opatija ima tropsku klimu. Istinite su na osnovi svoje logičke forme. Jasno, P2 i P3 izgledaju neistinite. Empirijska je činjenica da mjere predostrožnosti znatno umanjuju vjerojatnosti neželjenih događaja, ili da ih čak u nekim okolnostima i u potpunosti isključuju. Daleko je manja vjerojatnost da će stanovnik Londona poginuti u bombardiranju ako se nalazi 70 metara ispod zemlje nego ako se šeće po parku ili razgleda izloge dućana, a sigurno ne može poginuti u bombardiranju grada od kojega je udaljen 1000 kilometara. Ako je to tako, stvar je jasna; argument nije dobar jer premise de facto nisu istinite. Međutim, problem je u tome što se P2 i P3 mogu shvatiti i kao čisto logičke istine. Na tu je činjenicu prvi ukazao Dummett u članku "Bringing About the Past", str.340. On smatra da P2 i P3 imaju logički oblik ((p  (q  p)), gdje p stoji za opis događaja o kojem se govori, a q za opis mojih postupaka. Dakle, P2 bi glasila "Ako ću poginuti, onda ću, ma što učinio, poginuti." Ova je implikacija cijela nužno istinita bez obzira na istinosne vrijednosti p-a i q-a. Međutim, izgleda da materijalna implikacija propozicijske logike nije odgovarajuće sredstvo za analizu ovih premisa. Naime, fatalist tvrdi da bi stanovnik koji je poginuo jer se nalazio na ulici poginuo i da se nalazio u skloništu i da stanovnik koji nije poginuo jer se nalazio u skloništu ne bi poginuo ni da se nalazio na ulici. Ako se fatalistička tvrdnja "I da je bio u skloništu svjedno bi poginuo" shvati kao materijalna implikacija, nužno je istinita jer joj je antecedent neistinit. Stoga ove tvrdnje izgleda primjerenije shvatiti kao kontrafaktičke kondicionale i njihovu istinitost analizirati u terminima mogućih svjetova. Ukratko, istinitost kontrafaktičkih kondicionala procjenjuje se obzirom na najsličniji skup okolnosti u kojime je antecenent istinit, dok je kod materijalne implikacije dovoljno da antecedent bude neistinit da bi cijela implikacija bila istinita.U aktualnom svijetu w0 (stvarnom stanju stvari) nije istina da bi poginuo i da je bio u skloništu jer u najbližem mogućem svijetu u kojem je bio u skloništu w1 (stanju stvari koje je u svim ostalim aspektima isto kao i stvarno osim što se stanovnik nalazi u skloništu) nije istina da stanovnik pogiba. Dakle, obzirom na ono što fatalist želi reći izgleda primjerenije P2 i P3 shvatiti kao kontrafaktičke kondicionale, a ako se P2 i P3 shvate kao kontrafaktički kondicionali a ne kao materijalne implikacije, onda P2 i P3 naprosto nisu istinite. To pokazuje da P2 i P3 ne predstavljaju nužne istine logike već da se taj pogrešni dojam stvorio zbog upotrebe neprimjerenih logičkih sredstava. Naime, izgleda da se te premise oslanjaju na zakon logike da svaki sud povlači samoga sebe; ako p, onda p, (p  p), a nije jasno kako bi bilo koji naš postupak mogao utjecati na istinitost tog zakona. Ako će naš stanovnik poginuti onda će poginuti, i nije jasno kako bi bilo koji njegov postupak mogao utjecati na činjenicu da će poginuti ako će poginuti. Ako su P2 i P3 istinite na čisto logičkim osnovama, onda je bilo kakva empirijska evidencija potpuno irelevantna za njihovu istinitost i nikakva statistička činjenica o uspješnosti ili neuspješnosti predostrožnosti ne može dovesti u sumnju njihovu istinitost. Stoga izgleda kao da na čisto logičkim osnovama možemo dokazati da je fatalizam istinit, to jest, da zakoni logike pokazuju da ne možemo utjecati na vlastitu budućnost. Zato se tezu o kojoj raspravljamo često naziva logički fatalizam ili logički determinizam. Filozofski argumenti kojima se nastoji dokazati fatalizam u pravilu su a priori argumenti koji su zasnovani na čisto logičkim i pojmovnim razmatranjima. Takva su i oba argumenta koji se ovdje razmatraju; zračni napad i pomorska bitka. Ideja je da bi se čisto logičkim i pojmovnim razmatranjima, bez pozivanja na ikakvu empirijsku evidenciju, moglo pokazati da smo bespomoćni u pogledu svoje budućnosti. Vjerojatno najbolji prikaz čisto logičkih osnova fatalizma može se naći u knjizi Jordana Howarda Sobela Puzzles for the Will: Fatalism, Newcomb and Samarra, Determinism and Omniscience iz 1998, poglavlje 1 “Logical Fatalisms”. I on na koncu odbacuje stav da se čisto logičkim razmatranjima može dokazati fatalizam. Točno je da mi svojim postupcima ne možemo utjecati na zakone logike. Međutim, zakoni logike su prazne tautologije te nam stoga ne mogu reći koje će mjere predostrožnosti u datim okolnostima biti uspješne a koje neće. Ako će biti, bit će! Ako neće biti, neće biti! Ili će biti, ili neće biti! sve su to prazne tautologije koje nam ne govore ni što će biti ni zašto će biti. Izreka je Što će biti, bit će! Che sara sara! je i refren pjesme. Pitanje je što točno imamo na umu kada koristimo ovu izreku. Možda želimo reći da ne možemo znati što nam nosi budućnost. Možda želimo reći da nas nije briga što će se dogoditi. Možda želimo izraziti stav da se ne trebamo zabrinjavati oko stvari na koje ne možemo utjecati. Taj je stav već blizak fatalizmu ali nije ni iz daleka toliko radikalan, naime, fatalist smatra da se ni oko čega ne trebamo zabrinjavati jer ni na što ne možemo utjecati. U svakom slučaju, fatalist se može oslanjati na intuitivnu i retoričku snagu tautologija u budućem vremenu, ali one ne izražavaju ono što on želi reći, a to je da ne možemo utjecati na ono što će nam se dogoditi i da su sve mjere predostrožnosti nužno ili neuspješne ili nepotrebne. Istina je da stanovnik Londona svojim postupcima doista ne može utjecati na logičku istinu da će poginuti ako će poginuti, međutim, iz toga ni u kom slučaju ne slijedi da svojim postupcima ne može utjecati na to da li će poginuti ili neće poginuti. I kada je 70 metara ispod zemlje ili 1000 kilometara od grada i dalje je istina da će poginuti ako će poginuti, iako je praktički nemoguće da pogine. S druge strane, činjenično je i empirijsko pitanje o svijetu u kojem živimo da li naši postupci dovode do željenih posljedica ili ne. O nama ovisi što ćemo učiniti, a o činjenicama u svijetu ovisi do kakvih će posljedica dovesti to što smo učinili. Da li će glavobolja prestati ako popijemo aspirin, da li će se svjetlo upaliti ako pritisnemo prekidač, da li ćemo zaraditi ako kupimo dionice Plive ili Zagrebačke banke, itd. To su sve činjenična, a posteriorna pitanja i odgovore na njih možemo dobiti samo empirijskom spoznajom a ne čisto logičkim a priornim razmatranjem. Stoga fatalistička teza (i konkluzija lijenog argumenta) da naši postupci ne mogu utjecati na tijek događaja u svijetu predstavlja sadržajnu i činjeničnu tvrdnju o našim sposobnostima i o svijetu u kojem živimo. A ako je to tako, onda nije jasno kako bi mogla slijediti iz premisa koje su istinite na čisto logičkim osnovama, jer sadržajna konkluzija nikada ne može slijediti iz čisto formalnih premisa. Razlikovanje formalnih i sadržajnih istina intuitivno je prihvatljivo i plauzibilno. Međutim, ako bi se ono oslabilo i relativiziralo, otupila bi se oštrica ove kritike. Da bi sadržajna konkluzija mogla slijediti iz premisa, i same premise moraju biti sadržajne. Stoga, ako se P2 i P3 shvate kao logičke istine, lijeni argument nije dobar jer nije valjan; konkluzija naprosto ne slijedi iz premisa. Ovo je problem koji podriva osnovnu ideju logičkog fatalizma ili logičkog determinizma – vjerovanja da čisto logičkim argumentima možemo dokazati jesmo li ili nismo u stanju utjecati na tijek događaja u svijetu. To je empirijsko i a posteriorno pitanje te stoga nije jasno kako bi bilo kakva čisto logička i a priorna argumentacija mogla biti relevantna. Dakle, ako se P2 i P3 shvate kao empirijske tvrdnje, naprosto nisu istinite, a ako se shvate kao logičke istine onda se njima ne tvrdi ono što fatalist želi reći, a to je da mi svojim postupcima ne možemo utjecati na ono što će nam se dogoditi. Stoga lijeni argument nije nije dobar i treba ga odbaciti jer su P2 i P3 ili neistinite ili irelevantne. Na ovim osnovama argument odbacuje i J. H. Sobel u članku “Dummett on Fatalism” iz 1966. Iako P2' i P2'' nisu ključne u argumentu, i one izgledaju neodržive. P2' i P2'' bi, isto kao i P3' i P3'', trebale biti pojmovne istine o neuspješnim i nepotrebnim mjerama predostrožnosti. Doista, ako će se x dogoditi usprkos svemu što poduzmem da bih to spriječio, onda će sve što sam poduzeo po definicji biti neuspješno. Ako se, pak, x tako i onako neće dogoditi, onda će sve što poduzmem da bih to spriječio po definiciji biti nepotrebno. Na ovoj je osnovi često bio kritiziran marksizam. Naime, marksisti su, s jedne strane, tvrdili da je socijalistička revolucija neizbježna zato što do nje dovode zakoni povijesnog razvoja, dok su, s druge strane, organizirali tu istu revoluciju i pripremali proletarijat da ju provede. Stoga je primjedba bila da nije jasno zašto bi trebalo ulagati napore da se učini nešto što se tako i onako mora dogodi. Marksistički odgovor je vrlo zanimljiv; iako je revolucija povijesno neizbježna to ne znači da će se dogoditi sama od sebe, netko ju treba organizirati i provesti jer povijesna neizbježnost jest nešto što se može realizirati samo kroz naše napore, a ne samo od sebe nezavisno od volje i djelovanja povijesnih aktera. Jasno, pitanje je da li će se revolucija dogoditi zbog nužnih zakona povijesnog razvoja ili naprosto zato što će je uspjeti provesti oni koji su je odlučili provesti. Pored toga, inzistiranje na povijesnoj neizbježnosti nekog događaja može dovesti do efekta samopotvrđujućeg predviđanja; to je slučaj u kojem se predviđeni događaj dogodi upravo zato što su ljudi doznali za to predviđanje i uzeli ga ozbiljno (na primjer, predviđanje da će banka bankrotirati može samo po sebi dovesti do toga da banka doista bankrotira; ako dovoljan broj ljudi povjeruje predviđanju i povuče svoje štedne uloge da ne bi propali, banka će doista bankrotirati). Ako ljudi povjeruju da je socijalistička revolucija neizbježna, neće ju pokušati spriječiti i još će joj se priključiti tako da budu na strani pobjednika. Točnije, revolucija će postati neizbježna ako dovoljan broj ljudi povjeruje da je dovoljan broj ljudi povjerovao da je neizbježna, jer će u tom slučaju očekivati da će se i ostali ponašati u skaldu s tim vjerovanjem. Svejedno, pitanje je da li je marksistički odgovor konzistentan, mislim da jest, ali samo uz neka ograničenja u pojmu povijesne neizbježnosti. Problem ulaganja napora u neizbježno nije vezan samo uz socijalističku revoulciju, nedavno je istaknuti hrvatski političar izjavio "Ulazak u Evropu, to je naša budućnost, to je naša sudbina! Ajmo to onda odraditi!" To jesu pojmovne istine o neuspješnosti i nepotrebnosti, međutim, izgleda da P2' , P2'', P3' i P3'' tvrde i nešto više od toga. Naime, pitanje je kako točno shvatiti P2'' - tvrdnju "ako ću poginuti, sve će mjere predostrožnosti biti neuspješne". Nju se može shvatiti u dva smisla: 1) Ako ću poginuti, onda će sve mjere koje de facto poduzmem biti neuspješne. 