UNIVERZITET U TUZLI

FILOZOFSKI FAKULTET
BOSANSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

SEMINARSKI RAD
KNJIŽEVNA DJELA, OPUSI, POETIKE IV
TEMA: „JAMES JOYCE“

MENTOR: STUDENT:
DR.SC.AZRA VERLAŠEVIĆ, DOC. DIJANA HURIĆ

TUZLA, 2008.GOD.

1
I UVOD

  Nije lako izvući (jezgrovit) zaključak o bogatstvu svjetske književnosti u ovom

razdoblju. U obilju plodova književnog stvaranja zamjetnije se uključuju u 20. stoljeću i
oni dijelovi Svijeta koji su u povijesti književnosti manje bili zamjećivani ili zastupljeni.
Preblizu smo ovom razdoblju da bismo već imali potpuno sigurne oslonce u prosudbama
književne kritike ili u povijesti književnosti. Opterećen je svaki zaključivač svojim
motrištem, prostorom iz kojeg prosuđuje o svjetskoj književnosti. Usmjerujemo se na
izdvajanje već isticanih književnih odrednica i imena književnika koji reprezentiraju ovo
razdoblje, ponajprije prema antologijskim izborima i čitateljskoj pozornosti.
Ovo je razdoblje kratko i teško ga je izdvojiti iz cjeline 20. stoljeća u kojem je
svjetska književnost u znaku ili pod utjecajem modernističkih pokreta začetih na početku
stoljeća. Očituje se kao raskid s tradicijom književnosti koja je stvarana prije 20. stoljeća.
U ovom stoljeću je i obilje tradicionalne književnosti, ali nas zanima novo i bitno u
određenju književnosti 20. stoljeća.
Središnja događanja u 20. stoljeću u svijetu uokviruju ovo razdoblje: desetak
godina prije Drugoga svjetskog rata, tijek rata i dio poraća. Postoji i drugi okvir:
naglašena svenazočna tjeskoba i zabrinutost za sudbinu čovjeka i svijeta. Svijet je bio
odahnuo od strahota Prvoga svjetskog rata, a došao je Drugi. Ostala su stara pitanja.
Tradicionalno se kaže za pisce (umjetnike) da ih najbolje osjećaju, ali su daleko od
odgovora. U ovom razdoblju neki važni pisci 20. stoljeća nisu objavili svoja najbolja
djela. Učinili su to prije ili poslije. Nastojimo ih, ipak, uključiti u ovo jezgrovito
predstavljanje.U završnici trećeg desetljeća 20. stoljeća gasnuli su neki modernistički
pokreti ili im je smanjen utjecaj, a drugi se nastavljaju, učvršćuju u nekim prostorima,
šire, ali i začinju se novi. Ekspresionizam, koji je snažno utjecao na razvoj književnosti u
20. stoljeću, posebice na pjesništvo i dramsko stvaralaštvo, gotovo je nestao kao pokret.
Dadaizam je već u svom zamiranju našao produžnicu u nadrealizmu; nadrealistički će u
sljedeća dva-tri desetljeća pisati značajan broj pjesnika. Socijalistički realizam postao je
obvezatna književna metoda u Sovjetskom Savezu (1934.), a nakon Drugoga svjetskog
rata postat će obvezatan i u svim zemljama koje su se našle pod sovjetskim utjecajem
(vlašću). U ovom razdoblju manje je bučnih umjetničkih pokreta (manifesta). Na samom

2
početku Marinetti je objavio (još jedan) futuristički manifest o "aeropjesništvu", ali za
njegov je pokret bilo malo zanimanja izvan tadašnje fašističke Italije. Moćan je utjecaj
filozofskih strujanja na književnost. Jean-Paul Sartre izložio je u djelu Bitak i ništavilo
(1943.) svoju razradbu filozofije egzistencije. Proustova djela snažno utječu na
pripovjednu prozu, posebice roman. Moderno pripovjedaštvo razmahalo se u skladu s
načelima koja je najkonkretnije predstavio Joyce u Uliksu (1922.). Kafka izaziva sve više
pozornosti. Dramsko stvaralaštvo ponudilo je novi dramski tekst, neobična scenska
rješenja.
U međuratnom vremenu iskazivana je velika pozornost pripovjednoj prozi.
Čitateljske želje su utjecale na povećano stvaranje proznih djela. Novela i roman (u
nastavcima) objavljivani su i u novinskom tisku. Roman je postao najčitanija književna
vrsta. Porasli ugled roman ne duguje samo promjeni tematike, nego i promjeni tehnike
pripovijedanja. Moderni se roman suprotstavlja tradiciji i područje je neobičnih
eksperimentiranja. Govori se o romanu struje svijesti, romanu-eseju, fabularnom romanu
bez motivacije postupaka likova i uzrokovanosti zbivanja itd. Roman se približuje eseju.
Služe se romanopisci iskustvima u stvaranju pjesničkih i dramskih djela te se u romanu
susreću tipični elementi poezije i proze. Nalaze se i elementi novinskih vrsta, posebice
reportaže.
Avangardni romanopisci odbacuju razvijanje fabule, a pozornost se posvećuje
subjektivnoj svijesti. Psihološka stanja ili podsvijest očituju se u unutarnjim monolozima.
Pripovjedač je nerijetko u ulozi izvjestitelja i komentatora. Izlaže se odredbena filozofija,
lirski izričaj te izravne sugestije, savjeti i sl. Nedostatak motivacije utječe na
neodređenost likova. Pojavljuju se "neknjiževni" tekstovi u romanu. Zastupljena je i
filmska tehnika. Teoretičari književnosti došli su do zaključka da naziv pripovijedanje
nije dostatno prikladan izraz za imenovanje književnih pojava u modernom romanu i
noveli. Ukidanjem fabule ukida se i pripovijedanje.
James Joyce (1882 - 1941.), najučinkovitiji izumitelj nove tehnike književne
proze u romanu Uliks (1922.), posljednji je svoj roman naslovio Finneganovo bdjenje
(1939.). Zanimljiva je knjiga s višeznačnim jezikom, bez pravopisnih i gramatičkih
pravila, uz mnoštvo povijesnih asocijacija. Nije postigla uspjeh kao roman Uliks.

3
II JAMES JOYCE

Pisac o kome se u naše doba najviše govorilo i govori se, a koji se najmanje čitao i
čita – kako se o Joyceu uspjelo izrazio jedan njemački esejist – živio je četrdesetak
godina u dobrovoljnom izgnanstvu. Godine 1902. dvadesetogodišnji Joyce napušta Irsku
i odlazi u Pariz.
Od tada pa sve do svoje smrti u jeku drugog svjetskog rata, 1proveo je kao pisac
lutalica po hotelskim sobama i unajmljenim stanovima Pariza, Londona, Trsta i Zuricha,
prostorijama jednoličnim, golim i neudobnim. Imao je lijep glas i htio je postati operni
pjevač, zatim je u Parizu studirao medicinu, ali čini se da nije imao ni sredstava ni volje
da postane liječnik, pa u nemogućnosti da živi od literarnog rada djeluje u Trstu i Zurichu
kao honorarni nastavnik engleskog jezika. 2

1
James Joyce rođen je 1882. godine u Dublinu, umro 1941. godine u Zurichu.
2
„Dablinci“, strana 7

4
 Podučavao je po Berlitzovoj metodi i time prehranjivao sebe, ženu – s kojom je
živio u zajednici od 1904, ali ju je oženio tek 1933. iz „ testamentarnih razloga“, kako
navodi u jednom svome pismu – i dvoje djece rođene 1905 i 1907 godine. Kad su mu se
materijalne prilike početkom tridesetih godina nakon zakašnjelog uspjeha Ulyssesa,
popravile, pojačalo mu se gubljenje vida ( bolovao je reumatizma očiju), a kćerka Lucia
je 1932 doživjela živčani slom, što je bio prvi znak nastupajuće shizofrenije.

