1.

August Šenoa tvorac je hrvatskoga modernog romana, pjesnik, pripovjedač,

kritičar, prevoditelj i novinar; čitavo jedno književno razdoblje obilježio je svojim
imenom i prezimenom. Šenoa je bio čovjek velikog znanja i talenta, stvaratelj
kakvog je tadašnji književni život u Hrvatskoj upravo najviše trebao: utjecao je
djelom i primjerom. Hrvatska književnost 19. stoljeća doista je nezamisliva bez
Augusta Šenoe.

Rođen je 14. studenog 1838. u Zagrebu, a preminuo je 13. prosinca 1881. godine
također u Zagrebu. Njegov otac Alois Šenoa preselio se iz tadašnje Pešte u Zagreb
ne znajući hrvatski. 1838. godine oženio se Terezijom pl. Rabacs, koja je, potkraj
iste godine, rodila Augusta. U kući u kojoj se govorio isključivo njemački, Šenoa je
izrastao u iskrenog hrvatskog rodoljuba, u pisca kojemu je upravo hrvatska
povijest bila najveće nadahnuće.

Majku je izgubio veoma rano, kada mu je bilo svega 8 godina, a s ocem nikada
nije mogao uspostaviti normalan odnos: dijelilo ih je sve, i privatni i javni pogledi.
Gubitak majke maloga je Augusta blisko povezalo uz knjigu i čitanje što se
njegovom ocu nije svidjelo te ga je poslao u srednju školu u Mađarsku. Prvi razred
gimnazije prošao je sa odličnim uspjehom, no otac ga je ponovno upisao u
zagrebačku gornjogradsku gimnaziju koju je također prošao s odličnim uspjehom.

Nakon gimnazije, August Šenoa upisao je fakultet te tada započinje sa svojom

nezaboravnom karijerom i prvom novelom „Prijan Lovro“. Ostala poznata djela:
romani „Zlatarovo zlato“ 1871., „Čuvaj se senjske ruke“, „Seljačka buna“,
„Diogenes“, „Prosjak Luka“ 1879., „Kletva“ 1882., komedija „Ljubica“ 1886. i
pripovijetke „Prijan Lovro“ 1873. i „Karanfil s pjesnikova groba“ 1878.

2. Novela započinje razgovorom između pripovjedača (koji djeluje kao narator priče)
i mlade udovice. Tema razgovora pripovjedača i mlade udovice je pripovjedačeva
želja da ispriča priču o Prijanu Lovri. Mlada udovica iskazuje interes i želju za tim
pričama te to potiče pripovjedača na otkrivanje događaja i likova.

3. Mlada udovica smatra hrvatsku književnost dosadnom, starom i nezabavnom.

Kazuje kako je ženska narav bujna fantazija te da hrvatski novelisti to uopće ne
zadovoljavaju te kako se ženska narav ne može zadovoljiti njihovim pisanjem.
Osim toga, tvrdi kako novelisti opisuju samo zavičaje, odnosno sve oko sebe što je
neznatno i maleno, umjesto unutarnjih osjećaja i mišljena.
„A čitajući sve te moguće naše pripovijetke, do zlovolje sam ih se nasitila. Zašto,
pitate? Kazat ću vam. Ženska ćud je strasna, fantazija bujna, misao živa i brza kao
ptica. A kakvu hranu davaju naši noveliste toj nestašnoj ptici koja leprša od mjesta
do mjesta, koja, vječne promjene željna, nikad ne miruje?“
4. Pripovjedač ove novele, odnosno sam August Šenoa upućuje mladoj udovici kako
je i zašto hrvatska književnost važna te opisuje realne situacije i da zbog toga
književnici ne zadovoljavaju ženske fantazije. Također, pripovijeda o hrvatskim
piscima te kako oni zaista vole svoju domovinu čak i ako je ona mala država s
malo stanovnika. Osim toga, opisuje hrvatske vojnike koji će se zauvijek boriti za
svoju državu, da će jednostavno dati svoju dušu samo kako bi obranili svoju jednu
i jedinu domovinu.
„Ne nadajte se, gospodo moja, da ću vam dokazati pričicu, složenu po pravilima
umjetnosti; ne mislite da ću dozivati u pomoć oštru dosjetljivost ili bujnu maštu.“

5. Kompozicija književnog djela je način na koji je neko djelo napisano, odnosno

sastavljeno od određenih dijelova koje čine jednu smislenu cjelinu. Kompozicija
djela „Prijan Lovro“ dijeli se na uokvirenu i okvirnu kompoziciju. Uokvirena
kompozicija jest da su se tijekom romana odvijale dvije radnje u isto vrijeme.
Također, uokvirena kompozicija djela jest sam Lovro i njegov nesretan život,
odnosno kako je njegov gospodarski položaj utjecao na njegov cijeli život. Okvirna
radnja djela jest da pripovjedač, odnosno August Šenoa, priča
publici/poznanicima svoju nesretnu ljubavnu priču o prijatelju Lovru kako bi
uvjerio i dokazao mladoj udovici da Hrvatska zaista ima pravu književnost i
„pravog junaka za roman“.