2) Ako ću poginuti, onda će sve mjere koje mogu poduzeti biti neuspješne. Istinita je 1), ali ne i 2). Pogibija stanovnika Londona učinila bi neuspješnima sve mjere koje bi on de facto poduzeo, ali ne bi učinila neuspješnima sve mjere koje je mogao poduzeti. Naime, da je bio 70 metara pod zemljom ili 1000 kilometara od Londona, sigurno bi preživio bombardiranje, to bi bile mjere koje ne bi bile neuspješne. Isto vrijedi i za P3'', tvrdnju "ako neću poginuti, sve će mjere koje poduzmem biti nepotrebne". Činjenica da nije poginuo ne može sama po sebi sve mjere koje je poduzeo učiniti nepotrebnima. Naime, možda nije poginuo upravo zbog mjera koje je poduzeo. Mjere koje je poduzeo bile bi nepotrebne samo ako ne bi poginuo i da ih nije poduzeo, a u okolnostima u kojime se nalazio to najvjerojatnije nije bila istina; najvjerojatnije ne bi preživio da nije bio u skloništu. Dakle, P2' , P2'', P3' i P3'' samo dijelom izražavaju pojmovne istine o neuspješnosti i nepotrebnosti mjera predostrožnosti, i u tom su svom aspektu istinite. Međutim, one dijelom izražavaju i fatalističku intuiciju da su sve mjere predostrožnosti nužno ili neuspješne ili nepotrebne, što naprosto nije istina te stoga ni one nisu prihvatljive. Fatalist može ojačati lijeni argument pretpostavkom da su iskazi o budućim događajima istiniti već sada te da stoga nema načina kako bismo ih mi svojim postupcima mogli učiniti neistinitima. U suvremenim raspravama lijeni argument se u pravilu formulira bez te pretpostavke. Jasno, ta je pretpostavka upitna ali se izuzetno dobro uklapa u fatalističke inuticije. Naime, ako je istina da stanovnik Londona neće poginuti u zračnom napadu, onda je to istina i nije jasno kako bi činjenica da nije otišao u sklonište mogla istinit sud učiniti neistinitim. Isto tako, ako je istina da će poginuti, onda je to istina i nije jasno kako bi činjenica da je otišao u sklonište mogla sud koji je već istinit učiniti neistinitim. Mi ne znamo koji je sud istinit, ali znamo da je jedan istinit već sada, to nam govori princip bivalencije ili zakon isključenja trećeg, a ako je jedan istinit već sada, kako onda bilo što što činimo moglo neistinit sud učiniti istinitim i istinit neistinitim? Upravo je to intuicija na kojoj počiva drugi fatalistički argument kojega ćemo razmotriti, to je argument pomorske bitke. Ovim se argumentom iz zakona isključenja trećeg ili principa bivalencije nastoji pokazati da je već sada istina što će se dogoditi sutra ili za tisuću godina. 3) Pomorska bitka Najpoznatiji fatalistički argument u pravilu se formulira na primjeru sutrašnje pomorske bitke. Primjer je prvi iznio Aristotel (384.-322.pne.) u De Interpretatione, knjiga IX, §28-40. Sam Aristotel je smatrao da primjer pokazuje da iskazi o budućim kontingentnim događajima nemaju istinosnu vrijednost, te da stoga fatalistička teza nije istinita. Na ovome primjeru je tek Richard Taylor izgradio argument u korist fatalizma, iznio ga je u poznatoj knjizi Metaphysics, poglavlje 6. On je, suprotno Aristotelu, smatrao da iskazi o budućim kontingencijama imaju istinosnu vrijednost, te da je zbog toga fatalizam istinit. Argument izgleda ovako: P1: Ili će se sutra u Kvarnerskom zaljevu odviti pomorska bitka ili se sutra u Kvarnerskom zaljevu neće odviti pomorska bitka. P2: P1 je nužno istinito. P3: Ako je P1 nužno istinito, onda je uvijek istinito. P4: Ako je uvijek istinito, onda je već sada istinito. P5: P1 može biti istinita samo ako je jedan disjunkt istinit. P6: Iako mi ne znamo koji je disjunkt istinit, jedan je istinit već sada. P7: Prema tome, već je sada istina da li će se sutra u Kvarnerskom zaljevu odviti pomorska bitka ili neće. K: Ako je već sada istina da li će se sutra u Kvarnerskom zaljevu odviti bitka ili neće, onda nitko više na to ne može utjecati i ničiji postupci više ne mogu izmijeniti događaj koji je već određen. Jasno, argument, ako je dobar, ne vrijedi samo za sutrašnju pomorsku bitku u Kvarnerskom zaljevu, već vrijedi za bilo koji budući događaj, vrijedi za sve što će se dogoditi sutra, prekosutra, za godinu dana ili za tisuću godina. Argument ne pokazuje samo da je već danas istina što će se dogoditi sutra, dogodine, ili za milijardu godina, već da je oduvijek bila istina što će se dogiti sutra, dogodine, ili za milijardu godina. Otkad je svijeta i vijeka bila je istina tko će pobijediti na slijedećim izborima, tko će osvojiti kup, što ću za tjedan jesti za ručak, tko će dobiti sedmicu na Lotu? itd. Argument, ako je dobar, pokazuje da je sve to već određeno; sva je budućnost već određena; već je sada istina da će se dogoditi svaka stvar koja će se dogoditi. Iz konkluzije argumenta da je već sada istina što će se sutra dogoditi fatalist onda izvodi daljnji zaključak da ne možemo utjecati na to što će sutra dogoditi, dakle, da smo u pogledu budućnosti jednako bespomoćni kao i u pogledu prošlosti. Taj je zaključak zasnovan na intuiciji da nije moguće utjecati na istinosnu vrijednost sudova. Tvrdnja da je istina da će se sutra dogoditi to i to, naprosto znači da će se sutra dogoditi to i to. Ako se ne bi dogodilo, to bi značilo da sud nije niti bio istinit. Drugim riječima, ako je neki sud o sutrašnjem događaju već danas istinit, onda je sutrašnji događaj o kojem sud govori neizbježan, neminovan, ne možemo ga spriječiti, on se ne može ne dogoditi, on se mora dogoditi. Ako je već danas istina da ćemo sutra učiniti to i to, onda ne možemo ne učiniti to i to, koliko se god trudili da to ne učinimo. Iako ne znamo koji su od sudova o našem sutrašnjem ponašanju istiniti, oni koji su istiniti oduvijek su istiniti i mi ih moramo odraditi sviđalo nam se to ili ne. Argument barem na prvi pogled izgleda prilično čvrsto; izgleda da su početni koraci prihvatljivi i da svaki slijedeći korak slijedi iz prethodnog. Ako je doista tako, onda je argument dobar pa moramo prihvatiti i završne korake, sviđali nam se oni ili ne. Razmotrimo stoga detaljnije korake argumenta i njihov međusobni slijed. P1 je, isto kao i u lijenom argumentu, zakon isključenja trećeg ili princip bivalencije. Dakle, moramo prihvatiti da je P1 nužno istinito. Upravo nam to kaže P2, dakle, trebamo prihvatiti i P2. P3 nam kaže da su nužne istine uvijek istinite, one su istinite bez obzira na vrijeme, one su atemporalne. Doista, ako je zakon isključenja trećeg logički nužna istina, istinita na osnovi svoje forme, onda svaka takva disjunkcija mora biti istinita bez obzira da li disjunkti govore o prošlom, o sadašnjem ili o budućem događaju. "Ili će biti p ili neće biti p" jednako je tako istinito kao i "Ili je bilo p ili nije bilo p". Ako je išta imuno na vrijeme, onda su to logičke istine. P4 nam kaže da je P1 već sada istinito. To, vidjeli smo, slijedi iz P3 – stava da je ono što je nužno istinito uvijek istinito; ako je uvijek istinito, onda je istinito već sada. P5 je možda najvažniji korak u argumentu. Pitanje je što znači da je disjunkcija oblika p ili ne-p istinita. Izgleda sasvim jasno što je odogovor: to znači da je istinit ili jedan disjunkt ili drugi. Jedan mora biti istinit, i samo jedan može biti istinit. Nema drugog načina da premisa P1 bude istinita, osim da jedan disjunkt bude istinit. P6 slijedi iz P4 i P5; ako je disjunkcija već sada istinita, i ako je jedini način da bude istinita da jedan disjunkt bude istinit, onda jedan disjunkt mora biti istinit već sada. Kada se radi o budućnosti mi uglavnom ne znamo koji je disjunkt istinit jer uglavnom ne znamo kakva će biti budućnost. Međutim, onaj koji je istinit, istinit je već sada, znali mi to ili ne. Uostalom, očito je da istina ne ovisi o tome da li ju mi znamo ili ne. Bila je istina da je Zemlja okrugla i dok su svi mislili da je ravna, nisu ju Kolumbo i Kepler učinili okruglom. Oblik Zemlje nezavisan je od naših vjerovanja o njoj. Isto tako, očito je da to koji su sudovi o budućnosti istiniti a koji nisu ne može ovisiti o tome da li ih mi znamo ili ne. Možda sudovi o budućnosti uopće nemaju istinosne vrijednosti, ali to sigurno ne može biti zato što ih mi ne znamo. P7 slijedi iz P6; to da je danas istinit sud koji govori o tome što će se dogoditi sutra samo je drugi način da se kaže da je već danas istina što će se dogoditi sutra. Izgleda i da konkluzija K slijedi iz P6 i P7; ako je već sada istina što će se sutra dogoditi, onda više nitko ne može na to utjecati, budući da nitko ne može mijenjati istinosnu vrijednost sudova. Jasno, mi možemo učiniti da p, istinita u t1, postane neistinita u t2, ali nema načina kako bismo mogli učiniti da p, koja je istinita u t1, postane neistinita u t1. Ako je u 11.57 istina da je papir na stolu, mi vrlo jednostavno možemo učiniti da to ne bude istina u 11.58, ali nema načina kako bismo mogli učiniti da to ne bude istina u 11.57. Može nam se učiniti da je argument dobar i da doista trebamo prihvatiti fatalizam, ili ga barem shvatiti ozbiljno. Ipak, završni koraci u argumentu vrlo su neplauzibilni te stoga imamo osjećaj da mora biti da je u argumentu negdje nekakva greška. Tri su stvari sumnjive; (1) pretpostavka da sudovi koji govore o budućnosti već sada imaju istinosnu vrijednost; (2) pretpostavka da se iz čisto formalnih istina logike može izvesti bilo kakva sadržajna tvrdnja o tome što će dogoditi u svijetu; i (3) pretpostavka da su istine o događajima u svijetu nužne a ne kontingentne. Razmotrimo ih. Imaju li iskazi o budućnosti već sada istinosnu