„ Ni Joyce ni njegova životna družica nikada nisu obraćali pažnje ružnoći, koja
ih je neprestano i odasvud okruživala; nikada nisu pokušavali da u nju unesu
uljepšanje, neku estetsku crtu, nešto toplo, ljudsko, svoje i lično, jer je Joyce živio u
svom vlastitom svijetu , nedokučivom za vanjskog promatrača.“3

Srednji vijek sa svojim zamršenim metafizičkim razmatranjima, dogmatskim

formulama, skolastikom, religioznim meditacijama, prislanjanjem na aristotelsku
filozofiju, s jedne, intelektualistička traženja, nemir pa duhovna pobuna individua u
prvim decenijama dvadesetog stoljeća, s druge strane, formirali su duhovno i Joycea.
Njegov je " Ulysses " epos o duši modernog zapadnjaka, epos o duši čovječijoj uopće u
vrijeme propasti jedne civilizacije, koja traje već dvije hiljade godina. Njena vijuganja u
iskustvima i spoznajama moćno manifestirana u današnjem građanskom intelektualcu,
sve komponente, iz kojih je sastavljena, sva apsurdnost i međusobna protivnost čestica,
od kojih je sastavljena, očitovala se " Ulyssesu " više nego i jednom drugom djelu
svjetske književnosti.Udubljen u sav svoj književni rad, Joyce je bio žrec, veliki svećenik
i najveći fanatik umjetnosti. Joyce se poslužio opsežnom umjetničkom aparaturom,
raščlanio pojedinca našeg vremena, dušu Stephana Dadalusa, intelektualca, jezuitskog
đaka, apostate, srodnika Odisejeva ( čija je sudbina progonstva i lutalaštva jednaka u biti
njegovoj, kojem naliči duhovnom nadmoćnošću, oštroumljem, pronalazačkim darom,
svim rekvizitima pobune i nemira ), te Leopolda Blooma, skupljača i akvizitera anonsa,
prosječnog i tipičnog malograđanina, inkarnacije zdravog smisla, onog pozitivističkog u
čovjeku, duhovno uravnoteženog u pospanoj prosječnosti, dobroti, skeptičnosti
gospodarski tečevnog i konzervativnog. Sve dok svjesno osjećao postojanje sebe kao

3
Kaže Ptricia Hutchins u knjizi „ Svijet Jamesa Joycea”

5
takvog, postojat će i njegovi unutrašnji problemi : manjkavost razumnih spoznaja, strah
od smrti, pa i od života kao i kompleksi vezani uz to. Noje to tako jednostavno. U pravo
tu se očituje solipsističkakrajnost i individualni arhaizam Joyceov, jer Joyce, Irac,
jezuitski gojenac, otpadnik od katoličanstva i kršćanstva uopće ipak i nesvjesno i
nehotično, iako se cijelog svog života, u svim svojim djelima počev od članka o
Ibsenovom „ Kad se mrtvi probude“4 pa do svog posljednjeg velikog romana Finnegan's
Wake , borio protiv tog katoličkog, jezuitskog, skolastičkog načinu gledanja, u
kompoziciji, metodi raščlanjivanja i promatranja pa čak, iako u negativnom smislu u
asocijativnom redoslijedu oblikovanja osjaćaja. Don Kihot i Sancho Panza, kojih su
procesi svijesti scenografirani i bačeni na papir. Njih dvojica su prema tomističko-
aristotelovskom Joyceovu načinu mišljenja jedno te isto – duh i tijelo, ljudska jedinica.

Površno i pogrešno mišljenje izvjesnih kritičara da je " Ulysses " ekspresionistički

epos-roman, više će dolaziti od nekih Joyceovih eksperimentiranja ( koja su uostalom,
posve opravdana obzirom na samu zamisao koja se trebala u djelu provesti, te na sam
sistem kojim je ono dano ), nego od samog sklopa i arhitektonske obrade.

Obrada " Ulyssesa " po svojoj unutrašnjoj građi odgovara Odiseji. Po prerezu,
kojim je isječeno vrijeme, paklu individualizma kroz koji duh modernog čovjeka
prolazi." Ulysses" je novi " Inferno " bez čistilišta i raja. Glavne ličnosti su Bloom i
Dadalus, osim što su kako je već napomenuto, potomci Cervantesovih besmrtnih figura,
blizu Hamletu i Mefistofelu. Sama obrada uz sav prividni modernizam, zapravo je više
srednjovjekovno ugledanje antike, nego dadaizam, ekspresionizam ili nadrealizam,
kakvim Joyceovo djelo ponegdje izgleda čitaocu, koji nije imao prilike prekapati po
bibliotekama sa starim rukopisima i knjigama. Pa ako bi "Ulysses" onda bio
ekspresionističko djelo, ekspresionistički bi bili i Goetheov " Faust " i Danteova "
Božanstvena komedija ". Mnogo prije, uzevši u obzir trenutnu književu situaciju u
svijetu, " Ulysses "je reakcija i idejno opozicionarstvo prema sadašnjici. U eri
socijalizacije i koncentracije sredstava proizvodnje socijalizirala se i literatura.
Kolektivistički pokret masa vratio je ponovo na površinu realizam. Predmet današnje

4
FortnighlyReview, april 1900, s kojimje debitirao književnosti

6
svjetske književnosti nije više čovjek pojedinac kao izolirana jedinica, kao pojava sama
za sebe uzeta u odnosu prema prirodi i bogu kao postulatu njenog metafizičkog nemira,
nego čovjek u odnosu prema zajednici, prema ekonomskim prilikama. U biti ovo
posljednje Joycea ne zanima, on daje dosada najveću i najzamašniju spekulativnu studiju
o čovjeku, studiju o njegovom psihičkom previranju. Njega zanima isključivo problem
ličnosti, njenog relativiteta5. Nova književnost vjeruje u život, po njoj se zadaća
suvremenog pisca sastoji baš u tome da potpomogne one društvene snage koje nastoje da
se svakoj ljudskoj jedinki osigura što potpunije njezino iživljenje i proživljenje.
Najvrednije i najljepše što čovjek ima upravo je on. Iza njega i pred njim je tama, koja
nas se ne tiče: život je glavno i jedino.
Za Joycea, naprotiv, on je nužno zlo. Joyce ne vjeruje da će onog dana kad
nestane privatnog vlasništva, klasne borbe i svih ostalih lanaca, kojima je okovana
ličnost, čovjek biti apsolutno sretan i da će nestati njegovog metafizičkog nemira. To ne
zavisi od forme društvenog poretka i ekonomskih prilika. Sve dok bude svjesno osjećao
postojanje sebe kao takvog, postojat će i njegovi unutrašnji problemi: manjkavost
razumnih spoznaja, strah od smrti i kompleksi vezani za nju. Stvar nije tako jednostavna.
Upravo tu se i ispostavlja solipsistička krajnost i individualni anarhizam Joyceov.
Sam problem relativiteta ličnosti i glavni problem koji Joyce pokušava ne samo u "
Ulyssesu " nego i u svim ostalim prijašnjim pa čak i u najnovijem " Work in Progress "
da riješi, očituje se dvojako: očinstvom i rođenjem.
To su ujedno i glavne teme" Ulyssesa", do u tančine i lucidnom konsekventnošću
razrađene. Kroz njih se kao niti prepliće teorija jedinstva u relativitetu, zapravo ona im je
osnovica. I kao što se u kršćanskoj crkvenoj nauci sve tumači simbolima i misterijama,
tako se i kod Joycea ne da tačno razlikovati gdje granica između između simbola i
misterija i gdje on prestaje ili bolje: sve je simbol i opet nije simbol. Tu gdje se
kršćanstvo prislanja na antiku, tu je zametak i Joycea, jer konačno kršćanstvo nije Isus,
ono je sv. Pavao.