6. Radnja započinje razgovorom Šenoe i udovice o hrvatskoj književnosti. Mlada

udovica se žali na jednoličnu, tipičnu hrvatsku književnost, dok joj Šenoa želi
promijeniti mišljenje. Sama radnja započinje 1860. godine u praškoj kavani gdje
August Šenoa dolazi sa svojim prijateljima. Jedne večeri u kavanu dolazi Lovro,
dok Šenoa njega odmah zamjećuje; njegov hod, koščati izgled i figuru. Lovru su u
dječačkim godinama tjerali da postane svećenik, no on se zaljubio u Malvinu te je
odustao biti svećenik; postaje mentor grofom sinu. Nažalost, bezuspješno se
pokušao upisati na fakultet zbog stanja imovine. Ipak, njegov otac dao mu je sav
novac koji je imao kako bi njegov sin Lovro mogao ostvariti svoje snove da
postane učitelj te odlazi u Beč na tečajeve. Nakon kratkog boravka u Beču, Lovrin
je otac pao u velike dugove i mladi studenti predložili su Lovri da se vrati u
Hrvatsku i tamo radi kao učitelj. Nakon boravka i u Hrvatskoj, Lovro odlazi u
„zlatni“ Prag i tamo upoznaje Augusta Šenou. Osim toga, njegov otac je
bankrotirao te u želji da spasi oca, Lovro pokušava pronaći bogatu djevojku.
Upoznaje Minku koja mu se predstavila kao bogata i lijepa žena i Lovro se nada
njezinom mirazu od šest tisuća forinti, no njezin otac njega odbija. Na kraju, Lovro
završava studij u Pragu i pop Ante mu govori kako u Dalmaciji ima posla na mjestu
učitelja te mu govori o mladoj, bogatoj i lijepoj Anđeliki. Naravno, Lovro odlazi u
Dalmaciju i zaljubljuje se. Međutim, zbog njezinog oca, njegove zabrane na
vjenčanje i svih drugih neprilika, Lovro odustaje i počini samoubojstvo. Na kraju
knjige udovica priznaje Šenoi da bi Lovro bio izvrstan junak romana.
 7. Psihološka karakterizacija:
Lovro je bio velik intelektualac i idealist, dok su jednakost i sloboda bili njegovi
ideali u koje je vjerovao. Osim toga, bio je vrlo mudar i pametan čovjek, odnosno
bio je iznad prosječne inteligencije, a to se može zaključiti po tome što je biti
učitelj, profesor jezikoslovlja.
Citat: „Po prvom razgovoru razabrah da je Lovro vanredno darovit čovjek, da
mnogo, veoma mnogo znade.''

Etička karakterizacija:
Iako je Lovro bio siromah, nikad nije bio škrt i uvijek je bio pošten prema drugima;
stavljao je tuđu sreću prije svoje. Također, smatra da su žene za njega nadahnuće.
Lovro je osim toga bio vrlo čovječan i hrabar. Iako je pred sam kraj počinio
samoubojstvo, nije htio odustati čak i ako je bio u lošim životnim uvjetima.
Citat: „U svemu je htio biti fin, elegantan, dostojanstven, ali po svemu si vidio da
je taj čovjek doduše mnogo općio s finim svijetom, ali da je kraj svega toga ostao
ponešto neuglađen.“

Fizička karakterizacija:
Lovrin vanjski izgled nije bio najljepši i time se moglo saznati iz kojeg društvenog
sloja dolazi, no njegov unutarnji izgled bio je čist, lijep i jednostavno savršen.
Citat: „Bio je čovjek srednjeg stasa, koščat, širokih plećiju. Glava neobično velika naličila
posve kugli; čelo mu bilo visoko, reć bi uglasto, lice osuho, blijedo, u srijedi široko, zdola
posve šiljasto, nos fin, usne tanke, stisnute, brčići slabi, kosa crna i glatka, duga, pravilno u
dvoje razdjeljena, a oči male, tamne, žmirkave, al i vrlo žacave.
Socijalna karakterizacija:
Lovro dolazi iz siromašne obitelji i živi na selu. Njegova najveća nesreća zapravo dolazi iz
društveno-socijalnih prilika. Nema sredstva za školovanje, djeca se nisu htjela družit s njim,
mora prihvaćati razne službe jer si ne može priuštiti biranje. Također, mnoge djevojke i žene
nisu prihvatile njegovu ljubav jer je siromašan te se on zbog financijskih problema mora
oženiti za bogatu djevojku.
Citat: „Lovro se rodio od seljaka, malo imućnih, kod Postojne. U onih stranah gospodarstvo
malo vrijedi, zemlja je suha, kamena. U kući bilo više djece i ženske i muške; nevolja da ih
podigneš na noge. Starci pobožni želili da im se bar jedno čedo podigne do sreće, od
gospodarstva.“

8. Minka je bila žena starijih godina. U noveli je utjecala loše, pogotovo na Lovru;
bila je tašta i jedino što je htjela je iskoristiti ga. U noveli se prikazala kao vrlo
neprivlačna žena.
Citat: „Od nosnica prema kraju usnica pružile se dvije crte, svjedočice zrelijih ljeta, usnice
bijahu vehle, pod očima si vidio nagrešpanu kožicu; cijelo lice bijaše osuho, uvehlo.“
Malvina je za razliku od Minke utjecala pozitivno u noveli, a narvno i na Lovru. Bila je
pametna i mudra te je znala govoriti više jezika, a osobito francuski. Također, bila je udovica.
Citat: „U vlastelina bila ljepušna jedinica, crnooka i zlatokosa, bujna i vesela, a pametna,
vanreda pametna. Umjela ona više jezika, umjela crtati, udarati u glasovir i više toga. Osobito
rado govorila je franceski, pa je francesku knjigu i dobro poznavala.