vrijednost? Argumentom se nastoji pokazati da iskazi koji opisuju buduće kontingentne događaje imaju istinosnu vrijednost, to jest, da već sada jesu istiniti ili neistiniti. Međutim, moglo bi se tvrditi, štoviše, plauzibilno je tvrditi da je ta pretpostavka naprosto pogrešna; iskazi o budućim kontingencijama nemaju još istinosnu vrijednost. Imati će je kada nastupe ili ne nastupe događaji koje ti iskazi opisuju. Tako iskaz "Sutra će padati kiša" isto kao i "Sutra će se u Kvarnerskom zaljevu odviti pomorska bitka" danas još uvijek nema istinosnu vrijednost. Imati će je tek sutra, kada nastupi vrijeme opisanih događaja. Iskaz "23.5.2012. u 1300 udariti će meteor na zgradu Filozofskog fakulteta u Rijeci" postat će istinit ili neistinit tek 23.5.2012. u 1300. On sada (10.1.2002.) još uvijek nije ni istinit ni neistinit. Isto vrijedi i sve ostale iskaze o budućim kontingencijama. Pretpostavka da iskazi o budućnosti već sada imaju istinosnu vrijednost predstavlja vrlo jak oslonac za fatalizam. Stoga, ako se ispostavi da nije istinita, fatalizam gubi važnu osnovu na kojoj počiva. Izgleda da je Aristotel O tumačenju, IX, §40. primjer sutrašnje pomorske bitke naveo upravo kao primjer koji pokazuje kako iskazi o budućim kontingentnim događajima nemaju istinosne vrijednosti. Jer, ako bi imali, onda bi fatalizam bio istinit, a budući da je fatalizam očito apsurdna teza, jasno je da iskazi o budućnosti ne mogu imati istinosnu vrijednost. Doista, činjenicu da iz neke pretpostavke slijedi tako neplauzibilna posljedicu kao što je fatalizam može se shvatiti kao reductio ad absurdum te pretpostavke. Međutim, Taylor ima suprotnu intuiciju. On je uvjeren da iskazi o budućnosti imaju istinosnu vrijednost i na toj pretpostavci zasniva svoj argument za fatalizam. Doduše, čitajući Taylora može se steći dojam da on tu pretpostavku prihvaća upravo zato što iz nje slijedi fatalizam, teza koju on želi dokazati. Međutim, psihološka motivacija ovdje je irelevantna, pitanje je što u logičkom redu prethodi čemu. U argumentu pretpostavka da iskazi o budućnosti imaju istinosnu vrijednost logički prethodi tezi fatalizma, stoga bi o njoj trebalo odlučiti nezavisno od posljedica koje iz nje slijede, u ovom slučaju, nezavisno o plauzibilnosti ili apsurdnosti fatalističke teze. Stav da iskazi o budućim kontingencijama još nemaju istinosnu vrijednost i da će je imati tek kada nastupi vrijeme o kojem iskazi govore zasnovan je na korespondencijskim intuicijama o istini. Iskazi o sadašnjosti su istiniti ili neistiniti zato što odgovaraju ili ne odgovaraju postojećim činjenicama. Budući da činjenice koje opisuju iskazi o budućim događajima naprosto ne postoje, ti iskazi ne mogu biti ni istiniti ni neistiniti. Na prvi pogled ovaj stav izgleda sasvim prihvatljivo, međutim, iz njega slijedi vrlo neplauzibilna posljedica da ni iskazi o prošlosti nemaju istinosne vrijednosti. Ako iskazi o budućnosti nemaju istinosne vrijednosti zato što još ne postoje odgovarajuće činjenice, onda ni iskazi o prošlosti ne mogu imati istinosne vrijednosti zato što odgovarajuće činjenice više ne postoje. Ako još nije ni istina ni neistina da ću sutra ručati lignje, onda isto tako više nije ni istina ni neistina da sam jučer ručao tripice. Ako još nije ni istina ni neistina da će se sutra ili za tisuću godina u Kvarnerskom zaljevu odviti pomorka bitka, onda isto tako više nije ni istina ni neistina da se kod Kurska odvila tenkovska bitka ili da su se Saveznici iskrcali u Normandiji. Pomorka bitka u Kvarnerskom zaljevu trenutno ne postoji, ali isto tako trenutno ne postoji ni tenkovska bitka kod Kurska ni savezničko iskrcavanje u Normandiji. Ako je trenutno postojeće stanje stvari jedino što može činiti iskaz istinitim ili neistinitim, onda iskazi o prošlosti ne mogu biti ni istiniti ni neistiniti isto kao ni iskazi o budućnosti. Jasno, uvjereni smo da iskazi o prošlosti imaju istinosnu vrijednost iako stanja stvari koje ih čine istinitima ili neistinitima više ne postoje. Fatalist smatra da u pogledu istinosnih vrijednosti postoji potpuna simetrija prošlosti i budućnosti, i da smo prošlost i budućnost trebamo tretirati jednako. Dakle, ili moramo prihvatiti da i iskazi o budućnosti imaju istinosne vrijednosti isto kao i iskazi o prošlosti, ili moramo prihvatiti da ni iskazi o prošlosti nemaju istinosne vrijednosti isto kao i iskazi o budućnosti. Stoga, ako želimo tvrditi da iskazi o prošlosti imaju istinosne vrijednosti a da ih iskazi o budućnosti nemaju, onda trebamo ukazati na neku relevantnu razliku između prošlosti i budućnosti, a dok na takvu razliku ne ukažemo trebamo ih tretirati jednako. Mogli bismo tvrditi da je relevantna razlika u tome što na prošlost ne možemo utjecati a na budućnost možemo. Međutim, budući da raspravljamo s fatalistom koji smatra da na budućnost ne možemo utjecati isto kao što ne možemo utjecati ni na prošlost, time bismo zapravo pretpostavili ono što nastojimo dokazati, a to je da na prošlost ne možemo utjecati dok na budućnost možemo. Mogli bismo zauzeti antirealistički stav prema prošlosti i tvrditi, na primjer, da iskazi o prošlosti zapravo govore o tragovima prošlih događaja u sadašnjosti a ne o samim prošlim događajima. Ovakav su stav u pogledu iskaza koji govore o prošlosti zauzeli neki verifikacionisti i neki pragmatisti. Peirce i Dewey su čak izvršili "redukciju prošlosti na budućnost". Oni su tvrdili da su svi iskazi u krajnjoj liniji upute za djelovanje, te da se stoga svi iskazi, uključujući i iskaze o prošlosti, u osnovi odnose na budućnost, u smislu da će buduće iskustvo pokazati jesu li te upute bile točne i korisne. Max Fisch Classic American Philosophers, predgovor, §6, Tako bi tvrdnja da je dinosaurus bio biljožder zapravo govorila o palaentološkim ostacima dinosaurusa a ne o tome što je ovaj jeo dok je postojao. Međutim, prilično nezgodna posljedica ove opcije je da bi u tom slučaju iskazi o događajim koji su ostavili tragova u sadašnjosti imali istinosnu vrijednost, dok iskazi o događajima koji nisu ostavili tragova u sadašnjosti ne bi imali istinosnu vrijednost (ili bi eventualno bili naprosto neistiniti). Realist u pogledu prošlosti smatrao bi da je ova posljedica neprihvatljiva i da istinosna vrijednost iskaza o prošlosti ne može ovisiti o tome imamo li mi odgovarajuću evidenciju ili nemamo; iskazi o događajima prije stvrdnjavanja Zemljine kore istiniti su ili neistiniti imali mi ikakve evidencije o tome ili nemali. Antirealist u pogledu prošlosti time bi prihvatio #epistemičko shvaćanje istine, gledište da istina može biti samo ono što je za nas spoznatljivo i da ne može transcendirati raspoloživu evidenciju. Na koncu, mogli bismo tvrditi da je asimetrija između prošlosti i budućnosti u pogledu istine naprosto primitivna činjenica o svijetu u kojem živimo i da nije ni moguće ni potrebno opravdavati je bilo kakvim razlozima. Da bi sačuvali inuticiju da iskazi o stvarima u prošlosti imaju istinosnu vrijednost iako te stvari više ne postoje, neki autori prihvaćaju pretpostavku da i iskazi o budućim stvarima imaju istinosnu vrijednost iako te stvari još ne postoje, ali smatraju da iz te pretpostavke ne slijedi fatalizam. Fatalistički argument jest zasnovan na pretpostavci da ako je već sada istina da ću sutra učiniti x, da onda sutra moram učiniti x, to jest, da naprosto više nije u mojoj moći da se suzdržim od činjenja x-a, to jest, da više nemam izbora u pogledu x-a. P: Ako je u t1 istina da ću u t2 učiniti x, onda u t2 ne mogu ne učiniti x. Dakle, ako je već danas istina da ću sutra ručati tripice a ne lignje, onda ja sutra moram ručati tripicie i ne mogu sutra ručati lignje. Međutim, autori o kojima je riječ Danilo Šuster iz Maribora, u konverzaciji; i Norman Swartz u Beyond Experience, 8.11. Doduše, Swartz o ovom problemu govori u kontekstu srodne i vrlo zanimljive rasprave o logičkoj mogućnosti putovanja kroz vrijeme. smatraju da ova pretpostavka nije održiva, to jest, da iz toga što je već sada istina da ću sutra učiniti x jednostavno ne slijedi da sutra moram učiniti x, to jest, da ne mogu ne učiniti x. Dakle, ovi autori prihvaćaju pretpostavku da iskazi o budućim kontingencijama već sada imaju istinosnu vrijednost ali smatraju da iz te pretpostavke ne slijede nikakve fatalističke posljedice. Intuicija na kojoj je zasnovana ova reakcija jest da iz toga što je već sad istina da ću sutra učiniti x slijedi samo to da ću sutra učiniti x ali ne i to da sutra moram učiniti x. Dakle, iako ću učiniti x, to ne znači da moram učiniti x. Ja mogu ne učiniti x, iako ću učiniti x. To što ću učiniti x, to ne znači da nemam izbora u pogledu x-a. Pored toga, nije jasno kako bi me istinosna vrijednost iskaza o tome što ću sutra učiniti mogla prisiliti da učinim upravo to što ću učiniti a ne nešto drugo; semantičke relacije nisu nešto što samo po sebi može utjecati na naše ponašanje. To je točno, međutim, ono što me prisiljava da sutra učinim ono što ću učiniti a ne nešto drugo nije semantička činjenica o ovom ili onom iskazu o mojim sutrašnjim postupcima već faktori koji utječu na moje ponašanje; moj karakter, okolnosti u kojim se nalazim, itd. Dobra strana ove reakcije na problem budućih kontingencija jest da čuva intuiciju da i iskazi o prošlosti imaju istinosnu vrijednost nezavisno od naše evidencije o njima, međutim, nije jasno u kojem smo smislu slobodni učiniti drugačije ako je već sada istina što ćemo učiniti. Mi možemo biti slobodni u smislu da imamo sposobnost da učinimo drugačije ili u smislu da nas ništa ne sprečava da učinimo drugačije, ali ako je već sada istina što ćemo učiniti, nije jasno kako u relevantnom smislu riječi možemo učiniti drugačije. Ako je već sada istina što ćemo učiniti, onda možemo biti slobodni samo u kompatibilističkom smislu da nećemo biti spriječeni da učinimo ono što ćemo učiniti, ali nije jasno kako možemo biti slobodni i u libertarijanističkom smislu da imamo mogućnost izbora. Stoga smatram da treba odbaciti ovu liniju obrane od fatalizma i pokušati pokazati da iskazi o budućim kontingencijama nisu istiniti ili neistiniti već sada. Fatalist bi mogao tvrditi da stav da iskazi o budućnosti imaju istinosnu vrijednost