5
Taj problem obrađen je analitičko – realističkim i u biti Joyce je sav u tradiciji, možda više nego i jedan
drugi današnji svjetski pisac, u tradiciji, koja siže u vjekovima unazad.

7
 Osnovna dogmatička formula kršćanske metafizike: " Bog otac, sin i sv. Duh
su jedno ", ta formula sv. Trojstva koje je jedinstvo, provedena je u potpunosti kod
Joycea.

Nema tjelesnog očinstva, postoji samo duhovno. Mr. Bloom u krajnjoj liniji je
intelektualac Stephan Dadalus.
Bloom6 je duhovni otac Stephana. Stephan je sin, sin koji traži svoga oca. Vidi sebe
dvostruko: "Ja sam ja, ali ja mogu biti i neko drugi i još neko treći ". On je Dadalus i
sin Dadalusov. On je Telemak. Identificira se i sa Odisejem. Ličnost je potpuno relativna,
ona je stanje svijesti u vrijeme. Tijelo i duh, mr. Bloom i Stephan, kao otac i sin, duhovno
su jedno. Tu je podloga kompleksa očinstva. Teološki rečeno, konsupstancijalitet oca i
sina. Blooma silno zanima medicina, higijena i kozmetika. On je porodični čovjek i ima
vema jak smisao za familiju i obiteljski život. Životan je i seksualan. Unatoč sve
uravnoteženosti pokatkad perverzan, pun čulnosti. On predstavlja ljudski instinkt kao što
Stephen Dedalus predstavlja intelekt.
U književnosti je debitirao kao osamnaestogodišnjak sa člančićem o Ibsenovim
"Kad se mrtvi probude " u Fortnightly Review. Djela su mu objavljivana ovim redom "
Chamber Music ", 36 kratkih pjesama u kratkoj formi elizabetskih madrigala (1907), "
Dubliners " (novele 1914), " A Portrait of the Artist as a Yong Man " (1912), " Exiles "
drama (1918). 1922. pojavio se " Ulysses ". Počev od 1927. objavljuje američki časopis
u Parizu " Transition " odlomke njegovog najnovijeg djela " Work in Progress ".
Joyceovo djelo predstavlja najveći uspon individualizma u književnosti, ujedno i
najveći zamah i književna ostvarenja građanske klase. Gigantski zamah, kojim je bačena
čovjekova duša, perverzna iskrenost, kojom je osvijetljena, čini ga monstruoznim.
Apostatska tuga, grozna smrti, osamljenosti. Joyce traži izlaza, traži rješenja. Može samo
da niječe. A tu se i očituje beznadnost društva što se ruši. Spasa nema. To Joyce zna. Tu
je ćorsokak individualizma.

Ipak Joyce predstavlja jedno od književnih razmeđa, možda do danas najveće.

Premda odbačen po svojoj idejnoj formiranosti, kut osvijetljenja stvari i činjenica stilski
je i formom prihvaćen. Iako njegovo djelo ne znači kamen temeljac nove, njim se u sjaju

6
Sakupljač i akviziter anonsi, prosječan i tipičan malograđanin

8
i slavi kao da završava stara književnost, individualistička.
James Augustine Aloysius Joyce (Dublin, 2. veljače 1882. - Zürich, 13. siječnja
1941.), irski književnik
Jedan od utemeljitelja modernog romana7. Prve uspjehe postigao je zbirkom
novela "Dablinci" iz 1914., u kojima Joyce prikazuje svakodnevicu i raznolika duševna
stanja svojih junaka, kao i zanimljivim autobiografskim romanom "Portret umjetnika u
njegovim mladim danima" (prevođen i kao "Portret umetnika u mladosti") koji je
čitalačkoj publici predstavljen 1916. Moglo bi se reći da je njegovo najpoznatije djelo
Uliks objavljen 1922, vrhunac njegova stvaralačkog genija svakako predstavlja
Finnegans Wake iz 1939.
Rodio se u malom Ratgardu, blizu Dablina u neobičnoj porodici. Otac je bio
poslovni fanatista, koji nije mario ni za kakav intelektualni napor, dok je veoma
religiozna majka često obitavala u svetu muzike. Vaspitavan u strogom katoličkom duhu,
mladi Džems, pod majčinim uticajem, umalo nije izabrao sveštenički poziv. Ali, u jednoj

7
Poznato nam je da je umjetnost dinamična pojava i da je uvijek u interakciji, a samim tim i korelaciji, sa
društvenim promijenama. Različita tehnološka otkrića su obilježila ovaj period svijetske istorije, a
posljedice na razvoj čovjeka kao ličnosti i njegovu psihu su mnogostruke. Čovjek više ne zavisi od drugih
ljudi, on sada može biološki da opstane kao samostalna jedinka. Upravo ovdje možemo da identifikujemo
problem. Čovjek se kao društveno biće i žrtva robno-novčane privrede povodi zakonima kapitalizma, koji
uništavaju njegovu najvrijedniju osobinu- osjećaj pripadnosti kolektivu i njegovu kolektivnu svijest.
Upravo ovo dovodi do metastaze čovjekove individualnosti. Uz svu tehnologiju koju posjeduje, čovjek
nikada nije bio više usamljen. Stoga cijelu modernu literaturu trebamo shvatiti kao krik čovjeka protiv
vremena u kojem živi, ali i protiv nečega što podsjeća na čovjeka, ali toliko odstupa od njegovog ideala,
tako da nikako ne može da bude čovjek. Sada nam je, nesumnjivo, jasno zbog čega su svi veliki pisci
prepoznali čovjekovu degradaciju i učinili je temom svojih književnih djela. Klasična forma se potpuno
razgrađuje, jer kao da nije bitno kako nešto izgleda već sama njegova suština. Pisci kao da hoće da nam
kažu da su se ljudi dugo bavili perifernim stvarima, a da su suštinu zanemarivali, i sami naslućujući šta se
krije iza pojavnog, realnog svijeta. Romani se nameću kao dominirajući oblik proznog izraza, ali oni su
kratki, jer je njihova fabula redukovana; opšte uzevši, karakteriše ih potpuna defabulizacija. Ovi romani
obično iznose filozofske, a posebno egzistencijalne, ideje pa nas ne treba čuditi njihov esejistički karakter,
ali i pored eseja nalazimo i drugih neknjiževnih sadržaja, kao što su naučni, dokumentarni, faktografski,
paradokumentarni i filozofski tekstovi, ali i mnogi drugi.
Glavne likove ovih romana nazivamo anti-junacima, zbog nedostatka moralnog kompasa. Dakle,
oni ne predstavljaju oličenja vrlina, mogu čak da budu i duboko nemoralni. Međutim, kod nas se javlja
osjećaj empatije prema ovim likovima. Zbog čega? Upravo zbog toga što oni nisu krivi što su takvi,
takvima ih je svijet učinio. Sve je okrenuto naopačke, primarne ljudske vrijednosti umiru, jer su stare,
nemoćne, slijepe i grbave, a prežvakali smo ih toliko puta i kroz usta prenijeli da su izgubile svoj prvobitni
smisao i postale gnusne.
Moderni roman je upozorenje savremenom čovjeku da će, ako nastavi kursom kojim ide, doživjeti
propast, ali i putokaz kako se takvo stanje može prevladati. Prava ilustracija ove konstatacije je i Stepski
Vuk.

9
mladalačkoj krizi napravio je drastičan rez: otrgao se i od religije i od porodice, izabravši
Odiseja za svog junaka i Duhovnog vodiča. Iako je jedno vrijeme studirao medicinu u
Dablinu, već 1902. godine napustio je Irsku, da joj se više nikad ne vrati, sem na kratko u
dva navrata. Svoju Itaku tražio je u Trstu, Parizu, Cirihu, u kome je i umro 1941. godine.
Od Irske je uz sebe samo imao Noru Branakl, djevojku koja je pošla s njim i uskoro mu
postala supruga.
Punih se osam godina Joyce natezao sa izdavačima i urednicima oko objavljivanja
svoje prve prozne knjige, zbirke pripovjedaka Dablinci. Dva puta je prerađivan slog
knjige, a nekoliko puta urednici su ucjenjivali Joycea da promijeni ili izbaci dio teksta.
Danas, stotinjak godina kasnije, nevjerovatno zvuči da se tadašnjim urednicima riječ
bloody (krvavo) činila silno sablažnjivom te da su za objavljivanje knjige dali uslov po
kojemu se ta riječ mora izbaciti.
Jedan je pak izdavač odbio publicirati knjigu zbog jedne jedine rečenice:

"Čovjek koji je gradio mostove i pisac koji ih je s nečuvenom strašću opisivao

umro je na vrijeme. Sudbina je htjela da ne vidi ono što nije trebalo vidjeti."

Ipak, 1914. godine knjiga će napokon biti objavljena. Zbirka je to od petnaest

pripovjedaka, pisanih u prilično realističnom stilu, o Dublinu i njegovim stanovnicima na
prelazu dvaju stoljeća. (U jednom pismu bratu napisao je kako prije njega nijedan
umjetnik nije Dublin ponudio svijetu.) Posljednja priča u zbirci - Mrtvi (po kojoj će John
Huston snimiti svoj posljednji film), zasigurno je jedna od najljepših priča u cjelokupnoj
svjetskoj književnosti i najbolji dokaz da je Joyce već s prvim proznim djelom veliki
svjetski pisac. U vrijeme publikacije Dablinaca Joyce već završava svoj kratki roman
prepun autobiografskih elemenata: Portret umjetnika u mladosti. No ove dvije knjige
samo su priprema za jedno od najvećih Joyceovih djela, njegov Uliks.
Početkom tridesetih godina Joyceovo se financijsko stanje ponešto popravilo. To
ne znači da ga je pratila sreća: stara boljka (gubljenje vida) sve je više napredovala, a
kćerka Lucija doživjela je nervni slom kao prvi simptom šizofrenije, od koje će uskoro
oboljeti.

10
III ULIKS8

8
Piše Gordana Benić

Bloomsday, jedan je od najpoznatijih datuma u književnoj povijesti — šesnaesti lipnja, vrijeme radnje
Uliksa, slavi se među fanovima Jamesa Joycea širom svijeta. Na Bloomov dan u Irskoj, a posebice u
Dublinu, organiziraju se brojne manifestacije — Dablinci i turisti šetaju rutom Leopolda Blooma, jedu i
piju u kavanama u koje je on zalazio tog dana 1904. godine. U čast stogodišnjice Bloomsdaya, ove godine
Joyceov rodni Dublin organizira čak pet mjeseci festivala — na povijesnoj dublinskoj ulici O‘Connell
programi su počeli već prvog travnja, na dan kad je Joyce rođen, ali i na dan kada je 1922. godine u Parizu
prvi put objavljen Uliks. Dablinci planiraju privući desetke tisuća obožavatelja bogatim programom
posvećenim Joyceu, koji uključuje ulično kazalište, filmove, glazbu i vizualne umjetnosti. Posredstvom
Interneta, članovi džojsovskih asocijacija s cijelog planeta glasno čitaju dijelove Uliksa, a sve skupa
završava 31. kolovoza. Razloga za slavlje ove godine je i više jer je na popisu od stotinu najboljih romana
dvadesetog stoljeća pisanih na engleskom jeziku, upravo Uliks zauzeo prvo mejsto. Iako je u SAD-u
zabranjen između 1920. i 1933., Uliks je od žirija američkih književnih teoretičara i pisaca proglašen
najboljim romanom 20. stoljeća. Na drugome mjestu popisa je Veliki Gatsby Francisa Scotta Fitzgeralda,
dok je na trećemu mjestu opet Joyce, ovaj put s Portretom umjetnika u mladosti. Na četvrtome mjestu je
Nabokovljeva Lolita, na petome Divni novi svijet Aldousa Huxleya, a na šestome Buka i bijes Williama
Faulknera. I treće Joyceovo djelo zateklo se na popisu sto najvećih romana dvadesetog stoljeća — na
sedamdeset i sedmome mjestu je manje poznato Bdjenje nad Finneganom.

11
 Roman „Uliks“, prema mišljenju mnogih, najvažniji je roman dvadesetog stoljeća.
Njegova se radnja odvija 16. Lipnja 1904. Godine. Joyce je, naime, tog datuma upoznao
životnu ljubav Noru. Roman donosi velik broj stilskih inovacija, pripovjednih tehnika,
zahtjevne je i složene kompozicije, a koncentriran je na tri lika; akvizitera oglasa
Leopolda Blooma, njegovu ženu Molly i mladog intelektualca Stephena Dedalusa.
Zanimljivo je da se navedeni datum u Dublinu te među Joyceovim štovateljima
obilježava kao Bloomsday9 u čast „Uliksu“ i njegova junaka Leopolda Blooma.
Uliksa je James Joyce pisao desetak godina: od 1914. do 1924. godine. U jednom
pismu iz 1921. kaže kako je samo dotad na pisanje Uliksa utrošio oko dvadeset tisuća
sati. A šta je ustvari Uliks? Odgovor na ovo pitanje mogao bi biti beskonačan. Uliks je
roman dug oko osam stotina stranica (ima više od dvije stotine i šezdeset tisuća riječi i
vokabular od oko trideset tisuća različitih riječi) čija se cjelokupna radnja zbiva u
Dublinu, od osam ujutro 16. lipnja 1904. (koji je te godine pao u četvrtak) do tri sata
poslije ponoći sutradan, 17. lipnja. Radnja se koncentriše na tri glavna lika: sredovječni
bračni par Jevreja - Leopolda i Marion (Molly) Bloom, te na mladog pjesnika Stephana
Dedalusa, glavnog junaka Joyceovog prethodnog romana Portret umjetnika u mladosti.
Važno je ovo spomenuti jer su i neki epizodni likovi iz Portreta i iz Dablinaca prisutni u
Uliksu. No zašto se izvanredno istinita i realistična freska Dublina od prije stotinjak
godina zove tim homerskim naslovom?
Ovako kaže Joyce: "Lik me Odiseja uvijek opčinjavao, čak i kao dječaka."
Mnogi kritičari gledali su na Uliksa kao na novu verziju Odiseje, gdje bi Leopold Bloom
tokom svojih svakodnevnih ljetnih gradskih šetnji parodično predstavljao Uliksa, njegova
brakolomna žena Molly čednu Penelopu, a Stephan Telemaha. Ovom se snažno
suprotstavlja Vladimir Nabokov govoreći da u knjizi postoji tek vrlo mutan i uopčen

9
BLOOMSDAY

Šesnaesti dan lipnja, vrijeme radnje Uliksa, među Joyceovim je fanovima širom svijeta poznat kao
Bloomsday, Bloomov dan. U cijelom svijetu, u Irskoj, a naročito u Dublinu, organiziraju se brojne
manifestacije u čast Uliksa. Dablinci i turisti šetaju rutom Leopolda Blooma, jedu i piju u kavanama u koje
je on zalazio šesnaestog dana listopada 1904. godine. Naravno, Joyceovci širom svijeta organiziraju i javna
čitanja Uliksa. U prošlih nekoliko godina stale su se koristiti i blagodati interneta pa tako na majci svih
mreža članovi joyceovskih asocijacija sa cijele planete glasno čitaju dijelove Uliksa. Prošle je godine jedan
odlomak pročitala i irska predsjednica Mary Robinson.