nije naprosto pretpostavljen u argumentu pomorke bitke, već da je argument dokazuje; ona je dokazana time što slijedi iz prethodnih koraka u argumentu koji su svima prihvatljivi. Pretpostavka je eksplicite formulirana u P5, premisi koja tvrdi jedini način na koji disjunkcija može biti istinita jest da jedan disjunkt bude istinit već sada. Stoga je potrebno pobliže razmotriti odnos formalnih istina logike i sadržajnih istina o svijetu. Mogu li se sadržajne istine izvesti iz formalnih? Argument počinje praznom i čisto formalnom istinom logike; zakonom isključenja trećega. S druge strane, završava sadržajnom i činjeničnom tezom da je budućnost već sada određena. Dakle, iz čisto logičkih premisa izvodi se sadržajna konkluzija. Međutim, kao što smo već vidjeli u analizi lijenog argumenta, nije jasno kako se iz bilo kakvog niza čisto logičkih istina može izvesti ikakva sadržajna tvrdnja. Iz (p  p) ne može se izvesti p, isto kao niti iz (p  ne-p), ili bilo koje druge tautologije ili bilo kakvog niza tautologija. Formalne istine istinite su osnovi logičke forme iskaza, dok su sadržajne istine istinite na osnovi činjenica u svijetu. Tako, na primjer, disjunkcija (p  ne-p) nije istinita na istoj osnovi na kojoj su istiniti ili neistinit pojedini disjunkti. Ovakva je disjunkcija istinita na osnovi svoje logičke forme, dok su pojedini disjunkti istiniti ili neistiniti na osnovi činjenica u svijetu. Ako je to tako, onda argument koji počinje s praznom istinom a završava sa sadržajnom mora negdje u sebi kriti pogrešku, takav argument ne može biti valjan te ga stoga treba odbaciti. Pitanje je gdje se u argumentu pomorske bitke dogodio neprimjetan prijelaz s formalnih tvrdnji na sadržajne. Izgleda da se to dogodilo u P5, premisi koja tvrdi da: P5: P1 može biti istinita samo ako je jedan disjunkt istinit. U ovoj se premisi izraz "istinito" prvi put koristi u smislu prazne i formalne istine, dok se drugi put koristi u smislu sadržajne i informativne istine. Mogli bismo odbaciti P5 tvrdeći da je cijela disjunkcija (Ili će se sutra u Kvarnerskom zaljevu odviti pomorska bitka ili se sutra u Kvarnerskom zaljevu neće odviti pomorska bitka) istinita već sada zato što ima logičku formu koja ju čini nužno istinitom. Dok, s druge strane, pojedini disjunkti nisu još istiniti ni neistiniti zato što događaji o kojima govore nisu još nastupili. Ako bismo to prihvatili, mogli bismo P5 odbaciti kao neistinitu i tvrditi da je P1 istinita već sada iako niti jedan njen disjunkt još nije istinit. Pitanje je kako treba shvatiti zakon isključenja trećega kada govori o budućim događajima. Može ga se shvatiti na dva načina: 1) Već je sada istina da ili p ili ne-p. 2) Ili je već sada istina da p ili je već sada istina da ne-p. Shvaćanje 1) je bez sumnje prihvatljivo, međutim, to nije pretpostavka na kojoj počiva fatalistički argument. On počiva na shvaćanju 2), ali ono izgleda očito neprihvatljivo. Razlikovanje između 1) i 2) omogućava nam da tvrdimo da je disjunkcija oblika p ili ne-p već sada istinita iako niti jedan disjunkt još uvijek nije istinit. Dakle, mogli bismo tvrditi da su logičke istine vječne i vanvremenske, dok su sadržajne istine osjetljive na vrijeme. U tom bismo slučaju argument trebali odbaciti kao nevaljan zato što P5, P6 i K ne slijede iz prethodnih premisa. Osnovna ideja ove kritike jest da iz toga što je disjunkcija (p  ne-p) formalno istinita ne slijedi da jedan disjunkt mora biti sadržajno istinit. Međutim, pitanje je da li je ova dijagnoza održiva. Jer, i dalje nije baš jasno kako bi disjunkcija mogla biti istinita kada jedan disjunkt ne bi bio istinit. To je poanta na kojoj inzistira fatalist. Međutim, na razliku između istinitosti cijele disjunkcije i istinitosti pojedinog disjunkta može se ukazati i pomoću modalnih termina; disjunkcija je nužno istinita, dok je istinosna vrijednost disjunkta kontingentna. Na ovu činjenicu ukazuje i Aristotel u O tumačenju, §39. Stoga treba vidjeti radi li se u argumentu o #modalnoj pogreški; to jest, o brkanju nužnih i kontingentnih istina. Nužno je istinito da p akko nije moguće da ne-p; nužno je neistinito da p akko nije moguće da p; kontingentno je istinito da p akko je moglo biti ne-p; kontingentno je neistinito da p akko je moglo biti ne-p. Je li argument zasnovan na modalnoj pogreški? Već u samoj formulaciji teze fatalizma koriste se modalni pojmovi; Modalni pojmovi su prije svega nužno i moguće; to su i svi srodni izrazi kao, na primjer; morao je, nije mogao učiniti, nije mogao ne učiniti, itd. nije moglo biti drugačije, tako je moralo biti, ne možemo utjecati na bilo što, što se god dogodilo moralo se dogoditi, nije se moglo ne dogoditi., itd. Tvrdi se da ako je već sada istina što će se sutra dogoditi, da se onda se to onda ne može ne dogoditi. Međutim, ta tvrdnja izgleda naprosto neistinita. Stvari koje su se dogodile mogle su se i ne dogoditi, moglo je biti i drugačije. Pomorske bitke, dobici na lotu, uspjesi, neuspjesi, ništa od toga nije nužno. Sve te stvari koje se jesu dogodile a mogle su se i ne dogoditi. Još je više stvari koje se nisu dogodile a mogle su se dogoditi jer nije bilo nužno da se ne dogode. Ništa što se događa u svijetu nije nužno, bilo to u prošlosti, u sadašnjosti ili u budućnosti. U argumentu se stvara dojam da se nužnost, o kojoj se govori u P2 i P3, prenosi i na ostale korake, sve do K. Međutim, to ne može biti tako. Nužnost o kojoj se govori u P2 i P3 je logičke prirode. To je nužnost zakona logike koja se ne može prenijeti na empirijske sudove. Logički nevaljano prenošenje modalnosti naziva se #modalna pogreška. Dakle, izgleda da je fatalist u svom argumentu počinio modalnu pogrešku, to jest, da nužnost zakona logike pogrešno prenosi na empirijske sudove. Razmotrimo neke primjere takve pogreške:  (p  ne-p) Nužno je da kiša ili pada ili ne pada. p Kiša pada. ------------ ----------------------------------  p Prema tome, nužno je da kiša pada. Iz toga što je disjunkcija nužno istinita ne slijedi i da je istiniti disjunkt nužno istinit. Nužna je istina da kiša ili pada ili ne pada, ali iz toga ne slijedi da je bilo koji disjunkt nužno istinit. Da li kiša pada ili ne, to je kontingentna istina; kiša nije morala padati, mogla je i ne padati. Ili:  (p  p) Nužno je da ako kiša pada, onda kiša pada. p Kiša pada. ----------- ------------------------------------------  p Prema tome, nužno je da kiša pada. Iz toga što je nužna istinito da ako p onda p, i činjenice da je de facto istina da p ne slijedi da je p nužna istina. Nužno je istinito da ako kiša pada da onda kiša pada, međutim, nije nužno niti da pada niti da ne pada. Pada li ili ne, to je kontingentna istina koja je mogla biti i drugačija. Doista je nužno istinito da će se sutra u Kvarnerskom zaljevu odviti pomorska bitka ili da se sutra u Kvarnerskom zaljevu neće odviti pomorska bitka. Međutim, iz toga ne slijedi, kao što to misli fatalist, da će ono što će se dogoditi biti nužno. Neće biti nužno! Sve što će se dogoditi može se i ne dogoditi. Dakle, nužno je istinito da će se bitka dogoditi ili da se neće dogoditi. Međutim, niti je nužno da će se dogoditi, niti je nužno da neće. Ono što će se dogoditi bit će, kao i sve ostalo što se događa u svijetu, kontingentna istina. Može se reći da fatalist griješi zato što iz nužnosti de dicto zaključuje na nužnost de re. Prema tome, fatalistički argument pomorske bitke nije valjan te ga stoga treba odbaciti. Pitanje je da li je ova kritika primjerena. Naime, izgleda da fatalističkom argumentu nije potrebna jača pretpostavka da su iskazi o budućnosti već sada nužno istiniti, već da je sasvim dovoljna i slabija pretpostavka da su već sada istiniti. Zato se u raspravama o fatalizmu često radije govori o neizbježnim događajima nego o nužnim događajima. Fatalist može svoje tvrdnje formulirati koristeći se modalnim izrazima, na primjer, može tvrditi da osoba koja ima takva i takva vjerovanja i takav i takav karakter u takvim i takvim okolnostima mora činiti ono što čini i da ne može činiti ništa drugo osim onoga što čini, a da se pri tome izrazi "mora" i "ne može" ne odnose na logičku, pa čak niti na fizičku nužnost. To je točno, međutim, vidjeli smo da nam razlikovanje nužnih i kontingentnih istina pruža osnovu na kojoj možemo tvrditi da su logički istiniti sudovi istiniti vječno, dok istinosna vrijednost kontingentnih sudovi ovisi i o vremenu u kojem ih se izriče. Zbog toga iskazi o budućim kontingencijama nisu istiniti ili neistiniti već sada i argument pomorske bitke kojim se to nastoji pokazati treba odbaciti kao nevaljan. 4) Pragmatističko opravdanje djelovanja Ako je fatalizam istinit, ako je budućnost doista imuna na naše napore, onda se ne isplati djelovati, osim možda iz zabave ili dosade. Ako fatalizam nije istinit, ako ipak možemo utjecati na svoju budućnost, isplati se djelovati, jasno, pod uvjetom da nam je stalo do vlastite budućnosti. Međutim, pitanje je Što učiniti ako ne možemo utvrditi je li fatalizam istinit ili nije? Isplati li se djelovati i kada ne znamo je li fatalizam istinit ili nije? Moglo bi se tvrditi da iz ovog ili onog razloga nikada nećemo moći doznati je li doista sve određeno ili nije. Na primjer, da su argumenti i intuicije koje podržavaju fatalizam dovoljno jake da tu tezu trebamo uzeti ozbiljno, ali da nisu dovoljno jaki da bismo mogli biti sigurni da je ona istinita. Ovakvim stavom svoja razmatranja započinje i William James u poznatom članku "The Dilemma of Determinism" iz 1897. On smatra da raspravo oko determinizma i slobode volje predstavlja vječan i nerješiv problem i da na osnovi evidencije i argumenata koje imamao nikada nećemo moći odlučiti je li determinizam istinit ili nije. Doduše, Jamesova poanta jest da treba prihvatiti indeterminizam zbog moralno neprihvatljivih posljedica determinizma, on ne govori o isplativnosti djelovanja. Dakle, da fatalističkoj tezi treba pripisati neku nezanemarljivu vjerojatnost. Pitanje je Što učiniti u takvoj situaciji? Djelovati ili ne? Ako je fatalizam istinit, naši će napori biti uzaludni, međutim, ako nije, naši će napori dati rezultata. Stoga je odgovor jasan: Treba djelovati! Zato što je moguće da napori dadu rezultata. Dakle, treba se ponašati se kao da sloboda volje doista postoji i kao da fatalizam nije istinit zato što time možemo mnogo dobiti a vrlo malo izgubiti. Naime, ako mogućnost izbora doista postoji, pred nama stoje otvorene mogućnosti koje bi bilo šteta propustiti, stoga treba djelovati da ih se ne bi propustilo. S druge strane, ako je fatalizam istinit i ako je mogućnost izbora ipak samo iluzija, djelovanjem se, doduše, ne postiže ništa, ali se i ne gubi mnogo. U tom se slučaju ponašamo kao stoički pas, koji unatoč svojem opiranju i batrganju završi tamo gdje bi tako i onako završio. Stoici su smatrali da je iracionalno pokušavati izmijeniti budućnost jer su bili uvjereni da je ona već određena. Jasno, ako je fatalizam istinit, ne isplati se djelovati, međutim, osnovno pitanje je Možemo li biti sigurni da je fatalizam istinit? Što ako nije? Što ako naši postupci ipak daju rezultate i ako se ipak isplati djelovati? U tom slučaju gubimo puno više nego što dobijamo u slučaju da je determinizam istinit a mi ne djelujemo. Uzaludni napori daleko su manja šteta od propuštenih mogućnosti, a ostvarene mogućnosti daleko su veća korist od uštede uzaludnih napora. Jasno, bilo bi bolje kada bismo mogli biti sigurni je li fatalizam istinit ili nije i onda o svom djelovanju odlučiti na temelju te spoznaje. Međutim, evidencija i razlozi koje imamo ni iz daleka nisu dovoljni da budemo sigurni da li je determinizam istinit ili nije, vjerojatno nisu dovoljni ni da jednoj opciji pripišemo višu vjerojatnost nego drugoj. Stoga trebamo odlučiti da li ćemo djelovati ili nećemo ne znajući da li je fatalizam istinit ili nije. Što nam je racionalno učiniti, djelovati ili ne? Budući da su, kao što smo rekli, uzaludni napori daleko manja šteta od propuštenih mogućnosti, trebamo djelovati kao da je fatalizam neistinit i kao da sloboda volje doista postoji. Dakle, ukupno postoje slijedeće četiri mogućnosti: Fatalizam Sloboda volje Djelujem Uzaludni napori - 10 Koristim prilike + 100 Ne djelujem Izbjegavam uzaludne napore 0 Propuštam prilike 0 Kakav je svijet, fatalistički ili ne-fatalistički, to ne znamo. Međutim, znamo da se, kakav god svijet bio, više isplati djelovati nego ne djelovati. Ako je svijet fatalistički nećemo puno izgubiti, ako je ne-fatalistički puno ćemo dobiti. Stoga, treba djelovati! Racionalno je djelovati kao da je fatalizam neistinit i kao da sloboda volje doista postoji sve dok se eventualno ne ispostavi da je fatalizam istina i da je sloboda volje čista fikcija. U nedostatku konkluzivnih argumenata za fatalizam, racionalno je djelovati kao da on nije istinit. Tehnički rečeno, racionalno je djelovati sve dok je očekivana korisnost djelovanja veća od očekivane korisnosti ne-djelovanja. Očekivana korisnost neke opcije jest umnožak korisnosti koju ta opcija ima za nas i vjerojatnosti da će se ona dogoditi. Ako bi vjerojatnost da je fatalizam istinit bila 0.5, očekivana korisnost djelovanja bila bi 45, dok bi očekivana korisnost ne-djelovanja bila 0. (0.5 ∙ (-10)) + (0.5 ∙ 100) = 45 Jasno, uvrštene vrijednosti u velikoj su mjeri proizvoljne i vjerojatno ih nije moguće točno odrediti, međutim, poanta argumenta jest u tome da isplati djelovati sve dok je očekivana korisnost djelovanja veća od očekivane korisnosti ne-djelovanja. To jest, sve dok umnožak vjerojatnosti da je fatalizam istinit i štetnosti djelovanja pod tom pretpostavkom ne preraste umnožak vjerojatnosti da fatalizam nije istinit i korisnosti djelovanja pod tom pretpostavkom. Stoga će odluka o djelovanju ili ne-djelovanju ovisiti o snazi argumenta i intuicija za i protiv fatalizma (vjerojatnosti fatalizma), kao i o korisnosti ili štetnosti pojedinih opcija. Kako sada stvari stoje, u svjetlu do sada dostupne evidencije, neuporedivo je razumnije djelovati. Upućeni čitatelj mogao je uočiti da je ovo pragmatičko opravdanje djelovanja izomorfno dvama poznatim argumentima; Pascalovoj okladi i pragmatičkom opravdanju indukcije. Znači li to da ako prihvaćamo pragmatičko opravdanje djelovanja unatoč opasnosti fatalizma, da moramo prihvatiti i ostala dva argumenta? Mislim da ne. Naime, pragmatičko opravdanje djelovanja i indukcije predstavljaju opravdanja djelovanja a ne vjerovanja. Poanta Pascalove oklade jest da se isplati vjerovati da Bog postoji, a ne se samo ponašati kao da Bog postoji. Ovdje izloženi argument ne pokazuje da se isplati vjerovati da fatalizam nije istinit, već samo da se isplati djelovati kao da fatalizam nije istinit. Jasno, formiranje čvrstog vjerovanja da je fatalizam očito neistinit i apsurdan najbolji je lijek protiv "izjedanja sumnje" u slobodu volje koja bi mogla opravdati neaktivnost i paralizirati djelovanje. Međutim, vjerovanje ne možemo opravdavati pozivanjem na njegove korisne posljedice, već samo evidencijom i argumentima koji pokazuju da je ono istinito. Ovdje izloženi argument pokazuje da trebamo djelovati iako se trebamo suzdržati od suda. Drugim riječima, argument je praktičke prirode, a ne teorijske. Isto, u osnovi vrijedi i za pragmatičko opravdanje indukcije, od nas se ne traži da vjerujemo u uniformnost prirode; od nas se traži samo da vjerujemo da ako postoje pravilnosti u prirodi da će ih indukcija otkriti, a ne i da vjerujemo da one doista postoje. Dakle, argument ponovno pokazuje da se isplati ponašati kao da one doista postoje, ali ne i da one doista postoje. Međutim, pitanje je da li bi fatalist prihvatio da ovaj pragmatički argument doista pokazuje da je racionalno ponašati se kao da fatalizam nije istinit. Naime, mogao bi tvrditi da fatalizam uopće ne implicira neaktivnost i potpuno pasivno čekanje da se stvari dogode same od sebe. Mogao bi tvrditi da sudbina nije nešto nama izvanjsko što nam se događa nezavisno od našeg djelovanja, već nešto što se događa upravo kroz naše djelovanje i napor, upravo kroz naše slbodne voljne odluke. Dakle, fatalist bi mogao tvrditi da je ovo argument koji je uperen protiv karikature njegove pozicije a ne protiv pozicije koju on doista zastupa. Doista, kao što ćemo uskoro vidjeti, pragmatičko opravdanje djelovanja primjeren je argument protiv sirove varijante fatalizma – gledišta da naši postupci ne utječu na budućnost – ali ne i protiv sofisticirane varijante fatalizma – gledišta je sve što se događa određeno, uključujući tu i naše odluke i postupke. Dakle, pragmatičko opravdanje djelovanja dobar je lijek protiv lijenog argumenta, kojim se nastoji pokazati da se ne isplati djelovati, ali ne i protiv ostalih fatalističkih argumenata kojima se nastoji pokazati da je već istina što ćemo odlučiti i djelovati, i u što ćemo uložiti trud a u što nećemo. Ipak, pragmatičko opravdanje djelovanja ozbiljno potkopava i sofisticiranu varijantu fatalizma. Naime, ako pragmatistički stav da se isplati djelovati jer možda ipak možemo utjecati na vlastitu budućnost i stav sofisticiranog fatalizma da je budućnost već određena ali da ju svejedno moramo odraditi i uložiti trud da se dogodi ono što je neizbježno ne dovode ni do kakve razlike u ponašanju, onda nije jasno ima li ikakve stvarne razlike između tih dvaju stavova. Nameće se zaključak da je razlika čisto verbalna i retorička, a ne doista sadržajna. U tom bi slučaju sofisticirani fatalist bio netko tko zapravo uopće ne vjeruje u fatalizam već ga, iz ovog ili onog razloga, samo verbalno zastupa. 5) Sirova i sofisticirana varijanta fatalizma Pažljiviji čitatelj i ranije je mogao naslutiti da se u izlaganju fatalističkih inuticija zapravo kriju dvije različite teze. Fatalist vjeruje da će budućnost biti kakva će biti i da ju ne možemo promijeniti. Međutim, tu se tvrdnju može shvatiti u dva sasvim različita smisla. Može ju se razumjeti u sirovom smislu da ne možemo mijenjati budućnost zato što naši postupci ne mogu utjecati na buduće događaje i da će budućnost ostati jednaka ma što mi činili. A može ju se se razumjeti i u sofisticiranom smislu da ne možemo mijenjati budućnost zato što budućnost ovisi i o našim postupcima a mi nemamo mogućnost izbora u pogledu svojih postupaka i zato ne možemo učiniti ništa drugo osim onoga što ćemo učiniti. Peter Van Inwagen u vrlo poznatoj knjizi An Essay on Free Will iz 1983, poglavlje II, razlikuje jaku i slabu neizbježnost; događaj je neizbježan u slabom smislu ako sam ga mogao izbjeći da sam imao relevantne informacije (ali je bilo u jakom smislu neizbježno da nisam mogao imati informacije); događaj je neizbježan u jakom smislu ako ga nisam mogao izbjeći bez obzira na informacije koje sam imao. Primjer kojim ilustrira distinkciju je slijedeći; vještica mu je predvidjela da će se utopiti u slijedeća 24 sata. Na izlasku iz njene kuće zgrabe ga trojica razbojnika i drže mu glavu pod vodom dok ne umre. U tom je slučaju utapljanje za njega bilo neizbježno u jakom smislu. Da bi izbjegao predviđeni događaj on odluči se sići s brda slijedeća 24 sata, ne poznavajući put, upadne u zarasli i napušteni bunar i tako se utopi. U ovom je slučaju za njega utapljanje bilo neizbježno u slabom smislu. Ili, zamislimo da se zatekao u zgradi u kojoj je izbio požar. Ako nije uspio izaći iz zgrade jer su sva vrata bila čvrsto zatvorena, njegova je pogibija bila neizbježna u jakom smislu. Ako nije uspio izaći iz zgrade jer je pokušavao izaći na stražnja vrata koja su bila zaključana a nije da znao da su prednja otključana i da je kroz njih mogao izaći, njegova je pogibija bila neizbježna u slabom smislu. Mislim da se Van Inwagenova distinkcija između jake i slabe neizbježnosti u osnovi podudara s ovdje provedenom distincijom između sirovog i sofisticiranog fatalizma. Neka a stoji za naš postupak, a A za posljedice našeg postupka na tijek događaja u svijetu. Razlika između ova dva shvaćanja fatalizma najjasnije se vidi ako se upitamo Da li bi se dogodilo A i da nismo učinili a? Zastupnik sirove varijante tvrdi da bi se A dogodilo i da nismo učinili a, dok zastupnik sofisticirane varijante tvrdi da se ne bi dogodilo A da nismo učinili a. Još jednostavnije rečeno, zastupnik prve teze tvrdi bi se A dogodilo tako i onako, dok zastupnik druge teze tvrdi da se A dogodilo upravo zato što smo učinili a. Razliku se može ilustrirati nizom