12
homerski prizvuk. U prilog mu ide činjenica da se sam Joyce odrekao pseudohomerskih
naslova poglavlja koji su postojali u prvoj verziji, dok je roman izlazio časopisno u
nastavcima. No mnogi kritičari i danas se služe ovim naslovima u svrhu dokazivanja
svojih teza.
Nemoguće je nabrojati sve stilske inovacije i otkrića koje je Joyce predstavio u
ovom djelu. I dan se danas pisci širom svijeta napajaju sa njegovog izvora. Ipak, Uliks
nije dočekan sa fanfarama. Knjiga je dva puta bila pred sudom, Joyce je nazivan
"prljavim pornografom spram kojega je Rabelais vrlo pristojan pisac", primjerci trećeg
izdanja su javno spaljivani. Oni obdareni suptilnijim umjetničkim čulom odmah su,
međutim, spoznali istinsku vrijednost djela. Već desetak godina nakon objavljivanja
knjiga je bila klasična i kanonska.

PROSTOR I VRIJEME

Vrijeme je gibanje u prostoru, ono je prostor u gibanju. Zapravo orjentacija u

njemu je vrijeme. Prostor je dakle Vrijeme. Spoznaja vremena je Prostor. Dakle, vrijeme
je prostor. To je relativitet spoznaje svijesti, spoznaje postojanja. Relativitet Vremena.
Ono je jedinstvo, nema više dimenzijalnosti, svijet je jednodimenzionalan. I toj postavci
osnova je kršćanska i bazira se na vjeri u besmrtnost duše i uskrsnuće Tijela. Za strašnog
suda Tijelo će uskrsnuti. Prema kršćanstvu Vrijeme je jedinstveno, također je i svijet
jednodimenzionalan.
Tematika Joyceova djela zato je katolička, jezuitska i skolastična. Gotovo najbolji
dokaz tome jeste problem otac-sin. Problem začeća je u kršćanstvu podignut na misterij,
koji je dobio stupanj bezgrešnosti, koja se u potpunosti nije priznavala čak ni Sinu. U
njemu je sadržan odnos muškog i ženskog principa, polaritet rodova, kojima je tehnički
proces rađanje. U kršćanstvu ono je svečanost i proslava praznika opće ljubavi, rješenje
problema začeća Sinom kroz koga se očituje otac. Ženski princip je tu još pasivan da se
kasnije stvori kult Majke kao simbola i inkarnacije tog principa. Također i kod Joycea on
je u pozadini.

Međutim, Joyce ušavši tako u samu srž i izvana osvijetlivši duhovne osnove
kršćanske civilizacije, njenu metafizičku bit, odmah je i negira ili bolje istovremeno

13
posmatrajući odriče je se, jer i materijalu postavlja jednodimenzionalno. Ako postoji
relativitet vremena, to je posve isto ideja i materija. Jer polazeći od apsolutnosti materije i
poistovjećujući je ne samo s vulgarnim shvatanjem stvarnog i opipljivog uključujući u
nju i ono što individualistička, idealistička filozofija naziva mišlju, idejom, ili
iracionalnim, pa smatrajući to opet dijelom stvarnosti ćutila i osjećanja, stvarnost je sve.
Sa ovog stajališta svijet ne postoji nematerijalno, spekulativno-metafizički.
Osim stvarnosti oka, dakle viđenog, postoji i stvarnost neviđenog, shvaćenog,
stvarnost svijesti postojanja, stvarnost podsvjesnog, racionalistički nesaznanog ali
uklopljenog u nas, znači strogo uslovljenog. Ničega nema izvan materije, zato ničega
nema ni izvan nas. Time je Joyce dvostruki otpadnik. Kako sa kojeg stajališta, gledani u
različitim osvjetljenjima, i načini mišljenja i ideološke postavke čovjeka su razne. Joyceu
je u biti svejedno. On ruši oboje. Skepticizam individualizma u njemu je dobio svoj
krajnji i valjda završni oblik. Vjeruje u sve i ne vjeruje ni u šta. Dobro i zlo, lijepo i
ružno, maleno i veliko, bogatstvo i siromaštvo, kretanje i sjedenje u biti je jednako i gubi
se u smrti. Sva saznanja pred njom su smiješna, u njoj sve nestaje, tom ružnom misteriju,
koji postojanje rješava ostajući vječno nijem. Nihilizam Joyceov mrzi i ubija, bez
ikakvog potpornja koji bi se bar na ičemu drugom osnivao. Svijet je stvoren na praznini,
na kojoj i počiva. Najbolje bi bilo da ga uopće nema. Stvoreno iz pobuna duha djelo
Joyceovo teži njegovom uništenju. E. R. Curtuis pravilno smatra, da je taj metafizički
nihilizam upravo osnovna supstanca Joycea. I tako sav u negaciji Joyce da bi je što
temeljitije potkrijepio služi se čitavim bogatstvom filozofskog i teološkog znanja,
snažnom psihološkom estetskom analizom, neobično velikom duhovnom kulturom
odgojenom u svim svjetskim književnostima, i najnovijem iskustvima znanosti.
Njegovom radoznalom oku ne izmiče ni najmanja sitnica. Ekspanzivna snaga njegova
intelekta je golema i začuđuje. On vlada isto tako savršeno raznim naučnim sistemima i
načinima mišljenja kao i umjetničkim izrazom, svim jezičkim i kompozitorskim
formama. Sve to on izgrađuje energijom, kojoj nema premca, da bi načinjeno poništio i
spasio uživajući.

ONO O ČEMU ULYSSES GOVORI

14
 Razumljivo je da se u toj isprepletanosti, kako arhitektonskoj, tako stilističkoj i
jezičkoj, tematskoj i idejnoj vrlo teško snaći. " Ulyssesu " se vrlo teško pristupa, a sam
autor izgleda nije se ni najmanje potrudio da razumijevanje svog djela olakša. On, čini se,
pretpostavlja da ga mogu čitati samo intelektualci. Pa čak i mnogi od njih odvratili su se
od Joycea razočarani i nezadovoljni. Možda se od svih koji su pročitali " Ulyssesa " na
čitavom svijetu može naći tek stotinjak njih, koji su se njim oduševili i ispravno ga
pojmili. Mnogima, i to većini, on je izgledao jedna od onih bezbrojnih orgija modernizma
kakve su već bile uobičajene prvih poslijeratnih godina. Njih je zavarala komplicirana
konstrukcija djela, prividne stilske nastranosti i eksperimentiranja, te i zahtjev krajnje
pažljivosti i skoncentriranosti pri čitanju. " Ulysses " treba čitati o onom duhovnom
napregnutošću s kojom se čitaju filozofski tekstovi.
Ipak je djelo izgrađeno jednom unutarnjom logikom, zakonskom suhoćom
činjenica, strogim sklopom ostvarenim u samom sebi, smislom za red i harmoniju. Ta
harmonija je izvana nevidljiva i kod površnog se čitanja ne nalazi. Naprotiv prvi dojam je
onaj haosa i zbrkanosti. Knjiga izvješćuje o svim unutrašnjim i vanjskim zbivanjima u
nepotpunom danu dvojice ljudi: Mr. Blooma i Stephana Dadalusa. Na izgled vrlo
jednostavna stvar. I tu gdje bi prosječan pisac s najvećom mukom iscijedio koju stotinu
stranica, Joyce baca 732 velikog formata i sitnog tiska. Istina jedan od kritičara 10
izvješćuje, da je opis dana Leopolda Blooma zamišljen na početku kao novela u zbirci "
Dublici ". Tokom godina ona se proširila i narasla u ogromno djelo, koje se uobičajenim
romanom dodanašnje književnosti slabo ima šta zajedničko. Jer " Ulysses " je i roman i
epos i drama i poema sve skupa ujedno. Feljtonska fabulativnost realizma i analitička
plitkost neoromantizma Joyceu su podjednako daleki. Književnost, kako je on shvaća,
nije odmor i zabava za mase poslije posla, nego znanost pristupna samo onima koji su se
isključivo njoj posvetili. Tako je i njegovo djelo napisano za izabrane.