primjera. Zamislimo da nakon bitke vojnik ima trag metka na šljemu. Metak je udario u šljem, šljem ga je zaustavio i vojnik je preživio. Prema prvoj tezi vojnik bi preživio i da nije imao šljem, dok prema drugoj tezi ne bi preživio da nije imao šljem. Ili, student je učio i prošao na ispitu. Prema prvoj tezi prošao bi i da nije učio, dok prema drugoj ne bi prošao da nije učio. Ili, admiral je naredio da flota krene u napad i flota je krenula u napad. Prema prvoj tezi flota bi krenula u napad i da admiral to nije naredio, dok prema drugoj flote ne bi krenula u napad da admiral to nije naredio. Itd. Dakle, sirovu varijantu fatalizma možemo formulirati kao tezu da: SirF1: Ako će se dogoditi A, onda će se dogoditi A, bez obzira da li ćemo učiniti a ili nećemo. Sofisticiranu varijantu fatalizma možemo formulirati kao tezu da: SofF2: Ako će se dogoditi A, i ako se A ne može dogoditi ako ne učinimo a, onda ćemo učiniti a. Ove dvije fatalističke teze mogu biti psihološki povezane u smislu da će osobe koje vjeruju u jednu vjerojatno vjerovati i u drugu. Međutim, ove su teze sadržajno bitno različite. Prema prvoj mi možemo postupati i drugačije nego što postupamo, međutim, naši postupci nemaju utjecaja na tijek stvari u svijetu. Dok, prema drugoj ne možemo postupati drugačije nego što postupamo, ali naši postupci imaju utjecaja na tijek stvari u svijetu. Drugim riječima, prema prvoj tezi mi nismo dio velikog svjetskog mehanizma, dok prema drugoj tezi mi jesmo dio velikog svjetskog mehanizma. Prema prvoj tezi prekinute su normalne ili čak sve uzročne veze između naših postupaka i njihovih posljedica u svijetu. Prema drugoj tezi te veze nisu prekinute, one postoje i takve su kao što inače mislimo da jesu. Nadalje, prema prvoj tezi slobodni smo u jačem (libertarijanističkom) smislu da smo mogli ne učiniti ono što smo učinili, dok smo prema drugoj tezi slobodni samo u slabijem (kompatibilističkom) smislu da nas ništa nije spriječilo da učinimo ono što smo htjeli učiniti. O libertarijanističkom i kompatibilističkom shvaćanju slobode volje govori se u poglavlju o determinizmu. Na početku ovog poglavlja fatalizam smo definirali kao filozofsku poziciju prema kojoj nitko ne može činiti ništa drugo osim onoga što čini i/ili prema kojoj je sve što se događa neizbježno. Ovim se definicijama izražava teza sofisticiranog fatalizma, prema kojoj su i naši postupci dio već određene budućnosti. Međutim, raspravljajući o lijenom argumentu, nastojali smo pokazati da naprosto nije istina da mi svojim postupcima ne možemo utjecati na tijek događaja u svijetu, to je bilo pogotovo očito u raspravi oko P2 i P3. Dakle, u toj smo raspravi zapravo pobijali tezu sirovog fatalizma, prema kojoj su naši postupci izuzeti iz već određene budućnosti i na nju nemaju nikakvog utjecaja. Doista, lijeni argument je argument kojim se nastoji dokazati teza sirovog fatalizma. Hrizip kritizira lijeni argument upravo s pozicija sofisticiranog fatalizma: možda je teško oboljelome suđeno da će umrijeti od te bolesti upravo zato što neće zatražiti liječničku pomoć, a možda mu je suđeno da neće umrijeti od te bolesti upravo zato što će zatražiti liječničku pomoć, budući da ne zna što će se dogoditi, bolje mu je zatražiti liječničku pomoć. Hrizip je govorio o "su-suđenim" događajima; događaji su su-suđeni akko se jedan ne može dogoditi a da se prije njega ne dogodi drugi. S druge strane, argument pomorske bitke se barem obično shvaća kao neutralan u odnosu na distinkciju sirovog i sofisticiranog fatalizma. Ova je distinkcija uvedena tek na kraju poglavlja o fatalizmu, a ne na samom početku, zato što se u literaturi često raspravlja o cijelom neksusu fatalističkih intuicija a ne o točno određenoj tezi, i zato što u literaturi nema koncenzusa oko toga što se točno misli pod fatalizmom. Pored toga, neki autori pod fatalizmom podrazumijevaju sirovu varijantu, dok drugi podrazumijevaju sofisticiranu. Adolf Grunbaum pod fatalizmom podrazumijeva tezu da "bez obzira što činimo, ishod će biti isti" (Grunbaum, 1952, str.772); Michael Dummett "gledište da je apsurdno učiniti nešto zato da bi se nakog toga dogodilo nešto drugo" (Dummett, 1964, str.339), Simon Blackburn "doktrinu da ljudsko djelovanje nema utjecaja na događaje" (Blackburn, 1996, str.137). Dakle, ovi autori, kada govore o fatalizmu, govore o sirovom fatalizmu. S druge strane, neki autori koje smo već naveli pod fatalizmom podrazumijevaju sofisticirani fatalizam. Richard Taylor smatra da je fatalizam "vjerovanje da je sve što se događa neizbježno" (Taylor, 1974, str.59); Peter Van Inwagen "stav nitko ne može djelovati drugačije nego što stvarno djeluje" (Van Inwagen, 1989, pg.23). Jordan Howard Sobel, na primjer, uopće ne provodi eksplicitnu distinkciju između sirovog i sofisticiranog fatalizma. Govoreći o motivima za fatalizam naveli smo osjećaj da ne možemo utjecati na tijek događaja oko sebe. “Osjećaj da nam ne ide” vjerojatno je najjači motiv da se teza sirovog fatalizma uzme ozbiljno; često se trudimo se da nešto postignemo a ne uspijevomo unatoč trudu; uložimo sav potreban napor da bismo postigli x, učinimo sve što je inače dovoljno da se postigne x, i svejedno ne uspijemo. U takvim smo situacijama skloni zaključiti da nam “nije bilo suđeno” da uspijemo postići x. S druge strane, ponekad vrlo lako postignemo stvari o kojima nismo mogli ni sanjati da ćemo ih ikada postići, i za koje inače treba uložiti puno više truda i znanja nego što smo uložili, tada smo isto tako skloni zaključiti da je “sudbina htjela da uspijemo”. Radikalna generalizacija iz ovakvih slučajeva bila bi da naša sudbina nije pod našom kontrolom i da nam se stvari događaju nezavisno od toga što mi činimo da bismo ih prouzročili ili spriječili. Neuspješni djelatnik mogao bi na osnovi ovakve induktivne evidencije Depresivna indukcija neuspješnog djelatnika izgledala bi ovako: Pokušao sam postići A tako što sam učinio a i nisam uspio. Pokušao sam postići B tako što sam učinio b i nisam uspio. Pokušao sam postići C tako što sam učinio c i nisam uspio. … ----------------------------------------------------------------------- Prema tome, ne mogu ništa postići. Ljudi frustrirani neuspjehom svoje nezadovoljstvo i odustajanje od daljnjih napora vrlo često barem verbalno opravdavaju ovakvom induktivnom generalizacijom. o svojim neuspjesima izvesti zaključak da postoje nekakve nadnaravne i njemu nepoznate sile koje ga iz ovog ili onog razloga onemogućavaju da uspije. Iako takvo objašnjenje u principu čak i nije isključeno, daleko je plauzibilnije pretpostaviti da neuspješni djelatnik nije doista učinio sve što je bilo potrebno da bi postigao željene ciljeve. Na primjer, da nije imao potrebna sredstva i sposobnosti, da nije raspolagao relevantnim informacijama o okolnostima u kojima je djelovao, ili da su okolnosti u kojima je djelovao naprosto bile takve da nije mogao postići to što je htio. Psihološki gledajući, vjerojatno je lakše svoje neuspjehe objašnjavati pozivanjem na nesklonost sudbine i zavjere nadnaravnih bića nego priznati nerealnost zadanih ciljeva, ograničenost vlastitih sposobnosti i mogućnosti, ili naprosto nedostatak sreće. Vjerovanje u sirovu varijantu fatalizam može biti povezano s praznovjerjem i mitološkom slikom svijeta. Zato se fatalizam ponekad proglašava apsurdnim, očito neistinitim i neznanstvenim atavizmom mitološkog mišljenja. Grunbaum u navedenom članku. Doista, sirova varijanata fatalizma očito je neistinita, apsurdno je vjerovati da ono što činimo nema nikakve veze s onim što nam se događa. Nitko ne vjeruje da skok s dvadesetog kata nije u vrlo visokoj korelaciji s dužinom života; nitko ne vjeruje da može dobiti Jack Pot na Lotu čak ako i ne ispuni listić, osim možda bodula iz vica Bodul: "O Bože! Molim Te daj da i ja dobijem na Lotu!" Bog: "Teško, vrlo teško. Čak ti ni ja ne mogu pomoći ako ne kupiš listić.". Neki studenti možda doista vjeruju da će proći na ispitu iako nisu ništa učili, ipak, teško da vjeruju da će proći na ispitu čak ako na njega uopće i ne izađu. Doista, uvjereni smo da su barem neki naši postupci itekako povezani s onim što će nam se dogoditi: da bih doživio 90 ne smijem skakati s nebodera, da bih dobio na Lotu moram ispuniti listić, da bih prošao na ispitu moram na njega barem izaći, itd. Međutim, sofisticirana varijanta fatalizma, prema kojoj sudbina nije nešto izvanjsko uzročnim odnosima u svijetu, već se realizira upravo kroz njih, čuva općenitu determinističku intuiciju da u svijetu vladaju kauzalni odnosi, a posebno inuticiju da mi svojim postupcima barem u nekoj mjeri utječemo na budućnost. Prema sofisticiranoj varijanti, ako mi je suđeno da ću doživjeti 90 i ako ne mogu doživjeti 90 ako budem skakao s dvadesetog kata, onda mi je isto tako suđeno i da neću skakati s dvadesetog kata. Ako mi je suđeno da ću u nedjelju dobiti JackPot na Lotu, i ako ga ne mogu dobiti ako ne ispunim listić i ne uplatim ga do subote, onda mi je isto tako suđeno da ću do subote ispuniti i uplatiti listić. Ako ne mogu proći na ispitu ako ne učim, i ako mi je suđeno da ću proći, onda mi je isto tako suđeno i da ću učiti. Itd. Kao što smo vidjeli, prema sofisticiranoj varijanti fatalizma, sudbinska određenost događaja iz budućnosti prenosi se i na sve ono što je potrebno da do njih dođe. Time se čuva deterministička intuicija da se ništa ne događa samo od sebe i nezavisno od okolnosti u kojima se događa. U tom je pogledu sofisticirana varijanta fatalizma neuporedivo plauzibilnija od sirove. Prema sofisticiranoj varijanti, mi ne možemo mijenjati već određenu budućnost, ali to ne znači da će se budući događaji dogoditi bez obzira na to što mi činimo u sadašnjosti. Oni se neće dogoditi sami od sebe! Mi ćemo ih učiniti! Svojim trudom i naporom dovesti ćemo do onoga što se oduvijek moralo dogoditi. Doduše, do onoga što se oduvijek moralo dogoditi isto tako možemo dovesti i svojim ljenčarenjem i nezalaganjem. Stoga se fatalistička teza često ilustrira primjerima ironije sudbine. To su primjeri u kojima ljudi svojim naporima da izbjegnu neželjene događaje sami dovedu upravo do tih događaja koje su nastojali izbjeći. Na primjer, čovjek noćima sanja