Tjeskobna težnja istini, znanje o nepremostivoj usamljenosti svake duše, znanje koje
graniči s očajem, ne mogu požnjeti pljeskanje i odobravanje gomile, ono joj nije ni blizu.
Tim je Joyce posve udaljen od sadržajnih nastojanja najnovije literature. On je protivnik
svake romantike pa i romantike kolektiva. Iznad svega pa i poslije svega čovjek je sam i
takav će ostati. Taj osjećaj izolovanosti i samoće stvorio je i " Ulyssesa ", njim on

10
Padraic Colum, uvod američkom izdanju Dublinaca ( New York 1926 ).

15
dokazuje koliko bogati duševni procesi se odigravaju u čovjekovoj duši u toku jednog
dana i kako su oni mršavi i blijedi prema vani. Radi toga Joyce dušu i razglaba, razrađuje
i razgrađuje do najsitnijih detalja i detaljčića pa nakon što je reflektorski osvijetli i
izanalizira, ponovo sklapa. Vidjeli smo je tu u svim njenim treperenjima. Ona je vječno
sama. Šta konačno ostaje iza Blooma i Dadalusa, što konačno ostaje iza čovjeka? Ništa.
On je sav tu, hemijska formula, savršen poredak atoma, koji su svijest i opet ništa: jedna
slučajna igra. U kršćanskom smislu to je znak Antikrista, u marksističkom: očaj
građanskog intelektualca.

KONSTRUKCIJA I RADNJA

Kako je već naglašeno, konstrukcija " Ulyssesa " je komplicirana. Svakom

poglavlju u knjizi odgovara i posebna simbolika kazivanja, svaki događaj poistovjećuje
se s kojom znanošću, umjetnošću, organom ljudskog tijela, odgovara nekoj boji ili
tehnici. Valery Larbaud11 navodi kao primjer četvrto poglavlje, koje se odigrava u
redakciji jednog dnevnika. Ono odgovara po njemu retorici, plućima, crvenoj boji itd. Taj
način pisanja, koji odgovara mnoštvu smislova čisto je srednjovjekovni. Kao kult postoji
u liturgiji, likovno je u plastici katedrala. Međutim, taj razrađeni sistem suglasja postoji
samo u autoru i ponekim upućenim prijateljima. Ostalim je prilično nepristupan kritika se
slabo njim bavila.

Druga ipak simbolika djela je u tome da ono po izgradnji, radnji i osobama

odgovara Odiseji. Te simbolike su međusobno prepletene.
Sama radnja pak se sastoji u reproduciranju procesa svijesti osoba. To Joyce čini
asocijacijom u raznim formama, asocijacijom misli, dojmova, slika, doživljenog
slućenog. Ova asocijativna ispremiješanost daje kolorit samom stilu, upravo ona je
njegova boja. Svijest stenografirana u svim svojim metamorfozama i preobukama jest
samo platno, na kome Joyce boji. I kao sva velika djela pisana riječju i Joyceovo je
slikarski rješavano. Jedna od ostalih njegovih značajki je obrada najsvakodnevnijih
sitnica u formi muzičkih tema. Slikarski je to ugođaj prikazanog na platnu, njime se daje
štimung, rješava problem toplog i hladnog.
11
Predgovor knjizi „Gens de Dublin“ Paris, Plon (1926)

16
Kao najtipičniji primjeri u tom smislu spominju se od kritičara tzv. tema uboda pčele i
tema krompir. Joyce tu radi posebnom metodom. U onom, naime, momentu, kad se
nabaci, ona je posve nerazumljiva da tek kasnije, često puta stotine stranica poslije u
periodičnim vraćanjima dobije svoje pravo značenje i bude potpuno jasna.

BLOOMOVO VIĐENJE ULYSSESA

Tako na početku " Ulyssesa " Bloom promatra svoju bašču. Razmišlja o njenom
uređenju, sijanju grašaka i salate. O svježem povrću. " Ali vrtovi imaju i svoje loše
strane. Pčele i muhe zuhare, zatim duhovni ponedjeljak ". Na str. 155. misli Bloom na
mladog medicinara Dixona: " koji mi je tada u Mater-u 12
ubod zavezao i sada je u
Holles-streetu, gdje je gospođa Purefoy ". Posve nerazumljivo. Tek poslije daljnjih četiri
stotine strana saznajemo da je 27. maja na duhovni ponedjeljak Bloom bio ujeden ispod
ušnog bubnjića od pčele. Isti ubod nagovješćuje se parodično na str. 369. Spominje u
fragmentu dijaloga na str. 404. da taj motiv bude konačno uvučen u apokaliptičko 15.
poglavlje, gdje riječ " Bluzz " izaziva kod Blooma podsjećanje: " Pčela i muha buhara
udari onomad o sjenu na zidu, bila je omamljena, pade mi omamljena u košulju i ja sam
je morao... " Kako se vidi, taj način obrade životnih trivijalnosti preuzeo je Joyce iz
muzičkog komponiranja. Isto tako i sa temom krompira. Bloom nosi u džepu krompir
početkom knjige da se stotine stranica kasnije razjasni, otkud mu on u njemu i iz kojeg
razloga. Kao sredstvo, naime, protiv reumatizma, koje je vjerovanje preuzeo od svoje
majke. Ova su dva slučaja također od važnosti za karakteristiku Blooma. Jer bacivši i
stenografiravši bez filtriranja i dotjerivanja procese svijesti od kojih lica Joyce ih ujedno
karakterizira upravo njima samima. On svoje ličnosti ne tumači deskriptivno a ni
izabirajući događaje, u kojima bi se mogle protumačiti i svrstati u koju od školskih
kategorija ljudskih tipova; njegove se ličnosti same tumače. Skupljač anonsi Bloom
primjerak je građanske prosječnosti i uopće ljudske prosječnosti. Ona je egoistična,
pozitivna i uravnotežena. Blooma silno zanima medicina, higijena i kozmetika. Devet
novih muza ovoga modernog Grka jesu: trgovina, operna muzika, Amor, novinarstvo,
manufaktura, sloboda govora, opće pravo glasa, gastronomija, spolna higijena, rivijerska

12
Odnosi se na bolnicu

17
koncertna muzika13, bezbolni porođaj i astronomija za puk. On je porodični čovjek i ima
jak smisao za familiju. Misli sa bolom na svog oca. Žali za sinčićem, koji mu je u
jedanaestom danu umro. Žali što, ne ostavlja potomstva. Životan je i seksualan. Uprkos
sve uravnoteženosti pokatkada perverzan, pun čulnosti. On predstavlja ljudski instinkt
kao što Dadalus intelekt.

KOMPOZICIJA I PORTRET

Pa kao ličnost, tako i sama kompozicija počiva na estetskom realizmu. Svaki

pasus, svaka rečenica, rečenički odlomak razumljiv je tek u vezi ili odnosu sa nekim
drugim.Svako od osamnaest poglavlja ima svoju posebnu tehniku i zahtijeva posebnu
analizu. E. R. Curtius navodi u svojoj studiji " James Joyce und sein Ulysses " analizu
tehnike 11. poglavlja: Odigrava se u Ormond-restauraciji u Dublinu. Dvije konobarice,
miss Douce ( boja kose: zlato ) i miss Kennedy ( boja kose: bronca ), obje u crnim
atlasnim bluzama, gledaju kroz prozor i promatraju irskog vice-kralja kako se sa ženom i
svijetom provozi. Sluga im donosi njihov čaj, dobacuje uz to neku bezobraznu primjedbu,
koju one odbijaju. Gunđajući on je ponavlja. Simon Dadalus stupa unutra kidajući
krhotine palca. Miss Douce nešto nepristojno primjećuje, miss Kennedy crveni zbog toga
i kudi je. Dadalus uzima iz džepa lulu, duva kroz nju i prozvodi tako dva glasa slična
frulinim. Bloom se međutim, klatari kroz Dublin. Miss Douce pjevucka neku melodiju iz
opere Kastiljska ruža. Miss Kennedy sjedi u uglu i čita. Lenehan pokušava da svrati na se
njenu pozornost. Miss Douce priča o ugađaču glasovira, koji je danas tu bio. Sažalijeva
ga zbog njegove sljepoće. Tada oštro zazvoni neki gost. Ugađač je ostavio ugađač. Neko
po njemu lupnu: lagan, umirući zov. Lenehan je vabio miss Kennedy dozivom i
zviždukom. Čuje se pjesma uz pratnju glasovira. Ura tik-tače. Benjamin Dollard pjeva:
ratnikovu ljubavnu pjesmu itd.14 Curtius navodi ove događaje radi što boljeg
razumijevanja Joyceove tehnike pisanja u dotičnom poglavlju. Zatim sam tekst poglavlja,
tekst potpuno nejasan i nerazumljiv.

Držat ću se njega:
13
Danas bismo rekli laka muzika
14
Upoređivanjem ovog izvoda sadržaja 11. poglavlja s uvodom u to poglavlje nekoliko redaka niže vidi se
najbolje Joyceova tehnika.

18
 1. Bronca pokraj zlata čuje potkove, čelična zvuka, imperthnthnthnthnthnthn. 2.
Krhotine, kida krhotine sa tvrdog palca, krhotine. 3. Užasno! I zlato sve više crveni. 4.
Promukao dah frule. 5. Dah: Blue bloom is on the... 6. Zlatna, nagomilana kosa. 7.
Podrhtava jedna ruža na atlasnim atlas prsima, ruža kastiljska. 8. Pjavucka, pjevucka:
Idolores. 9. Pogledaj! Tko je.... zlatan pogled. 10. Viknu prodirno bronci sažaljivo.
11. I zvuk, čist, dugačak i drhtav. Lagano umirući zvuk. 12. Vabljenje. Nježna riječ.
Još jednom pogledajte. The bright stars fade. 13. O ružo! Zvuci cvrkutaju odgovor.
Katilijo. The morn is breaking. 14. Zvonjenje, zvonjenje, drmao je zvoneći. 15. Zvek
novca. Sat tik-tače. 16. Riču, grme akordi. When love absorbs. Rat, rat. Bubno – opno.
17. Jedro. Koprena vijori na valovima.

I tako neprestano još čitavu jednu stranu, da tek onda počne sama radnja. Pitamo
se šta treba da znači ovaj besmisleni tekst naprijed. On predstavlja uvertiru, donosi
glavne motive koji se isprepliću na ostalim dvadeset i dvjema stranicama poglavlja. Kad
ih pročitamo, vidimo da taj besmisleni tekst na prve dvije stranice poglavlja predstavlja
Joyceov način komponiranja, način proračunan do u sitnice i proveden. Ovaj način
književne tehnike preuzet je iz muzike i odgovara Wagnerovoj lajtmotiv-tehnici. Samo sa
razlikom što je muzički motiv sam u sebe uklopljen i estetski zadovoljava.
Joyce i jezično eksperimentira raščlanjujući riječ na prvobitna značenja, na
značenja slogova, vežući ih i podavajući im tako nove smislove ili ih potpuno uništava
pretvarajući ih u neartikulirane glasove. Aliteracija je kod njega vrlo česta a isto tako
asonanca i disonanca. Stil često zna da pređe u parodiju, u imitaciju komičnog eposa, u
izrugivanje. Parodira se naizmjenično jezik na sudu, junački epos, protokol teosofske
sjednice, znanstveni, literarni, sportski, novinski izvještaj, zadatak za učenika, gramatička
lekcija, crvena ceremonija itd. ostala Joyceova djela u međusobnoj su vezi sa "
Ulyssesom ", zapravo ona čine pripremu za njega. To važi naročito za " Dublice ", i "
Portret umjetnika kao mladića ".
" Portret umjetnika kao mladića " autobiografski je roman, neobične iskrenosti
snage. Joyce u njemu opisuje svoje školovanje u jezuitskom kolegijum, svoju porodicu i
tjelesne te duhovne nemire svoje prve mladosti. Analiza samoga sebe u osobi Stephana
Dadalusa provedena je upravo nemilosrdno da gotovo liči na literarni masohizam. Sile

19
koje su djelovale na njegovo duhovno formiranje podrobno su prikazane i raščlanjene:
katolicizam, irski nacionalizam sa svojim kulturnim, političkim i religioznim
opozicionarstvom prema ugnjetavačima, odgoj kod jezuita sa pobožnim vježbama,
meditacijama po ignatijevskoj metodi, zornim prikazivanjima materijalnih i duhovnih
muka u paklu. Zatim rodna kuća zatrovana ekonomskim prilikama i nesuglasicama,
školovanje na katoličkom univerzitetu. Aristotel i Toma Akvinski, talijanski pisci 13.
stoljeća i Elizabetijci, Newman, Ibsen i Hauptmann. Iz svih tih komponenata sastavljen
Dadalus jasno da mora osjetiti njihovo nesuglasje, mora da se nađe u protivnosti sa
samim sobom. Odatle je i potekla njegova individualistička buna, koja je bila sama sebi
svrhom. On se sa sarkazmom odnosi prema svemu; i prema porodici, prijateljstvu,
domovini, moralu i vjeri. Razum sa svojim hladnim zaključcima, intelekt osamljen i
nemoćan, strah od patetike, od sentimenta nježnosti. Poput svjetla u noći on vidi svoj
spas samo u umjetnosti. Umjetnost, ona postaje najviša svrha njegova života. U njoj se
ostvaruju sve čestice, koje ga čine: grijeh, duh, buna, progonstvo, samoća i oholost. One
su njegov život.

U " Portretu " nema stilskih noviteta, nema srednjovjekovnog načina

komponiranja kao u " Ulyssesu ", nema konstruktivne složenosti; zato je taj roman
pristupačan svakome svojim analitičkim realizmom, konciznošću fraze i jednostavnošću.

A u zbirci novela " Dublici " Joyce daje svoj rodni grad u složenosti modernog
života. Tu on na taj život reagira. Pisac nam u njim stvara atmosferu toga grada,
raznolikost njegova miljea: građansku prosječnost, političke klubove, pijanice, svećenike,
školsku djecu, mornare, prodavačice itd. istom onom neobičnom snagom i istom
neiscrpnošću koja je kasnije stvorila " Ulyssesa ", ali bez stilskih eksperimentiranja.
Novele više prikazuju pojedina društvena stanja raznih ličnosti iz raznih društvenih
slojeva Dublina nego uobičajenu fabularnost. Joyce i tu izbjegava sve što graniči sa
feljtonizmom, kloneći se dramatičnosti, patetike i retorike. On ih ismijava. Isto kao što
ismijava i neobičnost u ljudskom životu. Krv, dramatičnost, široke geste, jeftini efekti
daleko su od Joycea.