kako pada kroz prozor. Da mu se to ne bi stvarno i dogodilo, odluči na prozore montirati zaštitne rešetke. Da bi ih montirao, popne se na prozor i s njega padne. Ironija sudbine je u tome što mu se dogodilo upravo ono što je nastojao izbjeći i to upravo zato što je to nastojao izbjeći. Da se nije bojao pada s prozora, ne bi pokušao montirati zaštitne rešetke i najvjerojatnije nikada ne bi pao s prozora. Primjer iste vrste navodi i Taylor u Metaphysics, poglavlje 6. Ozmo je znao za predviđanje da će tog i tog dana poginuti u avionskoj nesreći na liniji za Forth Wayne. Da bi izbjegao predviđeni događaj, tog dana otputuje u Dallas. Tijekom leta za Dallas, pilot obavijesti putnike da će zbog oluje u Dallasu avion sletjeti u Forth Waynu. Da bi prisilio pilota da promijeni kurs, izbezumljeni Ozmo provali u pilotsku kabinu i naguravajući se s pilotom strmoglavi avion. Jasno, sirovi fatalist je uvjeren da bi jadnik pao s prozora i da nije pokušavao montirati zaštitne rešetke, bilo mu je suđeno da padne s prozora i sudbina bi već našla načina da dovede do neizbježnog. Sofisticirani fatalist prihvaća navedeni kontrafaktički kondicional; da čovjek nije pokušao montirati zaštitne rešetke ne bi pao s prozora. Međutim, smatra da je isto tako bilo suđeno da ih ovaj pokuša montirati. Fatalizam i determinizam U filozofskoj literaturi ponekad se inzistira na razlici fatalizma i determinizma; tvrdi se da je fatalizam zasnovan na praznovjeruju i predrasudama, dok je determinizam zasnovan na znanstvenom razumijevanju svijeta. Međutim, autori koji provode to razlikovanje, kada govore o fatalizmu, govore o sirovoj varijanti fatalizma, a ne o sofisticiranoj. Tako Grunbaum, Dummett, Hospers i Blackburn, kada govore o fatalizmu, zapravo govore o sirovoj varijanti, dok Taylor i Van Inwagen pod fatalizmom prije svega podrazumijevaju sofisticiranu varijantu. Zato Taylor i Van Inwagen tvrde da determinizam neizbježno vodi u fatalizam, dok Grunbaum, Hospers i Blackburn tvrde da je fatalizam nužno nespojiv s determinizmom. Autori koji pod fatalizmom podrazumijevaju sofisticirani fatalizam smatraju da je fatalizam sasvim spojiv s determinizmom i da zapravo predstavlja logičnu posljedicu dosljednog i radikalnog determinizma. Na primjer, Taylor, Metaphysics, str.59. On smatra da deterministi koji odbacuju fatalizam naprosto nisu dosljedni. Taylorova optužba da su deterministi nedosljedni zapravo predstavlja libertarijanističku kritiku determinizma. Osnovna razlika na koju ukazuju autori koji tvrde da fatalizam nije spojiv s determinizmom jest mogućnost djelovanja; prema fatalizmu mi ne možemo utjecati na ono što će nam se dogoditi, dok prema determinizmu možemo. Međutim, kao što smo vidjeli, i prema sofisticiranoj verziji fatalizma mi možemo utjecati na ono što će nam se dogoditi. Doduše, naši postupci ne mogu biti drugačiji nego što jesu, ali oni imaju uzročne posljedice na buduće događaje. I sofisticirani fatalist i determinist prihvaćaju kontrafaktički kondicional kojega sirovi fatalist odbacuje: Da nismo učinili a, ne bi se dogodilo A. Međutim, pitanje je da li determinist i sofisticirani fatalist ovu tvrdnju razumiju u istome smislu. Naime, determinist smatra da se A dogodilo zato što smo učinili a, to jest, da je naš postupak a prouzročio događaj ili stanje stvari a, to jest, da se A nije moglo ne dogoditi zato što smo učinili a. Dakle, determinist eksplicitno tvrdi da raniji događaji uzrokuju kasnije, to jest, da prošli događaji uzrokuju buduće. S druge strane, sofisticirani fatalist tvrdi, ili to barem sugeriraju njegove formulacije, da mi nismo mogli ne učiniti a zato što je bilo suđeno da će se dogoditi A. Na primjer; ako je bilo suđeno da će pomorska bitka početi u 900, i ako bitka ne može početi ako admiral ne zapovijedi napad, onda u 830 admiral nije mogao ne zapovijediti da se krene u napad, ili; ako je bilo suđeno da će student proći na ispitu, i ako ne može proći ako ne uči barem mjesec dana, onda nije mogao ne učiti barem mjesec dana. Ovakve se formulacije mogu shvatiti u smislu da kasniji događaji uzrokuju ranije, to jest, da događaji iz budućnosti uzrokuju događaje u sadašnjosti i prošlosti. Dakle, mogu se shvatiti u smislu da je činjenica iz budućnosti da je student prošao na ispitu prouzročila činjenicu je u prošlosti učio za ispit; isto tako, buduća činjenica da se odvila pomorska bitka prouzročila je sadašnju činjenicu da admiral izdaje zapovijed da se napadne neprijateljska flota. Prema ovakvom shvaćanju smjer uzrokovanja suprotan je smjeru vremena i mi pogrešno vjerujemo da je činjenica da je student učio u t1 uzročno odgovorna za činjenicu da u t2 prošao na ispitu. Ono što se zapravo dogodilo sasvim je suprotno: činjenica da je u t2 prošao na ispitu dovela je do toga da je učio u t1. Dakle, nije prošao zato što je učio, već je učio zato što je prošao. Iako ideja uzrokovanja unatrag U filozofskoj literaturi #uzrokovanje unatrag izazov je za teoriju uzročnosti i teoriju vremena. Zadovoljavajuća teorija trebala bi objasniti zašto raniji događaji mogu uzrokovati kasnije a kasniji ne mogu uzrokovati ranije. Dakle, trebala bi objasniti u čemu je uzročna asimetrija prošlosti i budućnosti; ako teorija ne može objasniti tu asimetriju, onda ne zadovoljava. Stoga bi činjenicu da teorije uzročnosti i vremena teško objašnjavaju uzročnu asimetriju prošlosti i budućnosti fatalist mogao navesti upravo kao potkrepu svoje teze. Vrlo lijep prikaz ovog problema dao je Jan Faye u knjizi The Reality of the Future iz 1989, posebno poglavlja III i VI. izgleda apsurdna i očito neistinita, osobi s fatalističkim intuicijama mogla bi biti prihvatljiva. Naime, fatalist je realist u pogledu budućnosti; vjeruje da je budućnost već određena i da su sudovi o budućnosti već sad istiniti ili neistiniti. Pored toga, vjeruje u simetriju prošlosti i budućnosti; u smislu da ne možemo mijenjati budućnost isto kao što ne možemo mijenjati prošlost. A nekome tko ima ovakve inuticije lako bi mogla biti prihvatljiva i ideja da događaji iz budućnosti uzrokuju događaje u sadašnjosti. U tom bi slučaju, razlika između sofisticiranog fatalizma i determinizma bila jasna. Međutim, ako bi sofisticirani fatalist odbacio realizam u pogledu budućnosti, a time onda i uzrokovanje unatrag, onda bi se sofisticirani fatalizam zapravo sveo na uzročni determinizam, i ne bi bilo nikakve razlike između te dvije pozicije. Sofisticirani fatalist prihvaća realizam u pogledu budućnosti dok ju uzročni determinist odbacuje. Tu se razliku može pojasniti i u terminima predviđanja; uzročni determinist vjeruje da je u principu moguće predvidjeti budućnost, ali na osnovi znanja o sadašnjosti, s druge strane realist u pogledu budućnosti smatra da je budućnost u principu moguće predvidjeti direktnim uvidom, nezavisno od znanja o sadašnjosti. Dakle, pitanje je da li u principu moguće predvidjeti stanje stvari u t2 bez znanja o stanju stvari u t1. Determinist smatra da nije, dok realist u pogledu budućnosti smatra da su takva predviđanja barem u principu moguća. Dakako, predviđanje ne može biti nešto što je slučajno istinito, slučajni pogoci ne računaju se kao uspješna predviđanja. Isto kao što se slučajno istinita vjerovanja ne računaju kao znanje. Predviđanje mora biti na nečemu zasnovano, ili na znanju o sadašnjosti ili na direktnom uvidu u budućnost. Direktan uvid u budućnost može se shvatiti kao primjena uzročne teorije znanja na budućnost; A u t1 zna da p akko je A-ovo vjerovanje da p uzrokovano činjenicom da p u t2. Dakle, ideja direktnog uvida u budućnost, shvaćena u terminima uročne teorije znanja, zasnovana je na ideji uzrokovanja unatrag. Ovaj neksus ideja - uzrokovanje unatrag, realizam u pogledu budućnosti i mogućnost direktnog uvida u budućnost – iako barem naizgled konzistentan, izuzetno je neplauzibilan i najvjerojatnije je naprosto neistinit. Predviđanja budućnosti, u mjeri u kojoj su moguća, najvjerojatnije mogu biti zasnovana isključivo na znanju o sadašnjosti. Odgovor na pitanje da li je fatalizam spojiv s determinizmom i zašto prije svega ovisi o tome što točno podrazumijevamo pod fatalizmom. Vidjeli smo, sirovi fatalizam nije spojiv s determinizmom, isto kao ni sofisticirana varijanta fatalizma koja se oslanja na realizam u pogledu budućnosti i uzrokovanje unatrag. Stoga niti jedna od ovdje izloženih varijanti fatalizma nije spojiva s determinizmom, osim ako dosljedni i potpuni determinizam naprosto ne nazovemo fatalizmom, što terminološki nije prihvatljivo budući da u tom slučaju izrazom "fatalizam" ne bismo zahvatili većinu inuticija koje se inače vezuju uz fatalizam. Zato mislim da se fatalistička teza ne može formulirati na takav način da bude spojiva s determinizmom i da ujedno zahvati većinu fatalističkih inuticija. Ispraznost fatalističke teze Sofisticirani fatalizam uglavnom se shvaća kao metafizička a ne kao empirijska teza. To znači da je bilo kakva empirijska evidencija irelevantna za istinosnu vrijednost teze; sve što se događa sasvim je spojivo s pretpostavkom da je fatalizam istinit. Zdravorazumski gledajući, reći ćemo da Rusi nisu pobijedili Nijemce kod Kurska zato što je bilo suđeno da će pobijediti nego zato što ih je bilo više i zato što su dobro organizirali obranu. Fatalist će reći da to samo pokazuje da je bilo suđeno da će ih biti više i da će imati dobro organiziranu obranu. Reći ćemo da ih nije bilo više i da nisu dobro organizirati obranu zato što je to bilo suđeno već zato što su uočili da Nijemci gomilaju snage i pripremaju napad. Fatalist će reći da to samo pokazuje da je bilo suđeno da će uočiti da Nijemci gomilaju snage i pripremaju napad. Itd, itd. Dakle, što god navedemo kao relevantan faktor zbog kojega je došlo ili nije došlo do određenog događaja, fatalist će tvrditi da je bilo suđeno da se dogodi i taj relevantan faktor. Zbog toga je sofisticirani fatalizam u potpunosti imun na empirijsko opovrgavanje i savršeno spojiv s bilo kakvim mogućim razvojem događaja. Je li to vrlina fatalizma zbog koje bismo ga trebali prihvatiti ili barem uzeti ozbiljno? Ne! Potpuna imunost na empirijsko opovrgavanje, to jest, spojivost sa svim mogućim činjenicama uglavnom se