CENZURA ZA JOYCEA

20
 Mnogi kritičari gledali su na Uliksa kao na novu verziju Odiseje, gdje bi Leopold
Bloom tijekom svojih svakodnevnih ljetnih gradskih šetnji Dublinom parodično
predstavljao Uliksa, njegova brakolomna žena Molly Penelopu, a Stephan Dedalus
Telemaha. Premda je shema likova i događaja preuzeta iz Homerove Odiseje, a sam
Joyce kaže da ga je lik Odiseja uvijek opčinjavao, taj paralelizam nije izravan,
posredovan je obiljem simbola te kasnije osobito utjecajnom tehnikom toka svijesti.
Roman je 1918. izlazio u nastavcima u časopisu, ali je ipak najveće Joyceovo djelo
tiskano u Parizu 1922. — Uliksa je cenzura mnogo godina zabranjivala u Engleskoj i
Americi, pa je prvo britansko izdanje tiskano tek 1937. godine.
Uliks je u SAD-u smatran opscenim romanom punih petnaest godina, a 1918. i
1930. ga je U.S. Postal Authorities i zabranio. Ipak ga je u milenijskoj anketi Modern
Library izabrala za najbolji roman 20. stoljeća, a predsjednik uređivačkog savjeta
Christopher Cerf prisjeća se kako je Uliks bio u početku zabranjen u Sjedinjenim
Državama zbog opscenosti, te da je njegov otac — izdavač Benett Cerf — nabavio
prokrijumčarenu kopiju, nakon što je s Joyceom postigao dogovor da ga pokuša objaviti u
SAD-u. Sudac Woolsey presudio je kako je riječ o velikom kjnjiževnom djelu i roman je
bio objavljen.
Premda je desetak godina nakon objavljivanja Uliks postao klasična knjiga i
nedostižni uzor mnogim piscima, dvadesetih godina prošlog stoljeća izazvao je u
književnim krugovima velika komešanja — Uliks je dva puta bio pred sudom, Joyce je
nazivan “prljavim pornografom naspram kojega je Rabelais vrlo pristojan pisac”, a
primjerci trećeg izdanja su javno spaljivani. Slična iskustva Joyce je imao i s prvim
proznim djelom, zbirkom pripovjedaka Dublinci. Punih se osam godina natezao s
izdavačima, a urednici su ga ucjenjivali da promijeni ili izbaci dio teksta.

ZAVIST I OSPORAVANJE

Iako je Uliks proglašen najboljom knjigom dvadesetog stoljeća, sve su glasniji i

oponenti, poput uglednoga njemačkog esejista koji je Joycea nazvao piscem o kojem se
najviše govori. Najveću medijsku pažnju privukla je ipak nedavna izjava irskog pisca

21
Roddyja Doylea, dobitnika Bookera, koji je u New Yorku kritizirao Joyceovu književnu
legendu, a njegov roman Uliks nazvao je “precijenjenim”. — Ljudi stavljaju Uliksa na
top-listu deset najboljih ikada napisanih knjiga, ali roman je predug i precijenjen, čisto
sumnjam da je to djelo dirnulo ikoga — izjavio je najpoznatiji moderni irski pisac.
Ustvrdio je kako Joyce nije ni najbolji irski pisac. Irski senator David Norris,
jedan od najzaslužnijih za rehabilitaciju barda irske književnosti, uoči proslave stote
obljetnice Bloomsdaya u Irskoj, izjavio je da je ovakav Doyleov istup tempiran u pravo
vrijeme za dobivanje maksimalne medijske pažnje. Vjerojatni razlog ovakvom komentaru
vidi u činjenici što se irski pisci uvijek uspoređuju s Joyceom. — Puno se irskih pisaca
osjeća ugroženima od Joycea te pokušavaju sebi izgraditi reputaciju napadajući ga.
Zavist i osporavanje Joyceova talenta nije ništa novo, i napustio je Dublin, u
kojem su inače njegove knjige bile zabranjene do šezdesetih godina prošloga stoljeća,
zbog zlobnih kritika svojih zemljaka. Još 1909. godine Joyce piše: “Kako mi je muka,
muka, muka Dublina! To je grad propasti i nesreće. Žudim otići iz njega.”
Ipak svake godine oko trideset tisuća posjetitelja dolazi na Bloomsday u Dublin zbog
Joycea, a ove se godine planira dolazak stotina tisuća ljudi na “ReJoyce 2004.”, festival
koji će trajati čak pet mjeseci. Organizirat će se simpoziji Joyceu u čast, izložbe, koncerti,
snimit će se film po Uliksu, a sve su čitalačke grupe posvećene Joyceovim romanima već
prebukirane.

CITATI:

 "...kad bijah još planinski cvijet da kada sam cvijet zadijevala u kosu kao što su to
vazda činile one andaluzijske djevojke ili da se zakitim crvenim da i kako me
uvijek cjelivao pod Maurskim zidom i tada pomislih on ili ko drugi izlazi na isto
te ga očima zamolih da me još jedanput upita da i onda me upitao hoću li da reći
da moj planinski cvijete i najprije ga obgrlih rukama da i povukoh dolje prema
sebi da bi osjetio moje mirisne grudi a srce mu udaralo kao ludo i da rekoh da
hoću Da." (18. poglavlje)

 "Policajci često žive sretnim životom. Podijelili su se na skupine i, pozdravivši se,

raspršili se prema svojim područjima. Pušteni na pašu."

22
  "..Uzletjelo je jato golubova. Njihove male vragolije nakon jela. Na koga ćemo se
pokakiti? Biram onog u crnom. Evo ti. Za sreću. Mora da je to uzbudljivo iz
zraka."

IV ZAKLJUČAK

James Joyce najučinkovitiji izumitelj nove tehnike književne proze u romanu

Uliks (1922.), posljednji je svoj roman naslovio Finneganovo bdjenje (1939.). Zanimljiva

23
je knjiga s višeznačnim jezikom, bez pravopisnih i gramatičkih pravila, uz mnoštvo
povijesnih asocijacija. Nije postigla uspjeh kao roman Uliks.
Roman „Uliks“, prema mišljenju mnogih, najvažniji je roman dvadesetog stoljeća.
Njegova se radnja odvija 16. Lipnja 1904. Godine. Joyce je, naime, tog datuma upoznao
životnu ljubav Noru. Roman donosi velik broj stilskih inovacija, pripovjednih tehnika,
zahtjevne je i složene kompozicije, a koncentriran je na tri lika; akvizitera oglasa
Leopolda Blooma, njegovu ženu Molly i mladog intelektualca Stephena Dedalusa.
Zanimljivo je da se navedeni datum u Dublinu te među Joyceovim štovateljima
obilježava kao Bloomsday u čast „Uliksu“ i njegova junaka Leopolda Blooma.
Uliksa je James Joyce pisao desetak godina: od 1914. do 1924. godine. Joyce za
Uliksa kaže: "Lik me Odiseja uvijek opčinjavao, čak i kao dječaka." Uliks je suvremeni
Odisej. I radnja Uliksa se dešava za jedan dan, a radnja Odiseje traje dvadeset godina.
Uliks je zanimljiv roman i treba ga pročitati, tek kad ga pročitate shvatit ćete njegovu
vrijednost.

V LITERATURA

1. PORTRET UMJETNIKA U NJEGOVIM MLADIM DANIMA(1916)

2. ULIKS ( 1922 )

24
 3. www.wikipedia.org.
4. Povijest svjetske književnosti u 8 knjiga; knjiga 6; grupa autora, uredio Viktor
Žmegač
5. SVJETSKA KNJIŽEVNOST U II. RAZDOBLJU (1929. - 1952.)
Vlado Pandžić i Josip Kekez, Hrvatski 4, Zagreb 2000.
6. Povijest svjetske književnosti; Milivoj Solar, Zagreb 2003.
7. www.lektire.org
8. www.google.ba
9. Predgovor knjizi „Gens de Dublin“ Paris, Plon (1926)
10. Gordana Benić; Esej o Uliksu
11. DABLINCI ( 1914 )

VI SADRŽAJ

Uvod ………………………………………………………… 2

James Joyce ………………………………………………... 4

25
Uliks ………………………………………………………. 11

Zaključak ………………………………………………… 24

Literatura ………………………………………………… 25

Sadržaj ……………………………………………………. 26

26