smatra teškom manom neke teorije ili teze. Falsifikacionizam Karla Poppera najpoznatiji je i najrazrađeniji napor u tom pravcu. Neopovrgljive teorije Popper odbacuje kao neinformativne i neznanstvene. Iako je ovo gledište zastupao u svim svojim radovima, Popper ga je najjasnije izložio u poznatom tekstu "Science: Conjectures and Refutations" objavljenom u istoimenoj knjizi 1963. Najpoznatije Popperovo djelo svakako je Logika znanstvenog otkrića iz 1934. Ako je teorija u potpunosti imuna na empirijsko opovrgavanje, to znači da je zapravo u potpunosti ispražnjena od empirijskog sadržaja, i da se njome zapravo ništa ne tvrdi, jer tezu koju ništa ne može učiniti neistinitom isto tako ništa ne može učiniti istinitom. Doista, što dobijamo time što ispred opisa nekog događaja dodamo prefiks "bilo je suđeno da"? Ništa! Tim se prefiksom ne izražava nikakva dodatna činjenica o događaju i ne prenosi se nikakva informacija. Fatalistički i zdravorazumski opis nekog događaja razlikuju se samo po tome što fatalist ispred svake rečenice doda prefiks "bilo je suđeno da". Stoga je razlika između zdravorazumskog i fatalističkog opisa: p. Bilo je suđeno da p. zapravo čisto verbalna. Spoznajna vrijednost oba opisa potpuno je jednaka i svodi se na tvrdnju da p. Informativna vrijednost nečije biografije ili ukupne povijest svijeta ostala bi ista i kada bismo ispred svake rečenice dodali fatalistički prefiks "bilo je suđeno da ...". Na čisto verbalnom nivou postoji razlika između opisa događaja koju daje sofisticirani fatalist i zdravorazumskog opisa događanja, to jest, između iskaza "samo sam odradio ono što mi je bilo suđeno" i iskaza "svojom voljom i naporom postigao sam ono što sam htio". Jedan student tvrdi da je želio proći na ispitu, da je znao da može proći samo ako uči, te da je stoga učio i prošao. Drugi, pak, tvrdi da mu bilo suđeno da prođe, da nije mogao proći ako ne uči, te da mu je stoga bilo suđeno i da uči. Ima li ikakve sadržajne razlike između opisa ove dvojice? Nema! Što to znači da se kod prvog radilo o cilju kojeg je postigao svojom voljom i uloženim naporom, a da se kod drugog radilo o odrađivanju unaprijed određenog događaja? Fatalistički način opisivanja događaja samo je verbalna i retorička akrobatika kojom se možda uspijeva izreći emotivni stav prema događajima, možda prema događajima na koje nismo htjeli utjecati ili prema događajima na koje doista nismo mogli utjecati. Međutim, fatalistički način opisivanja događaja nema nikakvog empirijskog sadržaja i nimalo ne doprinosi informativnoj vrijednost opisa. Kao što smo vidjeli razmatrajući odnos fatalizma i determinizma, sofisticirani fatalist mogao bi tvrditi da ipak postoji sadržajna razlika između "p" i "bilo je suđeno da p". Naime, mogao bi tvrditi da se prefiksom "bilo je suđeno" nastoji reći da je događaj o kojem se govori bilo u principu moguće predvidjeti direktnim uvidom u budućnost, ne oslanjajući se na znanja o relevantnim faktorima koji su prethodili tom događaju. Tako bi se sadržajna razlika između tvrdnji: Napoleon je napao Rusiju. Bilo je suđeno da Napoleon napadne Rusiju. sastojala u tome što je prema drugoj tvrdnji u principu bilo moguće predvidjeti da će Napoleon napasti Rusiju direktnim uvidom u budućnost, to jest, bez znanja o relevantnim faktorima koji su prethodili tom pohodu i 1812. do njega i doveli. Dakle, prema ovakvom shvaćanju, druga tvrdnja implicirala bi realizam u pogledu budućnosti, uzrokovanje unatrag i mogućnost da su istinita vjerovanja o budućim događajima uzrokovana tim događajima. S druge strane, prva tvrdnja, barem sama po sebi, ne implicira mogućnost direktnog uvida u budućnost i ostalih fatalističkih ideja. Na ovaj bi način ipak nekako bila specificirana razlika između "p" i "bilo je suđeno da p". Jasno, to ne znači da je 1800. bilo moguće direktnim uvidom u budućnost znati da će Napoleon napasti Rusiju, vjerovanje u mogućnost direktnog uvida u budućnost najverojatnije je sasvim neistinito. Međutim, kada se govori o sadržaju neke tvrdnje, ne radi se o tome je li ona istinita ili nije, radi se samo o tome da treba odrediti pod kojim bi uvjetima bila istinita. Dakle, pitanje je znamo li pod kojim bi uvjetima tvrdnja bila istinita, a ne znamo li jesu li ti uvjeti zadovoljeni. Mi razumijemo tvrdnju i njeno značenje samo ako znamo uvjete pod kojima bi bila istinita. U ovom slučaju znamo uvjet koji bi morao biti zadovoljen da bi prefiks "bilo je suđeno da …" bio istinit, to je mogućnost direktnog uvida u budućnost. Budući da direktan uvid u budućnost najvjerojatnije nije moguć, sofisticirani fatalizam ima empirijski sadržaj ali je najvjerojatnije neistinit. Navodni sistematski uspješni slučajevi predskazanja ili su isfabricirani ili ih je moguće objasniti nekim plauzibilnijim objašnjenjem, a ne pretpostavkom da je budućnost oduvijek određena i da neki od nas uz pomoć nekih tehnika mogu već sada doći u doticaj s događajima koji se još nisu dogodili. Na ovom je mjestu fatalizam suočen s dilemom; on može pristati da se značenje izraza "bilo je suđeno da …" odredi u terminima direktnog uvida u budućnost. U tom slučaju njegova teza nije lišena empirijskog sadržaja ali je krajnje neplauzibilna i najvjerojatnije neistinita, na koncu, teza ostaje zasnovana na vrlo klimavom temelju, a to je pouzdanost gatanja, vračanja i ostalih neznanstvenih tehnika proricanja budućnosti. Druga opcija koju fatalist može prihvatiti jest tvrditi da je njegova teza metafizička i da je stoga bilo kakva empirijska evidencija, stvarna ili samo moguća, potpuno irelevantna za istinitost teze koju on zastupa. Drugim riječima, tvrdio bi da činjenica da direktan uvid u budućnost nije moguć ne dovodi u sumnju tezu da je budućnost oduvijek određena, to jest, da je budućnost već određena i da je sasvim svejedno možemo li je mi spoznati ili ne. Ako bi fatalist ovako interpretirao svoju tezu, doista bi je učinio imunom na empirijsko opovrgavanje. Međutim, naišao bi na opći problem na kojeg nailaze sve teze koje su imunizirane na empirijsko opovrgavanje tako što su lišene bilo kakvog empirijskog sadržaja; više naprosto ne bi bilo jasno što se njome uopće tvrdi Verifikacionisti su takve teze bez imalo milosti proglašavali doslovno besmislenima.. Zatim, čak i kada ne bismo dovodili u pitanje smislenost teze, ne bi bilo jasno zašto bismo je trebali uzeti ozbiljno ili čak prihvatiti, budući da bi svaka empirijska evidencija bila nužno irelevantna za njenu istinitost. Tezu koja je lišena ikakvog mogućeg sadržaja daleko je plauzibilnije proglasiti čisto retoričkim sredstvom ili naprosto verbalnom zbrkom. Dakle, dilema pred kojom se nalazi fatalist vrlo je neugodna; ako sofisticirani fatalizam ima sadržaja, onda počiva na vrlo slabim temeljima i najvjerojatnije je neistinit, a ako je, pak, imun na empirijske činjenice, onda nije neistinit ali je lišen ikakvog sadržaja te je stoga plauzibilnije shvatiti ga kao nekakvo retoričko sredstvo kojim se zapravo ništa ne tvrdi. Bibliografija: Aristotel: O tumačenju De Interpretatione, Zagreb: Latina et Graeca, 1989. Blackburn Simon: Oxford Dictionary of Philosophy, Oxford University Press, 1996. Buller J. David: “On the “Standard” Argument for Fatalism”, Philosophical Papers 24, 1995. Cicero Marcus Tullius: Uber Das Fatum (De Fato), Munchen: Heimeran Verlag, 1980. Dummett Michael: “Bringing About the Past”, Philosophical Review, vol. 73, 1964, pretiskano u Dummett: Truth and Other Enigmas, London: Duckworth, 1978. Faye Jan: The Reality of the Future – An essay on time, causation and backward causation, Odense University Press, 1989. Grunbaum Adolf: “Causality and the Science of Human Behavior”, American Scientist, 40, 1952; pretiskano u Feigl & Brodbeck (ur): Readings in the Philosophy of Science, Appleton-Century-Crofts, 1953. Long A.A. i Sedley D.N: (ur) The Hellenistic Philosophers, New York: Cambridge University Press, 1987. Sobel J. H: “Dummett on Fatalism”, Philosophical Review, vol. 75, 1966. Sobel J. H: Puzzles for the Will: Fatalism, Newcomb and Samarra, Determinism and Omniscience, Toronto: Toronto University Press, 1998. Swartz Norman: Beyond Experience – Metaphysical Theories and Philosophical Constraints, Burnaby, British Columbia, Canada, 2001. Taylor Richard: Metaphysics, New Jersey: Prentince-Hall, 1974. Van Inwagen Peter: An Essay on Free Will, New York: Oxford University Press, 1983. Sažetak: U ovom članku autor nastoji kritički preispitati tezu fatalizma i uvodi razlikovanje između sirove i sofisticirane varijante fatalizma. Iako su te dvije varijante psihološki i retorički vrlo srodne, one su sadržajno bitno različite. Prva je empirijska dok je druga metafizička. Osnovni problem s prvom jest da je de facto neistinita, dok je osnovni problem s drugom da je isprazna. Autor razmatra i dva najpoznatija fatalistička argumenta; to su lijeni argument ili argument "zračnog napada", i argument "pomorske bitke". Osnovni problemi s tim argumentima jesu: neopravdan skok s formalnih na sadržajne tvrdnje; pretpostavka da iskazi o budućim kontingentnim događajima već sada imaju istinosnu vrijednost; i modalna pogreška. Ključne riječi: fatalizam, sudbina, sloboda volje, djelovanje, lijeni argument, argument pomorske bitke, determinizam Summary: In this article author critically examines the thesis of fatalism and draws a distinction between rough and sophisticated version of fatalism. Although these two versions are psychologically and rhetorically closely related, their contents are essentially different. First one is empirical thesis, while the second one is metaphysical. The main problem with the first one is that it is in fact false, while the main problem with the second one is that it is empty. Author also examines two famous fatalistic arguments; the idle argument or the "air raid" argument, and the "sea battle" argument. The main failures of these arguments are: unjustified inference from purely formal to substantial claims; assumption that the statements about future contingent events have their truth value now; and modal fallacy. Key words: fatalism, fate, free will, action, the idle argument, the sea-battle argument, determinism